IGOR IVANIĆ – Pjevao u Kurcu od ovce, proizvodi impresivan pinot crni, a obogatit će se na dronovima

295



Sramežljiv, gotovo autistično povučen, skroman. S druge strane, palio je i žario binama hrvatskih alternativnih klubova vrišteći i urlajući angažirane stihove svog benda Kurac od ovce, koji se i danas, dvadeset godina nakon gašenja, spominje u kontekstu kutinske urbane legende. To je Igor Ivanić, najneobičnija pojava na moslavačkoj vinskoj sceni, jedini vinar kome škrlet nije u prvom planu.
– „Neće da radim,
Neće da gradim
Hoće da pijem
Hoće da bijem“,
pjevao je Igor riječi svoje omiljene pjesme Volja, premda, tvrdi, „nikada nije znao pjevati“.
Kaže, bilo je to doba rata i poraća, idealno vrijeme za punk – „sve zatvoreno, a mi ludi u pubertetu“!


– Družili smo se po podrumima kad su bile uzbune, počeli se organizirati, skvotirali smo Baraku, prostor koji je kasnije postao prepoznatljiv u cijeloj Hrvatskoj. Doduše, Grad nam je brzo izišao u susret i legalno nam dopustio korištenje Barake za sve aktivnosti alternativne scene. Bilo je to pozitivno usmjeravanje energije na svirke, druženja. Kao bend Kurac od ovce je postojao 5-6 godina, bio sam vokal, ali uistinu ne znam pjevati, prisjeća se Igor svojih tinejdžerskih punkerskih dana.
Duhoviti autori Vukajlije, internetskog rječnika slenga i idioma, u objašnjenju izraza „kurac od ovce“ naveli su da „čak i oni koji nikada nisu bili na selu znaju da je ovca ženskog spola i da ne posjeduje navedeni ”hardware”, upravo ono što je razlikuje od njenog mužjaka ovna i što daje čar ovoj frazi. Dakle, to samo po sebi predstavlja ništavilo, nothing, nadu, zero, duplo golo s’ jedne i ništa s’ druge strane domina, ono što svi mi dobijemo kada se nečemu previše nadamo, ono što ljudi postanu kada upišu pogrešan fakultet, ono što kao krajnju bilancu dobiju oni koji se kockaju na bilo koji način, ono što nađemo na dlanu kada otvorimo šaku nakon što smo zamislili želju da se nešto tu stvori itd.“
– „Nada se rađa
I robovi mržnje
Jednoga dana
Postat će opet
Slobodni ljudi.
I ne znam
Koliko generacija će proći.
Jednom,
Tko zna kada,
Sloboda mora doći
Na velika vrata,
Nada se rađa!“,
urlao je svojim guturalnim vokalom Igor riječi pjesme Nada, a ispod bine moslavačka mladost se gurala, šutirala i pjevala. Bio je to ratno/poratni punk ili, što je svojedobno napisao veliki Darko Glavan, „Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike“ u svom iskonu.


I onda, kako se svršetkom rata u Kutini postupno smiriše napetost i osjećaj zatvorenosti, Igor je „okačio glas o klin“, poljubio svoje punkerske suborce, kupio kompjutor i otišao u informatičare. Kreirati softvere za dječje igrice!
– Bile su to neke igrice edukativnog karaktera, učilice, a pitanja su certificirali nastavnici. I bile su toliko uspješne i tražene da smo ih radili nekoliko školskih godina.
Pritom Igor odlazi živjeti u Zagreb, maksimalno se trudi uklopiti u gradsku vrevu hrvatske prijestolnice, ali, kaže, „kad su mu drugi vozači počeli trubiti na semaforu, gdje je strpljivo čekao na crveno“, shvatio je da mu treba nešto mirnija i manje živčana sredina za život te počinje živjeti u Samoboru.
Osniva vlastitu informatičku tvrtku Omni Aspect te razvija softvere „za upravljanje EU projektima, projektima u građevini, kao i baze podataka sa značajnim financijskim podacima“. Kreirao je i atestirani program za javnobilježničke urede i notarske kancelarije u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Objašnjavajući meteorski uspjeh Igor kaže da je „uspio objediniti ono za što se tvrdi da je nemoguće – vrhunsku kvalitetu, rokove i cijenu“.
No, AMC Portal, softver kojim jamči uvođenje reda u korištenje dronova u zračnom prostoru, zbog kojeg je morao zaposliti čitav niz mladih developera, mogao bi mu donijeti veliku međunarodnu slavu i još veći novac.
– Preko tog programa piloti dronova mogu rezervirati svoj termin i prostor za letenje, pa i u blizini aerodroma do 50 metara. Poanta je da se ta priča s dronovima na siguran način integrira u urbano okruženje.
Hrvatska kontrola zračne plovidbe, pružatelj usluga u zračnom prometu, nada se izvozu svog softvera AMC Portal u čitav niz zemalja, i to nakon što će taj proizvod implementirati i Bosna i Hercegovina. U Hrvatskoj je taj web alat u operativnoj uporabi od 2017. godine, a dvije godine kasnije nadograđen je mobilnom verzijom aplikacije namijenjene korisnicima sustava bespilotnih zrakoplova čiji je broj narastao na 10-ak tisuća.
Igor se ne hvali vinskom prošlošću ili naslijeđenim vinskim biznisom. Štoviše, njegovi maksimalni dosezi do 30. godine života bili su ispijanje gemišta i bambusa („Tu sramotu moram što prije zaboraviti!“).
Čak ni uoči trotjednog izleta u Kaliforniju i tamošnje vinarije, nije se bio pretjerano potrudio nešto naučiti o destinaciji na koju se zaputio. Danas pamti da je to bilo „one godine kad je pao Sanader“, a u pojedinim vinarijama se divio utjecaju kojeg je na prodaju tamošnjih pinota crnih izvršio film Stranputice, napravljen po istoimenom knjižnom predlošku Rexa Picketta.


– Prije tog putovanja jedino sam pogledao film, čak sam i bio na nekim lokacijama na kojima su snimane određene scene. No, tada nisam baš nešto znao o vinu. Možda me baš zato cijela ta priča o pinotu crnom i ostavila bez daha!
Sjećam se dobro scene iz knjige u kojoj Milesu, Jacku, Terri i Mayi konobar donosi bocu pinota crnog iz vinarije Whitcraft, otvara čep i ostavlja ga po strani, a Jack glasno svog prijatelja Milesa upita:
– „Hej, ne bi li trebao pomirisati čep?“
– „Jack, to je poput njušenja ženske pozadine prije seksa“, odgovorio mu je Miles.
Stranputice su me svojedobno natjerale na višekratno iščitavanje te knjige koja se smatra, vjerojatno, najvećom pohvalom „nektaru bogova“, kako se već u tom romanu naziva pinot crni. Pamtim scenu vođenja ljubavi Milesa i Maye, „koja je trajala prilično dugo, kao dvoje pijanih pomoraca koji plutaju otvorenim morem“:
– „Sjećam se da sam u jednom trenutku upitao mogu li vidjeti njezine grudi, te da je bila iznenađujuće popustljiva. Nakon što sam neko vrijeme slinio po njima, podigao sam lice, koje je bez sumnje izgledalo drogirano, do njezinog i nerazgovijetno izustio:
– Maya, indijska božica iluzija. Sirena nasukanih mornara. Da u grudima umjesto mlijeka imaš pinot crni, bila bi savršena…“
Bilo kako bilo, kalifornijsko iskustvo glorifikacije pinota crnog trajno se usadilo u Igora Ivanića, toliko da je dvije godine kasnije – kad se suočio i s plešivičkim pinotima crnim Tomislava Tomca, Zdenka Šembera i Velimira Koraka, odlučio posaditi vinograd kojim će pokazati da se i u Moslavini može proizvesti veliko vino od te sorte.
– Tek kasnije sam shvatio da su Stranputice stvorile mit o kalifornijskim pinotima crnim, a, realno, koliko god to mnogi krivo percipirali, taj film je bio pohvala – merlotu. Ne zaboravite da se u tom filmu s najvećim poštovanjem govorilo o Chateau Latouru iz 1982., bordoškoj kupaži u kojoj značajan udio ima baš merlot, sorta koja se u Stranputicama procjenjuje tek „odličnom za mješavine, sama za sebe gotovo uvijek, bez obzira na Petrus, rezultira bezličnim vinom bez imalo karaktera“.
Svoj prvi pinot crni Igor je proizveo od grožđa otkupljenog od kooperanta, nije mogao dočekati prvi rod svog vinograda u kojem, netipično za Moslavinu, nije dominirao škrlet. Štoviše, kod Igora pinot crni je četiri puta zastupljeniji od škrleta u vinogradu Dvije ruže na kutinskom Sokolovcu. I bio je jako zadovoljan postignutom kvalitetom vina!


– I tada sam odlučio da će mi pinot crni biti primarna zadaća! Jer, ako sam proizveo odlično vino od grožđa otkupljenog od kooperanta, onda sam bio uvjeren da takvu, a kasnije i još bolju kvalitetu, mogu postići i iz svojih vinograda u kojima ću u potpunosti biti posvećen pinotu crnom.
– Inače, meni je cijela ova priča koja se u Moslavini razvija sa škrletom super, ali meni se pinot crni u startu pokazao kao sorta koja, premda vrlo zahtjevna, daje odlične rezultate. A to nije nebitno saznanje kad razmišljaš da ti vinarija ima neku ekonomsku održivost – pokrije troškove i zaradi neki novac. Ne zanima me sada proizvoditi velike količine vina, jer bi to podrazumijevalo i velika ulaganja i maksimalnu posvećenost vinogradu i podrumu, kao i zapošljavanje novih ljudi. Ovako, kad proizvodim male količine, ja se mogu puno potruditi oko vina, vinogradi mogu biti ekološki i tu se pinot crni dobro uklapa. On dobro reagira na smanjenje prinosa i kao takav mi je idealan, nisam toliko ranjiv što se tiče prodaje da bih se morao kompromitirati i prodavati bilo što, uspio sam sačuvati taj neki svoj vinarski integritet. S druge strane, količinski sam taman toliko prisutan da imam neku prisutnost na tržištu. I, što nije nebitno, u samo nekoliko godina uspio sam iz svog mladog vinograda čak tri puta, 2013., 2015. i 2017. godine, dobiti pinot crni, po mojim kriterijima, pinot crni najveće razine!
– Sa škrletom je nešto drugo. Ono što ljudi percipiraju kao idealan škrlet je jedno skladno, aromatično i moderno vino. Kod škrleta čak i veći prinos ne utječe na kvalitetu. No, meni trebaju godine za upoznati sortu i napraviti jedno vino od škrleta kakvo mislim da ta sorta može dati i zaslužuje. U svakom slučaju, moja potraga za idealnim škrletom još traje! Mislim da sam nakon deset godina proučavanja dosta blizu zacrtanom cilju i da ću se uskoro predstaviti svojom vizijom te sorte koja će mnogima biti dosta neobična.
Igor je u svom informatičkom poslu naučio da nijedan projekt u idealnom izdanju ne može nastati preko noći. Stoga je i odlučio radije proizvoditi vina „koja neće biti ranjiva na pandemije korone i imati imperativ prodaje u godinu dana“.
– Ako se vino ne rasproda u godinu dana, ono može biti samo bolje za tržište i, definitivno, imat će veći ekstrakt, bit će punije u ustima, a kao takvo – na najbolji način će izražavati Moslavinu! A da bih to postigao moram srezati prinose i istrenirati vinograde.
Igor svoju „poslovnu vinsku politiku“ crpi iz saznanja o drugim vinogorjima u kojima je otkrio da „uvijek postoji neki vinari koji kvalitetom svojih vina motiviraju druge da ih slijede i, posljedično, povećavaju cijene svojim vinima“.


– Evo, pogledajte kakav utjecaj na druge su, primjerice, na Plešivici imali Tomac, Šember i Korak. Oni su se prvi izdigli i povukli druge za sobom. I u Moslavini netko imidžom svojih vina treba izboriti visoki status na tržištu čime bi sigurno povukao i druge. Nama treba lokomotiva! Dok se to ne dogodi, ako nisu sigurni da će si priskrbiti bolju prodaju s većim cijenama svojih vina, moslavački vinari su samo skup individualnih priča kojima se osigurava egzistencija obitelji i u kojima si ne mogu dopustiti „izlet u nepoznato“.
– Ja se borim da sa svojim količinama baš postavim takve kriterije. Škrlet mora na tržištu dosegnuti cijenu od 10 eura plus PDV po butelji. Škrleta trenutno imam oko 2.000 loza, što je petina ukupnog broja loza pinota crnog! Dobro, ja imam relativno male količine, 2-3 tisuće butelja, sad ću imati i više. Moja procjena je, znajući restoransku scenu i broj istinskih zaljubljenika u vino – prodaja do 5.000 butelja ne bi trebala predstavljati neki problem. Da proizvodim 10.000 butelja, ne znam kako bih sve to prodao.
– Kad sam se odlučio na ekološki pristup vinogradu, zbog čega očekujem dobiti certificirane markice za vina koja proizvodim, mnogi su mi prigovorili da je to toliko posla da je nemoguće postići odgovarajući cijenu. A pinot crni je otporniji kad mu smanjite prinos. Moja je sreća možda i u odabiru te sorte.
Igor može smatrati srećom i susret sa Željkom Bročilovićem Carlosom, jednim od najuglednijih hrvatskih sommelijera i distributera vina, kome je na kušanje bio ponudio svoj prvi pinot crni. Odgovor nije dugo čekao. Željko nije skrivao zadovoljstvo kušanim vinom, utvrdio je da je to pinot crni kojeg bi rado htio prodavati!
– To je za mene bila odskočna daska, jer sam u startu, dakle, naišao na čovjeka koji je kompletnu prodaju mojih vina preuzeo na sebe i time mene rasteretio svih tih marketinško-prodajnih aktivnosti. Da sam morao sam ići okolo po restoranima, predstavljati i nuditi svoja vina, brzo bih se potrošio i ne bih toliko mogao biti skoncentriran na proizvodnju. A onda bi, opet, možda, sve ovo što sada radim radio na neki drugi način…