IZ TEK OBJAVLJENE KNJIGE: “Enjingi, velika životna priča najvećeg hrvatskog vinara”

Što veliki Vlado Krauthaker priča o Ivanu Enjingiju…

Nakon što je obnovio Požeški festival tamburaške glazbe, Ivan Enjingi je bio na vrhuncu svoje slave. Barem tako on tvrdi, dok će mnogi reći da ta popularnost ne jenjava najmanje 30 godina. No, prisjeća se, u dubini duše je bio jako tužan, jer nikoga od brojnih vinogradara Zlatne doline nije uspio nagovoriti da krene u privatni posao. Kaže:
– Nagovorio sam puno slovenskih vinara da dođu u Zagreb, ali u Hrvatskoj – nitko me nije slijedio!
Bio je slab na Vladu Krauthakera i njega je najviše nagovarao da napusti posao glavnog enologa u Kutjevu d.d., jer – vidio je „gdje sve ide“.
– Sve sam ih nagovarao na odlazak u privatnike, najviše Krauthakera! No, izgleda, trebalo je doći do krize u poslovanju kombinata kako bi pojedinci shvatili da im je pokretanje vlastitih vinskih priča jedina šansa za opstanak.
– Bio sam ponešto i informiran, jer sam se družio s ljudima koji su bili upućeni u budućnost Hrvatske. Nagovarao sam i druge, molio sam ih da krenu, započnu, jer apsurd je da sve ostane na meni. Prostora je bilo jako puno, poglavito kad zaživi turizam. A nismo imali dobrog vina, jer ta vina koja su se tada proizvodila bila su prosječna, industrijska. Tek sredinom 1990-ih godina su me poslušali Krauthaker, Adžić, Jakobović… Nastojao sam, koliko god je to bilo moguće, svima pomoći, a tu su bili i Zlatan Plenković, braća Katunar, jer kad su oni krenuli nisu bili poznati na tržištu, Zdjelarević. Onda smo 1992. godine osnovali udrugu privatnih vinara kojoj sam bio predsjednik i s kojom je praktički krenuo opći napredak u cijeloj vinskoj Hrvatskoj. Osnivanje Udruge Privatni vinar je bilo u Okrugljaku. Tada sam imao tek 52 godine, bio sam pun energije, skoro kao sada u svojoj 80. godini! Kad je krenula prodaja, pojavili su se veliki problemi s plaćanjem, a i inflacija je bila ogromna. Onda je nas petorica vinara osnovalo društvo Vinoline sa ciljem zajedničkih nastupa. Svatko je imao svoje vino, ali svatko tko nije platio nekome od nas za isporučeno vino, nije mogao od nikoga drugoga iz Vinolinea dobiti vino! Time smo na neki način prisiljavali ugostitelje da isplaćuju svoje obveze prema vinarima, prisjeća se Ivan.
Kad je Ivan krčio put malim vinarima da izađu iz svojih podruma i samostalno krenu na tržište, današnji velikan Vlado Krauthaker je bio „Koferaš“, mladi stručnjak iz Štrigove i mariborski student koji je u Kutjevo došao kao u obećanu zemlju za svakoga tko je htio nešto naučiti. O graševini nije znao baš puno, a i prvo iskustvo u Kombinatu bilo je sedmomjesečno proučavanje proizvodnje Traubisode na studijskom boravku u Austriji u vinariji Lenz Moser.
– Ta austrijska epizoda mi je dobro došla, jer sam se tamo „otrijeznio od mladosti“, a veliki Ivan Jambrović me uzeo pod svoje.
I Ivan Enjingi, pak, reći će za svojeg imenjaka Jambrovića da je od njega dosta naučio te da ga je u nekim situacijama i usmjeravao u razvoju njegove vinske priče.
Tome je svjedočio i Vlado Krauthaker, koji je Enjingija upoznao „kroz nekoliko indirektnih kontakata, kad bi Ivan u Kombinatu trebao napraviti analitiku svojih vina“.
– Ivan Enjingi je bio prvi vinar koji je tada počeo puniti svoja vina u butelje, a koji je do tada vina prodavao u litrenkama i rinfuzno. Njemu su zbog toga analize bile nužno potrebne pa su mu trebale usluge moje kolegice u laboratoriju. Tamo sam se s njim prvi put ozbiljnije upoznao, bilo je to negdje 1980./1981. godine. Kroz to poznanstvo smo počeli i drugovati, a povezali smo se i familijarno, posjećivali, odlazili na zajedničke fešte. Supruga i ja smo mu često dolazili kući kad je imao punjenje, etiketiranje, pa mu malo pomagali. U svakom slučaju bilo je to vrlo kvalitetno druženje i obiteljsko poštivanje.
Vlado tvrdi da Ivanova vinska priča nije bila pravilo te da je u tadašnjem Kombinatu bilo ljudi koji nisu blagonaklono gledali na sve što se događalo izvan te gigantske vinarije.
– Nasuprot Kombinatu, Ivanova ideja je bila da ide sam i da sam stvara nešto. U tom smjeru je uistinu bio pionir u Hrvatskoj. Znam da je drugovao s Franjom Lebarom iz Međimurja i da su jedan drugoga podupirali u svojim idejama i da su zajedno stvarali to pionirstvo. Na tome im treba skinuti kapu! A od onoga što je radio Ivan svi mi smo kasnije mogli gledati i učiti kako se radi i primjenjivati njegova iskustva u nekim svojim razmišljanjima i radu.
– Kakva je bila ta njegova tadašnja graševina?
– Kad sam ga upoznao i kad smo se tada obiteljski družili, sjećam se da on nikada nije imao dovoljno vina za kojim je bila strašna jagma i koje je bilo odlično prihvaćeno na hrvatskom tržištu kod tih velikih kuća koje su onda bili gospodari vinske komercijale.
– Vi ste svoje prvo vino proizveli 1992. godine?
– Ruku na srce, mene je Ivan Enjingi puno prije toga počeo pritiskati da se osamostalim stalno mi govoreći:
– „Zašto ja u kombinatu gubim vrijeme?!“
– I sve bi to potkrepljivao primjerima iz svog iskustva. Točno, bilo je to potpuno ispravno razmišljanje. Međutim, ja sam u kombinatu bio tada glavni enolog i nije mi bilo jednostavno odlučiti se krenuti samostalno u privatnu vinsku priču. Prvo vino koje sam proizveo samostalno bilo je iz berbe 1989. godine od grožđa iz vinograda koji se prostirao samo na jednom hektaru. Ivan mi je posudio posudu u kojoj sam sve napravio, vino je bilo jako lijepo, ali s tim vinom nisam mogao ići na tržište. Onda sam to vino prepustio Ivanu koji ga je propustio kroz svoju distributersku mrežu. U biti, prvo vino s kojim sam odlučio privatno krenuti došlo je nakon nekih nepogoda u odnosima u samom kombinatu i to se dogodilo 1992. godine. Vino sam proizveo u vlastitom podrumu, napunio ga u butelje, a direktori iz kombinata su mi počeli zamjerati na tome. Onda sam im ja odgovorio, a u tome me Enjingi značajno podupirao, da ću se odvojiti, napustiti kombinat i samostalno krenuti u svoju vinsku priču. Tako je i bilo. Već sljedeću berbu 1993. godine sam preradio u njegovom podrumu u Hrnjevcu, a bilo je oko 15 tisuća litara.
Vlado je do tada ima tek jedan hektar svojih vinograda i četiri hektara u kooperaciji, a Ivan mu je pomogao u kupnji vinograda od 3,5 hektara, kojeg i danas obrađuje.
– Ivan mi je pomogao jamčeći za mene. Tada se nije lako moglo doći do novca, a on mi je našao čovjeka koji mi je posudio, a on je bio jamstvo da će sve biti plaćeno! On je u tome bio maksimalno angažiran, moj početak vlastite vinske priče kao da je bio i njegova misija!
– Već sljedeće godine smo proširili proizvodnju na 20 tisuća litara. Nakon te dvije berbe, koje sam u potpunosti odradio u njegovom podrumu, konačno sam riješio problem s kanalizacijom u svom podrumu te sam se u potpunosti prebacio u svoj prostor.
– Nas dvojica smo i poslije toga nastavili odlično surađivati, zajedno smo nastupali na tržištu, zajedno stvarali vinske udruge…
– Vinoline?
– Bio je to sjajan projekt kojeg šestorica individualaca nisu znali sačuvati! Imali smo projekte zajedničkog marketinga, zajedničkih poklon paketa, međutim neki, a ne Ivan Enjingi, su se polakomili misleći da moramo imati i zajedničku firmu i za komercijalu kako nas ne bi uništavali tadašnji trgovci sa strašnim rabatima i neplaćanjima. Ni Ivan ni ja više nismo htjeli biti u tome.
Zanimljivo je čuti od Vlade Krauthakera usporedbu Enjingija danas i Enjingija prije 30 godina. Ruku na srce, nekad su njih dvojica bili nerazdvojni, poput obitelji, a danas jedva da se i pozdrave kad se slučajno nađu u istom prostoru. Prije 30 godina, kad ga je Ivan „pogurao“, Vlado je tek počinjao razvijati svoju vlastitu vinsku priču, a danas u svom vlasništvu ima 43 hektara vinograda, kao što i otkupljuje grožđe od kooperantskih 68 hektara.
– Jako puno se toga promijenilo na vinskoj sceni Hrvatske, ali Ivan Enjingi se nije promijenio nimalo! Nas dvojica smo zajedno radili u istom podrumu dvije godine, on je znao što ja radim, ja sam znao što i kako on radi, naše obitelji su praktički sve zajedno radile, podrumarile, jedni drugima pomagali… I Ivan je uvijek bio sam svoj majstor – i u vinogradu i u podrumu i u tehnologiji obrade, bio je jako inventivan u primjeni novih znanja, uvijek je po tome bio ispred drugih. Puno je išao po svijetu, puno je putovao, puno toga je primijenio što je vidio, i do 2000. godine je stalno bio ispred drugih, sigurno jedan od najmodernijih vinara.
– Kako se vinska scena počela širiti, tako su i noviji vinari počeli primjenjivati nove tehnologije, svi su htjeli imati nešto po čemu će prednjačiti, a Ivo je ostao na tradicionalnom pristupu koji je svojedobno bio moderan – vina s malo ostatka sladora, izraženijih alkohola, i koji je bio jako tražen 1990-ih godina. To su bila vina potpuno drukčija od ovih što se danas traže! Da se razumijemo, to su odlična vina, koja mogu dugo odležavati i prodavati se i kao arhivska vina, ali takva vina treba prodati i financijski izdržati do njihova izlaska na tržište. Ivo je možda ostao malo staromodan, premalo je ulagao u nove stvari.
– Nitko kao Ivan Enjingi ne može tako dugo pričati o svemu što je napravio u vinskom svijetu, jer o svemu što priča on govori na temelju vlastitog iskustva! On je doslovno krenuo od ničega i došao do toga što danas ima. A to mu mora priznati svatko, pa i najzločestiji. Kad Ivan Enjingi govori, njega se mora slušati!
Vlado se potom malo zamislio, uzdahnuo i dodao:
– Kamo sreće kad bi svi mladi dolazili kod njega i slušali i između redaka shvatili što ga je diglo i oplemenilo! Mislim da u Hrvatskoj ne postoji čovjek s takvim iskustvom i koji je kroz svoj želudac prebacio toliko stvari, i pozitivnih i negativnih i stresova i raznih vremenskih nepogoda i nesreća, a da je, unatoč žestini svih tih udaraca, sve to izdržao!
Kad Vladu Krauthakera upitate koje je mjesto Ivana Enjingija na hrvatskoj vinskoj sceni, odgovorit će vam:
– Najveći konzervativac koji postoji u Hrvatskoj, uporan u provedbi svojih ideja! On je krenuo u ekološku proizvodnju, a ja sam to isto radio pa znam što je to, i unatoč svemu izdržao u dosljednosti toj priči i, pritom, proizvodi vrlo pristojna vina za koja dobiva najveće svjetske nagrade. Ivan je tradicionalan do kraja i to će tako i ostati, bez obzira što mu s takvim pristupom danas ide malo teže nego prije. I što za takvu proizvodnju danas trebaš imati banku u kući!
Vlado Krauthaker je posljednjih 30 godina stekao status ponajboljeg hrvatskog vinara, osvojio je najveća svjetska priznanja na svim natjecanjima na kojima se pojavljivao sa svojim vinima, u Hrvatskoj ga se smatra vinskim velikanom, ali, priznaje, neka Enjingijeva vina bi vrlo rado htio imati u svojoj paleti proizvoda.
– Venje, i crno i bijelo, to su vina vrhunske kvalitete kakvih je u Hrvatskoj jako, jako malo! Neke graševine koje je proizveo krajem 1990-ih i početkom 2000-ih su bile divota, strašna vina. Priznajem, osjećam neku vrstu pozitivne ljubomore prema nekim njegovim vinima koja ja nikada nisam uspio proizvesti u svom podrumu.
I, za kraj, kako bi Vlado Krauthaker u kratkim crtama opisao Ivana Enjingija?
– Marljiv, uporan, tvrdoglav – u našem poslu bez tvrdoglavosti nema ništa, i ta jedna intuicija, iskustvo, inteligencija koju se ne može pronaći kod puno ljudi. On je u puno segmenata kvalitetan čovjek, od mehanike do razmišljanja o vinogradu i jedne logike skeniranja problema. On skenira problem i kreće od onoga što je najteže. Često imam dojam da kad on riješi najveći problem, oni manji se sami od sebe riješe, ha, ha, ha. Inače, nije on pomogao samo Adžiću ili meni, svi ovi mladi iz Kutjeva i okoline koji su bili s njim u društvu, svi oni su nešto pokupili od njega. Ako ništa drugo, očima su krali i primjenjivali njegove ideje u svojim podrumima!