Najskuplja vina u Hrvatskoj

0

 


 

Prije nekoliko godina jedan vrlo čitani hrvatski vinski kroničar javno se na svojoj internetskoj stranici sablaznio cijenom pjenušca Quinta Essentia Vinarije Zure iz Lumbarde na Korčuli koji je, ustvrdio je, zauzeo počasno mjesto na vrhu ljestvice „žanra vinskih podvala“. Osupnut saznanjem da je vinarija nekom distributeru ponudila ekskluzivnu prodaju tog dosad jedinog ikada proizvedenog pjenušca od sorte grk po cijeni od 750 kuna plus PDV, zapjenjeni kolega, koji, usput rečeno, nije ni kušao pjenušac o kojem je pisao, demonstrativno je obznanio da će zbog „apsolutno nevjerojatne cijene, koja narušava sve realne kriterije cijene vina u Hrvatskoj“, odustati i od konzumacije Zurina grka Bartul, „koji inače nije loš“, jer – „tko je kriv vinariji koja odluči postati tako napadno antipatična“!
Vrlo brzo se saznalo, ipak, da je cijena Quinta Essentije dvadeset eura manja od one koja je kolegi zabila trn u oko, da je posrijedi svjetski raritet proizveden u tek 200 boca, a na Decanterovom natjecanju nekoliko mjeseci kasnije uslijedila je i međunarodna, brončanom medaljom potvrđena, evoluacija tog „suvenirskog vina“ čiji tvorac „živi u deluzijama da njegov pjenušac vrijedi koliko i Dom Perignon“.

Moram priznati da mi sva ta ujdurma, bacanje drvlja i kamenja na nekoga zbog cijene vina, naprosto nikada nije postala jasna. Zašto, ali zašto netko sebi dopušta vlastite kriterije nametati drugima kao sveto pismo?! Ako netko hoće, a pritom sebi to i može priuštiti, onda – bujrum, kupuj, ne kupuj, izbjegni, zaobiđi, otiđi na drugo mjesto.
Prije skoro deset godina bavio sam se u jednom tekstu tadašnjim cijenama hrvatskih vina. Uvjerljivo najskuplje što se bilo moglo pronaći na tržištu bila su dva pjenušca – Treasure from the Sea Mirjane Zelenike iz Iloka (3.500 kuna – 460 eura) te Valomet podmorski Poljoprivredne zadruge iz Vrbnika na Krku (1.769 kuna – 230 eura). Cijene su uistinu bile astronomske, a i tržište je vrlo brzo odgovorilo. Mirjana Zelenika nijedan svoj „morski pjenušac u amfori“, napravljen u 2.500 butelja, nije prodala u Hrvatskoj, ali je, tvrdila je, uspjela naći nišu među bogatašima u Rusiji, Kini i Poljskoj te je sve uspjela distribuirati u inozemstvu.
Valomet podmorski ekskluzivnošću svoje cijene nije, pak, imao namjeru svojim kreatorima priskrbiti profit. Štoviše, u Poljoprivrednoj zadruzi Vrbnik ciljano su cijenom pratili priču o dva kaveza pjenušaca u kojima su 2006. godine spustili 330 butelja tog pjenušca od žlahtine na dubinu od 30 metara. Međutim, Marinko Vladić, glavni enolog PZ Vrbnik, tvrdi da „na tržištu nije bilo neke koristi od Valometa podmorskog“, jer – „u vinarstvu nema ekshibicija“!
– Valomet nije nešto što se prodaje u velikim količinama, ne može se živjeti od tih nekoliko stotina boca. Da godišnje prodamo 100.000 boca po 100 eura, onda bismo mogli reći da smo napravili veliku stvar. Možda će jednog dana netko od toga nešto i napraviti, ali za proizvesti poseban pjenušac nije potrebno samo potopiti bocu u more. Taj Valomet s dna mora je samo nešto malo drukčiji od našeg redovitog pjenušca koji dozrijeva u podrumu. Rekao sam vam, odležavanje na dnu mora zadovoljava samo jedan od parametara za neki poseban pjenušac. Ako hoćete stvarno napraviti nešto drukčije, posebno, sa čim će svijet biti oduševljen – mislim da je to nemoguće! Francuzi su s pjenušcem napravili sve, a jedino što sam ja uspio napraviti jest nešto napraviti drukčije. Naravno, tehnologija pjenušanja je njihova, znači vino s ostatkom šećera i kvascima naliti u bocu i začepiti! Ali, to nije dovoljno, priča Marinko Vladić.
Tomislav Tomac iz Donje Reke na Plešivici, unatoč Marinkovim riječima, uspio je Francuzima otvoriti oči i, nakon posjeta Anselmeu Selosseu, navesti velikane poput Larmandier-Berniera, Selossea i Henrija Girauda na proizvodnju pjenušaca u amforama!!! A taj famozni jantarni pjenušac iz amfore toliko je dojmljiv svima koji ga kušaju da je bilo gotovo pa normalno pročitati da ga je časopis Decanter prije nekoliko godina uvrstio na popis „75 Stellar Buys of 2016“ iz cijeloga svijeta.
– Uf, to je bilo jako priznanje. Dugo čitam Decanter, više od 20 godina, i već sam počeo vjerovati da je nemoguće dočekati da se u tom časopisu u ikakvom kontekstu spomene vinska Hrvatska. No, i to se promijenilo, Hrvatska je u svijetu počela graditi svoj imidž vinske zemlje.
Cijena Tomčevog pjenušca iz amfore je kod najvećih hrvatskih distributera 270 kuna (36 eura) i za njega nema mjesta među 40 najskupljih hrvatskih vina.
Među najskupljima nije ni pjenušac od sorte pušipel, Urban White međimurske Vinarije Štampar, koji je nedavno na Decanterovom natjecanju osvojio 95 bodova i tako postao prvi hrvatski pjenušac koji je uopće zavrijedio 95 bodova. David Štampar kaže da niti nekoliko tjedana nakon osvajanja svjetskog vrha već osjeti posljedice svjetskog priznanja, jer distributeri ne prestaju s narudžbama. Cijena Urban Whitea je 100 kuna (13 eura).
No, među najskupljima je pjenušac Grof Millenium iz 2000. godine, kojeg popularni Davor Zdjelarević u svojoj vinoteci Vinoretum u hotelu Internacional prodaje za 625 kuna (83 eura).

 Kad imaš vino s elementima koji su dokazivi, poput kvalitete berbe, mikrolokacije vinograda, male serije, tehnološki kvalitetnih postupanja, dugotrajnog dozrijevanja…, onda oni čine segment pri procjeni konačne cijene. Kad sve te stvari uzmem u obzir, recite mi vi koliko bi bila realna cijena tog pjenušca? Evo, puno je polemike oko cijene Grofa Milleniuma. Daš čovjeku podatke o proizvodu – da je to stajalo 14 godina na vlastitom talogu, da je svega 1.500 boca i da je po mnogo čemu unikatan proizvod, ali takvima uvijek odgovara kupiti za istu cijenu neki drugi inozemni pjenušac. Ma, pozivam sve takve, izazivam ih da dođu s tako kupljenim pjenušcima koje su platili 100-200 eura i donesu ih na slijepo kušanje, svakome plaćam njegove troškove budu li na tom kušanju prošli bolje od Grofa Milleniuma – Vintage 2000.
Davor Zdjelarević tvrdi da Grof Millenium gotovo i ne nudi nikome, „ima par privatnih kupaca koji povremeno kupe pjenušac“ i – to je to. Grof Millenium po njegovoj klasifikaciji nije vino koje je predodređeno za veliku prodaju, „to je čisti imidž artikl“!
Inače, kad god se u nekom društvu zapodjene priča o cijenama vina, uvijek se netko prisjeti anegdote mladog hrvatskog vinara tijekom posjeta uglednoj francuskoj vinariji Château d’Yquem. Slušao je on predstavnika vinarije, slušao, a nakon podosta pića odlučio ga je i upitati:
– „Kako ste vinu formirali cijenu od 2.500 eura?“
Predstavnik vinarije se nije dao smesti. Namjeravujući biti što ilustrativniji, rekao je:
– „Položaj – 1 euro, zemlja – 1 euro, klimatski uvjeti – 1 euro, radnik u vinogradu – 1 euro…
Kad je sve nabrojao, pokazalo se da po prikazanim troškovima vino ne bi smjelo biti skuplje od – 20 eura.
– A vino košta 2.500 eura. Gdje je ona razlika od 2.480 eura?, nastavio je pitati hrvatski vinar.
Odgovor nije trebalo dugo čekati.
– E, sve ostalo su vam – tradicija i Francuska.
Vratimo se na početak priče. Od početnih 200 boca Quinte Essentije, Vinarija Zure je proizvodnju unikatnog pjenušca od sorte grk povećala na tisuću boca. Nisu ni povećavali ni spuštali cijenu i svaki put su bez problema sve prodali.
Sličnu sudbinu je svojedobno, prije 20 godina, prošao kultni vinar Frano Miloš iz Ponikava na Pelješcu, i to kad je, kao prvi u Hrvatskoj, „probio“ psihološku barijeru od 200 kuna (26 eura) za butelju vina.
– Istina, bio sam prvi koji se odlučio stvoriti visoku klasu od plavca malog, i kvalitetom i cijenom! Nije to bilo baš tako jednostavno. Sjećam se razgovora s Vladom Borošićem iz vinoteke Bornstein o cijeni Stagnuma. Rekao mi da je nemoguće to što hoću sa cijenom Stagnuma, jer je moj prijedlog bio dvostruko skuplji od bilo kojeg Dingača, ali i od svih drugih crvenih vina. Odgovorio sam mu da takve kvalitete nema na tržištu i da je to tek početak stvaranja jedne visoke klase dobro odležanih vina s najkvalitetnijih položaja i rađenih na potpuno prirodan način, priča Frano Miloš.
Prema vlastitom iskustvu registriranog ekološkog proizvođača, Frano Miloš uvjerava da se proizvodnja vina s najkvalitetnijih položaja odvija u teškim uvjetima rada te nije nimalo jeftina.
– Podneblje, tradicijski način vinogradarstva, uvjeti rada, suhozidi, ručni rad, odležavanje i potencijal plavca malog – sve to postići je već jedno ulaganje koje proizvodnju čini dosta skupom. Tržište je, u početku sporo, ipak prihvatilo ovakvo moje obrazloženje. Poslije je konkurencija počela raditi svoje, ušli su i drugi proizvođači sa sličnim konceptima i ambicijama postižući manje ili više visoku kvalitetu svojih vina, a neki su me cijenama i debelo premašili, zaključio je Frano Miloš.

 

E sad, ako nekoga zanima, evo i popisa najskupljih vina u Hrvatskoj:

1. Reuben’s Private Reserve Magnum, Korta Katarina – 1.555,50 kn (Miva);
2. Franz Ferdinand 101, Vinarija Markus – 1.199,50 kn (Miva);
3. Aleph, Bibich – 1.099,50 kn (Miva);
4. Superior Dingač, Matuško – 1.000,50 (Miva);
5. Dingač magnum, Vicelić – 999,25 kn (Miva);
6. Traminac Ledena berba 2009, Misna vina – 649,90 kn (Vinita);
7. Grof Millenium 2000 pjenušac, Zdjelarević – 625 kn (Vinoretum);
8. Bura Dingač 2017, Bura Mokalo, 550 kn (Vino.hr);
9. Medvid, Duboković&Barbić – 549,90 kn (Vino.hr);
10. Cabernet franc 2017, Josić – 535 kn (Vinita);
11. Bas de bas, Bibich – 506,75 kn (Miva);
12. Tvoja krv i moja, G&J – 506,75 kn (Miva);
13. Zlatan plavac Grand cru magnum, Plenković – 500,50 kn (Miva);
14. Remek djelo Plavac mali, Stina – 499 kn (Vinoteka.hr);
15. Amfora magnum 2007, Tomac – 474,50 kn (Miva);
16. Stagnum, Miloš – 450,50 kn (Miva);
17. Santa Lucia crno magnum, Kozlović – 450,50 kn (Miva);
18. Heritage, Radovanović – 450 kn (Vintesa);
19. Graševina Leon izborna berba, Galić – 444,50 kn (Miva);
20. Stagnum izborna berba prosušenih bobica, Miloš – 431,75 kn (Miva);
21. Royal Dingač Barrique 2009, Matuško – 425 kn (Vino.hr);
22. Merlot 2012 (3 l), Belje – 399,99 kn (Vinita);
23. Miraz frankovka magnum, Feravino – 395 kn (Vinita);
24. Cuvee Superior magnum, Josić – 395 kn (Vinita);
25. Triptih ledena berba, Bodren – 375,50 kn (Miva);
26. Gran Teran magnum, Coronica – 374,50 kn (Miva);
27. Dita, Senjković – 363 kn (Miva);
28. Teran magnum, Benvenuti – 363 kn (Miva);
29. Santa Lucia magnum, Kozlović – 350 kn (Miva);
30. Frankovka ledeno vino 2016, Feravino – 350 kn (Vinita);
31. Crveno Meneghetti, Meneghetti – 344,25 kn (Miva);
32. Superistrian magnum, Rožanić – 325,50 kn (Miva);
33. Defora Grk, Bire – 315 kn (Vinoteka.hr);
34. Qvevri Amfora, Šember – 313 kn (Miva);
35. The One, Trapan – 313 kn (Miva);
36. Brombonero refošk, Clai – 300,50 (Miva);
37. Antica Malvazija magnum, Rožanić – 300,50 kn (Miva);
38. Majstor plavac mali, Stina – 299,90 kn (Vino.hr);
39. Pepejuh Dingač, Markus – 281,75 kn (Miva);
40. Cuvee, Boškinac – 275,50 kn (Miva)


Comments are closed.