Kad je Antun Glavica, tada još srednjoškolac, sa svojim prijateljima i glazbenim istomišljenicima iz death metal benda Moltencore prvi put kročio nogom na binu slovenskog festivala MetalDays, koji se u to vrijeme, 2008. godine, održavao u Tolminu pod imenom Metal Camp, vjerojatno mu ni u primisli nije bilo da je te godine to omiljeno okupljalište nekoliko desetaka tisuća „metal headsa“ odjevenih u crno iz 70 zemalja svijeta započelo ekološku kampanju koja se, ukratko, svela na krilaticu:
– „The Future is Green“!
Prašio je Antun na gitari sa svojim prijateljima Hrvojem Košutićem Koshpom, Mišelom Novoselom Mishelom, Igorom Kelentrićem Kelom i Branislavom Ćećezom Branom, njihove najveće hitove – „Beyond Your Comprehension“ i „Infinite Metamorphosis“, a da nije ni sanjao kako će čak trojica njih iz benda, koji se jedno kratko vrijeme zvao Machu Pichku, jednog dana biti – vinari.
Tada se Antun vjerojatno nije ni obazirao na inicijativu organizatora tog festivala kojom je svim kamperima besplatno osigurao klinove za šatore koji se nakon šest mjeseci sami razgrađuju u zemlji i nipošto ne ostaju kao trajni podsjetnik na neuredne i ekološki neosjetljive ljubitelje vokalnih izvedbi više nalik životinjskom režanju nego uobičajenom standardnom pjevanju.
Kad je, pak, Antun odlučio ući u svoju vinsku priču, i to na vrlo radikalan način – odmah se trseći dobiti ekološki certifikat za svoje vinograde na Mramor brdu, najvišoj obradivoj površini Moslavačke gore, nije ni znao da je festival iz njegove prošlosti na putu u bolju i zeleniju budućnost dao preraditi čak 276.589 kartona za piće u toaletni papir, a time se, izračunali su ekološki aktivisti, spasilo od sječe 61 stablo i spriječila emisija u zrak 7.222 kilograma ugljik dioksida. A dok je Antun čekao ekološki certifikat, MetalDays je tri godine zaredom, 2016., 2017. i 2018. godine, zavrijedio nagradu AGF (A Greener Festival Award) za ekološki najosvješteniji glazbeni festival na svijetu. Za svoje prvo vino s ekološkim certifikatom, graševinu, Antun je na tradicionalnom moslavačkom vinskom natjecanju MoslaVina u srpnju 2020. godine dobio najveću ocjenu u konkurenciji bijelih mirnih vina.
– Zašto si se odlučio za ekološki pristup obradi vinograda?
– Ja sam najveći konzument svojih vina, a kad je već tako onda ću piti zdrava vina bez ikakve kemije.
– Ne plašiš se stalne neizvjesnosti kojoj podliježe takav pristup vinogradu?
– Imam velike vinograde za količinu vina koju želim, tako da mi nije sila imati uvijek puni urod na trsu, a koji je kod mene u prosjeku manji od kilograma.
Antunova vinska priča započela je, u stvari, dolaskom u Kutinu njegova istoimenog djeda iz Gornje Višnjice pored Ivanca krajem 1960-ih godina.
– Djed je Zagorac koji je, valjda zato što je Zagorac, morao odmah po doseljenju u Kutinu na mjesto voditelja stolarije, imati i – vinograd. Tako to ide, ha, ha, ha. I imao je on malo veću količinu frankovke. Tata je prvo radio u Petrokemiji kao inženjer, a onda je osnovao vlastitu firmu koja se bavila antikorozijom. On je, opet, vinogradu pristupio isključivo hobistički, a moja i bratova uloga je bila pomagati mu pokositi travu i neke slične fizikalije. Podrum je bio isključivo njegov posao.
Antun je u doba očevog upravljanja vinogradom bio mladić okupiran bezbrojnim aktivnostima od kojih nijedna nije bila dio ničijeg plana. Roditelji su u središtu Kutine upravljali središnjim gradskim hotelom sa 64 sobe pa su svoju djecu usmjerili u Opatiju na studij hotelskog menadžmenta, što su, u konačnici, završili i Antun i njegov brat Ivan.
Antun je, kao zlatno dijete, ispunjavao sve želje svojih roditelja, ali sve je uvijek bilo onako kako se njemu sviđalo. Nekako u isto vrijeme kad je s distorziranom gitarom zabavljao fanove death metala po Europi, u dosluhu s bratom ulazi u svijet oktana, sjeda na yamahu od 450 kubika i već na prvoj motokros utrci padne. Srećom bez posljedica. Ali i ustane te tako preplavljen adrenalinom nastavi sljedećih 15 godina voziti raličite tipove Yamaha i aktivno se natjecati na hrvatskom amaterskom prvenstvu krosera. Štoviše, paralelno s ludiranjem na dva kotača, za koje se u tom sportu, u kojem motocikl više vremena provede u zraku nego u blatu, pitate koja im je uopće svrha, Antun i brat Ivan su uporno održavali kutinsku stazu za motokros u obližnjem Kletištu. U pripremanju staze pomagao im je Leteći Zagorac, legendarni vozač motokrosa iz Zaboka Nenad Šipek.
– Tu je odgovor zašto su staze u Kletištu i Zaboku toliko slične! Svaka staza ima barem 15-20 skokova, a na Kletištu na nekim mjestima letiš i do 30 metara u daljinu.
Antun priznaje da je brat bio bitno uspješniji od njega, tri puta je bio amaterski prvak Hrvatske, uspio je izboriti se za sudjelovanje u najjačoj kategoriji profesionalnih vozača.
– Premda, ruku na srce, nisam ni ja bio loš, uvijek sam bio među petoricom najboljim, a najvećim uspjehom smatram osvajanje hrvatskog kupa u amaterskoj konkurenciji motokrosera.
Svoju zaluđenost motokros ludorijama često su donosili i u klet na Mramor brdu, gdje su pred začuđenim roditeljima pokazivali kako strme padine vinograda, koji se smatra najvišim vinogradom na Moslavačkoj gori, nisu ni najmanja prepreka njihovim moćnim ljubimcima na dva kotača.
U mirnijim situacijama, ipak se i oženio, sa suprugom bi uživao u televizijskoj seriji Igre prijestolja. Ali, ni ta zaluđenost serijom nije prošla bez posljedica, jer je svog najstarijeg sina, danas osmogodišnjeg Teona, nazvao po
Theonu Greyjoju, popularnom liku iz serije.
– U prvoj sezoni Theon mi se baš bio svidio, ali sam se u odnosu prema njemu kasnije korigirao. No, bilo je kasno, jer sam sina već nazvao Teon. Imam i dvije kćeri, Maris i Ariju, no, da ne bude zabune, Arija nije nazvana po istoimenoj junakinji iz Igre prijestolja, ha, ha, ha.
Ključni događaj u Antunovu životu, koji će u potpunosti promijeniti njegov svjetonazor i zaigranog mladića pretvoriti u odgovornog i promišljenog vizionara, bila je očeva teška bolest zbog koje je, htio to ili ne, „uskočio“ u vinograd i doživio potpuni mentalni preokret.
– Preuzeo sam taj njegov stari obiteljski vinograd sa 300 trsova škrleta i nešto graševine i frankovke. Štoviše, vrlo brzo poslije toga sam kupio i proširio vinograde na ukupno tri hektara, od kojih su dva hektara na valovitim brežuljcima Mramor brda. Dakle, vino je prvo krenulo kao hobi pa malo veći hobi, sad je već to puno više od hobija, morao sam zaposliti jednog radnika koji će mi pomagati u obavljanju nagomilanih poslova.
Kupujući zemlju za nove nasade vinograda, Antun je bio prisiljen „u paketu“ od ranijih vlasnika kupovati i njihove kleti, tako da danas na obroncima Mramor brda posjeduje čak šest kleti.
– Neke od tih kleti ćemo urediti za turizam, dok ću neke od njih u potpunosti srušiti, jer su na tako dobrom položaju da bi bio grijeh tu ne posaditi nove sadnice škrleta. U takvim slučajevima, kad se moram odlučiti na rušenje radi širenja vinograda, nema nikakvih dvojbi – vinograd je uvijek na prvom mjestu!
– Što je bilo okidač da u vinarstvo uđeš malo ozbiljnije od pukog hobija?
– Ne znam! Većina mojih prijatelja su vinari i svi oni su mi pomogli kad su me očevi zdravstveni problemi gurnuli u vatru. Onda sam to i zavolio i počeo se širiti. I odlučio raditi ekološki, a za to sam se izborio dobiti sve potrebne certifikate. Sad sve vinograde imam ekološki certificirane. Prošlogodišnji škrlet s ekološkim certifikatom prvi je uopće tako proizveden škrlet u Moslavini.
U podnožju vinograda dominira iskopani bazen s vodom kojeg je Antun napravio radi svojih gusaka koje bezbrižno šetaju među trsovima i plijeve travu. Nekoliko dana prije mog boravka u njegovom vinogradu, čopor divljih pasa je dojurio i napravio pomor gusaka. Preživjela je samo jedna.
– Od sedam gusaka, poklali su šest. Prije toga sam imao nesreću da su lisice bile nanjušile tek okoćene guske pa su ubile mojoj djeci jako dragu Mašu i njezinu mladunčad. Nažalost, nisam ih dobro ogradio i bile su gotovo kao samoposluga lisicama, a kasnije i psima. To događaji s guskama samo pokazuju kako je ekološki i liberalniji pristup vinogradu ranjiv na utjecaje nepovoljnih vremenskih nepogoda i divljih životinja.
– Zar te ti stresovi nisu natjerali da se predomisliš i svu energiju preneseš na hotelijerstvo?
– Istina, hotelijerstvo je komotnije, poglavito kad već imaš stvorene sve preduvjete za baviti se time. Ali, ja u tome ne vidim nikakvu ljubav.
Inače, bazen s vodom za guske Antun je napravio na mjestu gdje se nekada nalazilo jedna od prvih naftnih bušotina u Moslavini.
– Kad sam sadio vinograd, ta bušotina je bila negativna i dao sam je zakopati. I nije to jedina bušotina, Mramor brdo ima još puno aktivnih bušotina iz kojih se i danas crpi moslavačko crno zlato.
Prije nekoliko godina, Antun i brat Ivan, zajedno s bratićem Mislavom u hotelu Kutina upoznali su neke poslovnjake koji su bili u velikoj potrebi za radnom snagom na poslovima seizmičkog ispitivanja nekih lokacija diljem kontinentalne Hrvatske. Preuzeli su na sebe organizirati traženu radnu snagu, a vrlo brzo nakon toga počeli su se i sami baviti seizmikom za razne naručitelje. U nepunih pet godina posao su podigli na takvu razinu da danas pod stalnim ugovorom imaju više od 100 zaposlenika.
– Bez seizmike ne mogu se raditi probne bušotine. O tom poslu prije pet godina apsolutno nisam ništa znao, naša reakcija je bila čisti nos za biznis! U biti, tražimo geološke strukture ispod kojih je neka tekućina ili plin, to je to što nas zanima, zlato nismo nikada tražili.
U kontekstu tumačenja seizmike postaje jasno i njegovo razmišljanje o death metalu koji za njega nikada neće biti škripa i buka. Štoviše, Antun uvjerava da su gitarski rifovi u takvoj vrsti glazbe vrlo zahtjevni, a sve drugo je – predosadno i prejednostavno.
