ZOLTAN PINKERT – Uspjeh nas ne iznenađuje, ipak je vino u našim genima!

0

Sredinom travnja, dok sam razgovarao sa Zoltanom Pinkertom i njegovom kćeri Kristinom u njihovoj vinariji u baranjskoj Suzi, na trenutak nas je prekinuo telefonski poziv kojeg se nije moglo ignorirati.
 Stvarno?!, skoro plačućim glasom se javila Kristina.
Kad je spustila slušalicu, oči su joj se zasuzile, ali osmijeh joj se raširio od uha do uha.
 Upravo su nam javili da je na Zavodu naš muškat žuti dobio status vrhunskog vina!
Pogledao sam na zid, na kojem je plakat s fotografijama svih njihovih butelja, i upitao:
 Pa, je li postoji neko vino iz vaše palete koje Zavod nije verificirao kao vrhunsko?
 Ne, odgovorio je Zoltan. I nikada neću zaboraviti onu fotografiju na kojoj si me uslikao s cabernet sauvignonom, vinom na koje sam posebno bio ponosan 2012. godine, koje se prvo u našoj vinariji okitilo takvim priznanjem. Nakon tog cabernet sauvignona ne znam jesmo li ijednom zatajili i ne ponovili takav uspjeh!


Kad je Zoltan, na nagovor svoje kćeri Kristine, koja je taman završila studiranje marketinga u Budimpešti i tati rekla – “Ja ću tebi prodavati vino!”, odlučio napustiti usputno bavljenje vinarstvom i ozbiljno se posvetiti proizvodnji vina, znao je tek da mora povećati količinu i kvalitetu vina, koje je i do tada radio, ali u zanemarivoj mjeri. Upregnuo se obići “sve koji su bolji od njega” – “Neću valjda ugledati se na lošijeg, zar ne?!”, a, posljedično, veličina vinograda je u nekoliko godina s dva narasla na 15 hektara. Zoltanova strategija “industrijske špijunaže” zasnivala se tada, ali i kasnije, na svakodnevnom zanimanju za sve što drugi rade. A to je bilo u potpunoj suprotnosti s Kristininim “autističnim” svijetom u kojem – ne postoje drugi! Kristina voli reći da je po povratku iz Budimpešte radila dvije godine “po nekim firmama”, ali – “nisam bila spremna biti vojnik koji bi radio za druge, željela sam stvoriti i raditi nešto svoje”!
 Ja nikada ne bih mogla raditi za druge. Nisam dobar vojnik, nisam dobar zaposlenik, idem po svom, ne slušam i želim stvoriti nešto svoje, uvjerava Kristina.
Dvoje horoskopskih jaraca, otac i kći, Zoltan i Kristina, skoro godinu dana su izgubili samo na dogovaranje konačnog izgleda etiketa koje će krasiti njihova vina. Na kraju je Zoltan bio taj koji je morao popustiti. Kristina nije htjela ni čuti za njegov prijedlog stavljanja fotografije lokalne crkve na etiketu, “jer, branio je Zoltan svoju ideju – tako rade druge velike vinarije”.

 Bilo je vrlo žestoko, nikako nije htio popustiti i odustati od želje da etiketom dominira stara crkva iz Suze. S obzirom da je meni prepustio marketing podruma, a i diplomirala sam taj posao u Budimpešti, nisam htjela ni čuti za njegovu ideju, jer to bi bila blijeda kopija beljskih vinskih pakovina s onim dvorcem Eugena Savojskog iz Bilja. Htjela sam na etiketi imati tulipan, jedini cvijet koji simbolizira vinsku čašu, ali i ljepotu i čistoću. Kontaktirala sam Sabinu Ostojić iz Studija Kičendizajn, ona je uvažila moju želju i osmislila sve ostalo. Tako je nastala etiketa koja sliči na razglednicu na kojoj su glavni sadržaj ‘recept za vino’ i sama boca, priča Kristina.
Sabina je poslušala Kristinu, na etiketi se uistinu šepuri tulipan, a pored njega, ispod naziva vinarije i vina, dominira natpis – Nº1 Bouquet Baranje. Štoviše, Sabina je predložila, a Kristina se s tim složila, da na etiketi, svima koji to hoće, bude trajno otisnut “recept za vino”: Pet grama Radosti, tri i pol miligrama Snova, četiri miligrama Zaigranosti, po prstohvat Znanja, Iskustva, Tradicije i puno baranjskog Sunca i Ljubavi.
Nakon što su dogovorili izgled etikete, Zoltan je u “nultoj” godini napunio tri tisuće boca, a godinu kasnije proizvodnju je udvostručio na šest tisuća.
 Krenuli smo u godini najveće krize i odmah udvostručili proizvodnju, priča Zoltan koji ne skriva ponos što je među rijetkima kome je podrum doslovno na glavnoj prometnici koja presijeca Suzu te do njega ne treba lutati tražeći sakrivene surduke i gatore.
 Kad smo bili započeli radove na podrumu, postavili smo bačvu kao putokaz i odmah isti dan gosti su nam počeli dolaziti. Zavirili su u dvorište i čudili se postojanju podruma ispod kuće! Naravno da smo ih odmah primili. Znate da Piroš čizma nikada, ni kad se krečila i renovirala, nije zatvorila svoja vrata. Tako smo i mi već s radovima na podrumu počeli primati goste u podrum, priča Zoltan.
Prizivanje Piroš čizme nije tek slučajno spominjanje glavne seoske krčme, jer Zoltan se može pohvaliti da je, doslovno, rođen u kavani, upravo u Piroš čizmi, te da ga je iskustvo puzanja i učenja prvih koraka po podu “nekada najčistije kavane na ovim prostorima” naučilo kako udovoljiti gostima.
 A to znači da će gost u mom podrumu uvijek biti glavni te da će za njega vrata podruma uvijek biti otvorena, ma u koje doba dana ili noći došao!

Rijetki se danas sjećaju da se Piroš čizma u vrijeme Zoltanova rođenja pa sve do okupacije toga dijela Hrvatske zvao – Juliška s plavim kovrčama. No, još manje ljudi zna da se u Piroš čizmi nalazi vjerojatno jedini hrvatski vinski podrum koji se nalazi na – tavanu kuće! Naime, u početku je taj podrum, ukopan u Leno brdo daleke 1892. godine, bio gator kakvih ima po cijeloj Baranji. Otkad se u selu napravila prometnica, ljudi su se htjeli približiti glavnoj cesti i tamo graditi kuće. Tako su i vlasnici Piroš čizme spustili svoju kuću, ali su ostavili spoj s vinskim podrumom iznad kojeg se još uvijek nalazi sloj zemlje dubok pet metara. Vinski podrum Piroš čizme krije još jednu zanimljivost. Naime, od 2004. godine, vlasnik restorana, Josip Šimić, preimenovao je vinski podrum u – Kapelicu vina! Legenda kaže da su Josip i društvo, vraćajući se jedne nedjelje s mise, razmišljali gdje se otići malo podružiti. Na kraju su odlučili otići u njegov vinski podrum i tamo se “pričestiti”. Da priča ne izgleda kao svetogrđe, valja zabilježiti da su upravo u tako preimenovanom vinskom podrumu Josip Šimić i njegovi brojni prijatelji odlučili skupljati priloge i udružiti se u izgradnji katoličke crkve u Suzi. Od ideje do realizacije prošle su četiri godine, a mještani Suze sada se mogu pohvaliti da imaju vjerojatno najljepšu crkvu u Baranji. Točno preko puta Kapelice vina!
Zoltan je među većim baranjskim poljoprivrednicima i do ne tako davno mogao se pohvaliti da je njegov Agrozoli obrađivao skoro 250 hektara baranjske zemlje. No, koliko god ta površina zvučala i izgledala impresivno, Zoltan tvrdi da “za nekog ratara s bogatom mehanizacijom ta brojka je zapravo – hobi”!
 Otkako sam intenzivnije u vinogradu, smanjio sam malo površinu koju ratarski obrađujem i ona sada iznosi oko 180 hektara. Preračunato u razumljivije i prihvatljivije brojeve, ta površina vam je u prijevodu 50 vagona pšenice, 30 vagona ječma, pet traktora, dva kombajna, sedam prikolica, 22 različita priključka – drljače, tanjurače, bla, bla, bla, da ne idem u širinu… No, najradije volim reći da je to kruna nečega što sam postigao u 35 godina bavljenja poljoprivredom!

Svoja prva četiri hektara Zoltan je posijao pšenicom 1982. godine, dok su se ratarstvo “u velikim brojevima” i vinarija dogodili nakon mirne reintegracije.
 Naravno da današnje brojke izgledaju kao znanstvena fantastika u odnosu na površinu koju sam obrađivao u početku, ali treba znati da tada neko gospodarstvo nije moglo imati više od 10 hektara. Prije rata sam sa 10 hektara bio među većima. Danas ispod 200 hektara površina koje obrađuješ ne možeš prosperirati kao ratar. U mojoj obitelji unatrag 200 godina su svi bili poljoprivrednici, ja nisam imao nekog velikog izbora. U stvari, prvi put sam se našao pred velikom prekretnicom kad je Baranja bila okupirana. Tad sam se odlučio napustiti Baranju i otići u progonstvo u Budimpeštu. Pokupio sam cijelu obitelj i odavde smo otišli sa 3.000 maraka duga, kupili smo tada jedan kombajn i ostavili ga i sve je to propalo u tih sedam godina koliko nas nije bilo u Baranji. Vratili smo se u strogi kapitalizam i tog trenutka je za mene završila ona priča o ograničenju na samo 10 hektara. Povratak je bio na Kristinin 13. rođendan, 2. siječnja 1998. godine.
Osim Kristine, Zoltan ima još dvije kćeri – Renatu i Edinu, koju, s obzirom da je rođena 1997. godine, naziva “ratnim djetetom”. Po povratku u Baranju u početku su spavali u Piroš čizmi, gdje su živjeli Zoltanovi roditelji. Njihova obiteljska kuća je bila – zauzeta!
Premda je tada bila djevojčica i jedva je natucala nekoliko riječi na hrvatskom, Kristina je dosta emotivno doživjela to što joj je netko drugi u njezinoj kući.
 Kad smo mama i ja jednom prošetali do kuće i kad nam je taj čovjek iz Okučana otvorio vrata, i s takvim hrvatskim, koji je bio nikakav, kao klinka od 13 godina sam mu se obratila riječima: “Ovo je naša kuća i vi ćete otići odavde!” Majka se uplašila da će nas ubiti na licu mjesta, priča Kristina.
Zoltan je pod zaštitom UNTAES-a počeo nešto ranije u prastaroj Asconi posjećivati svoj vinograd u kojem je 1986. godine posadio graševinu na dva hektara. Međutim, vinogradi su bili u potpunosti zapušteni i morao je sve iskrčiti.
 Vinograde sam zasadio 1986. godine, dva hektara graševine, i, evo, to je već 32 godine iskustva. Moji roditelji su bili u Baranji u vrijeme okupacije, ali oni to nisu mogli obrađivati. Kad sam se vratio, bolest ih je već napala, morao sam iskrčiti vinograde. Inače, prvi rod sam imao 1990. godine, grožđe sam predao Belju, novce nikad nisam dobio. Sljedeću berbu nisam dočekao, morao sam ići u prognanstvo. I onda se vratiš 1997. godine, a u kući ti stanuje netko drugi i smije ti se u lice! Godinu dana sam bio prisiljen spavati kod mame dok se ovaj nije odlučio odseliti 2. siječnja 1998. godine. Kad smo to čuli, došli smo do kuće, polupali brave, stavili nove i započeli povratak u svoju kuću. Tada sam imao one male IMT traktore 560 i 542, s njima sam krenuo! Ljudi su masovno nudili svoje oranice u zakup i odmah sam skupio prvih 50 hektara. U selu su bili uglavnom starosjedioci starije dobi i oni više nisu bili za rad na polju. U jednom trenutku sam imao 240 hektara u zakupu, ali morao sam tu površinu smanjiti zbog obima posla u vinogradu i vinariji. Ipak ne možeš biti malo ratar i malo vinogradar i malo vinar!
Premda je kćerino zanimanje za vinariju bilo presudno u stvaranju obiteljske vinske priče, Zoltan će ponosno naglasiti da su njihovi tulipani na etiketama nastavak onoga što su radili njegovi djedovi te da su Zoltan i Kristina, otac i kći, treća i četvrta generacija vinske povijesti Pinkertovih.
 Jedan djed je sve prodavao preko današnje Piroš čizme, a drugi je sve podijelio s društvom. Kristina i ja smo, u stvari, prvi iz obitelji koji smo odlučili napraviti iskorak, proširiti vinograde i buteljirati vino! A kad smo već bili odlučili napraviti taj iskorak, sve poslije toga je bilo za očekivati, jer vino je u našim genima. A i ja sam rođen u Piroš čizmi i znam kako udovljiti gostima. Sjećaš se kad smo se prvi put sreli, tad sam, onako u šali, rekao da ćemo vrlo skoro zauzeti čelno mjesto među najboljim baranjskim vinarima. Od 2011. godine, kad smo prvo buteljirali cabernet sauvignon, do danas sve što smo napravili pretvorili smo u zlato.

Pričica o Zoltanu nastala u vrijeme izbjegličkog vala iz Sirije, napisana za “24 sata”

Odustao sam od rasprava o bliskoističnim izbjeglicama koje su protekla dva tjedna poput tsunamija zapljusnule Hrvatsku. Ne želim više nikome objašnjavati gdje su Sirija, Irak ili Afganistan, što se tamo događa, zašto su u tolikom broju navalili prema Njemačkoj, zašto je u toj masi toliko “vojno sposobnih” muškaraca, zašto ovo, zašto ono… Ne želim više uopće čitati dežurne pljuvače i komentatore na portalima koji su od hračkanja po svemu i svačemu s ljudskim likom napravili filozofiju i uspjeli spojiti nespojivo. Naslušao sam se proteklih dana svakakvih ljudskih sudbina, ali i nagledao bezbroj pozitivnih primjera čovjekoljublja koji su u meni povratili vjeru u društvo. Poput tinejdžera iz Bapske koji su, kad su vidjeli da im iz smjera Berkasova preko noći počinje dolaziti stotine i tisuće nesretnika, okupili se, skuhali ogromne lonce čaja, namazali pekmezom od šljiva stotine šnita kruha…, organizirali prigodni stol u središtu sela i svakome osobno ponudili okrjepu. I toplu riječ. I osmijeh. Sličnih primjera sam prije toga vidio u Tovarniku, Ilači, Lovasu, Opatovcu, Zmajevcu, Belom Manastiru, Osijeku… Ma, to je Hrvatska koju volim i u kojoj se ponosim živjeti.
E, u toj i takvoj lavini dobrote kojoj svjedočim danima otkrio sam i vinara. Mog mađarskog prijatelja iz Suze – Zoltana Pinkerta.
Zoltan je prošli petak taman bio okončao berbu chardonnaya kad je do njega došla vijest o “invaziji izbjeglica” iz susjednje Srbije preko graničnog prijelaza Batina u obližnje selo Zmajevac. Sjeo je sa suprugom u svoje terensko vozilo ‘Mazda 2.500 Pick Up’, namjeravajući “snimiti” situaciju i pokušati pomoći koliko god može. No, kad je došao u Zmajevac, kaže, srce mu se slomilo.
 Sve zelene površine na ulazu u selo oko kružnog toka bile su prepune ljudima, a iscrpljene žene s djecom su me rasplakale. Okrenuo sam auto i otišao kupiti nekoliko kartona vode da im pomognem barem malo da se osvježe. Brzo sam bio natrag, a priljev izbjeglica je bio konstantan. Neki su se već uputili cestom dalje prema Belom Manastiru. Zastao sam pored jedne grupe, podijelio im vodu, a oni su to shvatili kao da ih želim prevesti do Belog Manastira, priča Zoltan.
Nije se ni snašao, prvi mu je već uskočio u tovarni dio vozila. Slijedio ga je njegov prijatelj, pa treći, četvrti…
 Malo sam se prepao, ipak ih je u jednom trenutku uskočilo skoro njih desetero. Onda sam rekao sam sebi da je to najmanje što mogu uraditi, povest ću ih koliko god mogu. Pozvao sam ih potom još i još i još. Na kraju nas je u autu bilo nevjerojatnih – dvadeset i troje!!! Sedmero ih se uguralo u zadnja sjedala, a 16 je otraga stajalo. Ne trebam ni spomenuti da im nisam ništa naplatio, a i policija, pored koje sam prošao, blagonaklono i sa smješkom nas je promatrala, priča Zoltan.
Kad se iz Belog Manastira vratio natrag, nije bilo više potrebe za novom vožnjom. Zoltan kaže da bi uvijek ponovio tu ludost, jer je izbjegličku dramu i on živio šest godina – od 1991. do 1997. godine, kad je privremeni dom našao u Mađarskoj.
 Nitko ne napušta tek tako svoj dom. Moja obveza je bila pomoći makar i bocom vode. U Baranji smo, nažalost, prošli sličnu kalvariju, valjda zato i imamo senzibilitet prema tim ljudima, priča Zoltan Pinkert.
Eto, moj vinski prijatelj – heroj, Zoltan Pinkert. On je Hrvatska koju volim, to je vinski svijet u koji sam se zaljubio.
Hvala, Zoltane!


Comments are closed.