Mogu su priuštiti kupiti što god hoću, ali smatram da su Orljavine košulje iz Požege najbolje na svijetu. Prezadovoljan sam njima i isključivo njih nosim.
To je jedan od modnih detalja na kojima Ivan inzistira i nema govora da ćete na njemu vidjeti košulju nekog drugog proizvođača. I, da, hlače mu uvijek moraju biti ispeglane „na crtu“. Čak i one u kojima ide u vinograd!
Ivan nije niti od onih koji izborom auta želi demonstrirati svoju moć. Štoviše, on i danas najradije sjedne u svoj Golf iz 1991. godine i u njemu se provoza do Požege ili Kutjeva.
– Ma, u njemu je sve u savršenom stanju, motor, mjenjač, sve je ispravno, sad bih mogao u njemu voziti do Beča!
– Vama auto nije zaštitni znak?
– Odgojen sam da čovjek uvijek mora biti racionalan i sukladan ekonomskim uvjetima. Voziti skupi auto radi nekakvog ugleda je sramota!
Veliki slovenski vinar Aleš Kristančič Movia svoje prvo sjećanje na Ivana veže upravo uz – Golf. Inače, Ivan se u tom razdoblju 1980-ih godina dosta družio s Alešovim ocem Mirkom. Aleš je tada još bio klinac koji o Ivanu nije znao gotovo ništa, a o Slavoniji te Požegi znao je tek kao o geografskim toponimima koji su mu bili orijentir za područje na kojem su nabavljali hrastove bačve.
– Nikada neću zaboraviti kad se jednom ispred naše kuće pojavio taj njegov Golf registracijskih oznaka koje su počinjale sa SP. Bio je tu i moj tata i odmah smo u dvorištu započeli priču, premda smo u procesu flaširanja vina na koje smo u potpunosti zaboravili, što nam se nikada nije dogodilo. No, on je nas toliko uvukao u priču da smo bili zapanjeni njegovom fokusiranošću na vino. Bili smo šokirani koliko je on bio unutra u vinu! Onda nam je postavio nekoliko pitanja na koja ni ja nisam mogao odgovoriti!!!
– U njemu je zračila mladost. Premda je tek deset godina mlađi od moga oca, a 26 godina stariji od mene, mi smo se kliknuli kao da smo zajedno išli u školu, postavili smo se jedan prema drugome kao da smo generacija.
Aleš se sjeća da je kasnije otišao s Ivanom praviti mu društvo „preko granice“ u Cormonsu, gdje su gledali bačve od inoksa, kao što su u Sloveniji u Vipavi obišli Škrlja, koji je također bio majstor i „pionir inoksa na ovim prostorima“.
– Sjećam se da me jednom potiho upitao:
– „A kako ti doneseš inoks iz Italije?“
– Pitanje je bilo na mjestu, jer inoks se tada nije mogao normalno uvesti kao što se danas radi, ti si morao biti izvoznik da bi nešto i uvezao.
– Onda me upitao:
– „A što da ga savijemo?“
– I onda smo inoks kupovali u roli i savijali ga i preko njega stavljali sijeno i išli na malogranični prijelaz.
– Švercali ste ga, dakle?
– Pa da, nije bilo drugih mogućnosti. A znaš li kakve sam tada hlače nosio? One koje su se prodavale u Brdima u željezarijama, jedine koje su se mogle kupiti u tadašnjim trgovinama mješovite robe. Nikada neću zaboraviti kad mi je otac rekao:
– Nemojte da vas vidim da se odijevate kao šminkeri! Znači, sve ovo što vam se nudi ovdje za kupiti, kupit ćete ovdje. A ono što trebamo za vino, a ne možeš dobiti ovdje, švercat ćemo iz Italije.
– Znači, naš šverc nije bio radi šminke nego potreba za preživljavanjem i da bi bili u korak s onima koji su imali sreću što su ostali na talijanskoj strani granice.
Za Aleša Ivanova vina su u to vrijeme bila „potpuno nova slika Slavonije, nešto kao što smo i mi predstavljali u Sloveniji“. Kao što Ivan dugo nije imao nikakvu konkurenciju u Hrvatskoj, barem kad su u pitanju privatni vinari, tako je i Aleš Kristančič Movia u to vrijeme u Sloveniji mogao raditi potpuno drukčije stvari od institucionaliziranih kombinata i poljoprivrednih zadruga.
– I, sjećam se, tada su u Hrvatskoj puno lakše bili prihvaćani slovenski privatni vinari nego hrvatski, nevjerojatno!!!
– Ivan Enjingi je vinar koji je prvi vratio vinarstvo u ruke jednog čovjeka, što je bilo potpuno u suprotnosti s vinskim kolektivizmom kao jedinom tadašnjom praksom! On se kao takav izborio da ljudi počnu vjerovati takvom čovjeku. To je njegovo veliko poslanje. Vratio je dostojanstvo instituciji vinara! I zbog toga, ako Enjingija treba uvrstiti na neko mjesto u vinskoj povijesti ove regije, onda to nije ni treće ni drugo nego samo – prvo. Njemu treba izgraditi spomenik, jer je postavio temelje privatnog vinarstva Hrvatske. Sve što je radio i mijenjao bilo je za sve, a ne samo za njega. On je postavio nova vinska pravila, tvrdi Aleš Kristančič Movia.
S Alešom sam se našao na Hvaru gdje je izgradio svoj „robinzonski raj“ u uvali Mekićevica. Uvjeti za život u toj kućici su, priznaje, nenormalni, ali – to je ono što je Aleš i tražio želeći na nekoliko tjedana ljeti biti Robinson i iznova se boriti s prirodom.
– Vidiš, meni baš ovo treba za spremiti se za berbu. Jer, ovo sve te toliko napuni da se osjećaš jako i moćno.
– Ja sam bio vojnik na Visu i, izgleda, bilo mi je suđeno da kad-tad završim na otoku. Pazite, tijekom vojnog roka na Visu ja sam morao živjeti tamo i zimi, kad nema nikoga, i ljeti, kad je otok pun ljudi. I svidjelo mi se, još tada sam odlučio imati nekakvu kućicu pored mora gdje ću se spremati za berbu. Jer, pravom vinaru, ako stvarno on radi vino, odmor prije berbe je neophodan. Berba je period života koji nije normalan. Kao što nije normalno onako iz onoga soka dobiti jednu operu. Možemo mi to nazvati alkoholnom fermentacijom, ali alkoholna fermentacija se događa kod svakog voća – s predvidljivim rezultatom. Grožđe, opet, nikada ne mirišemo, a kod vina je upravo miris jedna od glavnih poanta. Kako se to dogodi? Jednostavno je reći: to su gljivice, a nešto je i Pasteur dokazao. Međutim, nije baš sve to tako lako, posrijedi je – čudo! I za to čudo treba napraviti nešto više nego za normalne stvari…
Služeći vojsku na Visu Aleš naglašava da je, kao vojnik, svirao bas gitaru u Domu JNA. I svi su znali da dolazi iz vinarske obitelji te su ga puštali da ide „okolo svirati i obilaziti viške vinarije“. Imao je Aleš u Sloveniji i svoja dva benda. Prvo je bio Domaći, a onda Prehod. Uglavnom su svirali po igrankam. Međutim, on je znao da je vino prioritet i sve češće je morao odsustvovati s proba i nastupa, a pred kolegama glazbenicima se pravdao „da ga tata ne pušta“.
– Gitara je jako lijepa stvar dok nemaš nešto što ti je još draže! U tom slučaju gitaru trebaš samo nakon toga. Dok si ti samo vinogradar, ako nije drukčije, onda si sto posto slobodan u vrijeme kad pada kiša. E, vidiš, kad si vinar, onda gotovo da nikako nemaš vremena za nešto izvan toga.
I zato je Alešu postala misija naći svoj usamljenički kutak u kojem će ljeti za kratkog vremena odmora uspjeti napuniti baterije potrebne za berbu i radove u podrumu.
– Koliko vam ljeti treba vremena na Hvaru za napuniti baterije?
– Sve ovisi o godini i koliko mi obveze to dopuštaju. Nekad u vinogradu moraš stati i odlučiti da je to to i da više ništa ne treba dirati do berbe. Tada trebaš pustiti da zadnje, ono što mi kažemo divlji listovi, divljaci, pokriju grožđe ili ne. Zadnje vrijeme prije berbe loza mora biti sama! E, tada je dolazim na Hvar. Nekad to može potrajati 14 dana, nekad čak i tri tjedna, ali rijetko. I baš zato što imaš malo odmora u životu, ovo ti treba. Neki bi htjeli da su to vrijeme u hotelu i da ih se poslužuje, no meni to ne znači ništa. Meni znači da ja budem taj koji poslužuje!
I Aleš je, poput Ivana, već rođenjem bio predodređen baviti se vinarstvom. I sam priznaje da je kao dječak znao da će kad naraste biti vinar.
– A znate zašto sam znao? Zato jer je biti vinar u vrijeme kad sam se rodio bila stvar ponosa, proizvoditi svoje vino i prodavati ga, a na predavati grožđe zadrugama. Nama je tadašnji sustav malo progledao kroz prste i pustio nas raditi ono što najbolje znamo. Znate, mi smo dobili tu granicu 1947. godine, moj djed je kao partizan branio zemlju u Drugom svjetskom ratu, a ono što se njemu dogodilo nakon toga nije bilo na čast i ponos državi za koju se borio. Došli su mu u podrum, sve pobrojali i naložili da ubuduće sve što preradi mora odnijeti u Obdelovalnu zadrugu. Znači, on bi morao dati zemlju, volove, mi smo tada imali i traktor… On je samo rekao:
– Ako sam branio ovu zemlju od fašista, onda ću sada još žešće biti protiv komunista! I, bio je kao crna ovca. Uglavnom, sve je ispalo nekako da smo kao obitelj dobili dopuštenje za preradu grožđa i proizvodnju vina i nikad, nikad, nikad nismo bili u zadruzi. Jedini!
– Ja sam se iz vojske vratio 1986. godine. Bio sam treće dijete u obitelji i jedini sin. I gotovo. Tko će nastaviti tradiciju, gotovo je, imamo gospodara. A ti to stalno slušaš, prije nego što si i progovorio. Nema pitanja što ćeš raditi, znalo se!
– Moja sreća je što ja znam prihvatiti neke stvari, a to je trebalo prihvatiti iznutra i u tome naći sreću. A kad je tako, onda tražiš što bi radio. I meni se odjednom svidjelo vino.
– Sjećam se da sam kao dijete od nekoliko godina u kartonskoj kutijici napravio bačvu 1, bačvu 2, bačvu 3 i na mjesta tih bačvi stavio bobicu grožđa. Jer, tata je rekao da je bobica bačva i da za napraviti vino ne trebaš ništa nego samo biti dobar seljak i sve što treba mora biti ili u bobi ili na bobi. Tako mi je tata rekao da ja napravim svoj podrum pa će mi on za Martinje doći sve pregledati.
– Znao sam kao klinac da mi od tog vina možemo nešto napraviti. Mi smo blizu imali granicu, neko okno u svijet realnosti koja je bila tu pored nas. I, tata me je počeo spremati za tu priču, a ja sam svoje prvo vino napravio 1986. godine.
Tada su u Sloveniji na vinskoj sceni tog dijela Jugoslavije bile samo zadruge i Stanko Čurin. Aleš priznaje da mu je tada bilo puno lakše raditi, bez obzira što je bio apsolutni početnik, jer u zadrugama, kojima kvaliteta nije bila u prvom planu, nije imao neku konkurenciju.
I, naravno, Alešova robinzonska kuća, o kojoj toliko pišem, itekako ima poveznicu s Ivanom Enjingijem.
– Kad sam upoznao Enjingija, jedan od naših prvih razgovora bio je na temu njegove kuće u Rogoznici. Pritom mi je ispričao kako je on sam uradio struju, vodu…
– Nikad neću zaboraviti kako se raspričao o tome, morao sam ga prekinuti. Tiho sam mu šapnuo:
– Znate, gospodine Enjingi, nemojte to previše glasno pričati da vas ne čuje moj tata. Jer, upravo sada nešto slično radim i time želim iznenaditi oca.
– Tu smo se kliknuli, jer smo se pričom našli na nečemu u čemu smo bili isti – i pored svojeg vinskog posla osobno i fizički smo se mogli u potpunosti posvetiti izgradnji naših kuća…
