Svašta se može pronaći na Internetu, čak i savjeti rekreativnim trkačima uz koju je glazbu, primjerice, idealno provesti sa slušalicama na ušima sat-dva vremena da bi se svaki kilometar pretrčao za 7:35 minuta. Uz predložene pjesme, poput Moves like Jagger od Maroon 5 ili I Gotta Feeling od The Black Eyed Peas ili On the Floor od Jennifer Lopez…, stoji i napomena da je njihov ritam „nabaždaren“ za 130 otkucaja srca u minuti. Ne znam je li Antu Mikšu svojedobno na kreiranje svoje elektronske glazbe nagonila ista motivacija, ali taj mladi moslavački vinar, koji od 2019. godine u potpunosti vodi proizvodnju obiteljske vinarije smještene u Vinogradskoj ulici u Repušnici, godinama je po kafićima Kutine i Garešnice, priznaje, „svirao elektronsku glazbu koja je išla na 130 bpm-a“.
– Bilo je to čisto zadovoljstvo, u house i tech house glazbu bio sam zaljubljen.
– Je li se uopće pod tolikim udarom bitova može piti vino?
– Ha, ha, volio sam puštati malo življu glazbu, a u tom ritmu, možda, moglo bi se piti jedino neko mlado vino koje će te osvježiti, okrijepiti i hidratizirati. Ili gemišt!
DJ Miki, kako su ga zvali obožavatelji, bio je u svojoj ranoj mladosti strastveni zaljubljenik u sve što ima veze s techno glazbom, išao je na zagrebačke festivale Future Shock i Independence Day, u Primošten u Auroru je jurio gledati Davida Moralesa, divio se Carlu Coxu, Daveu Clarkeu, DJ Rushu, Marku Spoonu, Marushi, a u najljepšim uspomenama ostali su mu odlasci u zagrebački klub The Best gdje je svjedočio glazbenim čarolijama The Wizarda, Jeffa Millsa.
– Usudio bih se reći da mi je u djayingu prošla cijela mladost, dok se nisam oženio, dobio djecu i morao izgraditi kuću u kojoj, nažalost, nisam stigao ugraditi veliki hi-fi sustav. Tad sam jednostavno zaboravio na glazbu! Doduše, i dalje sam zaljubljenik u glazbu, samo su se promijenili prioriteti. I u glazbi, kad sam u autu, ne dominira više techno, sad preslušavam samo vrhunske stvari koje sam prije, možda, malo bio potiskivao na stranu poput Ramsteina,
Anti u novim životnim okolnostima srce počinje ubrzanije kucati i dosezati 130 bpm-a tek vikendima, i to kad s desetak svojih prijatelja u šumama Moslavačke gore zajaše austrijski KTM ili francuskog Sherca ispitujući u enduru krajnje granice izdržljivosti čovjeka i motocikla.
– Po šumama vozim enduro, to vam je nešto kao motokros, ali ne po stazi nego po šumama, vozi se potocima, kanjonima, okomitim brjegovima, tamo gdje divljač spava i pase i pije vodu, uglavnom – tamo gdje ne bih ni pješke išao.
Ante za sebe tvrdi da je amater, vikend vozač, ali i da je „dobar, solidan“.
– I nema vožnje bez kacige, naočala i štitnika. Kad se vozite, uvijek ste u nepoznatom, ne znate što je pod lišćem. Svaki put barem 2-3 puta otresem o pod. Doduše, tu nisu velike brzine, vozi se 20-30 kilometara na sat, ali padovi su neizbježni, ipak se treba uspeti na brijeg od 100-200 metara punog granjem i rupama.
– Evo, jučer je ispod srušene krošnje spavalo pet-šest srna. Zamislite kakav je to za njih bio šok kad im je iz tišine, odjednom, izronilo 10 enduro motora i počelo ih preskakati. Nastala je takva panika da u jednom trenutku niste znali tko preko koga skače!!!
Enduro se, tako, pokazuje kao idealan ispušni ventil vinaru koji otvoreno priznaje da je vinarstvo „vrlo iscrpljujući posao“.
– Mi nismo samo poljoprivrednici, mi smo i vinari i vinogradari i enolozi i sommelijeri i menadžeri i knjigovođe… Samo da ste ograničeni na obveze u vinogradu bilo bi iscrpljujuće, a sad zamislite što je to tek pobrati grožđe i od njega proizvesti vino, napuniti ga u boce, razvesti na razne adrese i naplatiti ga, a pritom voditi brigu o svim agencijama i ministarstvima i propisima. Zato volim reći da – živim vino, a zaljubljen sam u enduro!
Na ulazu u Vinariju Mikša stoji spomenička ploča koja prigodnim stihom hrvatskog anakreonta, Dragutina Tadijanovića – „Drago mi je što sam ovdje bio, i ne samo bio nego i škrleta pio“, podsjeća da je taj pjesnik posjetio podrum 2001. godine te u svojoj 96. godini života otkrio sortu na koju su Moslavci izuzetno ponosni.
– Njega su doveli iz Matice Hrvatske, jer je poželio kušati „taj škrlet“ o kojem je čuo na više mjesta. Bio je na nekom književnom skupu u Kutini i od tamo su ga odveli, po njegovoj želji, u neku klet gdje će piti dobar škrlet. I doveli su ga kod nas. No, njemu se taj naš škrlet toliko svidio da je rekao mom djedu Vladimiru:
– „Mikša, daj papir i olovku!“
– Djed je pomislio da će zapisati broj telefona i nešto oko nabavke vina, a Dragutin Tadijanović je u nekoliko sekundi ovo našvrljao, pružio djedu papir i rekao:
– „Ovo je za vas!“
– Onda se okrenuo se i otišao.
U Moslavini se stih velikog pjesnika tumači i kao pohvala moslavačkoj srdačnosti, a Ante Mikša smatra da taj primjer suvremene hrvatske anakreontike najbolje dokazuje „pjesničku i boemsku stranu škrleta“.
– A škrlet je uistinu idealan za boemštinu, i to zato što je pomalo apstraktan, nije svakidašnje i konfekcijsko vino, ima ga u vrlo limitiranim količinama na uskom području, datira iz davnina, o njemu se zna puno, a opet malo. Škrlet nije ušao na velika vrata i preko noći postao tržišna uspješnica zagospodarivši policama svih supermarketa. No, koliko god to bile škrletove prednosti, toliko su mu to i mane.
– Nije dostupan svima, a, s druge strane, upravo zbog toga se na njemu još puno može raditi na izgradnji imidža. Škrlet može postati jeftino jednogodišnje vino, ali i ozbiljnije vino koje će odležavati nekoliko godina prije nego dođe do svojih kupaca. Sve to ovisi o tržištu, ali prije svega o nama vinarima. Škrlet je trenutno jednogodišnje do dvogodišnje vino, vinari se služe sve boljim tehnikama i procesima i u sve više slučajeva on izlazi iz trenutno dominantne slike mladog i brzopotrošnog vina.
– Evo, primjerice, mi u podrumu imamo iznimno dobre škrlete iz 1992. i 1993. godine, to su vina koja su i danas bolja od bilo kojih mojih aktualnih vina koja se nalaze trenutno u prodaji.
– Kako to tumačiš?
– Ne znam, vjerojatno je do klime, škrletu pogoduje malo hladnija klima i sporije dozrijevanje. Škrletu ne odgovaraju vruća ljeta u kojima opada njegova ionako krhka vinska kiselina. Najbolji škrleti dosad proizvedeni dolaze iz hladnijih i suhih godina, iz berbi koje su bile početkom listopada, i oni su i danas dobri nakon dugog niza godina, pod uvjetom da su bili u donekle pristojnim uvjetima za odležavanje.
– Je li moguće u Moslavini ne pričati o škrletu?
– Moguće je, ali u tom slučaju bi vinar, koji to zanemari, pogriješio i sebi napravio veliku štetu. Škrlet je zapravo naša budućnost. Škrlet je naš, nije tuđi, ima jako dobre predispozicije i griješi onaj tko to ne uvažava i zanemaruje.
Kao što „spomenički stih“ Dragutina Tadijanovića podsjeća na veličinu sorte od koje živi vinska Moslavina, tako se Ante potrudio i da, niti metar udaljena, loza „dišeće ranine“ iz 1936. godine ispriča priču o obiteljskoj vinskoj anamnezi.
– Evo, taj panj je jedini kojeg smo ostavili da svjedoči da je upravo na mjestu gdje se nalazi ova naša klet još donedavno, do prije dvije godine, bio vinograd zasađen prije nešto manje od 90 godina. Zasadio ga je Stjepan Uroić, pradjed, koji ga je u miraz ostavio baki koja se udala za djeda Vladimira. Inače, premda piše da je to dišeća ranina, tako je zaveden u papire, riječ je o škrletu koji je vjerojatno trenutno najstarija loza te sorte u kutinskom kraju. Iz tog vremena nasljeđujemo i tradiciju da se na kuhinjskom stolu uvijek mora naći boca vina.
Prve komercijalne butelje vina iz Vinarije Mikša napravio je djed Vladimir 1991. godine, a njegovim tragom, 1995. godine, krenuo je Antin otac koji se također zove Vladimir.
– Prije nije bilo samo tako osnovati vinariju, djedu je trebalo nekoliko godina rada na izradi raznih elaborata da bi uopće dokazao isplativost toga čime se trebao baviti.
Djed Vladimir, koji je dugo radio kao komercijalni direktor bivše Slavije, koja je i u jugoslavenskim okvirima bila trgovački gigant, oduvijek je gurao oca u vinsku priču. Otac Vladimir, šef transporta u Moslavci, poljoprivrednom kombinatu iz Popovače, možda je baš u propasti te tvrtke našao konačni izgovor za svoj aktivniji angažman u vinarstvu i otvaranje obrta. U početku je to bilo simbolično, oko 10-ak tisuća litara, dok danas proizvodimo 80 tisuća litara, a kapacitet podruma je 160 tisuća litara.
– Za mene je bilo logično nastaviti taj slijed, ali, što je još bitnije, ja sam to i zavolio. Meni su djed i otac utrli put, iskrčili trnje, moje uloga je bila samo finiširati sve što su mi oni pripremili. Oni su zaslužni za sve što sam naslijedio i što sada radim, u potpunosti sve priznanje za ono što se proizvodi u ovoj vinariji ide na njihov račun. Moj posao su samo finese, kvaliteta i imidž vinarije.
– Moja obveza je i da prema vinu stalno budem ažuran i nježan, sve raditi na vrijeme, ništa ne ostavljati za sutra, biti – ziheraš!
Ante je gotovo trijumfalno započeo svoju ulogu u obiteljskoj vinskoj priči. Sa svojim prvim autorskim vinom, škrletom iz 2011. godine, osvojio je srebrnu medalju na International Wine Challengeu, jednom od najcjenjenijih svjetskih vinskih smotri.
– Do tog vina sam baš sve u vinariji radio uz očev nadzor, a s tim škrletom sam postao u potpunosti samostalan. Ni danas, a od 2019. godine sam u potpunosti preuzeo vođenje vinarije, nemam nikakve konzultante, ništa, baš ništa. Moje razmišljanje je ovakvo:
– Ono što ne možeš odraditi sam, a bitno je za posao, očito je previše!
– Dakle, godišnje proizvodim vina onoliko koliko mogu sam voditi brigu o njemu i da preko mojih ruku prođe. Ja i dalje imam radnika za po vinogradu, ali ako ne mogu voditi brigu o 80 tisuća litara vina, napuniti ga u butelje, prodati i razvesti, onda je sve to previše i trebao bih smanjiti opseg posla.
– Imao sam potvrdu takvog razmišljanja i u praksi, jer sam morao smanjiti broj sorti. Za mene je sve to u konačnici izgledalo svaštarenje, imao sam i muškat i traminac i silvanac i moslavac i to je jednostavno bilo previše. Sad imam tri vrste bijelog vina – škrlet, graševinu i pinot bijeli i dva crna vina – frankovka i pinot crni, i to je dovoljno. Čovjek se treba fokusirati, a ne svaštariti. Nisam ništa iskrčio, nego sam prestao raditi sortna vina od tih nekih sorti, a silvanac i moslavac u Ilovi ćemo iskrčiti i zasaditi još škrleta.
Škrlet je, dakle, Antino ziheraštvo. Jer, tvrdi, „mi ne možemo Europi i svijetu nametnuti se sa chardonnayom, pinotom crnim, cabernetom sauvignonom, ali u škrletovoj količinskoj limitiranosti dobivamo veliku dodanu vrijednost“. Čak 80 posto ukupne proizvodnje vina Ante danas proda na kućnom pragu!
– Kad čovjek radi taj posao dobro i kad su mu zvijezde naklonjene, kad nema neke velike havarije u vinogradu ili sa zdravljem, onda se od ovoga može jako lijepo živjeti. Svi mi kažu da imam možda i najbolju liniju proizvoda, iz godine u godinu imam konstantu, da imam veliki potencijal za napraviti veliko vino i zašto se ne odlučim za proizvesti barem jedno veliko vino. To me neprestano svi prijatelji vinari propitkuju.
– Pa zašto se onda ne okušaš i u malo ambicioznijem vinarenju?
– Bitnije mi je prodati ovo što se prodati da i to naplatiti i biti likvidan nego zanositi se proizvodnjom i prodajom odležanih vina. Da ovaj tip vina ostavim odležavati tri godine, ništa s tim ne bih dobio!
– Prvo što me svi pitaju nakon berbe:
– „Je li ima mladog škrleta?“
– I kako sad to im ne omogućiti?! Da im kažem:
– „Nema, čekajte dvije godine, nešto ćemo tada imati!“
– U ovom trenutku još uvijek ne mogu reći da imam materijal za veliko vino, a postojeća vina trebam puštati da još malo više dozriju. Ali, dok nemam kruha, ne mogu se baviti pomodarstvom, prioritet je napraviti standardnu liniju od koje se živi!
A živi se dobro, jer Antini škrleti i, recimo, pinot bijeli, koji je jedan od najboljih izdanaka te sorte u Hrvatskoj, poodavno su sinonim za konstantu kvalitete. Kad u Moslavini netko od vinara ostane bez svog vina, jer ga je prodao – što je tamo nešto sasvim normalno, nije nikakvo iznenađenje što svi oni svoje kupce upućuju na Antu.
