Navijačka himna rukometnog kluba Moslavina iz Kutine kaže:
– „…Jer mi smo Moslavci
za loptom ludi,
jer mi smo Moslavci,
najbolji smo ljudi.“
Nikicu Katića iz Kutinske Slatine, gdje s obitelji vodi Klet Romić, nisam toliko dobro upoznao da mogu pisati o njegovim ljudskim vrlinama, premda, svi govore, Nikica je sjajan čovjek. Međutim, strast kojom isijava kad priča o rukometu, što se lako može prisnažiti i statističkim podacima o godinama zaronjenim u taj atraktivan sport, ozbiljno ukazuje na njegovu loptačko-ludičku dijagnozu.
Bio je klinac, učenik osnovne škole u Banovoj Jarugi, gdje je tada živio sa svojim roditeljima, kad je gotovo svakodnevno pet kilometara na biciklu pedalirao do vlaka u kojem se vozio u Kutinu, odakle je, opet, više od kilometra pješačio – i obrnuto natrag, da ne bi propustio rukometni trening. Pritom je trenirao i nogomet, dominirao je među svojim vršnjacima, predviđali su mu blistavu karijeru, ali jako se razočarao kad, unatoč najavama i obećanjima, nisu ga uvrstili u reprezentativnu vrstu.
Kad je 2001. godine upisao srednju školu u Kutini i tamo se preselio kod djeda Drage i bake Nade, rukomet u „gradu rukometa“ bio je potpuno logičan izbor. Kojeg se uporno i marljivo pridržavao unatoč brojnim ozljedama, sve dok mu 2011. godine današnji hrvatski reprezentativac i igrač Meškova iz Bresta, Sandro Obranović, u žaru borbe za loptu nije – razvalio rame.
– Nisam ni ja bio baš neka biljka, posebno kad bih u obrani zajedno igrao s prijateljem Sašom Glavašem. U utakmice bi ulazili maksimalno angažirani, voljeli smo se „potući“, prisjeća se Nikica svojih rukometnih dana iz kojih će zauvijek arhivirati tri utakmice koje su ga obilježile.
– Koje su to utakmice?
– Znate li tko je Risto Arnaudovski?
– Naravno, makedonski reprezentativac koji je nekoliko puta najbolji strijelac hrvatske lige, i to u vrijeme kad su na hrvatskim parketima igrali i Ivano Balić i Petar Metličić!
– E, tom Ristu, koji je tada igrao za Perutninu Pipo, na jednoj utakmici sam tri banane stisnuo, nijednom me nije prošao. Mislim da mu je to bila jedina utakmica u karijeri na kojoj nije zabio nijedan gol!
U zaborav nikada neće otići ni gostovanje u Našicama, kad je „banderama iz Nexea, nitko nije bio niži od 202 cm, kad se poredaju u obrani ne vidiš gol“, čak četiri puta poentirao. Na sreću svojih trenera, koji su mu obećali ispeći janje postigne li pet golova, nije uspio loptu ugurati u mrežu još jednom.
No, zato je briljirao protiv Zagreba u utakmici koja se za popularizaciju rukometa igrala u Ivanić Gradu. U potpunosti je uspio ukrotiti rukometnu legendu Kiru Lazarova, tri puta je zabio pored nemoćnog Igora Vorija, a dvaput je uspio asistirati današnjem hrvatskom reprezentativcu, pivotu Leonu Šušnji.
Nakon brutalnih ozljeda Nikica nije odustao od rukometa. Ipak je on Moslavac, za loptom lud, pa je, kao magistar kineziologije, započeo trenirati djevojčice, odnosno „tigrice“, kako ih je zvao, želeći ih dovesti na prvoligašku razinu. No, Grad Kutina nije pokazao preveliko zanimanje za ženski rukomet pa je Nikica, nakon dugih nagovaranja i gotovo nemoralne ponude za uvjete u kojima bi radio, pristao voditi rukometašice iz Ivanić Grada koje želi iz Druge dovesti u Prvu hrvatsku rukometnu ligu.
Nikici Katiću je rukomet vrlo bitna stvar u životu. I nije mu teško svakodnevno svaku večer voziti se autom 45 minuta do Ivanić Grada, odraditi trening sa curama pa opet sjesti u auto i natrag u Kutinsku Slatinu. A vikendom, pritom, odlaziti i na utakmice.
Opet, Nikici Katiću rukomet nije sve u životu. Nedavno je, konačno, nakon dugog čekanja i brojnih kratkotrajnih i privremenih, uglavnom zamjenskih poslova po različitim osnovnim školama, dobio stalno zaposlenje u Garešnici kao profesor tjelesnog odgoja. Na posao u 18 kilometara udaljenu Garešnicu Nikica ide ujutro u 7 sati, a kući se vraća poslijepodne. Biti profesor tjelesnog odgoja Nikici je bio jedan od dva ostvarena životna sna.
Drugi san je bio – postati vinar! Koji će proizvoditi najbolji škrlet i frankovku u Moslavini. I koji nikada neće prestati sa svojim vinskim igrarijama, jer – „nestane li igre u proizvodnji vina, prestani se time baviti“! Ne znam kad stigne biti u vinogradu i podrumu pored treniranja mladih rukometašica i profesorovanja u Garešnici, ali Nikica je vrlo blizu potpunog ostvarenja i drugog sna. Frankovka mu je uistinu najbolja u Moslavini, ne samo zato što je i jedina!
– Sa svima se svađam zbog frankovke, jer su svi pametni i sade cabernet sauvignon! Ok, cabernet sauvignon će uvijek biti snažnije vino od frankovke, ali u usporedbi s cabernetima sauvignonima iz drugih krajeva moslavački izdanci te sorte će uvijek biti slabašniji. Dakle, ako već mogu birati, bavit ću se s frankovkom koja će biti konkurentna, ako ne i bolja od frankovki u drugim krajevima, pojašnjava Nikica.
A u igrarijama sa škrletom je nenadmašan i nevjerojatno hrabar. I vrlo inventivan. Nikica se voli pohvaliti da je jedini moslavački vinar koji se odvažio macerirati škrlet čak 313 dana, a, uvjerava me, jedini je i koji je proizveo škrlet u hrastovoj bačvici. Riječ je o Humki!
I, koliko god zvučalo apsurdno da se u Moslavini sorta moslavac nalazi tek u tragovima, Nikica je proizveo pjenušac od škrleta i – moslavca. I posvetio ga „svim svojim curama“. Tako se u LaRiti, kako je već naziv pjenušca, otkriva akronim kojim se trajno zahvalio Leli (mami), Ani (supruzi), Riti (kćeri) i Teni (sestri) za strpljenje koje pokazuju prema njegovoj raslojenosti na više strana i čestoj odsutnosti iz kuće.
Ima tu i vino DragoNada, „ponos vinarije“, vino koje predstavlja najbolje što su te godine dali njegovi vinogradi, a koje u svom nazivu nosi još jednu zahvalu – djedu Dragi i baki Nadi, njegovim drugim roditeljima.
Nikica svoja vina naziva svojom djecom, što posebno iritira njegovu suprugu, ginekologinju, koja je prirodom posla jako dobro upoznata s prirodnim procesom nastanka roditeljstva.
– Ona porađa djecu, a ja – vina! Kad sam jednom tako negdje rekao da mi se rodilo drugo dijete, svi su me začuđeno pogledali.
– „Pa, škrlet je izašao vani!“, objasnio sam im.
– Kaže žena da sam bolestan, kako tako nešto mogu reći.
– „Koliko vremena provodim u podrumu, normalno je da ta vina doživljavam kao svoju djecu!“
Nikičini dobri prijatelji njegov humor pravdaju pričom iz njegova vrlo ranog djetinjstva, kad je kao dječak glavom zaglavio između drvenih bačava i neko vrijeme se nije mogao pomaknuti.
– Eto, i ta priča pokazuje kako sam kao dijete shvatio kakav teret ću morati nositi na glavi kad ozbiljnije krenem u vinsku priču!
O čemu god pričali s Nikicom, neizbježno je da se najveći dio druženja posveti djedu Dragi i baki Nadi. Uostalom, uvjerava me, dok god je živ, vinarija će se zvati – Klet Romić. Po njegovim dobročiniteljima koji nisu imali svoju biološku djecu, a kod kojih su dom našli i Nikičina mama i teta i ujak te uz njihova otvorena srca pronašli istinsku toplinu doma.
– A i ja sam od 2000. godine, kad sam upisao srednju školu u Kutini i ovdje igrao rukomet, živio s njima. Danas sam sa ženom i djetetom kod njih u njihovoj kući. Zato sam rekao – dok sam živ i budem se bavio vinarstvom, vinarija će se zvati Klet Romić.
Priča o Nikici Katiću slobodno bi se mogla čitati i kao priča o Dragi Romiću, Bosancu iz Šipovika nedaleko od Travnika, kojeg je vihor Drugog svjetskog rata bacao od Moslavačke gore do Bosne i natrag do Kutinske Slatine, gdje mu je otac radio kao samaraš po tamošnjim šumama. Dragi, danas vitalnom osamdesetogodišnjaku, tada su bile samo dvije godine, a sve do 1948. godine, dok njegovi roditelji nisu kupili zemlju na mjestu gdje se danas nalazi Klet Romić, živjeli su na vinogradima prekrivenom brijegu na kojem je danas klet legendarne Žedne žabe, Josipa Jelančića, osnivača i člana istoimenog benda u kojem su i Drago Romić i Vlado Kašner.
– Mamin tata, Mirko Belužić, poznatiji kao Imbra, imao je vinograd, bio je dosta veliki vinogradar. Kad smo se doselili u Kutinsku Slatinu, Imbra je rekao svojoj kćeri da ne može biti bez svog vina pa se osobno potrudio da se nešto posadi kako bi u kući imali crno i bijelo vino. I to je tako išlo sve dok ja nisam sredinom 1970-ih godina odlučio i posadio novi vinograd u kojem su dominirali frankovka i graševina. Škrlet je došao na red tek 1999. godine, prisjeća se Drago svojih početaka, ali i zrelijih vinskih godina u kojima je za svoju frankovku osvajao zlatne medalje na prestižnim regionalnim natjecanjima modre frankinje u Sloveniji.
Nikica je, kaže, „uvijek radio uz djeda“, a tek se u svojoj 26. godini osamostalio, bilo je to 2015. godine. Proizveo je škrlet koji je na lokalnom natjecanju zavrijedio tek 74 boda i bilo je to veliko razočaranje za njega.
– Kažu, nije loše da prve ocjene budu lošije, to te, kao, još više motivira za daljnje djelovanje. Možeš misliti! Ne slažem se s takvim razmišljanjem, ako ti cilj nije zlato i biti najbolji, onda ne trebaš ni raditi. Nedavno smo otvorili jednu od tih mojih prvih boca i, iskreno, bila je to sad potpuno druga priča. Znam da sam bio pretjerao u sumporenju, no sad toga više i nema, odlično vino, priča Nikica.
Kako je sve bio radio uz djeda, Nikica dobro pamti da je Drago podrumario na prirodnim kvascima te da umjetni, selekcionirani kvasci nikada nisu dolazili u obzir. Drago Romić smatra da je Nikičino osamostaljenje nastupilo početnim raspitivanjima o djelovanju različitih kvasaca.
– Kad sam htio s djedom raspravljati o kvascima, njegova teorija je bila da se ništa umjetno ne dodaje, vino samo od sebe mora raditi. E, kad sam počeo razmišljati o oranžima, odnosno o duže maceriranim vinima, poput Humke, uz tek neznatno sumporenje prije buteljiranja, djed mi se obratio na dijametralno suprotan način:
– „Što se sad glupiraš, imaš kvasce, zašto se zajebavaš i riskiraš ako ne moraš?! Što dižete taj mulj?“
– Znate, njemu i njegovim generacijskim vinarskim prijateljima uvijek je bilo u interesu da se vino što prije razbistri kako bi se prije moglo i konzumirati! A ja mu se onda pojavljujem s pričom o nečemu što je on nekada radio, jer nije imao drugo rješenje.
– Oduvijek se znalo da se kod nas na klet dolazi na jedan od najboljih škrleta, graševina i frankovki. A zašto je tako dovoljno je samo vidjeti kako djed funkcionira. Primjerice, imamo pumpu, ali „nećemo prljati crijeva za 400 litara“ pa uzmemo kante i kantama sve pretočimo, a zadnje kapi iskrenemo naginjanjem inoksa. I onda gledam – ako on to tako radi, onda on to stvarno voli!
– Evo, imamo mladi vinograd od 1200 trsova, ja ga neću flaksati, to su tanke loze, a onda on uzme onu malu kosu i ručno pokosi cijeli vinograd!!! Gledam, ako on to radi sa 80 godina na leđima, što onda meni ima biti teško?!
Generacijski jaz između Drage i Nikice, koji je u konačnici djedu izmamio osmijeh na lice, najbolje je bio vidljiv u vinogradu u kojem je Nikica pripremao chardonnay za svoju prvu DragoNadu. Naime, kad je Drago vidio ostavljena tek dva grozda po trsu, nije htio ući u vinograd.
– „Ja u taj vinograd neću ulaziti, da mi se ljudi smiju, sramota!“
– To nitko nikada nije radio u Moslavini. I stari Gašpar, susjed koji je cijepio pola Moslavine, kad je vidio vinograd ostao je bez teksta. Od 500 trsova nisam imao dovoljno za napuniti jedan barik pa sam morao dodati malo pinota bijelog.
– Dakle, taj cuvée je ispao slučajno, a nakon takvog iskustva sve planiram i odlučujem se za kupažu koja se meni sviđa i koja će biti najbolje od najboljeg u svakoj berbi. Ove godine, primjerice, DragoNadu sam proizveo od 40 posto škrleta, 30 posto graševine, 20 posto pinota bijelog i 10 posto traminca.
Nikica u Kleti Romić proizvede 12 tisuća litara vina, a 20 tisuća je neka maksimalna količina kojoj bi se posvetio.
– Ne želim da mi vinograd bude posao! Jer, kad bi to bilo tako, onda raste i pritisak imperativa prodaje, onda nestaje ljubav! Ovako, ne znam nijednog vinara koji voli vino više od mene. Takav ne postoji, zaključuje Nikica Katić.
