JOSIP NUIĆ – Proslavio je trnjak, uveo pošip u Hercegovinu, sadi zeleni veltlinac u Crnopodu i ne odustaje od Volva

0

Čuvena Senekina izreka iz tragedije Podivljali Heraklo – Per aspera ad astra, imala je u hrvatskom prijevodu nekoliko slobodnijih tumačenja. Od Preko trnja do zvijezda, pa Od mraka u svijetlo, Radom do uspjeha, Nikome ništa ne pada s neba, sve do – Kroz čičke do p… Nakon što je Josip Nuić svojedobno razoružao tržište svojim trnjakom iz 2012. godine, bio sam slobodan tom nizu prijeva Senekine izreke dodati još jedan – Preko trnja do trnjaka!
Tada sam bio napisao da je „Nuićev Trnjak opasno dobar crnjak kojim je Hercegovina dobila, uz blatinu i žilavku, treći dio autohtonog vinskog svetog trojstva kojeg bi svaka zemlja htjela imati u svom okrilju“.


Nekoliko godina kasnije, mogu samo nadodati da je prije dvadesetak godina na mjestu današnjih Josipovih 50 hektara vinograda uistinu bio samo goli krš, kamen i makija, trnje. Možda bih još mogao napisati da Josipu tada vinogradi nisu bili ni u primisli, kao što ni o trnjaku nije imao pojma. Uostalom, trnjak je tada rijetkima, koji su ga uopće imali u svojim vinogradima, služio samo kao oprašivač blatine ili pojačivač cabernet sauvignona.
A i Josip, s kojim sam posljednji put o tome pričao u Zagrebu u studenome 2019. godine, priznaje da je priča o trnjaku u njegovom slučaju bila puka slučajnost.
– Istina, bio je tada jedan ljubuški veterinar koji je sve obilazio po kućama pa je tako jednom prilikom i meni ispričao priču o svojim kumovima i njihovom vinu „kakvo cijela Hercegovina nije vidjela“! Kad mi je sljedeći put i donio njihovo vina, priznajem, ostao sam zatečen kvalitetom vina od sorte koju do tada nitko u nijednoj vinariji nije bio prepoznao kao potencijalnu sortnu bombu. Odmah sam to vino proslijedio Ivanu Penavu, koje je tada vodio vinariju. I on je bio šokiran i iznenađen kušanim. Oborilo ga je s nogu! Potom smo nekoliko godina testirali trnjak, a poslije četiri godine smo odlučili krenuti i u ozbiljniju proizvodnju.

Reklo bi se – sve poslije toga je legenda u kojoj se prepričava da je Nuićev Trnjak iz 2012. godine, osim revalorizacije i uskrsnuća gotovo zaboravljene sorte, postao okidač koji je pokrenuo sve druge hercegovačke vinarije na ozbiljniji pristup proizvodnji vina. Nakon Nuićeva Trnjaka vinska Hercegovina nije bila ista kao prije.
Naravno, Josip misli drukčije i ne želi sebi prisvojiti ulogu prosvjetitelja hercegovačkog vinarstva. Štoviše, čak ni svom fantastičnom trnjaku ne pridaje toliko značenje koje, po njegovom mišljenju, prije zavrjeđuje Blatina Barrique iz 2007. godine, za koju tvrdi da je „postavila neke potpuno nove standarde u vinarstvu“.
– Tada je ta blatina, koja je u cijeloj BiH bila zapostavljena i nije se puno prodavala, postala odskočna daska za podizanje kvalitete vina. A posljednjih nekoliko godina nevjerojatno je koliko je žilavka napravila iskorak u pokazivanju svojih potencijala.
– Je li se Bosna i Hercegovina reciprocitetno rastu kvalitete autohtonih perjanice te regije prepoznaje u svijetu sve više kao vinska destinacija?
– Bosna i Hercegovina u svijetu još nije prepoznata kao vinska regija. Primjerice, u BiH ima oko 4 tisuće hektara pod vinogradima, a u Austriji, gdje sada živim, samo Langenlois ima isto toliko hektara!!!
Premda je Josip rođen u Njemačkoj, u Biberachu, južno od Stuttgarta, tamo je i išao u osnovnu školu, za sebe nikada neće reći da je klasični – gastarbajter.
– To je bio moj otac, ja sam druga generacija, dijete iseljenika koje se i vratilo živjeti i raditi u rodni kraj…
– Pa ste opet, prije četiri godine, netipično za Hercegovca, otišli u Austriju, a ne u Njemačku. I ne samo to, vi sada živite u Austriji, ali tamo – ne radite!!!

– Rekao sam vam da ja nisam klasični gastarbajter. Nije bilo baš tako lako prelomiti i doći u Austriju u mjesto gdje te nitko ne zna, za razliku od Ljubuškog, gdje te svi znaju, kupiti kući i krenuti od početka. Mi u Austriji ne radimo, mi i dalje živimo od poslova u Hercegovini, nama je odlazak bio toliko bolan da se toga ne želim ni sjećati!
A i izbor mjesta u kojem je prije nekoliko godina kupio kuću i preselio se sa cijelom obitelji, suprugom i troje djece, također je netipičan, ali dovoljno govori o karakteru Josipa Nuića. Naime, čuvena vinska regija Wachau je bila ciljano odredište za život i – omogućavanje djeci najboljeg obrazovanja koje je na izravan ili manje izravan način povezano s vinskom pričom kojoj je on postavio vrlo zdrave temelje u Crnopodu pored Ljubuškog. Nakon četiri godine, Josip može reći da se sve isplatilo, jer je najstariji sin Vlatko završio srednju i upisao višu vinarsku školu te je, po svemu sudeći, time osigurao logičan nastavak obiteljske vinske priče.
– Cijelo vrijeme sam bio sumnjao je li on samo gleda što otac radi pa, eto, i on će to onda prihvatiti, ili stvarno želi baviti se vinarstvom. I barem stotinu puta sam ga upitao:
– Sine, jesi li ti siguran da je vinarstvo to što želiš raditi?
– Moja sumnja je ostala i nakon što je on već krenuo u vinarsku školu, a potom i počeo ulaziti u vinograd i podrum. Eto, hoće li naslijediti ovu priču, hoće li ga putevi dovesti natrag u Hercegovinu ili će ga odvesti negdje drugdje u svijet, to ćemo vidjeti. Međutim, drago mi je da je odlučio baviti se time i da je zadovoljan. Odmah sam i ja zadovoljan!

– Tu su još i drugo dvoje djece – Filip i Kata. Nažalost, ja kod nas nisam vidio neko normalno školstvo i da obrazovanje ide u nekom normalnom smjeru, jedine opcije bile su neke gimnazije koje su po meni vrlo relativna stvar, poglavito s obzirom na moju teoriju da sva moja djeca trebaju završiti neke ozbiljne strukovne škole pa da odmah sutra mogu nešto raditi, a ako će sutra ići na neke fakultete i neke više škole, neka rade i vide što će… Mislim da je Austrija idealna za formiranje djece. Do 18. godine, kad će odlučiti što i kako dalje, već će naučiti tečno govoriti i njemački… Mlađi sin je upisao višu srednju školu, koja je u Austrriji petogodišnja, smjer turizam, što u kombinaciji s vinarstvom sutra može biti jako lijep odabir.
Kad je Josip prije četiri godine, dakle, želeći svojoj djeci osigurati najbolje obrazovanje odselio u Austriju, mnogi su bili spremni utvrditi da je njegova vinska priča, koja je u samo nekoliko godina postala jedna od najdojmljivijih promotora hercegovačkih vina, propala. Argumenti kritičara temeljili su se i na nikad završenom objektu u Crnopodu, a koji je davnih dana bio najavljen kao jedini hercegovački modernistički high-tech vinski hram. Poput najboljih austrijskih vinarija. Uostalom, Josip i sam naglašava da je na njega najviše utjecao zweigelt velike gradišćanske vinarije Scheibelhofer koja bi mnogima, i po kvaliteti svojih vina, kao i po samoj organizaciji rada, mogla biti uzor.

– Projekt u Crnopodu je možda za početak bio prevelik, malo i megalomanski, zato i nije u potpunosti završena priča. Ono što se izvana ne vidi jest da mi i dalje svake godine ulažemo po nekoliko stotina tisuća eura u opremu. Hvala Bogu, dosegnuli smo razinu da vinarija samu sebe plaća i investira i privodi kraju cijeli objekt. Jedino od čega sam odustao u odnosu na zamišljeno u početku jest restoran, ali na tom mjestu će biti najsuvremenija kušaonica s najljepšim pogledom na vinograde u Hercegovini.
Josip, opet, ne da nije svojim odlaskom u Austriju prekrižio svoju hercegovačku vinsku priču nego, naprotiv, iz Austrije neprestano donosi nove detalje koji su u Hercegovini bili nezamislivi. Primjerice, trenutno ga jako intrigirao pričao o protugradnim mrežama koje služe i kao rasplinjači, „a to vam je sad najzanimljivija priča – sa što manje radne snage u vinogradima pospješiti produktivnost“!
No, ono što će sve zaintrigirati jest ulazak sina Vlatka u obiteljsku vinsku priču sa sadnjom zelenog veltlinca u Hercegovini!
– Sin je radio kalemljenje i proizvodnju sadnog materijala u školi i sve sadnice što su napravili dobili su za poklon. Zeleni veltlinac je tako, zahvaljujući Vlatku, posađen u Hercegovini! Da vidimo kako će se ponašati i što će biti…
Tako je i u ljeto 2013. godine, Josip gotovo neprimjetno, na mala vrata, uveo pošip u Hercegovinu. Tada je taj potez prokomentira:
– Radim ono što volim i cijela moja životna filozofija je takva.
Josip Nuić je široj javnosti postao poznat kao kao trgovac autodijelovima, koji je svoj posao uspješno razgranao diljem Bosne i Hercegovine. Štoviše, zastupnik je za tu zemlju uglednog švedskog proizvođača automobila Volvo. Kaže, hoće u autu imati sigurnost te ne treba čuditi što u svom voznom parku, netipično za kraj iz kojeg potječe, želi imati „samo najsigurnije, a to je – Volvo“! Zanimljivo je, inače, da trojica najvećih trgovaca autodijelovima u BiH sjedište svojih tvrtki imaju u istom mjestu – Ljubuškom.
– U tom poslu sam od 1989. godine. Poput mojih kolega mogu reći da smo se našli u pravo vrijeme na pravom mjestu, imali smo dobre kontakte u inozemstvu, Hrvatska nam je omogućila dokumente i slobodu kretanja preko meke granice, nismo bili izolirani tijekom rata. I to je to, nismo mi ništa pametniji ili bolji od ostalih.
Autodijelovi, odnosno autoelektrika i autoelektronika, bili su Josipova velika želja kad se trebao odlučiti za nastavak školovanja. No, otac je htio drukčije te je sina poslao u Zagreb izučiti za – obućara! Nije mu se protivio, obučio se „kod Marečića u Bogovićevoj ulici“, ali – šuster nikada nije postao. Naslijedio je trgovinu autodijelovima, koju je otac po krenuo, a Josip iz prikrajka priželjkivao.
A vinsku priču, tvrdi, započeo je spontano. Družeći se s rođakom i svojim prvim enologom Ivanom Penavom, te vinarom Miroslavom Ćorićem.
– Dugo je to bio hobi, ljubav prema vinu, čista uživancija.

Prvi ozbiljniji iskorak napravio je 2002. godine posadivši šest hektara vinograda.
– Već s prvim berbama blatine napravio sam veliki iskorak u odnosu na ostale vinare, jer sam imao nasade čiste blatine! Jer, unatoč drukčijem deklariranju, čiste blatine u Hercegovini nije bilo više od trideset posto prikazane proizvodnje. Bilo je puno plavke i vranca. Mi smo među prvima imali čiste nasade blatine i to je vjerojatno razlog što su nas ljudi brzo prepoznali.
Za sve što se počelo kasnije događati, Josip kaže da je bila čista ekonomija. Imao je strojeve, ljude i „vidio da njihova zaposlenost nije bila onolika koliko bi mogla biti“. Odlučio je ozbiljnije zasukati rukave i smanjiti troškove radne snage i mehanizacije sadnjom novih vinograda i izgradnjom nove vinarije u Crnopodu, između Međugorja i Ljubuškog.
Kad je svojedobno Općina Ljubuški odlučila svima zainteresiranim za melioraciju krša ponuditi pet tisuća hektara kamena i makije na „rekultiviranje u poljoprivredno zemljište“, Josip je spremno uskočio u priču i na čak trideset i pet hektara iz ničega napravio možda i najljepši vinograd u cijeloj Hercegovini. Za takav pothvat kupio je golemi stroj težak sedamdeset tona, Roadminer Trencor, kojeg su u Hercegovini odmah nazvali – Kamenojed!
Usred vinograda dao je sačuvati dvije ilirske grobnice „koje su se tamo zatekle“, kao što neće zatrpati jamu koja se ukazala tijekom krčenja kamena. Impresivni vinograd opasao je deset metara širokom i tri tisuće dvjesto metara dugom cestom! Planirao je na tom golemom prostoru ograđenom žicom uzgajati biserke „koje će tamaniti skakavce i zmije“. Na najljepšem položaju u vinogradu nalaze se nasadi – pošipa!
– Pošip u Hercegovini nije prisutan, ali je meni ta sorta, uz grk, među najdražim bijelim sortama s ovih područja. Gode mi ta vina! Pošip, za razliku od žilavke, strašno čuva svoje kiseline. Tradiciju poštujem, ali u poslu slijedim trendove i nove životne navike. I, prije svega, radim samo ono što mi se sviđa.
Tako je svojedobno, unatoč očevim primjedbama „da jeftino izgleda“, na tržište izbacio svježu žilavku u prozirnoj boci.

 

– Svugdje u svijetu je to normalno, da se vidi da vino nije oksidiralo i da ima svježine. No, kod nas još vrijedi da je vino super ako je žuto!
Vinarija, za koju je angažirao arhitekte iz bečkog studija Spitzbart&Partners, uistinu je impresivno zdanje u kojem se vodilo računa i o najsitnijim detaljima. U barik sali visokoj deset metara kameni su blokovi koji su dovezeni u četiri šlepera iz Pazina. Samo za šezdeset i četiri četvorna metra arhiva utrošeno je trideset prostornih metara hrastovine.
– U budućnosti namjeravam na kućnom pragu prodavati više od pedeset posto vina. No, dok se u potpunosti ne završi vinarija, još uvijek će se živjeti od autodijelova!
I ne namjerava odustati od Volva.
– Kad sam otvarao auto salon, nisam mogao dobiti ni Mercedes ni BMW ni Audi, već su to neki bili zauzeli, morao sam voziti što je bilo slobodno. Sad nema šanse da bih mijenjao Volvo! Ušao mi je u krv, a i kad vozite taj auto, poštuju vas na granici, ne zaustavljaju. Prođite s BMW-om bosanskohercegovačkih tablica, odmah vas zaustavljaju sa strane!
Kad je Josip krenuo na svoj put do vinskih zvijezda, njegov Crnopod je doslovno bio kamenjar, selo u kojem je vinograd bio misaona imenica.
– Crnopod sve skupa ima 50-ak domaćinstava. Da je meni netko rekao prije 20 godina da će Crnopod postati sinonim za neko vino, ne bih mu vjerovao. Sve ovo se dogodilo dosta brzo i spontano.


Comments are closed.