Već ga vidim s ribičkim štapom, šiltericom koja mu stvara sijenu na licu, lagano neobrijanog i, prije svega, sretnog na brodu predviđenom za „big game fishing“ pored obale Addu Cityja na Maldivima. Dok razmišlja o svemu što je napravio posljednjih 30 godina u kleti pored Popovače i pritom se smješka, jer u svoju vinsku priču je upregnuo i sina Lovru i kćer Dunju, snažni dvostruki Yamaha motori od 250 konjskih snaga brzinom od 40 čvorova dovlače ga na mjesto gdje će sljedećih sedam dana „natezati se“ s ribljim svijetom, vaditi iz oceana mahi mahi, wahoo, wrasse, koraljne pastrve, njemu posebno prirasle srcu giant trevally tune, i vjerovati da, ipak, može izvući i nešto veće iz morskog ambisa. Imao je Marko, ruku na srce, lijepih ulova na Jadranu, uvijek će s posebnim ponosom spomenuti zubatca od 5,5 kilograma, a kuriozitet je da je baš tog „dentex dentexa“ upecao na ješku od repića od srdele, a ne, što većina radi, uz pomoć žive lignje ili iglice. Međutim, Marko nikada neće zaboraviti borbu koju je bojevao nekoliko sati sa 170 kilograma teškom beštijom od morskog psa, a koju je morao naprasno prekinuti presijecanjem najlona.
Marko Miklaužić je vječiti sanjar, ali – on svoje snove i ostvaruje. Ne trebamo ga mi zamišljati u boju s golemom ribom, jer, dokazano, on će golemog morskog psa kad-tad izvući na brodsku palubu, fotografirati se s njim i onda ga pustiti natrag u ocean. Preduvjete je poodavno ispunio – big game fishing mu je strast posljednjih deset godina, na Maldivima je uvijek u društvu istog skipera, upoznao je već sve tamošnje riblje pošte, a uz upornost, koja mu je urođena, pitanje je dana kad će mu se sve poklopiti i kad će moslavačka inačica priče o Hemingwayovom ribaru Santiagu okončati sa sretnim svršetkom.
Kao što je maleni Manolino upijao Santiagove životne mudrosti i priče o lovu na lavove, tako je i Marko u svojoj djeci dobio slušače koji, evo, u praksi provode očeve zamisli.
Marko je, primjerice, godinama glasno sanjao o velikim crnim vinima koje, vjerovao je, može proizvesti u Moslavini. I onda je Lovro završio fakultet, zavrnuo rukave i, uz Markovu asistenciju, ostvario očev san. Njegova kupaža čak osam crnih sorti uistinu je spektakularno vino, Bakhova verzija moslavačkog crnog zlata!
– Ja sam čovjek pred mirovinom i imao sam sreću školovati djecu koja su se odlučila baviti poslom kojeg sam ja započeo. Lovro je već preuzeo kompletan proizvodnji proces, a ja sam ostao samo maneken vinarije, vučem se po sajmovima, prodajem, naplaćujem, – to je moj dio posla. Naravno, mi sve zajedno prodiskutiramo, ali u konačnici sve u djelo provede moj sin Lovro. A on je u našu vinsku priču uveo još jednu veliku stvar – izuzetna crna vina s kontinenta, što je meni bila velika želja, ali i minus u prvih skoro 30 godina rada vinarije. Ja sam bio posadio čak devet crnih sorti, tri hektara pinota crnog, hektar i pol merlota, nešto caberneta sauvignona, shiraza, blauburgera, frankovke… najmanja sorta je bila na 2000 loza. No, nikada nisam uspio proizvesti odlično crno vino, jer, prvo, nisam imao odgovorajuću naobrazbu, to moram priznati, kao i, drugo, uvjete za proizvodnju crnih vina. Vi morate imati velike količine čiste vode za pranje i održavanje higijene u mikrobiološkom smislu. Evo vam primjer u Dalmaciji, gdje se 50 posto vinara koji imaju drvene bačve inficiralo bretom.
– Evo, sad će 30 godina biti kako sam preuzeo vinariju i sve ove godine sam bez pitke vode. Ja nisam imao gradski vodovod, gradsku kanalizaciju, plin, industrijsku struju, cestu, ništa, ništa… Radio sam u takvim uvjetima da je pravo čudo da smo uopće opstali.
– I, što je Lovro napravio da je donio taj zaokret?
– Prvo je odlučio da bez kompromisa moramo ići u izgradnju novog podruma koji će ispunjavati minimalne tehničke uvjete, kupili smo zemljište i na proljeće 2021. godine počinje izgradnja! To je velika investicija od milijun eura da bi dostigli zacrtani plan od milijun litara škrleta. No, to ja neću dočekati, ali Lovro hoće sigurno. I vrhunska crna vina! Evo, napravio je kupažu od osam crnih sorti prosušenih bobica, to je nešto što još nije viđeno u ovom dijelu zapadne Hrvatske!
Marko Lovri pridaje veliku ulogu i u proizvodnji njihovog prvog plavca malog, spektakularnog vina od grožđa iz vjerojatno najstarijeg hvarskog vinograda u Pitvama, istog onog iz kojeg je Tonči Marijan, jedini vinar koji je zavrijedio Decanterovo zlato za neki plavac mali, prije desetak godina nabavio „sirovinu“ za antologijski plavac mali „Pitve“, kojim je želio dokazati da se veliki plavac mali može dobiti i iz vinograda koji se nalaze na položajima okrenutim prema sjeveru.
Marka Miklaužića poznajem desetak godina i u svakom razgovoru bi se neminovno dotakli njegovog sna da će, kad stvori uvjete, bez ikakvih problema već do Nove godine moći prodati milijun litara škrleta iz berbe nekoliko mjeseci ranije.
– Ništa tu nije čudno, evo pitajte isto i Mikšu, Trdenića, Voštinića, Košutića, Đozu, Florijanovića…, i svi će vam isto odgovoriti:
– „Koliko god škrleta imamo, toliko ga i prodamo!“
– U početku, dok se nisu etablirali, pokušavali su sve to prodavati preko mene, ali sad im to ne treba. Mi ostajemo bez škrleta i u covid godini već u travnju! Na izlasku iz prve covid krize mi smo svi bili bez vina. To je jedna prednost koja se ne da drukčije objasniti nego vinskom modom, ljudskom radoznalošću i uvođenjem novih tehnologija, jer visoku kvalitetu škrleta nama su omogućile dvije stvari: strojna sadnja vinograda, koja je nastupila 1999. godine mogućnošću sadnje velikih površina, i financijski povoljna dostupnost inoksa kao materijala za izradu spremnika velikih volumena. Inoksi su prije bili vojna tehnologija kojom su se u državi bavile samo dvije tvornice pod kontrolom vojske, Prva iskra iz Barića i zagrebačko Jedinstvo. Mali čovjek nije mogao kupiti inoks bačvu, mi smo po prve bačve od inoksa morali ići u Austriju i Italiju.
– Inoks je omogućio kontrolirano hladno vrenje, tzv. njemačku tehnologiju, za razliku od francuske, koja ide na tople fermentacije u drvenim bačvama.
– Uz to se razvila i pozamašna industrija inoksa. Pogledajte jednog Letinu, to je firma svjetske kvalitete koja svu svoju proizvodnju sada može izvesti u Ameriku. Nedavno sam za proširenje svog podruma pokušao kupiti nove bačve, nekoliko stotina tisuća litara, međutim Marko Letina mi je rekao da se ne ljutim, ali da su oni rasprodani 18 mjeseci unaprijed.
– Znači, ne odustajete od širenja i cilja od milijun litara škrleta?
– Nisam došao ni do desetine od tih milijun litara. Kad vi živite samo od vina, nemoguće je nešto postići bez nekakvih sa strane ulaganja u unaprjeđenje vinske tehnologije. Za Boga miloga, najveće i najbolje privatne vinarije u Hrvatskoj nisu nastale radom vinogradara i vinara nego kapitalom od visokoprofitabilnih industrija uloženim u nešto što je pitanje prestiža. Svi tim ljudima godi proizvoditi vino, jer je to, kao i kruh, biblijski proizvod, ljudi se vežu za to. Vino ima ulaz svugdje, predsjedniku države možete doći s bocom vina. To je magična moć vina i to ozbiljni ljudi prepoznaju i zato pretaču kapital u manje rentabilno vinarstvo.
Osim „sna o milijunu litara škrleta“, Marko je uvjeren da će škrlet u predstojećem desetljeću postati najvažnija kontinentalna bijela sorta u Hrvatskoj.
– Ne pretjerujem, siguran sam da će škrlet vrlo brzo imati ulogu jednog narodnog, poštenog i ekološki proizvedenog vina. A škrlet će se rasprostraniti zbog mode. Ljudi žele nešto novo, a ne stalno isto jesti i piti! Vino je moda, poput odjeće, auta, cipela itd. Ma što govorili o chardonnayu, pitanje je vremena kad će nestati. A već je na silaznoj putanji. Isto se događa i s graševinom, sortom koja je na zalasku. Meni je žao graševine, ali ona je svoj optimum prošla i zlorabile su ga velike vinarske tvrtke koje su preuranjenom silom i količinama degradirale kvalitetu i istinsko zanimanje vinoljubaca za tu sortu.
Marko se za škrlet odlučio i zbog toga što „ne treba savršenu njegu, redovnu gnojidbu ili kopanje i slične agrotehničke mjere“.
– Škrlet nije ponikao iz inkubatora poput chardonnaya. On je ovdje 2.000 godina i baš ga briga što pada kiša kad je berba – neće strunuti, baš ga briga što je mraz u svibnju – neće se smrznuti, ne zanima ga kad je najjača infekcija peronospore ili pepelnice – ima velike i rijetke grozdove, bobice se ne dodiruju pa se sve kapljične gljivične bolesti ne prenose dodirom. U odnosu na graševinu, kojoj propada cijeli grozd ako jedna bobica oboli, to je strašna prednost.
Škrlet je ljubav na prvi pogled, tvrdi Marko Miklaužić opisujući svoj ponos kao „jednostavno, lagano, svježe, voćno vino, gotovo polumuškatno, ako se ispravno vinificira“. U lošim godinama, poput 2010., škrlet se „pretvara u light vino“ sa sladorom od 16-17, alkoholom od samo 10,5 posto.
Premda se škrlet trenutno nalazi samo na području od Kutine do Popovače. ima ga ukupno na 100 hektara vinograda, a zaštićenog s kontroliranim podrijetlom tek 36 ha te je, prema tim podacima, najrjeđa zaštićena sorta u Hrvatskoj, Marko smatra da je tržište škrlet prepoznalo kao „svjetsku raritetnu sortu koja u ovom dijelu Europe nema konkurenciju“.
Od 2015. godine Marko se može pohvaliti da je među rijetkima, ako ne i jedini od hrvatskih vinara, koji svoje vinograde prska – mlijekom! Prvo se malo poigrao sa čistim mlijekom, a onda je, kad su zatajili preporučeni ekološki preparati koje je dobivao od trgovaca, mlijekom kompletno zaštitio 11 hektara vinograda. I upravo su ti nasadi chardonnaya i pinota crnog, osim škrleta, bili jedini što su preživjeli teške mrazove.
– Imam još bolji primjer kod Dinka Saića, mojeg kooperanta u proizvodnji škrleta, čovjek je prije nekoliko godina ispucao kompletan asortiman zaštite od svih najvećih firmi na svijetu, od Monsanta, Bayera, Singente…. No, cabernet sauvignon i merlot bili su mu potpuno zaraženi pepelnicom. Čovjek je u očaju došao do mene, a ja sam mu doslovno poklonio 100 litara mlijeka. Jer on nije nigdje mogao pronaći ni mlijeko. Pazite, danas je situacija takva da nemate gdje ni kupiti veću količinu svježeg kravljeg mlijeka, u našem okruženju 90 posto mljekara su odustali od prodaje. Ja se, pak, snabdijevam u Čazmi od onoga Josipa Vincekovića, koji ima 500 krava i proizvodi dnevno 12.000 – 15.000 litara mlijeka i najveći je proizvođač mlijeka u zapadnoj Hrvatskoj. I taj Vinko Saić je svoj vinograd na moj nagovor samo jednom poprskao mlijekom i u potpunosti se riješio pepelnice! To nisu priče Marka Miklaužića, njegov slučaj je samo potvrdio praksu koja poodavno postoji kod ekoloških uzgajivača grožđa. U ekološkoj proizvodnji sam deset godina i stalno razmjenjujući informacije preko interneta ušao sam u taj krug biodinamičara, koji su teža kategorija, jer je tu uključena i filozofija života u proizvodnji grožđa. Kod njih cijeli sustav mora biti podređen ekološkoj proizvodnji, i krave i ratarstvo, a ja sam iz svih tih njihovih razmišljanja izvadio samo jednu tu opasku da je mlijeko dobra stvar u zaštiti od gljivičnih bolesti. Onda sam se sjetio da je i moja baka u Kutjevu svojedobno paradajze prskala mlijekom. Meni do moje 55. godine nije bilo jasno što je radila, a zapravo se nanose konkurentske vrste koje eliminiraju jedna drugu. U prijevodu – bakterija eliminira gljivice. Zdravom razumu je teško prihvatiti da netko može s litrom mlijekom napraviti ono što Singenta napravi s milijardama dolara u svom proračunu. Mislite da je tako nešto nemoguće, a zapravo smo svi mi zavedeni dosezima kemijske industrije te smo postulate prirodne proizvodnje, koji su funkcionirali do Drugog svjetskog rata ili do pojave peronospore i pepelnice, zaboravili!
Marko voli reći da je “otpilio” sve “vinoteke, konzume, metroe” i da škrletoljupci dolaze isključivo u njegovu klet kupiti vino.
– Htio sam od škrleta napraviti vinski ‘volkswagen’ i prodavati ga po normalnoj cijeni da ga svatko može kušati, a ne prodavati ga trgovačkim lancima za sedam kuna i da ga onda oni na svojim policama prodavaju za 37 kn. E, na takve prevare ne pristajem, objašnjava Marko Mikleužić koji je tvrdoglavo dosljedan i u proizvodnji i prodaji samo svježih vina.
– Mene drže kao nekog starog frika kojem hoće prodati priču o starom odležanom vinu!? A ja im svima odgovaram da je, možda, jedino šunka bolja kad malo odleži. Pazite, Bog je dao da grožđe rodi svake godine i upravo zato, bez ikakvih konzervansa, skladištenja, trovanja…, vino treba piti dok je svježe, mlado i voćno. I sljedeće godine opet isto. Ja sam potpuno okrenuo priču naopako i, kao što vidite, sve funkcionira. Nema kod mene ‘berba 1945.’ ili ‘berba 1987.’. To je priča koju su izmislili Nijemci i Francuzi. Nakon što nisu mogli prodati vino počeli su tvrditi da je bolje vino od 18 godina nego od godinu ili dvije starosti! Takva vina bih mogao prodati, ali nikada, nikada ih ne bi kupio. Vjerujem da tako razmišljaju i moji kupci kojih je sve više.
U Moslavini prezime Miklaužić ima posebnu težinu, poglavito kod tamošnjih vinara, jer Markov otac, Lujo Miklaužić, svojedobno direktor Moslavačkog vinogorja i osnivač vinarije Feravino iz Feričanaca, 1970-ih godina započeo je prvu revitalizaciju škrleta i izvlačenja te sorte iz povijesnog zaborava. Stoga se ne bez razloga kaže da je Markovo vinsko odrastanje bilo pod ogromnim teretom imena legendarnog oca.
– U stvari, meni je bio najveći teret kad je otac iznenada umro od raka, a iza njega je bio ostao vinograd i ova mala vinarija s drvenim bačvama i nekoliko hektara vinograda u Kutjevu koje smo naslijedili od djeda i babe. Onda smo to prodali i novac uložili u proširenje ove vinarije.
– Tata je umro na sam dan pada Vukovara. Bio je jako težak i mučan sprovod, avioni su raketirali Sisak i rafineriju, nismo znali trebamo li bježati s groblja, došle su iz Slovenije njegove sestre koje su bile užasno preplašene… Bilo je to gotovo felinijevska atmosfera. Njegovi prijatelji iz Petrokemije su platili neki zbor koji je pjevao Suze za zagorske brege, jer tata je bio Zagorac, s jedne strane ide pjesma, s druge strane tutnjava aviona.
Marku su tada bile 33 godine i, kao glavi obitelji, ostala je velika obveza skrbiti za suprugu, kćer, sestru i mamu.
– Možda mi je najveću podršku, jednim prijekorom, dao profesor Nikola Mirošević rekavši mi:
– „Marko, nemoj zajebati na faksu, nisi diplomirao, nisi došao do kraja, nemoj sad staroga razočarati, ti imaš njegov ruksak na leđima!“
– „Ruksak na leđima“ je bio tako težak da sam se preko noći uozbiljio kao obiteljski čovjek, počeo brinuti o cijeloj familiji, iskrčio stari vinograd i posadio novi, kupio dva-tri hektara zemlje i, kad sam se vratio iz rata 1996. godine, dao otkaz u Ini, što je tada bilo nevjerojatno – da netko tko je poslovođa na benzinskoj crpki daje otkaz i ide u poljoprivredu. Svi su mi rekli da sam lud i da je to neprihvatljivo, a stanje u poljoprivredi je bilo tako da su mi svi prognozirali glad u obitelji.
Za pokojnog oca Marko priča da je s razlogom bio čovjek kojeg su nove vlasti htjele imati uza se nakon Drugog svjetskog rata, jer u to doba malo je bilo visokokvalificiranih inženjera koji znaju svoj posao. Lujo Miklaužić je išao u gimnaziju u Celju, školovao se na njemačkom jeziku, a i dodatno se školovao u Austriji, gdje je išao raditi i proučavati vinogradarstvo kod čuvenog Lenza Mosera, izumitelja Traubisode.
– Grof Turković je zapravo kapitalizirao to njegovo veliko znanje kad ga je izvukao s prisilnog rada i stavio u proizvodnju, jer čovjek je znao njemački, francuski, koristio se literaturom. U čuvenom Ampelografskom atlasu Zdenka i Grete Turković, Lujo je bio determinator vrsti, a Greta je crtala po Lujinim naputcima.
– On je bio švapska škola, a tada to nije bilo uobičajeno. Bio je poznat kao izuzetan poznavatelj determinacije sorata, kad bi na deset metara vidio trs znao bi što je to, poznavao je stotine sorata.
Lujo će u vinskoj povijesti Hrvatske ostati zabilježen i kao čovjek koji je u Feričance introducirao frankovku, pinot bijeli i graševinu, kao što je i sortiment u Orahovici njegovih ruku djelo.
– Poslije Drugog svjetskog rata u Feričancima je zapravo postojao podrum grofa Ferića, a moj otac je u to vrijeme vodio vinogradarstvo u Kutjevu. I onda su nas, u skladu s tim petoljetkama, svako malo selili tamo gdje bi se ukazala potreba za inženjerima i podizanjem novih nasada. Tako su nas selili iz Kutjeva u Feričance pa u Orahovicu, Ilok i na kraju u Voloder. Ja sam rođen u Feričancima, a sestra u Orahovici.
Lujo je sanjao i stvarao, a Marko je nastavio njegovim stopama i vratio škrlet na mjesto gdje ga je njegov otac bio i vidio. Lujo i Dunja sad imaju zdrave temelje za nadograditi Markovu priču, a Marko može bezbrižnije i češće odlaziti na Maldive vjerujući da će i taj boj s morskim psom biti još jedna od njegovih velikih životnih pobjeda.
