Pogledaj, ovih šest boca u kojima je šest različitih izvedbi škrleta svojevrsna su povijest vinske Hrvatske, pohvalio mi se Tomislav Voštinić pokazujući na susjedni stol u njegovoj vrlo intimistički uređenoj kušaonici u Graberju Ivaničkom.
– U Moslavini sam sigurno jedini koji se može pohvaliti da je proizveo čak šest različitih vina od naše autohtone sorte škrlet. Mislim da je nešto slično, ali od sorte pošip, napravio još samo veliki Luka Krajančić iz Zavalatice na Korčuli.
– Koje su to varijacije na zadanu temu škrleta?
– Pjenušac iz 2013. godine, proizveo sam ga od čistog škrleta u samo 150 boca. Onda, tu je redovna berba škrleta, lagano, svježe i voćno vino. Pa Škrlet Unikat, prva uopće kasna berba te sorte koju se netko usudio napraviti. Oranž je iz 2015. godine, a u toj maceraciji smo se okušali još dvaput. Škrlet Arhiv je posveta djedu, proizveden 2012. godine iz najstarijeg nasada škrleta u Moslavini, u toj boci je škrlet 75 posto, a ostatak je zelena moslavačka graševina. I, na kraju, Mecena, pilot projekt kupažiranja oranža i kasne berbe.
– Dobro, Tomislave, što te motiviralo na takvu raznolikost?
– Odgovor je vrlo jednostavan – nisam mogao podnijeti omalovažavanje škrleta kao sorte, htio sam upravo ovako širokom lepezom pokazati široki potencijal te sorte. Meni je ovo i svojevrsno natjecanje sa samim sobom.
– Zar još nešto namjeravaš?
– Da, ovo još nije kraj! Spremam nešto uistinu spektakularno, škrlet odležan u ilovači. Već sam provjerio sve priče o (ne)poroznosti tog materijala, mislim da će krajnji rezultat biti čudesan.
Tomislav voli za sebe reći da je autentičan, „pomalo divlji i neobuzdan“ te da nipošto ne želi hodati stazom „po kojoj svih koračaju, a na kojoj su sorte o kojima su napisane tisuće i tisuće znanstvenih radova i mnoštvo ispričanih priča“. U tom kontekstu je prije nekoliko godina bez grižnje savjesti hladno pristupio krčenju velikog vinograda chardonnaya i na istom mjestu posadio – škrlet, „povijesni artefakt, sortu koju je Moslavina dobila kao Božji dar i time dobila priliku raditi s njom što hoćeš i pritom od nje i živjeti“.
– Nama se sa škrletom ukazuje prilika utabati potpuno novu stazu. Sva ova vina iz široke lepeza škrleta su upravo ti moji tragovi u snijegu.
Pritom će ponosno naglasiti da je u posljednjih nekoliko godina „čak sedmero mladih doktora znanosti svoje disertacije posvetilo škrletu”!
-Dakle, iza sebe imamo znanost, škrlet je bio prva sorta za koju je napravljena kompletna klonska selekcija, a hvala bogu sad se pojavila i cijela jedna grupacija mladih vinara koji gotovo zajednički dišu na isti način.
Htio je Tomislav svoju vinsku priču učiniti još ekstremnijom, ali, kad je na 1000 trsova nabrao niti 100 kilograma grožđa, shvatio je da ekološka proizvodnja s koprivama i nekim drugim organskim sredstvima baš i „ne drži vodu u tom vinogorju“.
– U Požegi sam bio upisao “VVV” (Vinarstvo Vinogradarstvo Voćarstvo) i stao sam na drugoj godini, uočio sam predmet biodinamika, počeo više čitati o tome, istraživati, a i prijatelj vinar Ivan Kosovec je krenuo tim smjerom. To je uistinu za mene bio veliki zaokret, potpuni novi način života, ali, ponavljam – u Moslavini to ne drži vodu, to je samo jedna velika priča i ništa više! Ali, nema nikakvih zapreka da se i dalje ne igram u vinogradu …
Tomislav se voli pohvaliti da je prvi, ili među prvima, od škrleta napravio pjenušac pa narančasto vino, a Škrlet Unikat naziva prvim predikatnim izdanjem te sorte s kojim ispisuje potpuno novu stranicu u povijesti škrleta.
– Ja sam pred svaku berbu strašno uzbuđen, jer imam toliko novih ideja koje bih htio iskušati… Škrlet Unikat je nastao sasvim slučajno, spontano, kad smo brali taj certificirani sortni nasad u kojem se po trsu mogao ubrati tek po jedan grozd. Kad sam stavio refraktometar i vidio 102 oechsla, nisam mogao vjerovati. Narančasti prekrasni grozd! Pomislio sam:
– „Čekaj, škrlet kao predikat na Zavodu nije ni prijavljen ni vinificiran, ajmo probati!”
– Tako sam i napravio i prijavio predikatnu berbu škrleta Zavodu. Bilo je to 2015. godine. Isto sam napravio i nekoliko godina kasnije i pritom malo strepio, jer škrlet nije podložan botritisu, a pri ocjenjivanju Zavoda nekog predikata traže se te botritisne note. A škrletu je vrlina što nema botritisa! Naime, škrlet je prozračan i kroz njega stalno struji zrak, bobe nisu spojene, nema gljivičnih zaraza i zato ne dolazi do botritisa. A u kasnoj berbi on ima narančastu bobu i mana mu je što se osipa. Kad protresete grozd, on curi. U tlo sam išao s morskim algama, bioregulatorom tla, sve je odrađeno na biljnoj bazi… Moj tast tvrdi da škrlet nije vino koje treba tako predstavljati! OK, škrlet stvarno treba ponajviše predstavljati kao svježe vino, ali zašto ga ne pokušati napraviti i kao predikat. Također, ja nisam osobno pobornik narančastih vina, ali, hm, autohtona sorta, škrlet, vlastiti kvasac, orange wine, to je trend – idem probati, ajmo se upustiti u taj izazov! Tako sam napravio, 23 dana smo ga držali na bobicama!
U proizvodnji “narančastog škrleta” Tomislav pokazuje veliku zahvalnost svom prijatelju iz Slovenije, Janezu Šekoranji iz Vinarije Graben, koji ga i inače puno savjetuje u vinskim igrarijama. Tomislav Janeza naziva “Stari lisac”, jer – “od njega se uistinu može puno naučiti, a on, opet, ne želi svakoga savjetovati.”
– Nekoliko godina je pozorno slušao što pričam, dok se konačno nije uvjerio da obožavam neprestano nešto novo isprobavati. Tako je, tragom tih mojih priča o narančastom vinu, odlučio doći u Graberje Ivanićko. Kad je vidio to vino, začudio se što ga uopće “dajem vani”. Samo se uhvatio za glavu i rekao:
– “Jooooj, to vino zatvori, sakrij ga, ne pokazuj nikome i tek za pet godina ga otvori. Tada ćeš bocu moći prodavati za 20 eura!”
– Poslušao sam ga. Sad imamo oko 250 boca tog vina u pakovanjima od pola litre. U biti, od toga vina nisam ni očekivao neku uspješnicu nego tek vino o kojem će se pričati i pisati.
Odnedavno se Tomislav može pohvaliti prvim crnim vinom u kojem je „sljubio“ Moslavinu i Dalmacije. Naime, riječ je o Kolažu, crnoj kupaži crljenka, merlota, syraha i caberneta sauvignona iz okoline Nadina u Ravnim kotarima te caberneta franca i caberneta sauvignona iz Moslavine.
– U Dalmaciji imam oko 2,5 hektara vinograda, tamo je dominantan crljenak, jedan trs jedan grozd doslovno, esencija u boci!
No, osim sjajnog vina, Kolaž se odlikuje i prekrasnom etiketom koja se sastoji od pet raznih samoljepivih papira koje je moguće trgati, rezati, lijepiti i slagati po želji. Baš poput kolažne tehnike u slikarstvu.
– S obzirom na to da nam je priroda dala samo 170 magnum butelja, htjeli smo da, nakon što se vino popije, butelje ostanu kao ukras i umjetničko djelo na polici koje će nas sjećati na ovaj prekrasan dar prirode.
A kad krene pričati o svojim etiketama, koje su odnedavno u novome ruhu, i koje naziva „spiritualna dinamika svijesti“, Joyceov Uliks doima se kao Čudnovate zgode šegrta Hlapića! Na omotnici “redovnog” škrleta dominira žuta boja iz koje izbija polusunce. Pritom će se Tomislav srčano potruditi objasniti što je mem, zašto je žuto boja “kojoj se svi vraćamo nakon što smo sve probali”, pa je onda s takvim objašnjenjem sasvim logično da je škrlet “nešto novo, a u stvari – staro”, odnosno sorta kojoj se čovjek neminovno mora vratiti s puno većom razinom znanja i osviještenosti.
Unikat Škrlet je odjeven u drugu nijansu žute boje u kojoj je i crveni krug. Prema Tomislavovom objašnjenju, dominantno žuta boja “vuče na crvenkasto, jer je Unikat zreliji, puniji, alkoholniji, a i ta boja u krugu je asocijacija na vinogradarsku breskvu”.
– A kad smo brali grožđe mjesec je taman izlazio i bio je iste boje kao na etiketi! Mjesec je na etiketi i zbog jako velike uloge koju ima u vrijeme fermentacije tog vina.
Na etiketi graševine dominira zelena boja. I nikada neće iskrčiti preostalih 2.000 trsova.
– Ova dva bora, velika, koja dominiraju vani, tu su još od doba mog pradjeda i oni najbolje ilustriraju herbalni štih kojeg ima ova naša moslavačka graševina. Ili, što bi rekao moj enolog nakon kušanja graševine:
– “Bor! Bor! Ovo je isto kao bor!”
Na etiketi chardonnaya dominira, pak, plava boja, jer, tvrdi Tomislav, “plavo je poput mema kojeg živi 80 posto stanovništva, baš kao što je i chardonnay među najzastupljenijim svjetskim sortama”.
Na etiketi muškata dominiraju narančasta i boja zemlje, syrah je označio ljubičastom bojom i mjesecom…
Otkuda kod Tomislava ta “koloristička filozofija”?
– To vučem iz djetinjstva, iz prirode u kojoj sam s bakom i djedom praktički odrastao. Sve ovo što komentiramo je neki moj izričaj koji kroz boje, bocu, etikete izlazi van. Etikete s bojama su nastale tako što sam svom dizajneru opisivao svoja vina na način kako ih ja doživljavam. On je nešto bilježio, crtao i nakon mjesec dana me zvao u svoj ured i rekao:
– “Napravili smo ti nove etikete, ali prvo sjedni!”
– Kad sam mu rekao da mi kaže o čemu je riječ, ponovo me zamolio da sjednem. Kad sam sjeo, on je uključio laptop, zagledao sam se u ono što mi je prolazilo ispred očiju i vrištao:
– “Sve ste pogodili, sve!”
Za svojevrsnu opsjednutost bojama Tomislav tvrdi da je to njegovo unutarnje stanje.
– Radim na sebi dosta dugo pa sam stigao do svakakvih otkrića. Kad sam s bivšom suprugom Dunjom dobio djecu, zajedno smo upisali Školu prirodnog roditeljstva, a uz to sam upisao i sedam godina učio, i na kraju diplomirao, osobni razvoj za tjelesno orijentiranog psihoterapeuta. Kroz razne radove – meditaciju, regresiju, povratak u druge živote, utrobu, oslikavanje svog unutrašnjeg energetskog stanja kroz fraktale, put do svog srca… počeli smo malo dublje „grebati“ i na površinu su mi sve više počele izlaziti boje. Kako se mijenjam vanjski i fizički, tako se i boje mijenjaju kroz život.
Kad se prvi put pojavio sa svojim vinima na Vinocomu, najvećem hrvatskom vinskom festivalu koji se održava u reprezentativnoj Esplanadi, a bilo je to prije nešto manje od deset godina, Tomislav tvrdi da su se ljudi okretali vidjevši njegove etikete koje su u toj fazi bile dječački razigrane, „s vinskom mušicom, Drosophila melanogaster, u prvom planu“.
– Mi smo bili pioniri veselih etiketa u Hrvatskoj. Sjećam se Esplanade i Vinocoma, svugdje su bile šahovnice, pleteri, grozdovi, a mi smo toliko odudarali od drugih svojim bojama. A bili smo na ulazu. Tad nije bilo kao danas toliko mlađe publike. Ljudi su se okretali kad bi nas vidjeli. No, kasnije bi nam se ipak vratili, rekli da imamo ružne etikete, ali – „dajte nam kušati vina“!
Posljednjih 16 godina redovito nekoliko puta tjedno odlazi u najbližu sportsku dvoranu i dobro se ispuše trenirajući kick boxing. S obzirom da mu je životni moto: „Sve što poželim to i napravim“, ne treba ni sumnjati da će konačno ući u kavez i „odraditi“ surovu borbu s nekim profesionalnim suvremenim gladijatorom.
U stvari, Tomislav se već bio pripremio za tu borbu, no njegova potreba da bude drugačiji koštala ga je gubitka četiri kilograma. Naime, u jeku prvog vala pandemije virusa covid-19, Tomislav je bio uvjeren da su sve to manipulacije te da mu „samo pokažu nekoga tko je bio inficiran virusom, otići će do njega bez problema“! Rečeno-učinjeno. Zajedno s još 22 prijatelja s kojima zajedno ide na meditacije, među kojima su šestorica liječnici, a četvorica farmaceuti, Tomislav je ubrzo nakon javno izrečene želje, „dobio i prebolio koronu, ali i zbog fizičkog slabljenja propustio borbu u kavezu“.
– Tako vam je to, ja se uglavnom uvijek natječem protiv samoga sebe!
Prije zaluđenosti kick boxingom, Tomislav je ispušni ventil imao u stolnom tenisu, košarci, ali i u profesionalnom nogometu! On je igrao u Ivanić Gradu, a brat Eugen je u svojoj dobnoj kategoriji, do 18. godine, bio vratar Dinama i odatle otišao braniti u Goricu koja se tada borila u Drugoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Kad nisu uspjeli plasirati se u Prvu ligu, Tomislav je brata nagovorio da se okani nogometa i pridruži mu se u vinariji.
Inače, Tomislav je srednju školu završio u Ruđeru Boškoviću u Zagrebu, gdje je bio jedini razred u kojem su se obrazovali za optičare. To je bila želja njegovih roditelja koji su Tomislavu, prije svega, htjeli pomoći u izboru posla koji mu neće biti zamoran i kojeg bi mogao raditi i kući.
– Roditelji su predvidjeli da nastavim njihov posao, ali još sam bio dijete, pogubljen, nisam znao ni što hoću, samo sam rekao da pristajem. Bio je to lijep posao kojeg sam radio sedam godina. Volim reći da sam baveći se optikom mnogima vratio pogled na život, baš kao što sada, radeći kao vinar, ljudima mutim vid! Jednog dana, kako u Popovači, gdje smo pokušali otvoriti još jednu radnju, nije išlo, vratio sam se kod roditelja u radnju u Ivanić Grad i samo rekao mami da odlazim. Ona me pita gdje ću, znam li što radim, jer posao mi je bio siguran, spavao sam na katu i morao sam se samo spustiti u prizemlje na posao, “kiša i snijeg pada, a ti nigdje ne moraš izlaziti”! No, ja sam odlučio okušati se kao vinar. Otišao sam kod Envera Moralića raditi kao podrumar, iz čista mira.
Dok je radio kao optičar, Tomislav je nekako paralelno s djedom, majčinim ocem Zlatkom Klasnićem, radio u vinogradu.
– Pa tko može zaboraviti kad ti djed kao klincu dade traktor da se malo provozaš, uf, super!?
Tako je, radeći kod Moralića u Božjakovini, ali i studirajući VVV u Požegi, ponovo djed Zlatko povukao presudni potez koji se ne zaboravlja.
– Moram prije svega napomenuti da sam jako puno naučio kod enologinje Vesne Bakote u Božjakovini, to se ne zaboravlja i puno joj hvala što je na mene prenijela puno svog znanja. Dakle, jednog dana mi se djed obrati riječima:
– “Ti se ubijaš, radiš tamo kao životinja i onda za vikend radiš ovdje u vinogradu i još u Požegu ideš na fakultet!!! To ne može tako dugo, izgledaš premoreno! Daj otkaz tamo, ostavi fakultet i posveti se samo ovom vinogradu ovdje!”
– Tako sam i napravio. I onda smo još posadili novih vinograda. Nismo tada imali radnike, sve smo radili sami – djed, baka, ja, roditelji bi malo uskočili. Potom se djed maknuo sa strane, meni ostavio slobodne ruke da radim što me volja. Tako je sve počelo…
U čast djeda koji ga je, praktički, gurnuo u vinsku priču, Tomislav je vinariju nazvao Voštinić-Klasnić.
