IVAN KOSOVEC – Crna ovca vinske Moslavine, beskompromisni naturalist i protivnik „kemijanja“ u podrumu

0

Ivan Kosovec je iz Kloštar Ivanića, a vinograd mu je u Podbrđu, „na rubu“ Popovače, doslovno s druge strane pristupne ceste kroz gustu šumu katastarski se nalazi Gornja Jelenska. Ovaj pokušaj smještanja Ivana u neke široj javnosti jasnije teritorijalne gabarite toliko je kompliciran koliko i njegovo pozicioniranje na vinskoj karti Moslavine, pa čak i cijele Hrvatske. Jednostavno, Ivan Kosovec je „crna ovca“ vinske Moslavine, beskompromisni zagovornik „naturalnog“ i gotovo nimalo intervencionističkog pristupa vinogradarstvu i vinarstvu, vinar čija vina se obožavaju u uskom, ali ekskluzivnom krugu vinskih frikova, masovnoj hrvatskoj vinskoj publici je gotovo nepoznat, a 80 posto njegove proizvodnje završava na stolovima najekskluzivnijih restorana izvan Hrvatske. Ili je Ivan genije ili se njegov pomak od konvencionalne vinske stvarnosti može tumačiti utjecajem vibracija koje dolaze iz podnožja njegova vinskog raja u kojem se nalazi velika neuropsihijatrijska bolnica.
– U mom podrumu nema nikakvih intervencija u vino, a, s druge strane, to i ne bih znao napraviti. Kod mene se sve događa spontano, od fermentacije, prirodnih kvasaca, vino ne bistrim, ne filtriram, a takvim vinima duže i treba da odleže.
– Zašto si onda studirao?
– Da, baš tako se i može gledati. No, studij vinarstva ti u konačnici pomognu naučiti što je enologija i moderna industrija. Puno sam čitao i istraživao i na kraju shvatiš da ti to ne treba, jer se sve svodi na to da imaš zdravo i zrelo grožđe. Sve drugo su samo ubrzivači procesa i sigurnost.
Ivana Kosovca sam davno i prvo bio upratio kao aktivnog internetskog forumaša zaljubljenog u vina Ivana Enjingija. Rijetki su znali da je iza njegovih pisanija stajala i nekakva praksa te da sve te litanije uglavnom o drugim vinarima i vinima nisu bile bez temelja u vlastitoj vinskoj proizvodnji.
– Prošlo je to vrijeme kad sam bio aktivni forumaš, ali nije mi žao. Tamo sam bio godinama i napisao tisuće postova i upravo na forumu su me mnoge stvari i pitanja ponukala da se okrenem jednom drugačijem pristupu vinogradarenja i vinarenja i tada sam otkrio i krenuo više proučavati biodinamičku proizvodnju i općenito ekološki pristup, promišljanja i filozofiju. Nikada nisam razmišljao o tome da su moja vina “objekt tuđih razmišljanja”, jer mi je osobno uvijek bilo mnogo važnije tko kaže, a ne što se kaže. Vino je izrazito subjektivan doživljaj i ne postoji jedno vino na svijetu koje će se svidjeti svima tako da je vrlo bitno kome se obraćaš kroz svoja vina. Moja vina nikada nisu aromatična, nemaju ostatak šećera, ne igraju na prvu loptu i osobno smatram da nisu jednostavna, jer ih krase neke druge odlike poput mineralnosti, istinskih sortnih prirodnih aroma, obično su punijeg tijela i imaju određeni karakter i to su neke odlike koje ne može prepoznati svatko već samo oni ljudi koji ipak razumiju i shvaćaju vina na jednom drugom, višem nivou i koji su spremni posvetiti se određenom vinu u čaši. Vrlo je lako nekoga i nešto pokuditi i reći da je ovakvo ili onakvo i dati svoje mišljenje da bi trebalo biti drugačije, ali mene nikada nije to previše zamaralo i nikada nisam tražio “potvrdu” od nekih kvazi vinskih “stručnjaka” za svoja vina. i upravo zato ne obilazim vinske izložbe u Hrvatskoj u potrazi za medaljama.



Ivanova vina nećete naći na popisu nagrađenih na nekoj vinskoj smotri, jer njega medalje i nagrade na vinskim festivalima zgražavaju i podsjećaju ga na – izbore ljepote.
– Nema savršenog vina, ono, kao, kad netko za vino dobije 100 bodova. Zato me nema na vinskim natjecanjima, to je za mene nonsens, ne zanima me. Dakle, ne postoji savršeno vino kao što ne postoji ni savršena žena, jer o svemu na kraju odlučuje osobna sklonost onoga tko nešto ocjenjuje.
Kao forumaš naučio je, doslovno, izravno komunicirati s vinskim frikovima cijedeći iz njih iskrena vinska razmišljanja. Zato i ne čudi što je svojedobno, kad je najpoznatiji hrvatski Vinopija, Nenad Trifunović, pokrenuo svoj blog Dnevnik Vinopije, koji, evo, egzistira i nakon 12 godina, Ivan upravo njemu poslao svoje „pismo potpore“ u kojem se učtivo predstavio kao „Ivan, vrlo aktivan na stranici http://www.vinogradarstvo.hr kao i na forumu – http://www.vinogradarstvo.hr/forum jer sam i sam vinogradar i vinar te veliki vinopija i relativno dobar znalac o vinu“ te ga, kao i sve druge zainteresirane za vina, pozvao da se učlani i uključi u vinske rasprave“.
Nakon uvrštavanja sebe na popis dežurnih komentatora Vinopijinih vinskih ogleda, dodatna krila je dobio kad se Vinopija osvrnuo na njegov škrlet iz 2010. godine, kojeg nije smatrao nešto osobito uspjelim. Taj neveliki tekst na popularnom blogu za Ivana je bio osvajanje Mjeseca i svojevrsna potvrda ispravnosti svog puta.
– „Mosla-vina. Škrlet bi trebao biti prva asocijacija, ali pitam se je li tome tako… Unatoč dugoj tradiciji, Moslavina je tek na početku svoje afirmacije, a jedan od vinara kojem je više stalo promovirati Moslavinu negoli čim brže prodati svoja vina je upravo Ivan Kosovec. Da, napokon sam upoznao čovjeka koji je pod svojim imenom već dulje vrijeme komentator i ovih stranica i na čiji sam škrlet slučajno naletio prvi put na prošloj Vinistri, tada još nesmireno vino, ali i potpuno drugačije od bilo kojeg škrleta kojeg sam probao… Srk, žvak, gut!?! Ako je nos neuobičajen za škrlet, onda je gutljaj tek stvarno neobičan…“, napisao je Nenad Trifunović Vinopija o tom škrletu iz 2010. godine na svom blogu.


A Ivan je tim tekstom, priznaje, i kasnijim druženjem s Vinopijom, dobio potvrdu „da ljudi koji piju i razumiju vino znaju da je ovo drugačije! To ne znači i nužno bolje, ali meni je bitno da je drugačije.“
Već sljedećim vinom, Škrlet Selekcijom iz 2011. godine, Ivan je izborio da brojni vinari iz Moslavine gotovo jednoglasno utvrde da je taj škrlet nešto što dosad još nitko nije postigao s tom sortom. Na Škrlet Selekciju iz 2011. godine danas se gleda kao na jedno od rijetkih hrvatskih kultnih vina!
– Taj Škrlet Selekcija iz 2011. godine, kad se pojavio, bio je uopće prvi macerirani škrlet koji je, evo, i danas u fantastičnom stanju.
I onda se, 2012. godine, „dogodio“ Wine Gourmet Weekend u zagrebačkoj Gliptoteci i susret s Jayom Kwisnievskim iz američke distributerske tvrtke Indie Wineries. Ivan tvrdi da se Jay oduševio vinima, „sve je kušao“, a za nekoliko tjedana iz Sjedinjenih Američkih Država pristigao mu je dopis u kojem su iz te distributerske kuće iskazali želju za uvozom i distribucijom njegovih vina.
– Bila mi je to neka izvozna potvrda da fakat valja to što radim, da ima glavu i rep, a, s druge strane, tko je ikad iz Moslavine napravio nešto slično?! Nakon tog prvog izvoza u SAD shvatio sam da nije neki veliki bauk prodati vino izvan Hrvatske tako da su se stvari vrlo brzo počele intenzivirati. Zadnjih nekoliko godina otvorio mi se Montreal i općenito Kanada, tamo se Škrlet Selekcija prodaje za 100 dolara! Imam vino u Singapuru, nešto je preko Marka Kovača, poznatog hrvatskog promotora prirodnih vina i osnivača festivala Label Grand Karakterre, otišlo u Bangkok u restoran Gaggan, evo neki japanski restoran u Milanu uzeo mi je veliku paletu Škrlet Selekcije, pa nešto Njemačka, Velika Britanija, Danska, Estonija, Poljska… Uglavnom, došao sam u situaciju da će mi uskoro nedostajati vina pa će mi prioritet bi sadnja novih vinograda, naročito škrleta.
Kad sam mu rekao da je svojom Škrlet Selekcijom selektivno rasporedio svoja vina na vrlo ekskluzivan broj zemalja i najboljih restorana, Ivan je to ovako prokomentirao:
– Škrlet Selekcija 2017 je, primjerice, proizvedena u samo 1000 boca i ima rezona da se to vino ne nalazi svugdje nego samo na biranim mjestima.
Njegov beskompromisni stav u vezi s radom u vinogradu i podrumu ima i svoju drugu stranu. Naime, tuča mu je 2015. godine u potpunosti uništila kompletan rod, dok je godinu dana kasnije šteta u vinogradu iznosila 80 posto! Pridodaju li se tome „berbe za zaborav 2010., 2013. i 2014. godine“, postavlja se pitanje je li mu ikada palo na pamet odustati od svega.
– Pa kako odustati?! Ili promijeniti filozofiju?! U svim ovim slučajevima se radilo o sitnicama, zadnje tri godine sam špricao samo po četiri puta, i to samo s bakrom i sumporom, i to dvokomponentnim bakrom iz Slovenije, i sad je samo bitno gađati termine – prskanje je uvijek zadnja opcija. Moj pristup vinogradu nema kompromisa, zato mi se i dogode loše godine. No, kad godina bude dobra, onda imam vina koja su za sva vremena!
Iz berbe ostataka od ostataka 2016. godine, Ivan je u jednom danu probrao preostale sačuvane bobice i od njih proizveo ukupno 1200 litara vina – 900 litara škrleta i 300 litara chardonnaya. Onda je sve zajedno macerirao 24 sata i, na prijateljev nagovor, vino nazvao CHkrlet.
– Uzeo sam prva dva slova od chardonnaya, CH, koja se u nazivu te sorte ionako čitaju kao Š, i dodao KRLET. U stvari, tim svojevrsnim akronimom, koji je sam po sebi opis berbe te godine, podsjetio sam da i dalje imam škrlet u podrumu.


Svoju vinsku priču Ivan je započeo kao „kušač“ u djedovom podrumu. Kaže da su njegovi preci od djedove strane iz Zagorja iz Konjščine te je kao mali slušao priče kako je njegov pradjed prodavao vino prevozeći ga u drvenim bačvama na kolima s konjskim zapregama. Volio je pomagati svom djedu Ivanu u malom obiteljskom vinogradu od 300-ak trsova, kosio je travu, pretakao vino, prao bačve, a djed ga je nagrađivao vinom koje mu je davao za subotnje fešte sa društvom u svom vinskom podrumu.
– Nisam želio ići na neki klasično dosadni faks poput informatike (što je tada bilo ekstra popularno i novo) ili ekonomije i odlučio sam upisati agronomiju, iako nisam imao pojma što bi i gdje bi s time konkretno radio. No, to me je privlačilo, jer sam od malena volio biti u prirodi, lunjati po šumama, ribnjacima i livadama, nikad mi nije bio problem nažuljati se i uprljati i fizički raditi po vani na suncu, jer sam na taj način bio fizički umoran, a u glavi mentalno čist i odmoran. Djed mi je na kraju pronašao taj studij vinarstva u Poreču u kojem je nastava bila koncipirana na temelju 50 posto teorije i 50 posto prakse i koji sam na kraju upisao i odvažio se otići tamo.
I tako je, uz djedovu pomoć, Ivan upisao faks u Poreču 2003. godine. Sjeća se – bio je to treći naraštaj studenata fakulteta koji je osnovan 2001. godine, na godini ih je bilo malo te je imao priliku upoznati se sa svima i družiti. Otuda njegovo prijateljstvo s Trapanom, Damjanićem, Geržinićem, Cujem, a pamti i Kozlovića koji je, premda već poznat i afirmiran vinar, bio među studentima prvoga naraštaja toga fakulteta.
Nekoliko mjeseci prije nego što je krenuo studirati vinarstvo u Poreč, Ivan je „na rubu Popovače“, u Podbrđu, iznad neuropsihijatrijske bolnice, kupio 3,86 hektara zemljišta „u koma stanju, nije se tamo moglo ni prići, sve je bilo zaraslo, obraslo, propalo, puno trnja, dominirao je stari i zapušteni šljivik, a na najljepšem položaju bila je sađena pšenica“. Dvije godine kasnije tamo je posadio tri hektara vinograda s ukupno 19 tisuća trsova škrleta, frankovke, chardonnaya, zweigelta i pinota crnog.
Nažalost, djed nije dočekao prve napunjene boce, umro je taman kad je vinograd donio svoj prvi rod.
Premda se, praktički, učio na malvaziji, na nikoga od svojih istarskih kolega nije bio posebno “ljubomoran”, osim, možda, zbog mogućnosti lakšeg plasmana vina kroz jaki turizam.
– Oni u Istri imaju vrlo dobre goste, strance, koji žele i mogu potrošiti na dobru hranu i domaće vino, imaju tisuće konoba, podruma i restorana, imaju priču, ukratko imaju odličan marketing koji prodaje sve, od vina za 15 kn kod lokalnog barbe u konobi do maceriranih malvazija za 250 kn u restoranu. Jasno, ta se priča i marketing gradi godinama, ali opet je mnogo lakše graditi kada imaš na čemu, kada imaš podlogu. Mi u Moslavini nemamo od toga gotovo ništa. Osim našeg autohtonog škrleta nemamo baš previše za ponuditi.
– I upravo zato mi je neopisivo drago imati u sortimentu nešto što je mnogima nepoznanica i neotkriveno. Škrlet je neotkriven, on je iznenađenje i koliko god svi pričali i govorili da škrlet mora biti jednostavno, lagano, svježe vino i obavezno ga popiti do sljedeće berbe, smatram da se od njega može puno više napraviti i da je to sorta poprilično neotkrivenih potencijala i dosega. On je svjetski raritet i zato mu se baš treba posvetiti!
Premda je svjestan uloge marketinga u promidžbi vina, Ivan ustrajava u praksi da “marketing nužno ne prodaje proizvod”. Za svoja vina kaže da “ionako nisu klasična, više ih vole i obožavaju vinski frikovi i istinski znalci”.
– Uvijek sam htio raditi nešto drukčije, jer sam takav po prirodi, nisam neki „trendaš“. Iskreno, možda i jesam imao neke vizije, ali dok se u praksi nisam susreo s proizvodnjom vina nisam mogao ni pojmiti što je to što hoću. U svakom slučaju, htio sam nešto drukčije tako da ja i sada ne proizvodim vino ni u litrenkama niti rinfuzno. Sve što proizvodim ide u butelje. Neka vrsta niti voditelje je da sve što imam mora biti jako, jako dobro. Vinograd smo posadili 2005. godine, prvu neku berbu smo imali 2007. godine, a te godine sam, mislim, samo jednom ili dvaput prskao lozu. Dobio sam fantastično i zdravo zrelo grožđe. Tada sam mislio da je to super, manje se radi i jednostavnije, ali vrlo brzo sam shvatio da sam bio u zabludi, jer, upravo suprotno, u vinogradu moraš boraviti jako puno vremena i sve ručno raditi. Općenito, vinograd sam sadio malo gušće kako bi prinosi po trsu bili nešto manji, a trsovi manje opterećeni. Ne koristim umjetna gnojiva, korijenje loze puštam da ide što dublje u zemlju i tako se nadmeću za hranu i vodu. I to je jedino ispravno vinogradarenje. S druge strane, u podrumu ništa ne kemijam, ja sam, što se kaže, neki minimalni intervencionist, „hands off approach“!
Između učenja na malvaziji i slave na škrletu, Ivan ne bježi od utjecaja kojeg je na njega imao vinski genije iz Hrnjevca Ivan Enjingi. Uostalom, kad Ivanu iz Kloštar Ivanića spomeneš Ivana iz Hrnjevca, reakcija je munjevita: “Ivo legenda!”


– Vjerojatno prva boca vina koju sam ikada sam kupio (tada u svemogućem Vrutku) bila je od Enjingija, njegova vina su oduvijek govorila za sebe, bila su (i još uvijek su) zaseban originalni stil koji je nemoguće kopirati bilo kakvim postupcima i sredstvima u podrumu i ta iskrenost i brutalna jednostavnost i genijalnost (ali opet, izuzetna kompliciranost u praksi) naprosto me oduševljavala. Sjećam se kada sam prvi put bio kod njega u podrumu negdje 2004. godine (jer sam za svoj vinograd cijepove kupio upravo od Enjingija) i kada je Ivo pričao kako kod njega u vinogradu i podrumu nema nikakvih tajni, sve se zna i sve je poznato, nema skupih enoloških preparata koje samo on može nabaviti, nema skrivenih mućkanja u podrumu, nema neodgovorenih pitanja… Iz zemlje raste trs, od trsa dobiješ grožđe, od grožđa dobiješ mošt, od mošta dobiješ vino, ne može jednostavnije! I dan danas je to filozofija kojom se vodim i smatram da što se manje petljam i miješam u te međuprocese to više dobivam istinsku i originalnu stvar, tj. vino. Tako sam na neki način kopirao njegov rad i filozofiju i krenuo se razvijati u tom ekološkom smjeru i na kraju sam svoju cijelu vinogradarsko-vinarsku proizvodnju postavio prema principima Enjingija. I dan danas njegova bijela vina smatram jednim od najboljih u Hrvatskoj, naročito za tu cijenu, jer su uvijek stil za sebe i teško da bih ikada mogao zamijeniti neko drugo vino s njegovim.
Ivan naglašava da je u današnjoj hiperprodukciji svega i svačega za njega „bitniji put, a ne samo cilj, tj. finalni proizvod“.
– Nisam se striktno opredijelio za ekološki uzgoj samo zato da ljudima pričam kako se ja, eto, bavim eko proizvodnjom i zato što je to sada “in”. Moja životna filozofija je drugačija, ne zanima me nešto što je “od danas do sutra”, ne zanima me zgrtanje novca, ne zanima me konvencionalizam, nastojim uvijek i u svemu biti drugačiji, takav jesam, tako razmišljam i tako ću uvijek razmišljati. Meni je puno bitnije proizvoditi najbolje moguće vino u relativno zadanim ekološkim uvjetima koje imam i kojih sam dio, vino koje je odraz terroira i vino koje je odraz prirode i prirodnih procesa, nego vino koje je “napravljeno” da se svidi određenom krugu ljudi, da bude koketno, jednostavno i privlačno, takvih vina ima na stotine milijuna litara, zaključio je Ivan Kosovec.


Comments are closed.