JURE SUŠAC – Blatina mi najviše odgovara i, čini mi se, kod umora vraća snagu!

0

U početku bijaše goli kamen i pokoja drača. I dječja želja Jure Sušca iz Cerna nedaleko od Ljubuškog da, kad naraste, postane inženjer građevine. No, kako se vremenom puno toga promijeni, tako se Jure, nemirnog duha, zainteresirao za kriminalistiku, otišao studirati u Beograd, a po povratku, umjesto u policiji, završio u novooformljenom hercegovačkom gospodarskom gigantu Aluminij, gdje je s radnom knjižicom broj 23 proveo cijeli svoj radni vijek, punih 39 godina.
– Kriminalistika je interesantna, ja i danas volim uvijek nešto istraživati. U Aluminiju je trebala osoba koja bi se bavila kriminalom i zaštitom imovine i imao sam sreću da sam se tu bio zaposlio i na kraju završio kao pomoćnik generalnog direktora za poslove sigurnosti. U mirovinu sam otišao 2014. godine, priča Jure.


Svoje snove Jure nije napustio. Možda je i završio studij kriminalistike, ali Juru će svi zapamtiti kao krajobraznog arhitekta koji je u pauzama nadzora gospodarskog lopovluka u Aluminiju napravio čudesan agroturistički kompleks na sedam kaskada za kojeg će svi, koji se popnu na tih 200-ak metara visoko brdo ponad njegove kuće u Cernu, reći da je pravo malo remek djelo.
– Ja sam sve ovo napravio dok sam bio u radnom odnosu s Aluminijem. A ideja se stvorila 1982. godine, dok sam poslije rata bio uvjeren da ovdje turizam mora zavladati i krenuti.
– Jeste li vas Gospino ukazanje poslovno inspiriralo?
– Neka nama Gospe i Međugorja, ljudi zbog nje dolaze i odlaze, ali pravi temelji za ideju koju sam imao u glavi nalaze se u ljepotama Kravice, Blagaja, Mostara…
Jurin istinski početak bio je na dva duluma zemlje ili, preračunato u suvremene mjerne jedinice za površinu, 0,2 hektara ili 2.000 četvornih metara krša. Bilo je to naslijeđenih 1.500 loza u Cernu Natpolju. Krvavo kultivirana zemlja!
– Sjećam se kao dijete, mi bi između velikih kamenica sa željeznom polugom izbušili rupu u koju bi djed kasno ujesen ili u prosincu ili siječnju uglavio sadnicu, zatrpao zemljom, a nas djecu bi poslao da otrčimo u brdo i prikupimo kravljih balega koje bi stavili i obzidali. Ruke su nam bile, da prostite, u govnima, ali, da samo znate – kakvo je to bilo grožđe koje je tamo rađalo!? I kakvo je vino dobivao od tog grožđa!? Moj djed je i muslimane iz susjednog sela Gradska navukao na piti, naučio ih je kalemiti, saditi…Prvo selo do našeg su muslimani – Gradska, ali oduvijek smo se pazili. Nismo se uzimali, ali pazili smo se samo tako!
– Evo vam još jedne ilustracije kakvo je to bilo vino… Naime, u kući je djed uvijek držao nekoliko bačvica, 50-60 litara, u kojima se čuvalo vino za posebne potrebe, mise, derneke, Uskrs. Vino se nije moglo biti svaki dan. Kad bi se radilo nešto teško, onda bi se nagradili čašicom vina i – to je bilo to.

– I, kad su jedno ljeto tako došli neki ljudi nama u kuću i kad se započela priča o vinu, ocu Anti je bilo neugodno slušati nevjericu koju su ti gosti iskazivali prema mogućnostima krša i našeg vinograda u tom kamenu. Ustao je, uzeo bukaru, natočio vino u nju i glasno rekao:
– „Gledaj sad!“
– Prolio je malo vina iz bukare na siniju, uzeo fajercag, onaj na naftu, što se kresao, i zapalio. Vjerujte – gorilo je!
– Što je prolio na siniju, rakiju?
– Ma neeeeee. Vino!
– Vino je gorilo!!!
– Vino, časna riječ.
– Blatina?
– Ne, žilavka.
– I onda se otac obratio svima:
– „Tko ga donese iz izbe ovakvo, ja ću sve svoje bačve proliti!“
I Jure je često doživljavao da su mu gosti u nevjerici očekivali vina, mnogi nisu mogli ni u snu povezati da u tom kamenu i na toj visini može biti uspješna vinska priča.
– Ljudi su znali prolaziti kroz Cerno i pitati:
– „Di ti je to Cerno? Di su ti kuće u Cernu?“
– A ja im kažem:
– „Imaš kuće u Cernu, imaš polje…“
– „Ma, ja sam stotinu puta prošao tuda i nikada nisam vidio to polje!“
– Eto, ljudi su površni i prebrzo zaključuju! Uvijek se ovdje imalo dobrih vina, ali je glas uvijek išao prema Čitluku, Vionici, Brotnju. Ovdje su bila jako dobra vina i ljudi su bili jako radišni. Moj djed od majke, Tomo, 1948. godine je imao bačvu od deset tisuća litara. Bačvu su unutra sastavljali, ljudi su donijeli duge…
– Meni Agronomski institut u Mostaru vrši nadzor vinograda i nikada mi nisu izmjerili slador u grožđu manji od 22 grada! Kod nas se grožđe ispod 19 gradi ne stavlja u vino! Evo vam podaci za zadnju berbu, blatina – 24,6 gradi!
– Nama je najveći problem u vrijeme berbe što su grozdovi puni pčela i osa, a beračice kad ih vide uplaše se da ih ne ujedu!
– U ovome kršu ima života, samo treba raditi. Ima nešto u ovome kamenjaru.

Dugo je Jure nagovarao općinare da mu daju, barem, zemlju u zakup. Skoro 10 godina je prošlo od njegova prvog ulaska u zgradu Općine, kad je pitao za dobiti zemlju u koncesiju, do pravnog reguliranja uopće davanja zemlje u koncesiju na razini cijele države.
– Kad sam tako prvi put došao u zgradu Općine i pitao za kupnju ovoga kamenjara ili, barem, dobivanja zemlje u koncesiju, gledali su me u čudu i smijali se.
– „Prijatelju, što ti misliš raditi?“
– Sadio bih vinograd, nešto voćaka, treba mi jedan hektar.
– Onda mi je njihov šef geometara rekao:
– „Znate što, to je neizvodivo. Uzmite si koliko trebate i ogradite i radite, nitko vam ništa neće!“
– Oprostite, ja tako ne mogu, neću tuđe!
– Čuli ste me što sam vam rekao.
– Biste li mi vi onda sve to okolčili, ja ću vam platiti? Možete li onda negdje evidentirati da sam bio i da sam se raspitivao?
– Ako hoćete nešto raditi, onda radite, nitko vam neće ništa! Koncesije ne postoje u zakonu, to vam je šumsko zemljište. Da biste vi to dobili, morala bi se izvršiti prenamjena…
– I, kako je sve završilo?
– Nakon 7-8 godina, gospodin Nevenko Barbarić dođe na dužnost načelnika, pokrene inicijativu i za 2-3 godine poslije toga dobijem ugovor…
– A jeste li poslušali geometra?
– Jesam. Premda sam ja i prije njega već bio počeo raditi. Za sve ovo mi je trebalo desetak godina, priča Jure.
Dok je Jure osmislio svoj koncept agroturizma, „došao je rat i prošao“. U Međugorju je bio stacioniran SFOR. I to bi otprilike bilo to, jer Jure, realno, „nešto je htio, ali nije još bio načisto što bi to moglo biti“!
– Imao sam tada odličnog prijatelja, muslimana, koji je imao svoju turističku agenciju, zove se Mili Bijavica. Mi smo i danas kućni prijatelji. Sjedimo ti nas dvojica tako pored Hita, nit se more vamo nit se more tamo, i pijemo kavu. Sjedimo, a on meni počne priču:
– Jebem ti, Jure, zamisli, SFOR me zove u Međugorje, ljudi poludiše, zatvoreni, nemaju ništa ni gdje.
– Kažem ja njemu:
– „Kako?“
– Nemaju ništa. Nego, ajde, molim te, napravi nešto pa da ih dovedem kod tebe na vinoprobu.
– Vinoproba? Mili, šta ti je to?
– Ajde bolan, napravi malo pršuta, malo ovoga, onoga, dođu ljudi, popiju, pojedu i – reći ćeš mi cijenu. I neka bude i peka!
– Šta ću ti reći, nemam ja pojma o tome.
– Jel ti dosta 20 eura po osobi?
– Gledam oko sebe, to su prave pare, deset ljudi – dvjesto eura!
– Kad oni budu slobodni, javit će mi, a onda ću ja tebe nazvati. Ajmo krenuti od toga!
– Ajmo!
– Pet godina, vjerujte mi, mi smo razvaljivali! Bila je to 1996. godine.
I tako, priča Jure, „došlo se malo do novca“ i krenuo se on širiti.
– Uzmem bager, a po selu počne priča:
– „Ili se negdje šćepio novaca ili je poludio!“
– Rekao sam im:
– Ako sam šćepio, brzo će doći po mene! A ako sam poludio, nemojte, života vam, za mnom poludjeti!
– Vjerujte mi, u sljedeće dvije godine nije bilo nikoga iz okoline tko nije došao gledati kako bager ruši brdo te bi tražili da malo i njima neke stvari poravnam!
– Najzanimljivije je bilo kad bi me pitali što ću raditi kad sve izravnam, a ja im, iskreno, nisam znao odgovoriti, jer tada nisam imao ideju uopće što raditi!!!
– Pazite, znao sam, da ne lažem, što ću raditi, ali nisam imao pojma hoću li to moći napraviti.
– Kreni, ravnaj teren, ispred bacaj kamenjar, sitni kamenjar ostavljaj na vrhu, humus i to sve, a zemlju sam dovozio iz polja i nasipao. Onda bih kamen pun kamenja vozio dolje i popunjavao rupu i to plaćao 20 maraka, a za zemlju gore – 30 maraka. Koliko je bilo para, toliko sam radio, zato sam i radio 10 godina.

Tako je Jure kultivirao i kroz sustav kaskada kultivirao 2,5 hektara zemlje uzete u zakup na kojoj je posadio 7.500 loza, 130 maslina, 40 trešanja, povrće, podigao vilu za odmor, teniske terene…
– Bio sam apsolutni pionir agroturizma u cijelom kraju i uvjeren sam da sam napravio dosta toga dobroga. I da sam drugima otvorio oči.
Zahvaljujući bunaru, koji je izbušio 2009. godine, sa sušom nema problema. No, bunar je ilustrativan primjer Jurine manijakalne tvrdoglavosti i ustrajnosti. Imao je Jure, naime, novac za bušotinu do 250 metara, ali vode ni za lijek. Nije htio odustati, našao je još novca za dodatnih 50 metara i – posrećilo mu se. Na 292. metru dubine otkrio je žilu zbog koje sada voli reći da su mu vinogradi – „na obali Neretve“!
Kuću mu od zmija čuvaju mačke, a sumporenjem zemlje čuva se od ptica.
– Ma, ja bio kupio onaj top na plin, ali za deset dana na topu mi stoji – ptica! Ništa. Kupi sumpor, masku na lice i po starinski!
I kad je otišao u mirovinu, Jure nije stao. Kaže – „neću ja ovo tako lako pustiti, nama je cilj uspjeti“.
– Ovo je omogućilo svim našim kćerima da se obrazuju, jedna je na šestoj godini stomatologije u Sarajevu, druga je tužiteljica u Širokom Brijegu, blizanke su završile za predškolski odgoj na Pedagoškom fakultetu. Htjeli smo djeci pomoći, da ostanu ovdje. Ali, znam da će otići, samo neka one imaju svoje zvanje. Ako neka od njih bude htjela ovo raditi, imat će jako veliki polaz, koji je, pak, mojoj ženi i meni bio doslovno s nule!
– Ovo je ljubav! Meni je posao bio jako stresan i naporan, svaku slobodnu minutu bih ja dolazio ovamo, presvlačio se i smjesta sve zaboravljao! I tako do večernjih sati, tada uzimam torbu i u tvornicu, ako bih bio dežurni, ili kući, ako ujutro u 5 sati moram u prvu smjenu.
A Ivan uistinu uživa u svojoj vinskoj priči. I najviše mu odgovara blatina. Čini mu se da mu blatina kod umora vraća snagu!

Peče rakiju od žižule, kaže, „jedini u Bosni i Hercegovini“. Rakiju od žižule, koja je na jugu Dalmacije poznata i kao čičimak, radi „na bazi likera, malo je slatkasta, za dame“. A u „Ekstra lozi“, „u kojoj nema šećera“, vidi lijek za puno bolesti. Među rijetkima je koji se može pohvaliti rakijom od šipka, smokve, aronije, mirte…
– Ali, prvo se krenulo s vinom uz kojeg se, normalno, pekla i rakija. Kasnije sam počeo širiti priču. Radim rakije od oraha, prepečenice od višnje – kompletno tijelo višnje prepečem, a onda jedan dio ide u prodaju, a drugi kao baza za višnjevaču za sljedeću godinu. Ja ne potapam višnju u rakiju lozu!
– Pijete li rakiju?
– Ne baš, s vremenom na vrijeme uzmem aperitiv. Ipak sam ja vinopija, i to isključivo blatine, crna vina.
– Rakije su vam oduvijek u hercegovačkim genima, a i moji su oduvijek pravili rakije. Ja sam imao dosta kajsije koju mi je prijatelj iz Srbije preporučio, jer tamo se ta rakija dosta cijeni.


Comments are closed.