TOMISLAV TRDENIĆ – Škrlet nije samo vino, on je za nas u Moslavini život!

469




Kraj studenoga 2020. godine ostat će upisan velikim slovima u obitelji Tomislava Trdenića. Njegova voljena supruga Mirela, zbog koje je svojedobno preselio iz Siska u Kutinu, obranila je doktorsku disertaciju na zagrebačkom Agronomskom fakultetu na temu: „Primarne arome mošta sorte ‘Škrlet bijeli’ (Vitis vinifera L.) pri različitoj gnojidbi.“
– Cilj istraživanja doktorskog rada bio je ispitati reakciju sorte ‘Škrlet bijeli’ na gnojidbu putem tla, a posebice folijarnu prihranu makro i mikrohranivima. U istraživanju nas je posebno zanimao utjecaj folijarne prihrane na koncentraciju hlapljivih spojeva koji doprinose primarnoj aromi grožđa. Na osnovu dugogodišnjeg istraživanja, ovisno o gnojidbi, uočen je pozitivni trend porasta koncentracije C13 norizoprenoida (β-damaskenona i β-ionona), spojeva koji su nositelji voćnih aroma u grožđu. A također je uočen trend pada koncentracije C6 spojeva (1-heksanola i trans-2-heksenala) koji su nositelji zelenih-herbalnih aromatskih nota u grožđu, pojasnila je Mirela u kratkim crtama najzanimljivije zaključke do kojih je došla višegodišnjim istraživanjem.
Mirela se, tako, pridružila grupi od sedam mladih znanstvenika koji su posljednjih godina upravo škrlet izabrali kao temu svojih doktorskih disertacija.
S Tomislavom sam dugo sjedio u kušaonici njihove vinarije u Popovači na brdu Trnovka dan prije tog velikog događaja. Taman se vratio od frizera, nijedan detalj nije želio prepustiti slučaju. U više navrata je naglasio da njemu škrlet nije samo vino nego – život!
– Prije je bila Moslavina, a onda bi se tek ljudi upoznavali sa škrletom. Danas je prva asocijacija na ovaj kraj škrlet, a tek onda se spominje – Moslavina. Prije se za Moslavinu jako malo znalo, pogotovo u Dalmaciji i krajevima uz more koji su sve istočno od Zagreba percipirali kao Slavoniju. Škrlet je sve to promijenio, tvrdi Tomislav.
A sad, njegova Mirela odlučuje doktorirati baš na škrletu, moslavačkoj sorti na kojoj tamošnji vinari posljednjih godina intenzivno i agresivno temelje svoju budućnost. I, što Tomislava čini dodatno ponosnim, „Mirela je prva je proizvođačica škrleta koja je o toj sorti napisala doktorat“!
Mirela je, inače, voditeljica Primjene, važnog odjela u tvornici gnojiva Petrokemija, i bilo je potpuno logično upitati Tomislava je li njezin doktorat izravna potvrda kvalitete Petrokemijinih gnojiva koja škrletu davaju tako prepoznatljivu voćnost.


– Mi smo u našim vinogradima u potpunosti prešli na ekološku gnojidbu. Samo ove godine smo za potrebe naših vinograda dovezli nekih 700 prostornih metara stajskog gnojiva.
I njihov 13-godišnji sin također je posvećen vinariji. Kad god nije u školi, mladi Grgur je u kušaonici gdje poslužuje goste.
A i Tomislavov 10 godina mlađi brat Krešimir, nekadašnja velika golmanska nada NK Segeste, nikad mu se ne bi pridružio u obiteljskoj vinskoj priči da ga nije skoro na silu uvukao u podrum. Jer, priča Tomislav, „negdje je morao raditi kad je već bilo izgledno da zbog zdravstvenih problema neće moći napraviti neku veću profesionalnu nogometnu karijeru“.
– Kasnije se on usavršavao, išao na tečajeve i, što se tiče podruma, on je sad daleko iznad razine na kojoj sam ja bio kad sam njemu to u potpunosti prepustio. Podrum je sad njegova briga, moja briga je izračunati isplativost njegovih ideja, kao i briga o vinogradu. Čak sam ga poslao u Zagreb na tečaj za knjigovođe, tako da mi sad i te poslove radimo doma.
Ovaj kratki „obiteljski rezime“ maksimalne involviranosti svih članova obitelji Trdenić u jednu od najvećih moslavačkih vinskih priča u stvari je pohvala Tomislavu i njegovoj viziji razvoja cijele vinske Moslavine. Jer, kako tražiti aktivni angažman od kolega i prijatelja iz drugih vinarija u ostvarenju vrlo ambicioznih zajedničkih planova, ako u vlastitoj vinariji nemaš maksimalnu potporu obitelji.
Stoga, kad se jednom bude pisala povijest vinske Moslavine, priča o Tomislavu Trdeniću i njegovoj nesebičnosti i inzistiranju na zajedničkom nastupu na tržištu svih tamošnjih vinara zasigurno će biti napisana velikim slovima. I zaslužit će spomenik barem iste veličine kao ona instalacija retro bicikla visokog pet metara ispod crkve sv. Alojzija Gonzage u središtu Popovače!
– Tomislave, odakle ti tolika energija, kojom drogom podstičeš aktivnosti Udruge Škrlet i istoimene proizvođačke organizacije koja je jedina u Hrvatskoj u kojoj su okupljeni vinari?
– Jedina droga koju koristim je škrlet!
– Zar ti ne bi bilo komotnije gledati samo svoj posao, svoju vinariju i svoja vina?
– Posla ima dovoljno za sve i treba biti praktičan, a puno stvari možeš postići samo zajedništvom svih vinara. Sjećam se kad sam započinjao obiteljsku vinsku priču i kad smo od Voloderskih podruma uzeli vinograde u najam, bio sam uvjerljivo najmlađi među tadašnjim moslavačkim velikanima poput Marka Miklaužića, Vladimira Mikše i Stjepana Prpića. Već tada sam im predlagao da se povežemo u strojni prsten, no za njih sam bio klinac i samo su odmahnuli rukom na sve što sam pričao. Kamo sreće da smo već tada krenuli u neke projekte koje danas počinjemo provoditi u djelo! Tada sam shvatio da nam treba mehanizacija pa sam predložio da se više vinogradara skupi i zajednički kupe strojeve koje će svi zajedno koristiti. Evo, ove godine smo Marko Miklaužić zajedno kupili dva stroja, danas je moj čovjek na traktoru kod Miklaužića, kasnije će njegovi ljudi doći k meni. Tako smo i prošle godine radili prskanje, kad je meni gužva on mi uleti, kad je njemu gužva ja njemu uletim – tako je puno lakše i jednom i drugom obrađivati vinograd! I jeftinije!
– Inače, te Voloderske podrume je u svom vlasništu bio držao poznati tajkun Josip Gucić, koji ih je 2000. godine dao u najam NET-u koji je tamo podrum preuredio u televiziju. Sjećam se da smo se zezali da u Voloderu više nitko neće biti vinogradar, nego će svi preći u glumce!


Kad je krajem 2019. godine Tomislav na sva zvona galamio o hvalevrijednom projektu škrleta kojeg su zajednički proizvela sedmorica tamošnjih vinara, nisam siguran da je znao da je u isto vrijeme u Komarni u, također, sedam tamošnjih vinarija (Volarević, Rizman, Terra Madre, Deak, Saints Hills, Modro-zelena braniteljska zadruga, Neretvanski branitelj) žurno iščekivalo „buđenje iz sna“ vina 7K, plavca malog za kojeg su svi dali zajednički obol u njegovoj proizvodnji i daljnjem plasmanu na – američko tržište. Nisam siguran, opet, niti da je Tomislav znao, ili, barem, da se u toj pozitivnoj euforiji nije mogao prisjetiti da su prije 13 godina u Istri sedmorica tadašnjih studenata, a kasnije veličanstvenih vinskih samuraja – Trapan, Damjanić, Cuj, Cosseto, Terzolo, Geržinić i Tikel, proizveli sada već kultno hrvatsko vino 7dan koje, nažalost, nikada nije doživjelo svoj nastavak. Kad sam o 7dan svojedobno razgovarao s Ivanom Damjanićem, danas jednim od središnjih aktera istarske vinske scene, vinar iz Fuškulina nedaleko od Poreča nije mogao sakriti žaljenje zbog gotovo naprasnog prekida ideje koja je puno obećavala.
– 7dan je bila ideja nas sedmorice mladih i nadobudnih vinara, tj. klinaca na neki način, koji smo tek ulazili u svijet vina i koji smo vidjeli da bi trebalo napraviti jednu etiketu koja bi i brojčano, ali i kvalitetom, reflektirala karaktere svakoga od nas. Tako je krenuo 7dan… Ovo što danas pijemo je sjajno, takva mineralnost, medne note… 7dan je napravljen u inoksu, a iz ovoga kušanog se može vidjeti da smo bili na dobrom putu i da smo mu znali dati onaj kvalitetni „touch“, raspričao se bio Ivan nakon što smo iz njegova arhiva izvukli i otvorili jednu od rijetkih preostalih butelja.
Prema Ivanovim riječima, ideja sedmorice prijatelja bila je – udruživanje radi zajedničkog nastupa u inozemstvu.
– Istina, time smo htjeli svima pokazati koja je to smjernica koja bi ujedno bila input o načinu nastupa na inozemnom tržištu. Naime, sa tih 5.000-6.000 hektara, koliko ima vinograda u Istri, ili 35.000-40.000 hektara, koliko je u Hrvatskoj, mi smo na svjetskoj vinskoj sceni tek kap u moru. Ako želimo izaći vani, moramo imati količinu, ali i biti korektni u cijeni i stvoriti svoje brandove. Poput 7dan! To je, nažalost, bio tek jednogodišnji projekt, poslije toga se više nismo uspjeli konsolidirati i nastaviti priču. Šteta! No, to je bila dobra poruka i trebalo bi u budućnosti nastaviti s takvim stvarima, ispričao je Ivan Damjanić.
Sedmorica moslavačkih vinara, u odnosu na tada mlade i nezrele istarske samuraje, ipak su ozbiljniji i iskusniji ljudi „s puno utakmica u nogama“, a i njihova ideja o zajedničkom škrletu nije ad hoc napravljena nego se dugo i promišljeno planirala do u najmanji detalj.
Uostalom, brojka sedam, unatoč „istarskom neuspjehu“, dokazano je dobitna formula, a u Rječniku simbola Jeana Chevaliera i Alaina Gheerbranta, „sedmica“ je simbol koji je dobio ponajveći prostor u toj antologijskoj knjizi i za kojeg se pokazalo da ima, vjerojatno, najviše tumačenja. I u velikoj mjeri se sedmica poistovjećuje sa – savršenošću! Židovi su u broju sedam vidjeli simbol ljudske sveukupnosti, u islamu sedam je također sretan broj, „simbol savršenstva, sedmora nebesa, sedam zemalja, sedam mora, sedam odjeljaka pakla, sedmora vrata…, za hodočašća u Meki valja sedam puta obići Ka’bu i sedam puta prijeći put između brda Şafâ i Marwa“, broj sedam pojavljuje se 77 puta u Starom Zavjetu, „gubavac zaranja sedam puta u Jordan i ozdravljuje“, „za zauzeća Jerihona sedam svećenika sa sedam trublja moraju, sedmoga dana, sedam puta obići grad. Elizej kihne sedam puta i dijete uskrisuje“…
Bilo kako bilo, moslavačkih „sedmorica veličanstvenih“ su vinarije Lagena (Sven Đozo), Mikša, Jaram, Miklaužić, Florijanović, Voštinić-Klasnić i Trdenić.
A Tomislav? Što on kaže o poslovnom poduhvatu sebe i svojih kolega iz Moslavine nakon kojega škrlet nikada više neće biti nepoznat pojam svima koji se imalo zaljube u vino?
– Ovaj škrlet je ono što škrlet treba biti i kao takav je nulta točka razvoja našeg velikog projekta. E sad, možemo raditi i varijacije, proizvesti polusuhi, s više alkohola, odležani…, ali ono što je nama bitno jest saznanje da s ovim zajedničkim vinom mi sedam puta manje moramo ići do hotela, sedam puta manje ulagati u marketing, svakom vinaru su troškovi sedam puta umanjeni! A pritom uz to naše zajedničko čedo imamo prigodu predstaviti i sva svoja druga vina, priča Tomislav navodeći da se cijeli projekt radi pod kišobranom „Proizvođačke organizacije Škrlet“.


– Dakle, naša vinska udruga je bila prvi korak ka okupljanju i dokazivanju samima sebi da možemo nešto napraviti. Budućnost, to svi vidimo, nezamisliva je bez nekog zajedništva, a 5.000 boca zajedničkog škrleta je naš prvi korak u bolju budućnost.
– U priču smo ušli s nekom skepsom, nismo bili sigurni u to što idemo, jer to nitko do sada nije niti pokušao napraviti. Ali, kad je vino fermentiralo i postalo spremno za tržište, svi smo to kušali i oduševili se. Svi su nas podržali, a kolege iz drugih krajeva zemlje na temelju našeg primjera već najavljuju da će nešto slično i sami kod sebe napraviti.
– Da rezimiram, o našem jedinstvenom i zajedničkom škrletu razmišljamo već duže vremena i, da ponovim, iza svega stoji Proizvođačka organizacija Škrlet u kojoj su i vinogradari i vinari i koja funkcionira poput zadruge te je kao takva prva u Hrvatskoj.
Tomislav naglašava da škrleta ukupno u cijelom svijetu ima tek na 100-ak hektara i upravo ta, u svjetskim razmjerima, gotovo zanemariva količina bila im je imperativ da „samo zajedno i udruženi mogu nešto ozbiljnije napraviti“.
– Je li bilo problema dogovoriti se „što je to škrlet“ koji će biti u zajedničkom pakovanju?
– I da i ne! Raspravljali smo o kvascima koje treba koristiti, čime ga kasnije očistiti, kako ga stabilizirati… Svatko ima svoj način na koji radi određene postupke, ali na kraju smo o svakom koraku vijećali, pregovarali, glasali i nadglasavali i donosili zajedničke odluke. Uglavnom, mogli smo ići i s puno većom količinom od proizvedenih 5.000 litara, ali nismo se usudili.
– Logo nam je „ovnek“. Naime, žuti ovnek je sinonim za škrlet, a upravo logo i predstavlja grozd škrleta, odnosno jedan veliki grozd u sredini i dva mala, po jedan sa svake strane, što je tipično za ovu sortu grožđa.
Prema Tomislavovim riječima, osnivanje Proizvođačke organizacije Škrlet najveći je dokaza povjerenje kojeg su moslavački vinari izgradili u međusobnoj komunikaciji. Jer, budimo iskreni, u prikupljanju papirologije za pokretanje tog projekta svaki vinar se trebao maksimalno razgoliti pred svojim kolegama i razotkriti svoje dotadašnje poslovanje. A to pretpostavlja, praktički, porijeklo svake uknjižene kune u posljednje tri godine, cijene po kojima su nekome prodavali svoje vino, ukupnu prodanu količinu, stanje u skladištu…
– Ja sam osobno vodio cijeli projekt i svaki vinar mi je dostavio sve što se tražilo, time je uistinu pokazano nevjerojatno povjerenje u ovo što radimo. U Hrvatskoj je trenutno 17 proizvođačkih organizacija, naša je jedina koja se bavi vinarstvom. A s vinarima je to puno teže organizirati, jer svaki vinar ima svoje ime i ulazeći u proizvođačku organizaciju mora se odreći dijela svog imena.
– Za početak smo napravili zajedničko vino koje nam je tijekom pandemije, kad su zamrle sve festivalske aktivnosti, bilo najveći razlog za okupljanje.
– Druga velika stvar koju smo napravili je podizanje i ukupne količine proizevedenog vina, ali i cijene naših škrleta. I, bez obzira na to – sve vino smo prodali!
Tomislav smatra da ne treba biti previše pametan kako bi znao usmjeriti svoje aktivnosti, „dovoljno je samo osvrnuti se oko sebe i vidjeti kako drugi funkcioniraju“.
– Ako netko dobro radi, pogledaj zašto je to tako, ajmo i mi tako! Koje vinarije u Hrvatskoj dobro rade? Vinarije koje su u kontaktu s turizmom i gostima. Nema više – ja ću sad prodavati rinfuzno vino direktno iz podruma! Rijetko koja velika vinarija se razvija i radi na takav način. Turizam je naša budućnost, neizostavna karika u razvoju naše vinske priče. Kad ljudi dođu ovdje ne mogu cijeli dan jesti i piti kod mene, drugog ili trećeg. Cilj mi je u budućnosti povezati Lonjsko polje i vinske ceste.


Prva velika stepenica u tom smjeru je skoro zaživljavanje u praksi „Vinskog kvarta Trnovka“. U prijevodu, pored Tomislavove vinarije uskoro započinje gradnja vinarije još jednog moslavačkog giganta, Marka Miklaužića, tu se nalazi i reprezentativni restoran August sa svojim vinima, kao i prva moslavačka kuća za odmor s pet zvjezdica Brune Belajca.
– Kad bih o tome s nekim razgovarao, onda bi mi rekli:
– „Jao, sad će ti Miklaužić biti u susjedstvu i konkurencija!“
– Pa, neka bude, neka dođe, dapače! Sad barem nećemo morati imati posebno preše za svaku vinariju. Inače se mi svako jutro čujemo i dogovaramo gdje i što možemo zajednički napraviti ili pomoći jedni drugima, zajednički je najlakše raditi. Zajedno idemo na sajmove. Zajedno je lakše postići i bolju cijenu. Recimo, škrlet Proizvođačke organizacije je 48 kn plus PDV, dok je moj 40 kn, a Markov još jeftiniji. S razlikom u cijeni mi se rješavamo velikog tereta troškova prema distributerima, jer prodavati vina nije samo naplatiti – treba dati vina na kušanje, počastiti, pronaći kupce, ugostiti distributere…
– Treba puno raditi i na vinskim cestama. Što će gost cijeli dan raditi samo kod mene. Ovako, otići će i kod Marka, Mikše, Đoze… Ne treba razmišljati na način ja, ja i samo ja.
– Imamo relativno dobru infrastrukturu, najbliže smo brdo, već sada imamo dva napravljena bazena s kućama za odmor, dva se rade, a nagodinu će biti još dva! Dakle, mi ćemo u krugu par stotina metara imati hrpu bazena, kuća za odmor u vinogradu i restoran i kušaonice. Blizu smo Zagreba, koji nam je glavno tržište. Kroz nekoliko godina ovo brdo će biti jedinstveno u Hrvatskoj, jer ovdje kad dođete, nekoliko dana nećete morati sjedati u auto, sve će biti na jednom mjestu!
Iza ambicioznog Tomislava stoji iskustvo podizanja vlastite vinske priče – iz ničega! Jer, kad je, kao srednjoškolac, rođen i odrastao u Sisku, odlučio upisati studij agronomije, Tomislav je praksu mogao imati tek na 1500 trsova, koliko je njegov otac imao u malom i naslijeđenom vinogradu na popovačkom brdu Trnovka.
– Na ovome mjestu gdje se nalazi podrum naša vinarija je od 1937. godine, premda imamo papirologiju kojom možemo dokazati da su i naši pradjedovi uzgajali lozu i bavili se vinogradarstvom još i ranije. No, 1937. godine, kad je pradjed Ivan Blašković kupio ral zemlje, odmah je posadio ral škrleta.
Tomislavovi prvi vinogradarski koraci bili su u očevom, odnosno majčinom vinogradu kojeg je dobila u nasljedstvo od pradjeda Ivana Blaškovića. U stvari, nije to više bio onaj kupljeni ral, nego – četvrtina te parcele.
– Pradjed je imao dvije sestre i njima sve ostavio po pola, a te dvije sestre su imale još po dvoje djece, pa su oni dobili po pola. Među njima je bila i moja mama Ljubica Trdenić, koja je naslijedila tu četvrtinu pradjedova rala! Uglavnom, mi smo sve te parcele otkupili natrag, a potom kupili još dvije parcele.
Kad se 2000. godine raspalo Moslavačko vinogorje, moslavački socijalistički vinski gigant čiji nasadi su se davali u najam, otac je Tomislavu rekao:
– „Kaniš li se baviti vinarstvom, vrijeme je da uzmeš tu zemlju u najam!“
Tomislav je tada imao tek 20 godina i uvjerljivo je bio najmlađi vinar u Moslavini.
– Moja dvojba je bila uzeti vinograd u najam ili nastaviti studirati i pomalo saditi nove nasade. To što se nudilo od Moslavačkog vinogorja je bila ponuda koja se samo jednom u životu dobiva – sad ili nikad! Uzeli smo četiri hektara vinograda u najam i fakultet nikada nisam završio.
– Radio sam od jutra do mraka, vinograd nije bio nimalo uređen, nisam mogao ni pretpostaviti da je to tako težak posao. Čak 400 pokidanih stupova sam morao promijeniti. Kad smo ušli u tu priču nismo imali ni traktor niti jedan priključak ni bačve, ništa, ništa…
– U proširivanje podruma smo krenuli 2004. godine, a onda smo, dvije godine kasnije, počeli podizati nove nasade i to je trajalo sve do 2010. godine.
– Posebno sam ponosan na naš pinot sivi iz 2003. godine, jer to vino bilo je prvo vino uopće u Moslavini koje je u Zavodu za vinarstvo i vinogradarstvo zavrijedilo status vrhunskog vina. Bili smo ga proizveli od grožđa iz vinograda starog 40 godina.
Na etiketu pinota sivog iz berbe 2015. godine stavio je fotografiju svog pretka Ivana Blaškovića. Kad netko od Tomislavovih prijatelja poželi popiti čašu tog pinota sivog, koji se naziva Founder’s Reserve, onda samo izusti:
– „Daj mi donesi dva kartona Dede!“
– Kad je brat Krešo odlučio raditi taj pinot sivi batonnage metodom slučajno se čuo s bakom Katicom koja ga je pitala što radi.
– „Evo, batonnage metoda, bako…“
– „Što ti je to?“
– „Ma, miješam talog…“
– „Pa to je tvoj deda Ivan Blašković radio prije 80 godina!“
– Eto, tek na tom primjeru vidiš koliko mi otkrivamo toplu vodu i da se sve to nekad i ovdje radilo, prije nego smo otišli u neku krivu ulicu. Zato smo vino počastili etiketom s njegovom fotografijom!
Inače, prije nekoliko godina Tomislav je izazvao veliku pozornost medija dramatičnim dizajnerskim zaokretom u izgledu svojih pakovina. Pokazalo se u vrlo kratkom razdoblju da mu je ta „kozmetička promjena“ bila veliki poguranac na neku novu vinsku razinu.
– Godinama smo radili s određenim trgovačkim centrima, jer nam je početna intencija bila predstaviti se kupcima preko njihovih polica. I pristali smo krenuti s niskim cijenama, računali smo postupno, svake godine, podizati ih po kunu-dvije. Uglavnom, prošlo je 7-8 godina, cijene nismo dizali, a gubitak u centrima smo anulirali s prodajom na kućnom pragu i po manjim trgovinama. No, došli smo do toga da tako više nije moglo ići, morali smo nešto promijeniti i prestati biti sinonim za jeftina vina. Prvo smo podigli kvalitetu vina, nabavili kvalitetnije boce, a onda i stavili kvalitetniju etiketu s potpuno novim izgledom. I podigli cijenu koja je sada i nama prihvatljivija i koja, u konačnici, ne degradira vino među drugim proizvođačima, ali i drugim vinima na tržištu. A sve smo to mogli postići samo tako da promijenimo vizual. I uspjeli smo!
Tomislavov prijatelj, dizajner Marin Šubašić, odlučio se na etiketi naglasiti stilizirano slovo „T“ koje je oznaka za „tradition and trend“ te, samim tim, vina Vinarije Trdenić „opisuje kao moderna, a opet tradicionalna“.
Među 100.000 litara vina, koliko godišnje proizvede, Tomislav je među rijetkima u Hrvatskoj koji ustrajava u svom sortimentu zadržati nekoliko pinota – pinot bijeli, pinot sivi i pinot crni, želeći svima pokazati da je Moslavina, praktički, idealan terroir za te sorte od kojih mnogi vinari u Hrvatskoj sve više dižu ruke. Da nije toliko strastven prema škrletu, svoju vinariju bi vjerojatno nazvao – „Kućom pinota“!