Rijetki znaju da su Rešetari, selo nedaleko od Nove Gradiške, svojom arhitekturom bili savršena mizanscena junacima kultne televizijske serije Kuda idu divlje svinje. Što i ne čudi, ipak je veliki Ivo Štivičić, „pisac hrvatskih autsajdera, domobrana i lopova“, kako ga je već nazvao Miljenko Jergović, podrijetlom iz tog mjesta u kojem su Crni Roko, Mile Vrbica, Šojka i Veriga pili rakiju u Mlinu Ferić, kući preko puta vinarije Ozrena Kraljića, vječnog mladića zagledanog u budućnost i odlučnog da svoje rodno mjesto iz usputnog autobusnog ugibališta „na putu između Zagreba i Požege“ pretvori u ciljanu destinaciju zaljubljenika u vino. A i taj Mlin Ferić u posljednje vrijeme je poznatiji kao domicilna postaja Likovne kolonije Petrović, nazvane po slikaru Antunu Petroviću koji za života nikada nije izlagao, a svoju akademsku titulu je zavrijedio u zatvoru u kojem je dugo godina robijao zbog nedopustivog načina rješavanja mladalačkih razmirica s Ozrenovim djedom, odnosno djedovim bratom.
– Kad spomeneš da si iz Rešetara, koliko ljudi uopće je čulo za tvoje selo?
– Ništa, apsolutna nula! Doduše, ruku na srce, i ja sam, razvojem svoje vinske priče i učestalijim druženjem s profesorom Ivanom Jelančićem, našim lokalnim kroničarom, tek počeo saznavati nešto više o povijesti Rešetara koji se u povijesnim knjigama počinju pojavljivati prije više od 600 godina. No, na stranu povijest i ta neka faktografija, meni je druženje s profesorom Jelančićem ubrzigalo injekciju dodatne motivacije za ovo što radim. Neprocjenjivo je upoznati nekoga tko svoj posao radi s toliko emocija i strasti, to je čisti privilegij.
Iz njihova druženja izrodila se jedinstvena postavka povijesne građe Rešetara koja krasi zidove Ozrenove kušaonice. Tako, uz Ozrenovo vodičko asistiranje, zidovi pričaju da je podnožje Rešetara doslovno izbušeno i premreženo brojnim tunelima kojima su ljudi, poput krtica, iskapali ugljen i iznosili ga na površinu. Niti 50 metara daleko od njegove kuće i vinarije nalazi se, danas zatvoren, ulaz u rudnik na kojem su Ozrenovi vinogradi.
– Ne plašiš se da će ti vinogradi potonuti?
– Uvijek se toga plašim.
– Je li se nekome u Rešetarima dogodilo da mu se tlo pod nogama odronilo i povuklo ga u taj rudarski labirint?
– Ne, ali klizišta su redovna. Meni je na kraju vinograda provalija duboka 100 metara!
Ozrenovi napori da svoju vinsku priču predstavi široj javnosti dodatno dobivaju na težini zna li se da je on u tom kraju, isključivo orijentiranom na ratarstvo, jedini koji se ambicioznije uključio u podizanje vinograda. Rijetki nasadi vinove loze i šljivici u Rešetarima su oduvijek bili samo brdska alternativa pšenici, kukuruzu ili ječmu. A nipošto olakšavajuća okolnost mladom vinaru jest i činjenica da svoju misiju širenja vinske kulture mora graditi na pivskim temeljima – novogradiški kraj je hrvatsko središte pivarstva, od tamo je Mario Bošnjak, hrvatski pionir „zanatsko rađenog“ piva, pivskog brandyja, pivskog octa ili, pak, jedinog hrvatskog absintha.
Ozrenov otac Marijan Kraljić je na položaju Raskršće, gotovo naslonjenom na mjesno groblje, „oduvijek“ imao maleni vinograd s nekoliko stolnih sorti, no ocu su prioritet bili voćnjaci jabuka, krušaka, trešanja, dunja, bresaka, marelica i šljiva iz kojih je crpio sirovinu za svoje nadaleko poznate rakije. Koje su se pile i u serijalu „Kuda idu divlje svinje“! No, ni grožđe ni voćnjaci nisu bili magnet klincu koji je, u stvari, bio mrzio rad u vinogradu.
Nije Ozren bio ni „od knjige“ pa se, birajući što dalje, kao srednjoškolski izbor odlučio za konobarenje. Ipak je to usmjerenje bilo trogodišnje, godinu kraće od drugih škola!
– Moja sreća je što me život uvijek znao navući na nešto, prisjeća se tih dana Ozren koji je, na čuđenje svih iz svoje okoline, a poglavito oca, odlučio upisati studij voćarstva, vinarstva i vinogradarstva u Požegi.
Nakon završene ugostiteljske škole, zaposlio se u novogradiškom hotelu kao konobar, a kad je prijatelj još iz vrtićkih dana, Antonio Babić, odlučio upisati studij ekonomije u Požegi, Ozren mu je pravio društvo.
– Dok sam ga čekao da preda papire za fakultet ekonomije i računarstva, raspitivao sam se na referadi kakvi su uvjeti za upis, s obzirom da sam završio trogodišnju ugostiteljsku srednju školu. Odmah su mi rekli da je upisati upravno pravo jako teško, ekonomiju teško, možda, ali uz plaćanje, no – „poljoprivredu možeš upisati bez problema“!
– Pitao sam što mi treba od papira, dali su mi popis, a za dva dana, kad je prijatelj morao ponovo doći predati još neki papir koji je bio zaboraviti ponijeti sa sobom, i ja sam upisao požeško Veleučilište, smjer voćarstvo, vinogradarstvo, vinarstvo!
– Vrativši se kući, rekao sam ocu da sam upisao fakultet, a njemu je to bio šok, jer je znao da nisam tip koji će sjediti za knjigom i učiti. Nikako! Ja sam uvijek u životu bio praktičar i knjige bih se primio tek kad bih sve druge poslove, koje inače nikada ne radim, poput usisavanja, spremanja ormara, izmišljanja svega…, posvršavao.
– Kažem ocu:
– „Ja sam papire predao, upadnem li, upadnem. Ne upadnem li, ne upadnem. Nemam što izgubiti, osim 250 kuna administrativnih troškova koje sam imao za predati papire.“
– Stari me upitao je li to ono što želim. Kad sam mu potvrdno odgovorio, rekao mi je da ću dobiti sve što želim za prvu godinu, kako god odlučim, ali samo da upišem – drugu godinu. Pritom je sve prokomentirao:
– „Imao si sreće, netko te podario, uvijek si se u životu provlačio, prihvati i cijeni to!“
I tako je Ozren krenuo studirati vinarstvo, a ni vino ni učenje ga nisu privlačili. Na prvoj godini je „opasno visio s melioracijom“, a to je moglo značiti samo jedno – obustava očeve logistike.
– Znao sam da time dovodim u pitanje očevu pomoć te da bih tako bio prisiljen sam se snalaziti do kraja. Tako ti ja odem do profesorice koja je predavala melioraciju, kažem joj da mi visi godina, a ona ponovi ono što sam znao – ispitni rokovi su prošli! Ali, upitala me što smatram da bi ona trebala napraviti.
– „Meni godina ovisi o vama. Spreman sam za ispit, molim vas samo, ako postoji bilo kakva mogućnost, da me primite i ispitate“, rekao sam joj.
– „A jeste li spremni?“, upitala me.
– „Da, već danas bih mogao odgovarati“ spremno sam joj uzvratio.
– „Dobro, nazvat ću referadu i odrediti petak kao ispitni rok. Ako imate nekoga od kolega koji bi bio spreman pristupiti ispitu, javite mu“, zaključi profesorica razgovor.
Naravno, Ozren je blefirao, a sljedeća četiri dana je, kao nikada u životu, sjedio, učio i, na kraju, izašao na ispit na kojemu je zaslužio – četvorku!
Pedologiju ili tloznanstvo Ozren je „položio“ dvojkom, i to tako što se profesoru smračilo pred očima nakon što je čuo odgovor na pitanje o vrstama stijena:
– „Ajme pitanja, profesore. Ja sam vam iz Rešetara, tamo nigdje nema kamena, a ako slučajno i nađem neki kamen u vinogradu odmah ga bacim, jer tamo mu nije mjesto. Profesore, ja sam završio ugostiteljsku školu, mogu vam pričati o pivu, vinu, rakiji, ali o stijenama nemam nikakve veze!“
– Uhvati se on za glavu, upiše mi dvojku i kaže da me više ne želi vidjeti u blizini.
Zato je briljirao na „ispitu“ iz poljoprivrede, za kojeg nije ni znao dok mu profesor nije zatražio indeks i upisao četvorku.
– Poljoprivreda mi je uistinu bila najdraži predmet. Dođem kod profesora Rudolfa Bišofa nešto ranije i, dok smo čekali druge studente, započne on razgovor sa mnom o Ivanu Enjingiju, za koga je znao da sam kod njega na praksi, pita me kakav čika Ivo ima uzgojni oblik, kakvi su mu prinosi, kako izgleda to njegovo prporenje cijepova… Na sve što me pitao, ja mu temeljito ispričam svoje dojmove, a onda on odjednom:
– „A sada odlučujuće pitanje.“
– „Kakvo odlučujuće pitanje“, uzvratim mu.
– „Imate redovitu gnojidbu vinograda, u kojem omjeru ćete dodati dušik, fosfor i kalij?“
– Gledam ga i znojim se, znam da čika Ivo ne prakticira takve stvari u vinogradu, kod njega je sve priroda, pa bubnem:
– „1:2:3“.
– „Možete li biti malo određeniji?“
– Kažem ja njemu da čika Ivo ne prakticira nikakva umjetna gnojiva niti bilo kakav intervencionizam ni u vinogradu ni u podrumu, ali da bih ja kao student morao naučiti te stvari…
– „Da, trebali bi. Točan vam je omjer 1,2:1,8:2,1. Dajte mi, kolega, vaš indeks!“
– Dodam mu ja indeks, a on mi upiše četvorku.
– „Ali, profesore, nisam ni znao da sam upravo kod vas kroz razgovor u stvari polagao vaš ispit!!!“
Ozren ključnim događajem u svom vinskom odrastanju smatra praktičnu nastavu koju je odradio kod Ivana Enjingija u Hrnjevcu. U stvari, njemu je bila namijenjena praksa u Kutjevu d.d., ali Ozren, koji je načuo da tamo gotovo da i ne moraš dolaziti kako bi dobio potpis, nije htio ni čuti za tako nešto. Htio je nešto naučiti, a kao alternativa Kutjevu d.d. morao se odlučiti za praksu kod Vlade Krauthakera ili Ivana Enjingija.
– Kolege, koji su to već prošli, rekli su mi da Vladu nikada vidjeli nisu, a da su kod Enjingija radili apsolutno sve. Sve mi je bilo jasno, otišao sam kod čika Ive, a kod njega sam vrlo brzo u apartmanima na Venju fungirao pločice! Ta dva tjedna s keramičarima bila su mi dva najgora tjedna u životu! Posao nije započinjao bez pet litara vina, a nije se završavao bez još 20 litara. Ja sam bio na praksi, morao sam raditi sve što i drugi. Ali, za svaki moj potpis na praksi, čika Ivo mi je davao 1500 kuna! Bio sam jedini koji je kod njega imao plaćenu praksu.
– Dakle, završim keramiku, a onda:
– „Ogi, dođi u traktor!“
– Sjednem u traktor i vozim gornjim Venjem, a žene iza mene iz prikolice bacaju kamenje u vinograd. Ja takvo kamenje u životu nisam vidio. Dok sam to radio, čika Ivi došli gosti iz Dalmacije. Kako sam bio konobar, imao sam vremenu samo presvući se u bijelu košulju i poslužuj ih kao konobar. Ali ni tu nije bio kraj, jer oko 22 sata dolazi mu s grožđem iz Pakraca tada mladi vinar Saša Ćasić kome je čika Ivo uslužno sve radio.
– „Dečki, vi ste gotovi s poslom, ja sad imam još neki posao u podrumu gdje se možete, ali ne morate pridružiti“.
Ozren tvrdi da je kod Ivana Enjingija naučio cijeniti rad i shvatiti što su emocije i strast u poslu.
– Evo vam primjer… Beremo pinot crni i na kraju nam ostanu još dva reda, a sutra znam da idemo na drugi položaj. Stoga ja njega pitam kad ćemo pobrati to što je ostalo, a on meni odgovori:
– „Moraju i ptice nešto pojesti.“
Dugo je Ozren razvlačio studiranje, borio se s ispitima „koji su bili knjiga, a ne praksa“, pa je nekoliko ljeta sezonski konobario u porečkom restoranu Sveti Nikola u kojem ga tamošnji sommelier Nevio Pletikos dodatno poticao na ozbiljnije bavljenje vinarstvom. Štoviše, gurao ga je u podrume Franka Radovana i Franca Armana da od tih istarskih vinskih legendi dobije još nekoliko potvrda o vinskoj priči kao o najboljoj priči koju za života može ispisati svojim rukama.
Tako je i bilo. Okončanjem fakulteta 2006. godine, Ozren je rekao ocu da će iskrčiti postojeće loze i voćnjake te tamo posaditi nešto po svom ukusu. Taman je kod njegova prijatelja došao na rod pinot sivi, sorta mu se svidjela i nije bilo dvojbe kojim loznim cijepovima će nadomjestiti šljive.
– Onda sam se obratio čika Ivi i upitao ga za savjet što posaditi.
– „Graševina, pinot sivi, chardonnay, traminac, sauvignon…“, počeo mi je nabrajati sve što postoji.
– Dobro, a što od crnih sorti?
– Pinot crni, zweigelt obavezno…
– Zašto obavezno zweigelt?
– Količina.
– Pa, nije sve u količini.
– On taman nešto jede zgrbljen iznad tanjura, okrene se prema meni i odgovori:
– „Nema špice!“
– To je čika Ivo, uvijek ima odgovor, ali vam ga neće reći dok ga ne upitate!
Ruku na srce, kad je Ozren pred obitelji izrekao svoju želju, nisu svi na to gledali s oduševljenjem. Baka ga je smatrala jebivjetrom, čak ga je zvala Frflo. A i otac Marijan nije vjerovao da će sinova želja u budućnosti biti „hranjena“ odgovarajućom energijom.
Presudna je bila berba 2005. godine.
– Evo, ovdje u kušaonici sjedili su otac i njegovi prijatelji i bistrili priču o vinu. Mi smo tada imali četiri bačve za nešto više od 800 litara vina. I obratim se ja njemu pred svima:
– „Daj mi jednu bačvu, završit ću fakultet, a neću znati proizvesti vino!“
– „Nema šanse, ti ćeš to pokvariti“.
– I onda se ponovo pojavi ta moja sreća, ovaj put u vidu njegovih prijatelja koji su se okomili na njega. Ono, kao, sin ti ne završava za automehaničara nego za vinara, ako mu ne daš bačvu, kad će naučiti ako neće sada. I tako je, zapravo, njegova ekipa njega slomila.
– Dobio sam jednu od te četiri bačve, sve školski napravio, u njegovim bačvama sve lijepo kuha, a kod mene ništa ni prvi ni drugi ne treći ni četvrti ni peti dan… Uf, bio je to veliki problem, ali još veći problem mi je prijetio što će mi otac krv popiti.
– Nazovem čika Ivu i kažem mu da imam problem.
– „Reci, Ogi!“
– Imam četiri bačve, prvi put sam dobio priliku raditi svoje vino u jednoj od njih, ali nešto sam zajebao.
– Objasnim mu sve postupke što sam napravio, a on meni da bi vino trebalo raditi.
– „Uzmi kantu i iz bačve u kojoj se odvija fermentacija uzmi mošta i prelij u svoju bačvu!“
– Poslušao sam ga i u sat vremena mi je vino počelo raditi.
– Od tada otac mi se više nije miješao u poslove u podrumu.
Za Ozrena je bilo još zanimljivije i poticajnije što je vino iz te bačve, koje je njegov otac odnio na ocjenjivanje na Oriovitu, lokalno vinsko natjecanje u nedalekom Oriovcu, osvojilo – zlatnu medalju!
Relativno mali vinogradi, rasprostranjeni na 2,5 hektara, Ozrena su primorali da se, paralelno s lozama i podrumom, bavi i ugostiteljstvom. Dvije godine je s prijateljem u središtu Rešetara vodio kafić Maestro.
– Ja sam konobar po struci i meni je ugostiteljstvo zapravo struka. A tom dečku, koji je tamo vodio lokal, dostavljao sam dosta vina, njemu se taj posao više nije dalo samostalno raditi, a meni je biti konobar i voditelj kafića i okušati se u tome poslu dugo bio san. I dobro je išlo, posebno tijekom Novogradiškog glazbenog ljeta. I onda sam došao do prekretnice – zarađeni novac uložiti u dodatno opremanje Maestra ili u kušaonicu. Računao sam: uložim li u kafić, onda ću izgubiti ambicije za vinarstvo pa sam, važući sve, novac ipak uložio u kušaonicu i izašao iz ugostiteljstva.
U stvari, Ozren je shvatio da može vrlo uspješno voditi kafić, ali i da ne može u isto vrijeme ginuti na tri strane. Naime, uz konobarenje i vođenje kafića, kao i poslove u podrumu i vinogradu, Ozren je paralelno radio i kao – poštar!
– Zvoniš li dvaput?
– Nikad, ili jednom ili tri puta! Namjerno ne želim zvoniti dvaput. Jer, onaj koji te želi, taj će te čuti i odazvati se već na prvo zvonjenje, a onaj koji te ne želi, možeš ti njemu zvoniti i deset puta. Ali, ako procijenim da je velika važnost pošiljke, onda ću pozvoniti triput.
– Kakvi su psi u novogradiškom kraju?
– To je ista priča svugdje. Mali su najživčaniji, oni ti vise na nogama, grizu i svašta nešto. I hrvatski ovčari! Ja sam veliki domoljub, ali hrvatski ovčar je katastrofa!!!
