Postoji u Hrvatskoj čitav niz projekata koji nose isti naziv – „Zajedno u ratu, zajedno u miru“. I uvijek su u pitanju aktivnosti razvojačenih branitelja kojima je i 25 godina kasnije gotovo imperativ sačuvati prijateljstva stečena u najgorim uvjetima, kao i ne prepustiti zaboravu vrijeme kad su ta prijateljstva učvršćena.
Skupinu stolačkih umirovljenih časnika dodatno je povezalo – vino! I to vino od grožđa s Pijanih brda! I ne samo to, odabirom imena vinarije, koju su nazvali po Gradini Ošanića, odnosno Daorsonu, drevnom ilirskom naselju tri kilometra sjeverozapadno od Stoca, središtu plemena Daorsa kojima je pripadalo područje oko donjeg toka rijeke Neretve, od Veleža do primorja i Pelješca, a ranije moguće sve do Duvanjskog polja, Vinarija Daorson je tako od duhovno-rehabilitacijskog centra postala najbolji promotor stolačke povijesti iz razdoblja prije Krista. Pijući blatine i žilavke nazvane po drevnim ilirskim ratnicima i arheološkim nalazima, neumitno se produbljuje i svijest o značenju stolačke povijesnice. Tako je znanje o Daorsonu prestalo biti ekskluzivitet povijesnih udžbenika u kojima se o tom drevnom naselju stidljivo natucalo možebitno ilirsko porijeklo nastalo pod helenističkim utjecajima. Sad se već mogu čuti i tonovi disonantni službenim tumačenjima, a po kojima je stil gradnje zidina Daorsona istovjetan civilizaciji koja je gradila slične monumente u Peruu, Uskršnjim otocima, Egiptu ili Meksiku. Naime, golema težina kamenih blokova otvorila je prastaro pitanje o transportu i ugradnji ovih megalitnih grdosija… U gradnji nije rabljeno vezivo pa je cijela konstrukcija počivala na težini blokova i tehnici zidanja. Blokovi nisu samo pravokutni, već različitih oblika, a ima i romboidnih. Teško je naći dva bloka iste veličine. Način gradnje podsjeća na zidove u drevnoj Mikeni i Tirintu, ali i u starim gradovima Južne Amerike kao što su Sacsayhuaman i Ollantaytambo. Ostaje zagonetka tko je i kada podigao ovaj grad. Osamdesetih godina prošlog stoljeća meksički istraživač Robert Salinas Price uzburkao je javnost svojom pretpostavkom da je Daorson antička Troja, a sudeći po megalitskoj gradnji, moguće je da Daorson nije ni ilirski, ni helenistički grad, već nešto daleko starije. Ili, što bi rekao kontroverzni povjesničar Semir Osmanagić, „riječ je o civilizacijama koje su bile megalitne kulture, nije riječ o primitivnom pećinskom čovjeku nego o naprednoj kulturi koja je znala kako klesati, transportirati i ugrađivati to veliko kamenje – imali su logistiku, planiranje i društvenu organizaciju.“
Što bi se reklo – vina Vinarije Daorson polako otvaraju rasprave o porijeklu i značenju naselja Daorson!
A sve je moglo biti i drukčije da su sedmorica prijatelja – Srećko Raguž, Marinko Raguž, Marinko Bošković, Dražen Bošković, Veselko Raguž, Nikica Perić i Đorđo Kuzman, vinariju nazvali Bregava, Dubravska vina ili Vidoška kraljica, kako su već postojali prijedlozi o kojima se temeljito raspravljalo prije nego što ih je osvojila uvjerljivost argumenata Marinka Boškovića u korist Daorsona. A tek kad je Miro Raguž iz dizajnerskog studija Smart ispričao priču o Pinnesu, ilirskom ratniku čija kaciga je pronađena probodena kopljem na arheološkom nalazištu Daorson i sada se nalazi u sarajevskom Zemaljskom muzeju, i ona minimalna nevjerica u naziv Daorson je nestala.
– Pošto smo svi mi bili ratnici i godinama u vojničkim odorama, priča o Pinnesu i Daorsonu je bila, u stvari, priča koja govori o nama i našem porijeklu. Pinnes je bio vođa Ilira, zapovjednik obrane grada. Ne znamo koliko je godina imao ni kako je izgledao, ali Pinnesov lik „oživio” je na bocama žilavke i blatine proizvedene u ovom kraju. Djeluje snažno, ponosno, nepobjedivo… baš kao ljudi (i vino) iz ovog kraja. Ovo piće nekada su pravili stari Daorsi, a danas to u ovoj vinariji skupa čine Stočani.
Vjerojatno nebitno za ovu priču, ali svakako zvuči zanimljivo da je upravo u vrijeme naše priče o Ilirima i ostacima Daorsona Stolac protresao potres koji je imao epicentar u Albaniji.
Inače, iskustvo stolačkih umirovljenih vojnika u proizvodnji vina prije osnivanja vinogradarsko-vinarske zadruge i Vinarije Daorson bilo je skoro pa nikakvo. Moglo bi se reći da su sedmorica veličanstvenih Stočana više imali gelera u tijelu i ranjavanja tijekom rata nego proizvedenih boca vina.
– Iskustvo nam je bilo skoro nula, znali smo nešto malo što smo naslijedili od svojih roditelja, ali to je bilo zanemarivo. Nismo imali ni približnu predodžbu koliko je ovo težak i mukotrpan posao. Tek danas, deset godina kasnije, vidimo koliko je novca usisano u vinariju i koliko smo mi truda dali za razvoj ove priče, priča Marinko Bošković.
Posebnost Vinarije Daorson je, prije svega, i u tome što je to jedina novoformirana zadruga, a pritom i braniteljska, u Bosni i Hercegovini.
Marinko Bošković je, primjerice, prije rata bio konobar, pet godina je radio u dubrovačkom restoranu Moby Dick. I Srećko Raguž je konobario u Stocu, ali je i obavljao poslove trgovačkog putnika.
Kad se gotovo kompletno stanovništvo na lijevoj obali Neretve, od Domanovića do Stoca, bilo iselilo po dolasku neprijateljske vojske, Marinko, Srećko i ostali zadrugari su s obiteljima završili u Blacama, nedaleko od Opuzena, i tamo se organizirali i okupili u četvrtoj bojni 116. brigade Hrvatske vojske.
– Kad smo se vratili, Stolac je bio jedan fin gradić u kojem se moglo raditi i zaraditi. No, došla recesija, sve firme se ugasile. Ja sam bio otvorio kafić 2002. godine, a prije toga sam odmah po svršetku rata otvorio i godinama držao restoran na ulazu u Stolac, Moby Dick, kojeg sam tako nazvao po istoimenom restoranu Nike Botice u Dubrovniku u kojem sam godinama radio, priča Marinko Bošković.
– Neki su radili u željezari, uglavnom – sve je to propalo da bi preko talijanskog veleposlanstva i humanitarne udruge CEFA počeli se okupljati i pričati priču u ujedinjenju kroz osnivanje zadruge. Podržao nas je i Stjepan Bošković, predsjednik Općine. I tu je bilo bezbroj problema, jer nije bilo nikakvog zakona o zadrugama, dvije godine smo morali čekati papir o registraciji!!! Išli smo na Pelješac u Potomje u PZ Dingač osmotriti njihova iskustva, preuzeli smo njihove pravilnike, statute, da bi 2010. godine konačno bili zavedeni u papire kao zadruga.
– Od braniteljskih mirovina se ne da živjeti! Od tih 500-600 KM ne može se prehranjivati obitelj i školovati djeca.
– Od njih smo dobili svu opremu, a sve to je zaista skupo. Naše je tada bilo samo da pokrenemo, a sada da održavamo posao. Obnovili smo stare vinograde, zasadili nove. Prve godine postojanja zadruge pridružio nam se prof. Leonardo Valenti, s fakulteta za vinarstvo i vinogradarstvo iz Milana. On je htio da proizvedemo nešto po čemu ćemo se razlikovati od drugih. Tako je nastala naša žilavka koja se pravi sto posto od žilavke, bez pratećih sorti. Teško je izbalansirati takvo vino, znaju to oni koji poznaju tehnologiju. I s tom čistom žilavkom smo otišli na sajam vina u Veronu. Tamo je vina ocjenjivao i Luca Gardini. Od sedam vina koje je on proglasio najboljim, nama je pripalo drugo mjesto.
– Kad smo ulazili u ovu priču, nismo znali u što ulazimo. Nismo bili ni svjesni opsega posla. Prva boca je napunjena u veljači 2011. godine.
– Razumjeli smo se u vinogradarstvo, ali dolaskom profesora enologa iz Italije shvatili smo da o vinima nismo znali – ništa. Zato smo se rano opredijelili slušati struku i ništa bez struke ne želimo ni pomisliti raditi.
Marinko najvećim uspjehom zadruge smatra činjenicu što su uopće opstali na tržištu sve ove godine.
– Ali, ništa manje bitno je i što smo nas sedmorica od prvoga dana do danas ostali zajedno!
– Mnogi misle da nas u zadruzi održava prepričavanje ratnih anegdota i podsjećanje na te događaje prije 25 godina. Ma kakvi! O ratu se priča vrlo malo ili gotovo nikako. Jer, nas životna egzistencija tjera na nešto drugo, što ćemo, kako, koliko proizvesti, po kojoj cijeni… Evo, mi od prvoga dana nismo ni lipu promijenili cijenu našim vinima!
– Dobro, kad se zna koliko je ljudi s prezimenima Raguž ili Bošković, a gotovo svi su neki vaš rod, i neka svatko uzme barem jednu bocu vaših vina godišnje, vi ste riješili problem distribucije vina. Jeste li računali na takvu „plemensku“ rasprodaju svojih vina?
– Tržište ne prepoznaje prijateljstvo! Tu igra samo kvaliteta, jer smo se mi ograničili na 55 tisuća litara. Imamo ugovore o suradnji s 25 ugostiteljskih lokala. U koji god lokal smo ušli, tu smo i ostali.
– Što je lakše biti – vojnik ili vinar?
– Za danas biti vinar trebate biti veliki ratnik i borac.
Marinko i njegovi prijatelji zadrugari zadovoljni su i zbog toga što ne moraju više brinuti o prodaji grožđa, kojeg ne namjeravaju preraditi, i po kojoj otkupnoj cijeni bi grožđe prodali.
– Mi smo sigurni da ćemo to grožđe kad-tad naplatiti. Ne žurimo, vojne mirovine nam jamče kakvu takvu egzistencijalnu stabilnost.
– Nama je zadovoljstvo u ovoj priči što zadruga i vinarija nam dodatno daju razloga za druženje! S druge strane, mi smo sigurni da ćemo prodati i naplatiti našu sirovinu, grožđe, nama ne treba ništa više.
– Evo, znam ih puno koji ne mogu dobiti niti marku za kilogram grožđa, a mi za naše grožđe uvijek dobijemo najmanje marku i pol! I tu već ostvarujemo malu dobit. A gdje je još i eventualna dobiti od prodaje vina?!
Da su na pravom putu pokazuje i zanimanje nekih malih vinara da im se pridruže u zadruzi, poput Ivice Boškovića Čave.
– Postali smo mamac drugima, hoće nam se pridružiti!
Nakon početnih uspjeha s etiketom Pinnes, zadrugari Daorsona su izašli i s drugom etiketom, vinima odležanim u drvenim bačvama koja su, i blatinu i žilavku, objedinili imenom Kora. A u pripremi je i treća linija – Kiros.
Izgleda da će početnih 6,5 hektara vinograda uskoro biti nedostatno za njihove potrebe. A i njihova djeca, poput Marinkova sina Karla, već se aktivno uključuju u vinsku priču Vinarije Daorson koja sve više prerasta u najljepšu stolačku razglednicu.
