TOMISLAV TRDENIĆ –Škrlet nije samo vino, on je za nas u Moslavini život!

0

 


Kad je krajem 2019. godine Tomislav Trdenić, predsjednik udruge Moslavačka vinska cesta, na sva zvona galamio o hvalevrijednom projektu škrleta kojeg su zajednički proizvela sedmorica tamošnjih vinara, nisam siguran da je znao da je u isto vrijeme u Komarni u, također, sedam tamošnjih vinarija (Volarević, Rizman, Terra Madre, Deak, Saints Hills, Modro-zelena braniteljska zadruga, Neretvanski branitelj) žurno iščekivalo „buđenje iz sna“ vina 7K, plavca malog za kojeg su svi dali zajednički obol u njegovoj proizvodnji i daljnjem plasmanu na – američko tržište. Nisam siguran, opet, niti da je Tomislav znao, ili, barem, da se u toj pozitivnoj euforiji nije mogao prisjetiti da je prije 13 godina u Istri sedmorica tadašnjih studenata, a kasnije veličanstvenih vinskih samuraja – Trapan, Damjanić, Cuj, Cosseto, Terzolo, Geržinić i Tikel, proizvelo sada već kultno hrvatsko vino 7dan koje, nažalost, nikada nije doživjelo svoj nastavak. Kad sam o 7dan svojedobno razgovarao s Ivanom Damjanićem, danas jednim od središnjih aktera istarske vinske scene, vinar iz Fuškulina nedaleko od Poreča nije mogao sakriti žaljenje zbog gotovo naprasnog prekida ideje koja je puno obećavala.
– 7dan je bila ideja nas sedmorice mladih i nadobudnih vinara, tj. klinaca na neki način, koji smo tek ulazili u svijet vina i koji smo vidjeli da bi trebalo napraviti jednu etiketu koja bi i brojčano, ali i kvalitetom, reflektirala karaktere svakoga od nas. Tako je krenuo 7dan… Ovo što danas pijemo je sjajno, takva mineralnost, medne note… 7dan je napravljen u inoksu, a iz ovoga kušanog se može vidjeti da smo bili na dobrom putu i da smo mu znali dati onaj kvalitetni „touch“, raspričao se bio Ivan nakon što smo iz njegova arhiva izvukli i otvorili jednu od rijetkih preostalih butelja.
Prema Ivanovim riječima, ideja sedmorice prijatelja bila je – udruživanje radi zajedničkog nastupa u inozemstvu.

– Istina, time smo htjeli svima pokazati koja je to smjernica koja bi ujedno bila input o načinu nastupa na inozemnom tržištu. Naime, sa tih 5.000-6.000 hektara, koliko ima vinograda u Istri, ili 35.000-40.000 hektara, koliko je u Hrvatskoj, mi smo na svjetskoj vinskoj sceni tek kap u moru. Ako želimo izaći vani, moramo imati količinu, ali i biti korektni u cijeni i stvoriti svoje brandove. Poput 7dan! To je, nažalost, bio tek jednogodišnji projekt, poslije toga se više nismo uspjeli konsolidirati i nastaviti priču. Šteta! No, to je bila dobra poruka i trebalo bi u budućnosti nastaviti s takvim stvarima, ispričao je Ivan Damjanić.
Sedmorica moslavačkih vinara, u odnosu na tada mlade i nezrele istarske samuraje, ipak su ozbiljniji i iskusniji ljudi „s puno utakmica u nogama“, a i njihova ideja o zajedničkom škrletu nije ad hoc napravljena nego se dugo i promišljeno planirala do u najmanji detalj.
Uostalom, brojka sedam, unatoč „istarskom neuspjehu“, dokazano je dobitna formula, a u Rječniku simbola Jeana Chevaliera i Alaina Gheerbranta, „sedmica“ je simbol koji je dobio ponajveći prostor u toj antologijskoj knjizi i za kojeg se pokazalo da ima, vjerojatno, najviše tumačenja. I u velikoj mjeri se sedmica poistovjećuje sa – savršenošću! Židovi su u broju sedam vidjeli simbol ljudske sveukupnosti, u islamu sedam je također sretan broj, „simbol savršenstva, sedmora nebesa, sedam zemalja, sedam mora, sedam odjeljaka pakla, sedmora vrata…, za hodočašća u Meki valja sedam puta obići Ka’bu i sedam puta prijeći put između brda Şafâ i Marwa“, broj sedam pojavljuje se 77 puta u Starom Zavjetu, „gubavac zaranja sedam puta u Jordan i ozdravljuje“, „za zauzeća Jerihona sedam svećenika sa sedam trublja moraju, sedmoga dana, sedam puta obići grad. Elizej kihne sedam puta i dijete uskrisuje“…
Bilo kako bilo, moslavačkih „sedmorica veličanstvenih“ su vinarije Lagena (Sven Đozo), Mikša, Jaram, Miklaužić, Florijanović, Voštinić-Klasnić i Trdenić.

A Tomislav? Što on kaže o poslovnom poduhvatu sebe i svojih kolega iz Moslavine nakon kojega škrlet nikada više neće biti nepoznat pojam svima koji se imalo zaljube u vino?
– Ovaj škrlet je ono što škrlet treba biti i kao takav je nulta točka razvoja našeg velikog projekta. E sad, možemo raditi i varijacije, proizvesti polusuhi, s više alkohola, odležani…, ali ono što je nama bitno jest saznanje da s ovim zajedničkim vinom mi sedam puta manje moramo ići do hotela, sedam puta manje ulagati u marketing, svakom vinaru su troškovi sedam puta umanjeni! A pritom uz to naše zajedničko čedo imamo prigodu predstaviti i sva svoja druga vina, priča Tomislav navodeći da se cijeli projekt radi pod kišobranom „Proizvođačke organizacije Škrlet“.
– Dakle, naša vinska udruga je bila prvi korak ka okupljanju i dokazivanju samima sebi da možemo nešto napraviti. A budućnost, to svi vidimo, nezamisliva je bez nekog zajedništva.
– Sad smo u pregovorima oko nekog strojnog prstena zajedničke obrade, a prvo što smo napravili bilo je 5.000 boca zajedničkog škrleta.
– U priču smo ušli s nekom skepsom, nismo bili sigurni u to što idemo, jer to nitko do sada nije niti pokušao napraviti. Ali, kad je vino fermentiralo i postalo spremno za tržište, svi smo to kušali i oduševili se. Svi su nas podržali, a kolege iz drugih krajeva zemlje na temelju našeg primjera već najavljuju da će nešto slično i sami kod sebe napraviti.
– Da rezimiram, o našem jedinstvenom i zajedničkom škrletu razmišljamo već duže vremena i, da ponovim, iza svega stoji Proizvođačka organizacija Škrlet u kojoj su i vinogradari i vinari i koja funkcionira poput zadruge te je kao takva prva u Hrvatskoj.
Tomislav naglašava da škrleta ukupno u cijelom svijetu imao tek na 100-ak hektara i upravo ta gotovo zanemariva količina bila im je imperativ da „samo zajedno i udruženi mogu nešto ozbiljnije napraviti“.
– Je li bilo problema dogovoriti se „što je to škrlet“ koji će biti u zajedničkom pakovanju?
– I da i ne! Raspravljali smo o kvascima koje treba koristiti, čime ga kasnije očistiti, kako ga stabilizirati… Svatko ima svoj način na koji radi određene postupke, ali na kraju smo o svakom koraku vijećali, pregovarali, glasali i nadglasavali i donosili zajedničke odluke. Uglavnom, mogli smo ići i s puno većom količinom od proizvedenih 5.000 litara, ali nismo se usudili.

– Logo nam je „ovnek“. Naime, žuti ovnek je sinonim za škrlet, a upravo logo i predstavlja grozd škrleta, odnosno jedan veliki grozd u sredini i dva mala, po jedan sa svake strane, što je tipično za ovu sortu grožđa
Iza ambicioznog Tomislava iz popovačkog brijega Trnovka stoji iskustvo podizanja vlastite vinske priče – iz ničega! Jer, kad je, kao srednjoškolac, odlučio upisati studij agronomije, Tomislav je praksu mogao imati tek na 1500 trsova, koliko je njegov otac imao u malom i naslijeđenom vinogradu. U nekoliko godina Tomislav se strelovito uspeo na čelno mjesto ponajvećeg moslavačkog vinara. Ili, kako on voli reći, pozicionirao se među trojicom najvećih u Moslavini, uz Mikšu i Miklaužića!
– Prije je bila Moslavina, a onda bi se tek ljudi upoznavali sa škrletom. Danas je prva asocijacija na ovaj kraj škrlet, a tek onda se spominje – Moslavina. Prije se za Moslavinu jako malo znalo, pogotovo u Dalmaciji i krajevima uz more koji su sve istočno od Zagreba percipirali kao Slavoniju. Škrlet je sve to promijenio!
Podizanjem kvalitete škrleta u posljednjih nekoliko godina, porasli su i apetiti moslavačkih vinara. Ideje neprestano nadiru, a kad pored naplatnih kućica na izlazu s autoceste u Popovači jednom nikne spektakularno zamišljeno zdanje Hrvatske kuće vina, Tomislav će biti najsretniji čovjek na svijetu. Jer, on već sada, kad je projekt tek predstavljen javnosti, neprestano sanja taj golemi vidikovac visok 40 metara koji će uz posebne svjetlosne efekte „biti vidljiv od Zagreba do Novske“!
– U prvoj fazi bi tamo bila kušaonica, odmorište, a u drugoj fazi bi izgradili i sobe za odmor. Županija je nositelj tog projekta „teškog“ 35 milijuna kn. No, meni je najvažnije da smo u tome svi složni te da su svi svjesni da će Hrvatska kuća vina u Popovači biti velika odskočna daska i nama, kao vinarima, i škrletu, kao sorti, ali i cijelom našem moslavačkom vinogorju. Ovdje škrlet nije samo vino, škrlet je za nas u Moslavini – život! Mi smo svi uvijek razmišljali da je autocesta blizu i da je nedovoljno koristimo te da auti samo prolaze pored nas. Dakle, mi smo na razinu problema postavili potrebu usmjeravanja tih svih prolaznika prema nama i njihova zaustavljanja u našim vinarijama.
Tomislavova vinarija nalazi se tek nekoliko kilometara dalje od naplatnih kućica u Popovači, na popovačkom brijegu Trnovka.
– Na ovome mjestu gdje se nalazi podrum naša vinarija je od 1937. godine, premda imamo papirologiju kojom možemo dokazati da su i naši pradjedovi uzgajali lozu i bavili se vinogradarstvom još i ranije. No, 1937. godine, kad je pradjed Ivan Blašković kupio ral zemlje, odmah je posadio ral škrleta. Na etiketi pinota sivog iz berbe 2015. godine stavili smo njegovu fotografiju. Kad netko naručuje naš Pinot sivi Founder’s Reserve, kaže:
– „Daj mi donesi dva kartona Dede!“
Tomislav naglašava da su njegovi preci bili Posavljaci „koji bi kolima dolazili u Moslavinu u vinograde na sedam dana i potom se vraćali kući u okolini Siska“.
– Prije su ovdje Moslavci slabo imali vinograde, sve su to imali i radili Posavci. A onda se u Moslavinu 1950-ih godina naselilo dosta Zagoraca, a 1970-ih godina prispjeli su i Ramljaci.

Tomislavovi prvi vinogradarski koraci bili su u očevom, odnosno majčinom vinogradu kojeg je dobila u nasljedstvo od pradjeda Ivana Blaškovića. U stvari, nije to više bio onaj kupljeni ral, nego – četvrtina te parcele.
– Pradjed je imao dvije sestre i njima sve ostavio po pola, a te dvije sestre su imale još po dvoje djece, pa su oni dobili po pola. Među njima je bila i moja mama Ljubica Trdenić, koja je naslijedila tu četvrtinu pradjedova rala! Uglavnom, mi smo sve te parcele otkupili natrag, a potom kupili još dvije parcele.
– Kad se 2000. godine raspalo Moslavačko vinogorje, njihovi nasadi su se davali u najam, a otac mi je rekao:
– „Kaniš li se baviti vinarstvom, vrijeme je da uzmeš tu zemlju u najam!“
– Tad sam bio najmlađi vinar u Moslavini, tek 20 godina sam imao. Moja dvojba je bila uzeti vinograd u najam ili nastaviti studirati i pomalo saditi nove nasade. To što se nudilo od Moslavačkog vinogorja je bila ponuda koja se samo jednom u životu dobiva – sad ili nikad! Uzeli smo četiri hektara vinograda u najam i fakultet nikada nisam završio.
– Radio sam od jutra do mraka, vinograd nije bio nimalo uređen, nisam mogao ni pretpostaviti da je to tako težak posao. Čak 400 pokidanih stupova sam morao promijeniti. Kad smo ušli u tu priču nismo imali ni traktor niti jedan priključak ni bačve, ništa, ništa…
– U proširivanje podruma smo krenuli 2004. godine, a onda smo, dvije godine kasnije, počeli podizati nove nasade i to je trajalo sve do 2010. godine.
– Posebno sam ponosan na naš pinot sivi iz 2003. godine, jer to vino bilo je prvo vino uopće u Moslavini koje je u Zavodu za vinarstvo i vinogradarstvo zavrijedilo status vrhunskog vina. Bili smo ga proizveli od grožđa iz vinograda starog 40 godina.
Danas Tomislav obrađuje ukupno 14 hektara vinograda, a od toga je 10 u njegovom vlasništvu, a četiri hektara u najmu na 25 godina.
Prije nekoliko godina Tomislav je izazvao veliku pozornost medija dramatičnim dizajnerskim zaokretom u izgledu svojih pakovina. Pokazalo se u vrlo kratkom razdoblju da mu je ta „kozmetička promjena“ bila veliki poguranac na neku novu vinsku razinu.
– Godinama smo radili s određenim trgovačkim centrima, jer nam je početna intencija bila predstaviti se kupcima preko njihovih polica. I pristali smo krenuti s niskim cijenama, računali smo postupno, svake godine, podizati ih po kunu-dvije. Uglavnom, prošlo je 7-8 godina, cijene nismo dizali, a gubitak u centrima smo anulirali s prodajom na kućnom pragu i po manjim trgovinama. No, došli smo do toga da tako više nije moglo ići, morali smo nešto promijeniti i prestati biti sinonim za jeftina vina. Prvo smo podigli kvalitetu vina, nabavili kvalitetnije boce, a onda i stavili kvalitetniju etiketu s potpuno novim izgledom. I podigli cijenu koja je sada i nama prihvatljivija i koja, u konačnici, ne degradira vino među drugim proizvođačima, ali i drugim vinima na tržištu. A sve smo to mogli postići samo tako da promijenimo vizual. I uspjeli smo!

Tomislavov prijatelj-dizajner Marin Šubašić odlučio se na etiketi naglasiti stilizirano slovo „T“ koje je oznaka za „tradition and trend“ te, samim tim, vina Vinarije Trdenić „opisuje kao moderna, a opet tradicionalna“.
Među 100.000 litara vina, koliko godišnje proizvede, Tomislav je među rijetkima u Hrvatskoj koji ustrajava u svom sortimentu zadržati nekoliko pinota – pinot bijeli, pinot sivi i pinot crni, želeći svima pokazati da je Moslavina, praktički, idealan terroir za te sorte od kojih mnogi vinari u Hrvatskoj sve više dižu ruke. Da nije toliko strastven prema škrletu, svoju vinariju bi vjerojatno nazvao – „Kućom pinota“!
A i njegov mlađi brat Krešimir, nekadašnja velika golmanska nada NK Segeste, nikad mu se ne bi pridružio u obiteljskoj vinskoj priči.


Comments are closed.