SVEN ĐOZO (Lagena) – Najhrabrija vinska priča Moslavine

0

Jesi li znao što je vino?
Ne.
Jesi li znao išta o grožđu i vinogradu?
Ne.
Je li ti bio poznat proces proizvodnje vina?
Ne.
Jesi li znao što je fotosinteza?
Ne.
Jesu li ti bile poznate bolesti koje napadaju vinovu lozu?
Ne.
Pa, dobro, jesi li onda bio lud ili blesav kad si se odlučio pokrenuti svoju vinsku priču bez ikakvih temelja i financijske potpore?
Ništa nisam znao, ali baš ništa! No, bio sam mlad i lud, imao sam ogromnu energiju, htijenje, volju i želju da, ako treba, poguram i brdo da bih vratio kredite. Kopao sam i kopao i kopao i, na kraju, upornošću nadomjestio sve to neznanje s kojim sam krenuo u ogromnu životnu pustolovinu.
– Da mi je tada bila sadašnja pamet, vjerojatno bih se odlučio baviti nečim drugim. No, to bi moglo biti eventualno u nekom sljedećem životu, jer, dok sam živ, od ovoga sigurno neću odustati, prisjeća se Sven Đozo iz Ilove pored Kutine početaka svoje vinske priče krajem 2000-ih godina, koja je, suprotno svima koji su mislili drukčije, postala jedna od najuspješnijih u Moslavini.
I najhrabrija. I ne samo u Moslavini. Priča o Vinariji Lagena trebala bi se proučavati na svakom studiju menadžmenta, psihologije, ekonomije i poljoprivrede, jer pokazuje nevjerojatne dimenzije do kojih ljudski organizam može dosegnuti kad ga stisne muka i imperativ osiguravanja egzistencije za vlastitu obitelj. Stoga, prispodoba o „guranju brda da bi se vratili krediti“ u Svenovom slučaju djeluje sasvim realno i izvedivo.
– Moja vinogradarska pretpovijest može se opisati kao razdoblje u koje sam dobivao temperaturu i počinjao povraćati kad bi tata samo i spomenuo pomoć u vinogradu. Jednostavno, nisam mogao smisliti vinograd.



No, život piše priče, a u Svenovom slučaju ključnim će se pokazati vjenčanje i rano roditeljstvo sredinom 2000-ih i nadošle obveze koje je morao ispunjavati i zbog kojih je, 10 ispita prije kraja, napustio i nikad završio fakultet. Reklo bi se – velika svjetska kriza na velika vrata ušla je u njegovu obitelj, ali otvorila mu je prozor i pružila potpuno novi pogled na budućnost.
– Ja sam s nepune 23 godine prošetao do vinograda na vrhu brijega, nauživao se ljepote i s djetetom od pola godine u naručju rekao sebi na glas:
– „Ma, ja ću se baviti ovime!“
– Dobro, odakle tolika odlučnost za nečim od čega si prije samo bježao?
– Nevolja.
– Jesi li, barem, imao nekog enologa na kojeg si se mogao osloniti?
– Ne, jedinu potporu koju sam očekivao i dobio pružila mi je obitelj…
– S obzirom da su ti tata i djed dočekali mirovinu u Petrokemiji, jesi li se možda nadao da će ti oni donijeti neki čarobni kemijski pripravak s kojim ćeš preko noći proizvesti vino?
U Svenovim, kao i očima velikog broja Moslavaca, Petrokemija uistinu uživa status hraniteljice Moslavine. Sven se može pohvaliti da je njegov djed bio među vrsnim stručnjacima koji su pokrenuli rad tvornice, a zbog čega je, praktički, „kupljen“ iz goraždanske azotare te „nemoralnom ponudom“ namamljen da sa ženom i troje djece preseli iz goraždanskog naselja Bare u Kutinu. Djedovim stopama je kročio i Svenov otac, koji je u Petrokemiji počeo raditi s tek navršenih 17 godina i još za života stekao status tvorničke i kutinske legende. Zato se može reći da je Sven – dijete Petrokemije. Uostalom, iz stare kleti, u kojoj danas tek simbolično odležava nekoliko tisuća litara vina, jako dobro se vidi tvornički kompleks s onim 208 metara visokim dimnjakom.
– Hodogram razvoja vinske priče bio je vrlo jednostavan – 2006. godine smo kupili prvu zemlju za vinograd, 2007. godine smo već odradili prvu berbu, a 2008. godine smo proizveli prvo vino s vlastitom etiketom. Naravno, kad kažem da je sve izgledalo jednostavno i gotovo idilično ne mogu biti nego ironičan, jer u praksi su to bile velike muke. Krčili smo po dva hektara starih i zapuštenih vinograda i sadili nove i onda, nakon nekoliko godina, vidjeli da ti prihodi baš i ne dolaze onako kako smo priželjkivali. U stvari, shvatili smo da je 4.000-5.000 litara vino premalo za životne troškove i kreditne obveze. Kako nam je vinograd bio jedini izvor prihoda, morali smo ga proširiti, a onda je to postao i veliki posao koji iziskuje i ogromne troškove.
– Svašta smo radili za isplatiti kredit, krčili smo i šumu i prodavali trupce, drva… Sve karte smo bili bacili na vinograd, gore smo bili dan i noć, a roditelji, koji su tada bili mlađi 12 godina, pružali su nam maksimalnu potporu. Trebali smo ga ispravno dignuti na noge, usmjeriti onako kako treba rasti, paziti i maziti, a onda će on to sve tebi vratiti. U vinogradu se tako naučiš što je velika i uzajamna ljubav!


Sven nerado priča o vinskim počecima ili, kako to voli reći, „svojim porođajnim mukama“.
– Sad mogu reći da mi je super, stali smo na vlastite noge, a što je bilo, bilo je – ne želim se ni sjećati tih teških vremena i pakla kroz kojeg smo prolazili. Nedavno je tata u jednom društvu otvorio dušu i pred svima priznao kako je mislio da ću, svjedočeći našim mukama, odustati od svega.
– Sad je najsretniji čovjek na svijetu!
Svenovo početničko neznanje o poslu za kojeg je vjerovao da će mu popraviti kućni proračun pokazalo se u nekim detaljima i kao prednost. Ako ništa drugo, Sven se mogao osloniti na svoj instinkt.
– Ne da se tada nisam nimalo razumio u vino, nisam znao čak ni što je to škrlet!!! No, kako se u Moslavini forsirala priča o škrletu, u pojačanom podizanju novih vinograda financijski se poticala priča o sadnji škrleta, kuna ili dvije više za tu sadnicu je meni tada puno značila. Županijska poljoprivredna strategija je bila vratiti škrletu staru slavu, oni su to poticali, a ja sam to pratio.
Za samo nekoliko godina Sven je toliko uznapredovao da je na regionalnom ocjenjivanju vina 2017. godine zaslužio Županov pehar za najbolji škrlet. Na Decanteru 2020. godine zavrijedio je 87 bodova za svoje vino, dok je na dubinskom kušanju svih moslavačkih škrleta Decanterov sudac i veliki vinski autoritet Saša Špiranec njegov Škrlet Iconic honorirao s velikim 91 bodom i proglasio ga najbolje ocijenjenim škrletom! Kakav blitzkrieg, kakav trijumf, kakav put od pakla do raja!
– Naravno, škrlet je nama danas glavna sorta, od šest hektara vlastitih vinograda škrlet je na tri hektara, graševina na 1,5, cabernet sauvignon na hetar, dok pinota bijelog imamo na pola hektara. No, škrlet je nešto na što sam najponosniji i nešto o čemu prvo pričam kad pričam o svojim vinima.
Paralelno s učenjem na vlastitoj koži osnova vinogradarstva i podrumarstva, Sven se učio i marketingu, nerijetko radikalno donoseći drastične odluke u brendiranju i pozicioniranju svoje vinarije na vinskoj karti Moslavine. Svoju prvu etiketu napravio je na ime – Ilovčak.
Naime, kao što je njegov djed u Kutinu došao iz pograničnog Goražda, tako su i njegovi vinogradi na položaju Ilovčak najistočniji vinogradi Moslavine. Niti kilometar zračne udaljenosti daleko završava Moslavina, a počinje Slavonija.
– Moj brijeg je na 245 metara nadmorske visine, njegovo staro ime je Ilovčak, tu su dvije „kape“ – Branković i Jaklić, a tamo su stari vinogradari još prije stotinu godina držali svoje vinograde. Stoga sam, logično, vinariju nazvao po Ilovčaku, poziciji na kojoj smo podigli vinograde. No, unatoč početnom oduševljenju odabirom imena, nakon upita iz inozemstva i suočavanja sa činjenicom da stranci, ali i Hrvati koji su dolazili na naš štand na vinskim smotrama na kojima smo izlagali svoja vina, Ilovčak brkaju s Iločkim podrumima i iščuđavaju se što „škrlet uspijeva i u Iloku“, tražio sam novo rješenje. Nije mi se dalo više crpiti energiju na te stvari, posebno kad mi je na površinu isplivala zanimljiva priča o lageni. Naime, kontaktirali su me neki kutinski novinari opsjednuti poviješću ovoga kraja. Došli su mi s pričom na dvije gusto ispisane stranice o lageni i rekli:
– „Slušaj, Sven, ovo se jako tiče tebe i tvog brijega i vinarstva!“
Svenu su bacili bubu u uho s pričom o lageni, trbušastom vrču za vino s uskim i dugačkim vratom i ručicom sa strane, koja se kao posuda za posluživanje vina koristila još u 4. stoljeću prije Krista u staroj Grčkoj, a tradiciju su nastavili i Rimljani, koji su nastanjivali i dio Moslavine u kojoj su njegovi vinogradi. Ne tako davno arheolozi su na jednom od svojih iskopina pronašli dosta keramičkih predmeta iz tog razdoblja, bilo je tu amfora, ali i – lagena.


– Ti moji novinari su tragom tog arheološkog otkrića nastavili kopati i došli do informacija da je u Ilovi sredinom 19. stoljeća djelovao Ivan Bertek koji se bavio lončarijom i proizvodnjom vrlo traženih glinenih vrčeva za vino i vodu. Lagene su nekada bile obješene o kovani klin na zidu ispred podruma, a to je bio prepoznatljiv znak da se tu prodaje vino. Lagene oblikom podsjećaju na današnji dekanter, pa se sukladno tome vjeruje da je lagena preteča dekantera.
– Poveznica mene i lagene je zemlja u vinogradu koja je prepuna gline koje ima 4-5 vrsta i koju je upravo Ivan Bertek koristio za svoje lagene. Kad sam krčio stare i zapuštene vinograde, nakon što sam ih kupio od potomaka Brankovića, zemlja je bila tako tvrda da su plugovi pucali. Kad sam posadio loze, slabo je sve raslo, neku malu berbu sam imao tek nakon pet godina. Sve zbog te gline, odnosno ilovače. Trebalo je dosta čekati dok su se korijeni duboko smjestili, danas te loze dobro rađaju, a vina su prepuna minerala.
– Lagene su bile poput oglasnih ploča za prodaju vina. I bile su volumena između 1,6 i 1,8 litara, što su u Moslavini nazivali jednom okom. A iz toga je bila proizašla izreka:
– „Jedna oka za jednog momka!“
Svena sam u njegovoj staroj kleti čekao dok se ne vrati iz obližnje šume u kojoj je sa sinom Franom i bratom Dinom cijelo jutro krčio stazu za svoj sljedeći projekt – off road ludiranje quadovima po moslavačkim šumama i lonjskom polju.
– S quadovima sam se upoznao preko sina, on je sad u tim godinama kad ga zanimaju takve stvari. U onoj početnoj fazi pandemije, kad je cijela zemlja bila u lockdownu, kao što su i škole bile zaključane, a Fran je htio dolaziti u vinograd, kažem ja njemu:
– Sine, ajmo mi kupiti quadove, da ne bude stalno samo šetnja po vinogradima. Ideji se pridružio i brat i, evo, kupili smo dva Linhaija od 500 kubika i krenulo je drukčije upoznavanje prirode koja je oko nas fenomenalna. Ovu ljepotu konačno imamo priliku upoznati iz jedne potpuno nove dimenzije, quad je naprosto idealan za obilaziti vinograde, voziti se po šumama i makadamskim cestama kakvih po Ilovi i Gojilu ima koliko hoćeš.
I tako se, preko noći, iz ideje o razbibrizi u doba korone počeo razvijati projekt turističke rute u kojem bi svi pustolovni gosti Moslavine mogli quadovima otkrivati vinogradarsku i šumsku, čak i naftnu ljepotu Moslavine.
– Naši vinogradi su pored jednih od prvih hrvatskih nalazišta nafte u Gojilu. Netko je bio predložio da se upravo na tim temeljima industrijske baštine može složiti zanimljiva turistička ruta koja bi se mogla zvati „Crno zlato Moslavine“. Mi smo spremni!



Comments are closed.