Poodavno sam prestao iščuđavati se vinogradima koji niču tamo „gdje im nije mjesto“, jer, svakodnevni primjeri pokazuju i dokazuju suprotno – grožđe uspijeva svugdje, vino se proizvodi od svega. Toga sam se nagledao po Africi. I u Tunisu, u vinogradima kojima gospodari žena, Samia Ben Ali. I u Ugandi, gdje u brdima pored ekvatorskog grada Mbararea, na 1900 metara nadmorske visine, časne sestre Klarise uzgajaju shiraz. I u Tanzaniji, podno moćnog Merua, gdje pod sloganom „Ask for Masika and let it rain!“, nastaje – vino od ananasa. I u Ruandi, gdje su katolički sveučilištarci iz Kabgajija u trenucima dokolice osmislili i u bocama od Heinekena počeli prodavati – vino od banana. I u Keniji, gdje sam na 2100 metara nadmorske visine naišao na loze caberneta sauvignona i shiraza opasane električnom žicom pod naponom od 7.000 volti. Samo ti primjeri bili su mi dostatni za zaključak da vino i Afrika prestaju biti klasični oksimoron.
Veliki Hugh Johnson je u uvodu knjige „Africa Uncorked: Travels in Extreme Wine Territory“, autore tog „vinopisa“ po vinski egzotičnim zemljama, Johna i Ericu Platter, nazvao „najrazigranijim svjetskim pokusnim kunićima“. Istina, John i Erica su i sami doprinijeli takvom Johnsonovom verbalnom kalamburu upozorivši da je potraga za dobrim vinima u Africi „daleko od Burgundije ili Kalifornije kao što je bungee jumping daleko od kriketa“. Doduše, bilo je to prije 15-ak godina, a i kušajući vina na tim „egzotičnim“ vinskim destinacijama ne mogu reći da sam se osjećao pokusnim kunićem!
Kao što nikada ne bih takvu prispodobu prizvao kušajući, primjerice, istarsku malvaziju iz Čerevića na obroncima Fruške gore. Štoviše, takva „anomalija“ bi me još više mobilizirala da saznam „odakle Istra u Vojvodini“ i što je direktora banoštorske zadruge 1957. godine natjeralo da ode u Istru i tamo nabavi sadnice malvazije i posadi ih u podneblju koje ni u primisli nije prva asocijacija za tu sortu.
Ne bih se nazvao pokusnim kunićem niti nakon kušanja istarske malvazije koju je 2008. godine Lajoš Brindza, strastveni zaljubljenik u lov, posadio, kao „svoj najveći trofej“, u Gornjoj Rogatici na Telečkoj visoravni nedaleko od Bačke Topole. No, lako za mene, Lajoševa malvazija sa sjevera Bačke svake godine ima istoga kupca koji, doslovno, već u veljači, dok vino još dozrijeva u bačvama, otkupi cijelu količinu, buteljira ga i prebaci u svoj podrum na dodatno odležavanje.
Arman Galičić iz sarajevske četvrti Gornji Kromolj također je bio optimist glede sna o prekonoćnoj transformaciji iz trgovca u vinogradara i vinara na nadmorskoj visini od 765 metara, ali ideja o malvaziji pod snijegom vrlo brzo se rasplinula i uvjerila ga da grožđe u Sarajevu ipak nije baščaršijski ćevap. Za jedinstvene parametre na desetak trsova malvazije sredinom kolovoza – 25 grama kiseline i 10 grama šećera, njegov prijatelj iz Krunčića i veliki istarski vinski vizionar Ivica Matošević, rekao je da su „antologijski“. Nije to puno pokolebalo Armana, štoviše Aleš Kristančić Movia ga je skoro pa preklinjao da posadi vinograd i tako si stvori „meku za umirovljeničke dane, mjesto za kontemplaciju i druženje s dragim ljudima“.
– A kad sam već bio odlučio razmišljati u tom smjeru, onda sam dokučio da želim i ljude koji će sjediti sa mnom, piti, jesti i pričati o svemu tome, a da se pritom ne zanosim markicama, akcizama i tržištem. Eto, tako je u sekundi naš umirovljenički plan prerastao u poslovni izazov…, prisjeća se Arman svojih početaka.
Nitko nije vjerovao u njegove snove, a on, za inat svima koji nisu vjerovali da se tako nešto može ostvariti u Sarajevu, svoj prvi pjenušac je nazvao – Inat. A Vinski klub Hedona, u koji se može doći samo uz prethodnu najavu, postao je kultno okupljalište zaljubljenika u dobru papicu i još bolja vina… Armanova vina! Čak osam različitih etiketa dostupnih samo uz buredžike, zeljanice, janjetinu sa suhom šljivom, smokvom i marelicom, piletinu s kikirikijem…
Ismijavali su susjedi i Vinka Zovka iz Žepča nedaleko od Zenice, a kad je taj „metalac u duši i srcu“, superuspješni cjevar i instalater centralnog grijanja, koji je, nakon što se nagledao talijanskih vinarija u kojima je ugrađivao rashladne sustave, odlučio u svom rodnom Žepču, u kojem nitko ne pamti da je ikada ubrano grožđe, počeo graditi vinariju impresivnih gabarita i pritom uvjeravao i motivirao svoje sumještane da masovno pohrle u zapuštene parcele i na njima postave betonske stupove za pergolaste visokorodne vinograde kojih u konačnici, za nekoliko godina, treba biti čak – 1.500 hektara, okončao svoju prvu berbu, ponosno je došao u središte Žepča na prikolici punoj tek ubranog merlota na kojoj je dominirao golemi transparent:
– “Ev’ vid’te da more!”
Prkosi Vinko svojim Žepčacima, inati se svima koji su vjerovali da u Žepču ne može uspjeti loza, dokazuje da ne pristaje na stereotipe… Tako je, valjda, želeći svima zapušiti usta, među prvim sortama koje je odlučio imati u svom sortimentu posadio – istarsku malvaziju!!!
I veliki sam optimist u vezi s malvazijom od koje smo već nakon treće godine, otkako smo posadili vinograd, uspjeli proizvesti sortno vino. A urod je bio čak 17,5 tona po hektaru! Uvjeren sam da će istarska malvazija baš u Žepču imati svoju novu domovinu. Ne znam zašto se svi čude kad se spomene ta sorta u našim vinogradima?! Pa, pretpostavka je da se mi manje-više nalazimo na istoj geografskoj širini kao i Istra, a klima unutrašnje Istre je jako slična našoj klimi. Imamo različito tlo, a to će istarskoj malvaziji ovdje dati jednu notu žepačkog kraja, žepačke zemlje, a vremenske prilike, zime, temperature ljetne, temperature zimske su jako, jako slične. Dakle, kad sve to zbrojimo, dajemo si za pravo da nismo pogriješili u odabiru istarske malvazije, a prvi rezultati berbe na tek posađenih oko 7.000 loza govore da se malvazija u Žepču jako lijepo ambijentirala. Još su vinogradi uredni pa je sve skupa to i milina za oči. Trebala je malvazija biti pobrana i spremna za vino godinu ranije, no zima je bila strašna, pupovi su smrzli… Temperatura je bila -32 stupnja Celzija. Kad su naši talijanski prijatelji došli i vidjeli što nas je zadesilo preko zime, nisu mogli vjerovati da su loze uopće preživjele. Kažu, nema statističkog podatka da loza može ostati živa na takvim temperaturama. Dakle, pobrisali smo statistiku koja je govorila da toliki minusi ubijaju lozu, pobrisali smo teoriju da je istarska malvazija isključivo – istarska, doveli smo dašak Češke u Žepče kroz sortu palavu, a malvaziju smo digli na pergolu. Ovdje smo implementirali sustav pergola veronese, visokorodni sustav kroz koji smo podigli lisnatu površinu i zahvaljujući kojem se udvostručava i utrostručava urod, priča Vinko.
A u selima oko Tomislavgrada posljednjih godina je čak 17 pojedinaca podiglo ili najavilo sadnju vinograda kojima od tog klimatski negostoljubivog kraja žele napraviti bosanskohercegovačku inačicu – Alto Adigea! Spiritus movens cijele priče je Marko Baković Kosalj iz Mokronoga, a slijede ga Marko Radoš, profesor na katedri za radiologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, koji je u Seonicama na Duvanjskom polju posadio 400 trsova pinota crnog i traminca, Marijan Tomić, vlasnik tamošnje pizzerije Galija, s raritetnim sadnicama caberneta cortisa, Ante Topčić, koji je vinograd „popeo“ na nevjerojatnih 1045 metara nadmorske visine u Poljicama iznad Mrkodola…Fra Jozo Radoš Đoka, dobri duh Tomislavgrada i veliki humanitarac, tvrdi da je svima njima zajedničko što vinograde na tim pustopoljinama smatraju potpuno normalnom pojavom, a nipošto – silovanjem zemlje.
Ili, veliki Josip Nuić, čovjek koji je, praktički, uskrsnuo trnjak, sortu koja je donedavno služila samo kao oprašivač blatine ili pojačivač cabernet sauvignona, a sada je u njemu Hercegovina dobila, uz blatinu i žilavku, treći dio autohtonog vinskog svetog trojstva kojeg bi svaka zemlja htjela imati u svom okrilju. Josip ne staje na trnjaku i ono što će sve zaintrigirati jest ulazak sina Vlatka u obiteljsku vinsku priču sa sadnjom zelenog veltlinca u Hercegovini!
– Sin je radio kalemljenje i proizvodnju sadnog materijala u školi u Austriji i sve sadnice što su napravili dobili su za poklon. Zeleni veltlinac je tako, zahvaljujući Vlatku, posađen u Hercegovini! Da vidimo kako će se ponašati i što će biti, priča Josip koji je i u ljeto 2013. godine, gotovo neprimjetno, na mala vrata, uveo i pošip u Hercegovinu.
Tada je taj potez prokomentirao:
Radim ono što volim i cijela moja životna filozofija je takva.
Slično razmišlja i najjužniji hrvatski vinar Božo Metković, koji je po povratku u Molunat, na nagovor prijatelja, posadio ni manje ni više nego graševinu. Reakcije, kao i u svim sličnim slučajevima, i u Konavlima su bile iste, svi su mu se čudili, ismijavali ga, a onda je taj brutalno vrijedan i samouvjereni vinar poslao svoje vino u „epicentar graševine“ u Kutjevo i tamo 2019. godine trijumfirao kao apsolutni šampion Festivala graševine u konkurenciji mladih vina.
Vlado Krauthaker, čiji životni moto je neprestano traženje novih stvari i rješenja, prije nekoliko godina je ustrajao u namjeri da njegov vinograd u Kutjevu postane „najsjevernija točka na kojoj je netko posadio i uspješno dobio vino od crljenka“. Poigrao se prvo sa devedeset loznih cijepova, a onda je zasadio još 1200.
– Pazite, za provjeriti neku sortu treba ju promatrati najmanje deset godina. Ako u prosjeku pedeset posto bude kvalitetnih i visokokvalitetnih godina, onda je ta sorta gospodarski zanimljiva, priča Vlado.
Crljenak u Slavoniji nije nikada dosegnuo razinu te sorte u Dalmaciji, ali Vlado ga je uspio iskoristiti za proizvodnju fascinantnog roséa kojeg izvozi u – Francusku!!!
– Bez obzira što cvate i dozrijeva u isto vrijeme kao merlot, dok merlot u dozrijevanju ode u pozitivnom smjeru, crljenak stane, dalje ne ide… To je očito do genetskog potencijala i klorofila kojeg ima u listu. Počne mijenjati boju lista i tu više nema fotosinteze, čime se pokazuje da on traži ipak jednu topliju klimu, toplije noći koje mu omogućuju brže dozrijevanje – on mora u 15 dana dozoriti, a kod nas to ni za mjesec dana ne može ni približno postići. Dake, od crljenka samo rosé, priča Vlado.
Za razliku od crljenka, Vlado je uspio, među rijetkima izvan svoje domovine u sjeverozapadnoj Italiji, u svojim vinogradima posaditi nebbiolo i od njega napraviti napraviti dobro vino.
Pišući o nebbiolu, velika Jancis Robinson je ustvrdila da, ako je pinot crni sorta koja najviše mami vinare, onda je nebbiolo odmah iza njega. I dok pinot crni sretno putuje iz svoje rodne Burgundije te se uspješno skrasuje i u takvim dijelovima svijeta kao što su Oregon, Australija, Južna Afrika ili hladniji dijelovi Kalifornije, dobar nebbiolo je i dalje izuzetno teško pronaći izvan svoje domovine u sjeverozapadnoj Italiji. Čak i u Pijemontu nebbiolo je izbirljiv u izboru mjesta gdje će sretno rasti i sazrijevati…
– Nebbiolo je talijanska autohtona sorta Pijemonta, koji je na istoj paraleli kao i Kutjevo i cijela Slavonija, koji imaju slične uvjete onima koji vladaju u Valtellini, priča Vlado Krauthaker.
Ovaj ponajbolji proizvođač graševine tvrdi da nebbiolo i u uvjetima Zlatne doline “može puno dati”.
• Nebbiolo odlično podnosi zimsko i proljetno smrzavanje, od svih sorata je najotporniji, a otporan je i na jesensku trulež. Čak i u lošijim godinama daje dobra vina. Ima jako dugačku vegetaciju, jedino je problem što je neotporan na peronosporu. Ako se odlučim ići na veliku količinu, moram još eksperimentirati.
Prije nekoliko dana na facebooku sam upratio zanimljivu razmjenu mišljenja o imenu Severna Morava, koje je Mitar Deurić iz istoimene vinarije nadjenuo svom vinu od sorte morava, netipičnoj za fruškogorsko vinogorje.
Možda samo nadodati da je Krunoslav Sontacchi iz Kutjeva „prošvercao“ lozne cijepove te sorte preko granice i posadio ih u svoj vinograd na položaju Venje te da je Morava definitivno promijenila svoj tok i teče još dalje na sjever…
Čudima nema kraja. Stvarno im se treba prestati iščuđavati!
