PAVO PULJIĆ (Markant) – Kada bismo i željeli, mi ne bismo mogli drukčije, jer – izvrsnost je naša sudbina!

0

Kad su složna braća Puljić iz Rotimlje – Pavo, Stojan i Božo, moralno podržani i od četvrtog brata, svećenika, don Krešimira Puljića, župnika Župe sv. Tome apostola u Mostaru, počeli 2002. godine saditi prve loze u vinogradima Rotimlje i Humčine, ideja je bila da se buduća vinarija zove – Bona. Može i po latinski, gdje bona znači – dobra, a i slangovski, hercegovački, gdje je bona dio elipse „bolna ne bila“ i upotrebljava se u iskazivanju molbe, čuđenja, predbacivanja („nemoj, bona, govoriti svašta“) ili, pak, u prijateljskom i familijarnom obraćanju u značenju rodice, prijateljice, prije („Đe si, bona“). Kako god, naziv Bona nikada nije zaživio, jer, ispričao mi je Pavo, koji je, praktički, voditelj te alfa i omega vinarije, „to ime je netko već bio prisvojio ili nadjenuo za neku svoju ideju“, tako da su „posegnuli“ za drugim asom iz rukava – vinariju su nazvali Erovino. I tu je u pozadini bila igra riječi, jer se Erovino moglo tumačiti i kao Hercegovačka vinarija ili, anticipirajući budućnost, kad god nastupi, a neminovno je, Erovino može biti i kraći oblik naziva Europsko vino. No, ni taj naziv nije bio zaživio (premda i danas neki prometni znakovi upućuju na „Erovino“!), razne boljetice koje su pogodile Pavu Puljića gotovo u potpunosti su bile zaustavile razvoj te vinarije smještene na magistralnom pravcu koji povezuje Mostar i Stolac. A i Markan Puljić, stup obitelji, čovjek koji je „sve podigao na noge“, preselio se u bolji svijet 2006. godine te su njegovi sinovi jednostavno odlučili, deset godina kasnije, Erovino preregistrirati pod novim imenom i, sada već ozbiljno i s punim pogonom, krenuti u osvajanje tržišta kao – Markant! Potpuno personalizirana vinarija koja će ih uvijek podsjećati na ulogu oca i djeda Markana Puljića u oblikovanju njihovih života.
– Naša najbolja vina se zovu – Markant! To je čisto savršenstvo, vina s kravatom. Gospodska vina! Mi imamo jednu stolariju u kojoj ćemo raditi kutije za vino u kojima ćemo uz butelju prodavati i – kravatu. Kravata je hrvatskog porijekla i mi to hoćemo i u Bosni i Hercegovini promovirati kroz našu vinariju.


To bi bila naša kravata Markant… Sve smo to fino bili zacrtali, ali smo usporili zbog moje bolesti.
– Što vam je bilo?
– Transplantirao sam jetru.
– Je li vas to dugo mučilo?
– Kako je jedan od sinova postao liječnik, rekao mi je da imam cirozu…
– Od vina?
– Ma od svega, prije sam radio i s otrovima.
Nevjerojatno je koliko su Vinariju Markant obilježile bolesti glavnih aktera te vinske priče. Prije svih je legendarni Markan, priča njegov sin Pavo, u Njemačku svojedobno otišao – bolestan, jer trebalo je omogućiti braći i cijeloj obitelji u Rotimlji preživljavanje. Ali, bolest ga nije spriječila u ostvarenju svoje obiteljske misije.
– Počeo je s kopanjem kanala, a završio je za majstora limara. Onda je pokupio dvojicu starijih sinova, Stojana i Božu, dok sam ja s majkom i sestrom ostao ovdje i školovao se. Moj Markan, rođen 1916. godine, prošao je i Bleiburg, bio sirotinja, ali 1960. godine je otišao u Njemačku osigurati bolju budućnost svojoj obitelji. Njega je ta borba za druge vratila u život. Do 1974. godine uspio je sve nas osoviti na svoje noge. A njemačku mirovinu je zaradio 1977. godine.
– Dvojica starije braće su ostala u Njemačkoj, Stojan se bavio ugostiteljstvom, Božo je imao svoju firmu.
I, naglašava Pavo, „Markan je uvijek u svojoj rodnoj Rotimlji imao vinograd“. Koji je, u konačnici, upravo Pavi najviše pomogao da se usmjeri i upiše, prvo, srednju poljoprivrednu školu, a onda i Agronomski fakultet. Dogurao je do treće godine studija, zaljubio se i oženio i nije se htio razdvojiti od supruge pa je odustao od studiranja. Odslužio odmah i vojni rok, a po povratku kući „zaposlio se kao šef otkupa i poljoprivredne apoteke ovdje na Hodovu“.
– Ovaj dio Hercegovine bio je strašno poznat po trešnjama, za prodaju u Njemačku smo otkupljivali po 12 vagona trešanja godišnje. Bili smo poznati i po ljekovitom bilju, koži, vuni… Sve što se bralo ovdje se moglo prodati. I otkupljivalo se! Najskuplji je bio plod drače.
– Prije rata smo ispred kuće držali i trgovinu mješovitom robom. Sve sam radio. I voće vozio u Banju Luku. Mlado se bilo, nosio život, sve se radilo. I duhan se sadio, imali smo tri svoje krave, domaći sir, poznati smo i po dobrim pršutima.
I onda je došao rat i život u Rotimlji je gotovo u potpunosti zamro barem deset godina.
– U izbjeglištvu smo bili od Njemačke, Dalmacije, Neuma, Stoca da bi se na kraju vratili u Rotimlju 2002. godine.
– Tek tada?
– Da, da, da.
– Jeste li nešto zatekli, je li išta bilo čitavo?
– Ništa. Ovdje gdje niču vinarija i restoran i svi sadržaji koji će uskoro vidjeti svjetlo dana sve je iznova sagrađeno i kupljeno kao poljoprivredno gospodarstvo. Prije smo imali svoju prijevozničku firmu, a onda smo sve uložili s braćom u vinariju.
– Prijevozništvom ste se bavili i u vrijeme izbjeglištva?
– Da, pa čak i u vrijeme rata. Odradio bih svoju čuku i odmah u kamion. Imali smo svoju špediciju, dva kamiona, najviše smo vozili željezo iz željezare iz Stoca za Zagreb i šipku iz Osijeka za Stolac. Bili su to kamioni MAN i Mercedes. I time sam se bavio sve dok se 2002. godine nisam razbolio i završio u bolnici zbog gadnog zapetljaja crijeva. Ma, to je samo jedna od brojnih operacija koje sam prošao i kojima sam morao biti podvrgnut uvijek kad bi trebali imati neke ozbiljnije poslovne poduhvate.
I onda, 2004. godine, konačno započinje vinska priča koja se, ponavljam, prvo trebala zvati Bona pa su prozvali Erovino, a od 2016. godine preimenovali u Markant.
– Najprije smo uz našu zemlju dokupili još zemlje i posadili 10 tisuća loza ovdje u Rotimlji, uz magistralni put Mostar – Stolac. Nedaleko od naše vinarije bila je ona avionska nesreća u kojoj je stradao makedonski predsjednik Boris Trajkovski i spomenik njemu u čast odmah je pored naše kuće. Nama u vinariju svrati dosta Makedonaca koji ovdje dođu odati počast poginulom predsjedniku.
– A onda smo do 2005. godine posadili još 25 tisuća loza na ovoj uzvisini na nadmorskoj visini od 400 metara, ovdje sunce i grane i zađe, po cijeli dan je sve osunčano. Ne vjerujem da u Hercegovini postoji mjesto na kojem grožđe može postići sladore tolike kolike mi postižemo na toj parceli. Evo, ove godine smo u normalnoj berbi postigli 22,9 gradi šećera, odnosno 13,1 posto alkohola. Inače, kod nas su alkoholi između 12,8 i 13,4 posto. Širina između redova je 2,25, a između loza 80 centimetara. Ide se na luk sa sjevera prema jugu i kod nas loza može maksimalno dati 1,5 kg po trsu. Kapacitet naše vinarije je 100 tisuća litara, a iz proizvodnje godišnje uradimo maksimalno 35 tisuća litara vrhunskog vina. Onda još kupimo tako da ćemo ove godine imati oko 70 tisuća litara vina ukupno.
Pavo najavljuje da će uskoro krenuti u još jedno proširenje svojih vinograda, jer pored naselja Dubrave kane uzeti u zakup novih 10 hektara zemlje.
I onda, 2006. godine, umire Markan u svojoj 90. godini, umire i njegova supruga Ruža, kao i Pavina tetka Rosa, koju su zbrinuli u kuću i pazili na nju do kraja.
Pavin brat, don Krešimir Puljić, povodom očeve smrti napisao je i pjesmu koju u obitelji Puljić smatraju svojom obiteljskom sagom:

Naš se otac Markan Puljić zvao
Za njega je loza ko svetinja bila
Tepao je samo trsu i pčelama
Njegova se ljubav u nas presadila.
Ljubav je naša u markantnom vinu
Što od trsa teče do kapljice zlata
Svaku našu bocu s puno poštovanja
Grlimo kravatom oko njena vrata.
Ovo vino nije za družine svake
Niti ono kuca na svačija vrata
Najljepši je ukras svečanome piru
Zato ga i resi svečarska krvata.
Vino s kravatom i njegove draži
Ljubavna je priča dvoje zaručnika
Nebo i zemlja u njem se ljube
Zato može biti piće pričesnika.
Kada budeš za blagdanskim stolom
S prijateljem, društvom ili svatom
Obiteljske gozbe kad se slave
Tvoje pravo piće Vino je s kravatom.

Pavo tvrdi da je „naglasak njihove obiteljske priče na obitelji i ljubavi prema rodnoj grudi“.
– Mi smo svi mogli negdje otići, kupiti kuću drugdje, ali ostali smo ovdje jer volimo ovaj kraj.
Pavin sin Petar diplomirao je na Agronomskom fakultetu, ali se vratio u Rotimlju i sada polako preuzima sve poslove vinarije u svoje ruke. Pavin drugi sin, Krešimir, doktorirao je na temi psihe i ženskih bolesti i radi kao psihijatar u bolnici Vrapče u Zagrebu.
– A imam i malu, radi u Ravnom, magistrirala je agroekonomiju, vodi ruralni razvoj između Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.
– Kako biste opisali svoje mjesto na vinskoj karti Hercegovine?
– Ja stojim iza svojih riječi! Kad prodajem svoje vino, ne trčim odmah naplatiti ga. I vazda i svakome kažem:
– „Nađeš li manu mom vinu, sav dug ti opraštam!“
– Mi smo svoje ime stekli ponajviše zahvaljujući kvaliteti svojih vina i neke od glavnih restorana, primjerice, u Trebinju, koje je poznato po dobrim vinima, držimo mi sa svojim vinima. Ili, najbolji širokobriješki restoran Borak. Pola bosanskih fratara kupuje od nas misna vina.
– Ne volim vidjeti vino fino upakirano u butelju od 0,75 litara, a košta 2,8 KM. To smeta pravim vinima, a smeta i onima koji to piju! I tjera druge da moraju prodavati vina u bescjenje, kako bi u takvoj nelojalnoj konkurenciji uopće opstali. Ako ćeš se pošteno baviti vinom, u takvoj konkurenciji ne možeš opstati!
– Premda radimo od 2006. godine, mi, praktički, još nismo izašli u javnost. A sve prodamo! I osvajamo zlata u Mostaru, Stocu, Sabatini… Mi imamo od čega proizvesti vino! Ne težimo nekoj količini da, ajde, zaradimo još 20.000 maraka. Meni to ne treba!
– Mi smo materijalno osigurani i zato ne žurimo, nismo u panici, ne želimo se gurati s nedovršenom pričom. Više smo posvećeni obitelji i djeci.

– Nismo htjeli ići na neke velike kredite, sve radimo sa sredstvima koje imamo. Nismo skloni zaduživanjima!
Pavu i sina Petra zatekao sam neposredno nakon berbe. Užurbano se privode kraju radovi u vinariji i restoranu. I uvjereni su da je njihovo opredjeljenje prema agroturizmu jedino ispravno tamo gdje se nalaze. Jer, tvrde, drukčije se i ne može i ne smije razmišljati na „tranzitnoj ruti koja povezuje Mostar s Republikom Srpskom i Crnom Gorom“.
– A u blizini su i Blagaj, Mostar, nekropola Radimlja, Vjetrenica, Ravno…, sve ide ovuda. Napravit ćemo dobru reklamu da čovjek ovdje stane i dobro se okrijepi. Od samih početaka mi se stalno dorađujemo, usavršavamo i mijenjamo da bi u vrhunskoj kvaliteti ostali isti. Odlučni smo čuvati „zavjet vjernosti“ markantnom vinu pa smo svoju poslovnu viziju i misiju izrekli po uzoru na onu Cezarovu izjavu:
– „Ili Markant ili ništa! Aut Markant, aut nihil!
– A to hoće reći:
– Ili izvrsnost ili ništa!
– Ukratko, sve kada bismo i željeli, mi ne bismo mogli drukčije, jer – izvrsnost je naša sudbina!


Comments are closed.