Sjećam se da mi svojedobno nije bilo teško zaputiti se iz Ploča u Dubrovnik kako bih uživao u glazbi meni osobito dragog slovenskog kantautora Tomaža Pengova. Bio je upravo objavio album „Pripovedi“, na kojem je radio nevjerojatnih osam godina, a koji je započinjao pjesmom „Rodovnik vina“. S Tomažom sam se toliko zbližio nakon koncerta da smo sutradan zajedno putovali autobusom u Ploče, ostao je na ručku kod mojih roditelja, poklonio mi je svoje „Pripovedi“, a od mene je dobio na dar knjigu meni tada dragog sociologa Zygmunta Baumanna. Jedno vrijeme smo se znali i čuti, ali nikada se poslije nismo vidjeli. Tada nisam bio ni svjestan koliko je njegov „Rodovnik vina“ postao gotovo pa himna slovenskih vinara. Kad je umro u veljači 2014. godine, rock kritičar Aleksandar Dragaš napisao je o njemu u Jutarnjem listu:
– „Da je samo napisao pjesmu „Rodovnik vina” koja je od svog izvornog objavljivanja na albumu “Pripovedi” 1988. prerasla u neslužbenu himnu slovenskih vinara, vinogradara i vinoljubaca, Tomaž Pengov ostao bi zabilježen kao jedan od najvažnijih kantautora koji su ikada hodali Slovenijom i bivšom Jugoslavijom u kojoj je ranih 70-ih započeo tihu i opusom skromnu, ali kvalitetom teško premašivu karijeru“.
„Rodovnik vina“ uistinu je kultna pjesma i ne znam još puno pjesama o vinu za koje mogu reći da su zavrijedile takav status kod publike. Uglazbljenje Bele Hamvasa!
Iz zemlje gre v trto, lavindi undi trto,
trti, trtula vindro, oj, trta, živijo.
Iz trte gre v grozdje, lavindi undi grozdje,
grozdi, grozdula vindijo, oj, grozdje, zivijo.
Iz grozdja gre v brente, lavindi undi brente,
brenti, brentula vindijo, oj, brenta, živijo.
Iz brent gre pa v prese, lavindi undi prese,
presi, presula vindijo, oj, prese, živijo.
Iz pres gre pa v sode, lavindi undi sode,
sodi, sodula vindijo, oj, sodje, živijo.
Iz sodov gre v litre, lavindi undi litre,
litri, litrula vindijo, oj, litri, živijo.
Iz litrov gre v glazke, lavindi undi glazke,
glazi, glazula vindijo, oj, glazki, živijo.
Iz glazkov gre v grlo, lavindi undi grlo,
grli, grlula vindijo, oj, grlo, živijo.
Iz grla gre v glavco, lavindi undi glavco,
glavci, glavcula vindijo, oj, glavca, živijo.
Iz glavce gre v zemljo, lavindi undi zemljo,
zemlji, zemljula vindijo, oj, zemlja, živijo.
Tomaž Pengov se nedavno našao u razgovoru kojeg sam u podrumu Vinarije Anđelić u Trebinju vodio s jedinom vinarkom u Bosni i Hercegovini, Mikom Zubčević Anđelić. Pričali smo o svemu, ali i o uglazbljenoj „vinskoj poeziji“ koja, osim Tomaža Pengova, nije doživjela neko značajnije otkrivenje osim u pjesmi „Džemper za vinograd“ još jednog, ne baš planetarno popularnog, kantautora Miladina Šobića.
Naime, Mika je kao „buntovna rokerica“ uživala u Miladinovoj glazbi, a stihovi „Džempera za vinograd“ samo su podgrijavale njezine maštarije o frizerskom salonu:
„Ponekad poželim da ostavim studije
I upišem neki zanat,
Pa da budem pekar, limar il’ moler,
i da ukrotim struju i naučim da popravljam bojler.
Il’ da budem dimnjačar i donosim sreću,
Budem majstor za frule,
Da pravim servise il’ puvam staklo,
Ne morah na fakultet, al’ mi se omaklo…“
No, dogodila joj se ljubav života, upoznala je Bojana Anđelića, a i on je slušao Miladina Šobića. Tad su zajedno počeli slušati „Džemper za vinograd“, a neki stihovi iz te pjesme postali su njihov životni smjerokaz:
„A zar ne bi bilo ljepše sad
Misliti na vinograd,
U ljubavi biti s njime,
Kao dragom dičiti se njime,
čuvati ga od zime.“
– Kad smo bili mladi, slušali smo Miladina Šobića, i uvijek smo maštali o tome da ćemo otići živjeti na selo kad djeca stanu na noge, imat ćemo svoj vinograd…, priča Mika.
Maštarije su vrlo brzo prerasle u stvarnost kad su se ona i Bojan, nekoliko godina nakon vjenčanja, našli ispred obiteljske vinarije kojom je do tada suvereno vladao Bojanov tata Dragan Anđelić, svima u Trebinju poznatiji kao – Ćelo. Do dolaska „Tamića“ nakrcanog s pet tona žilavke ispred zgrade vinarije, Mika nikada nije ni pomišljala da bi jednog dana mogla biti vinarka. Htjela je biti frizerka, to joj je bio san, u njezinoj obitelji nitko nikada ništa nije radio s grožđem. Ali, udajom je, tvrdi, ušla u vinsku priču.
– Prije 20-ak godina još nismo imali svoje grožđe nego smo ga kupovali. Tako nam je tog jednog rujanskog dana došao „Tamić“ pun žilavke. Ljudi koji su dovezli grožđe bili su gladni i svekar ih je odmah odveo na ručak. Bojan i ja ostali smo sami s grožđem. Nismo mogli dopustiti da grožđe fermentira u kamionu i da sve propadne. Sami smo sve obavili i – to je bila naša prva berba. Meni je tada bilo 20, a njemu 23 godine, i kad smo se izborili nekako s tih pet tona žilavke i kad je sav taj naš trud završio u boci i kad smo tu bocu otvorili i popili, to je bila točka na moju frizersku karijeru. U stvari, tada je za mene sve osim vina prestalo postojati.
Znala je Mika za priču o Bojanovom pradjedu Savi koji je, kao prvi u obitelji, 1894. godine imao prvu berbu u vinogradu sa čak 15.000 trsova. Znala je Mika i za Bojanovu ustrajnost da čak i u najgore ratne dane, kad nije bilo goriva, uzme tačke i u njima 5-6 kilometara gura grožđe kući iz vinograda da se proizvedu vino i rakija. I da slučajno kontinuitet proizvodnje ne bi bio prekinut.
– I onda taj „Tamić“ i naš prvi zajednički rad na zajedničkom vinu. Jednostavno je bilo pitanje dana kad ću od Bojana pokupiti tu strast i zaljubiti se u vino. On je bio taj koji me zarazio vinarstvom. Uvijek sam željela nešto raditi što će imati „fizički trag iza sebe“, da se vidi kreacija, zato sam bila zaluđena idejom frizeraja. E, nakon tog prvog vina shvatila sam da se moj trag sada može vidjeti u svakoj čaši vina koje se rastoči iz butelje koju sam ja napunila!
I tako je Mika postala jedina hercegovačka vinarka. A u trenutku prepričavanja početka svoje vinske priče, u prostoriju u kojoj smo razgovarali ušao je njezin svekar koga sam morao upitati kako je prihvatio imati ženu u vinariji.
– Boga mi, on je bio prvi koji me prihvatio, upada u riječ Mika.
– Pa, pustio sam je da bude direktorica, što ćeš više, odgovori Dragan.
– Boga mi, on me najviše forsirao, nastavlja Mika.
– Moja nevjesta je vrlo karizmatična žena, ima četvero djece i u nekim stvarima je vrhunska profesionalka. Uvijek je nasmijana, čak i kad joj je najteže, vrlo je komunikativna, komplicirane situacija rješava na fin način, nipošto se ne konfrontira, premda nekad sigurno puno toga guta u sebi. Ukratko, zadovoljan sam što sam je postavio za direktoricu vinarije. S druge strane, nisam ja nju „zatrovao“ ovim poslom, to je uradio moj sin, njezin suprug. Oni su sve radili skupa i bili su sjajan tim!
– Mene to čini ponosnim, jer znate kakva je ovo regija, ovdje, pa i šire, vinarstvo se doživljava isključivo kao muški posao. Ja sam takva osoba da se u dubini duše protivim muško-ženskim podjelama. U vinariji radim 20 godina, a 15 godina sam direktorica vinarije. Kad sam prije 15 godina krenula na seminare, sastanke, neki od mojih kolega, s kojima sam danas razvila duboko prijateljski, gotovo obiteljski odnos, znali su mi reći da je za njih žena u vinariji baksuzluk te da u vrijeme berbe ženi je mjesto za šporetom i neka kuha. Znači, protiv takvih predrasuda sam se borila i uspjela ih pobijediti. Dokazala sam da i u muškom poslu žena može vrlo odgovorno i dobro raditi. Žena nema više u vinarstvu u BiH samo zato što nisu hrabre i ne žele se laktati, idu linijom manjeg otpora.
Trebinje je u svijet filma lansiralo dvoje Zubčevića, velikog bosanskohercegovačkog glumca Miralema i svojedobno jednog od najpoznatijih hrvatskih filmskih kritičara Darka. Mika nije postala frizerka, nije glumila u nijednom filmu, ali je vrlo brzo spoznala da je i vino svojevrsna umjetnost. Te da je uz strasnog muža lako poprimiti sve njegove osobine.
– Bojan je bio maratonac i na mene je prenio tu strast za sportom. On je bio planinar, alpinist, trčao je maratone, bavio se triatlonima, imao je snove koje je želio ispuniti, ali, nažalost, nije stigao…
– Što nije stigao napraviti?
– Iron man!
Tako je Mika uz voljenog Bojana postala prva žena u Bosni i Hercegovini koja je završila alpinistički tečaj premda zazire od hladnoće, zime, snijega… Zato nikada nije ni pokušavala osvojiti neke alpinistički „zvučne“ vrhove, zadovoljavala se uglavnom stijenama i pentranjem po kamenju. A bila je i u skupini alpinista koja je prije 6-7 godina na planini Orjen postavila „prvenstveni smjer“ kretanja koji je nazvan M13.
– Bojanu je prvi istrčani maraton bio u Beogradu 2009. godine, htio je samo istrčati tih 42 kilometra, a ja i dvoje male djece smo bili uz njega da mu pružimo potporu. A potpora mu je trebala, jer je tada imao 110 kilograma. Istrčani maraton mu je dao strašnu injekciju za nastavak bavljenja sportom, a u sljedećih godinu dana je skinuo 40 kilograma. Trčao je kasnije polumaraton u Dubrovniku, Stonu, išao u planinarska osvajanja Mont Blanca i talijanskih vrhova, Kilimanjaro mu je bio san kojeg nikada nije ostvario… Bio je strastveno u sportu i izuzetno društvena osoba, divan suprug, divan otac, bio je jedan od rijetkih koji je svoju suprugu smatrao ravnopravnom. Kad bi išli u Sarajevo, on bi vozio do tamo, ja natrag ili obrnuto. U stvari, tjerao me da budemo ravnopravni.
Pa kad je stizala sve to raditi i pritom biti još i majka četvero djece?!
– Meni je 40, a najstarijoj kćeri Mileni je sada 20 godina – uskoro postajem i baka! Mini, koja je druga po redu, 17 je godina, Nikoli, trećem po redu, 15 godina, a Mia je krajem kolovoza napunila 14 godina. Bitno je naglasiti i da moj društveni život nije trpio, mi smo izlazili, družili se… Moja mama obožava djecu, gdje god bi se u komšiluku rodilo dijete, ona bi išla tamo, kupala bebu, čuvala. Tako, da nije nje, vjerojatno bi imala jedno ili dvoje djece, ona i tata su uvijek bili tu i mojoj djeci je nekad bilo bolje s njima nego sa mnom – moje je da ih odgajam, a njihovo samo da im ugađaju i vole.
Kad je Dragan uvidio da su se njegov sin i nevjesta zdušno prihvatili posla u vinariji, pomaknuo se sa strane, nastavio je voditi financijsko-organizacijski dio poslova, a Bojanu i Miki je prepustio „kreaciju vina“.
– Kad smo radili kupaže pa svake godine težiš da ti omjer bude što sličniji prethodnoj godini, a to je nemoguće, jer vino nije coca cola. Tu je priroda umiješala prste, ne možeš nikada sa sigurnošću reći što će biti. I, kad bi tako miješali i kušali, bilo je vrlo bučnih obrana i zagovaranja određenih omjera, ali, u konačnici, svekar je Bojanu i meni uvijek davao odriješene ruke za naše ideje. A još kad bi se ta vina pokazala na tržištu i dobro prolazila, poklonio bi nam se i pohvalio nas!
Nakon nekog vremena došli su u situaciju da im treba mišljenje nekog nezavisnog autoriteta o kvaliteti njihovih vina. Dragan je bio sumnjičav, čak je razmišljao o angažiranju vrsnog enologa iz Italije. No, dogovorili su se, poslat će dva uzorka svojih vina na Decanterovo ocjenjivanje pa će se postaviti u skladu s njihovim ocjenama.
– Mi se ne trudimo slati vina na festivale i kasnije se dičiti dobivenim nagradama, ali bili smo došli u situaciju da nam je trebalo mišljenje nekoga sa strane o kvaliteti naših vina. Jest da mi u Hercegovini, poglavito u Trebinju, imamo dobru prodaju, da smo prepoznatljivi baš po žilavki, ali i vrancu, ali … Bojan i ja smo taman tada u Hrvatskoj pohađali vinsku akademiju, bili smo svjesni da smo odabrali dobar put, da je to to i da se dobro razvijamo, ali Dragan nije bio siguran. No, on je uvijek skeptičan i sumnjičav, to mu je u krvi. Kad su stigla dva srebra, dvojbe više nije bilo – dobio je potvrdu da smo na dobrom putu. Ruku na srce, nama svake godine prifali žilavke, ne znam koliko da je proizvedemo – sve ode! Nije nama Decanter trebao ni za pospješiti prodaju nego da vidimo jesmo li se mi ovinili vinom koje je srednje kvalitete ili nešto trebamo mijenjati?
U Vinariji Anđelić, u kojoj je ne skrivaju ponos na svog osnivača, pradjeda Savu, čak su jednu njegovu izjavu zaštitili kao intelektualno vlasništvo koje se nalazi na svakoj etiketi njihovih vina.
– Sava je živio u jednom selu 20-ak km od Trebinja i Dragan je bio njegovo malo unuče koje je htio naučiti vinogradarstvu i pritom mu uvijek govorio:
– „Sine, kad napraviš dobro vino, i od neprijatelja ćeš dobiti prijatelja!“
– Tako smo na etiketi ostavili natpis „Vino za prijatelje“ i to smo zaštitili kao naše intelektualno vlasništvo koje je postalo naša prepoznatljivost.
Od jednog talijanskog enologa su, pak, dobili savjet da vranac obavezno kupažiraju s cabernet sauvignonom, jer „vranac u sortnom izdanju je gitara s jednom žicom“.
Za chardonnay su, opet, od prijatelja Zdravka Miovčića, nakon što ga je prvi put kušao i oduševio se, dobili komentar da je vino „gospodsko“. Prenijeli su svom dizajneru Zdravkovu reakciju i – tako je na etiketi završila slika gospodskog šešira i naziv vina – Žirado.
Proširili su i podrum napravivši pravo malo građevinsko čudo. Naime, podrumski dio vinarije je u potpunosti okružen kamenom – podrum je doslovno ukopan u kamen!
– Da, trebalo nam je pola godine miniranja i razbijanja stijene da bismo se ukopali šest metara u dubinu i napravili ovaj podrum. Ne znam koliko smo kamena iskopali, ali bilo ga je dovoljno za napraviti ove goleme zidine koje opasavaju vinariju. U takvim uvjetima kamenog okruženja ljeti temperatura nikada u podrumu ne pređe 18 stupnjeva, dok zimi, i u najhladnijim danima, temperatura ne padne ispod 14 stupnjeva. Znači, temperatura maksimalno oscilira samo četiri stupnja, vlažnost je konstantno 90 posto…
Mika i Bojan su se taman „razgoropadili“, brojni planovi su bili pred ostvarenjem, ali teška bolest je preko noći Miki i djeci odnijela Bojana. No, Mika nipošto ne želi prestati s vinskom pričom. Štoviše, tvrdi, „mene uspomena na njega i naše zajedničke 22 godine obvezuje da moram ustrajati u nastavku ove vinske priče“.
– Moja djeca od malih nogu sudjeluju u radu vinarije i dvoje je otpalo, ali dvoje se zaljubilo u vinsku priču. Milena nastavlja, definitivno, ona završava tehnološki fakultet, a i sin hoće studirati agronomiju. On nije za četiri zida, on hoće u vinograd.
– Lozovaču ste nazvali Sava, kanite li i Bojanu posvetiti neko vino?
– Da, ali ne žurim s tim. I vino se sigurno neće zvati njegovim imenom, bit će to nešto što će njegovu rodbinu i najbliže prijatelje uvijek asocirati na njega.
