Ideja o „vinskom kvartu“ na brdu Trnovka, o kojem mi je s toliko entuzijazma pričao Tomislav Trdenić glasno maštajući o svekolikoj moslavačkoj sinergiji vinara, ugostitelja i hotelijera okupljenih na jednom mjestu, svoj prvi ozbiljniji korak u oživotvorenje dobila je kućom za odmor s pet zvjezdica koju je u lipnju 2020. godine na Trnovki obnovio i zakonski kategorizirao Bruno Belajec.
– Ovo je prvi objekt na razini luksuza u cijeloj Moslavini, priča Bruno koga je svakodnevno druženje s Tomislavom ponajviše i motiviralo da kuću svoje bake preuredi i stavi u funkciju ostvarenja ideje o hedonističkoj bajci na Trnovki zbog koje Moslavina, barem kad je javna percepcija turističkog potencijala te regije, nikada više neće biti ista.
– S obzirom da nismo turistički razvijeni, najmanje što sam mogao pružiti ostvarenju ideje o Vinskom kvartu Trnovka je inzistirati na kući za odmor, ali s pet zvjezdica.
– Zašto?
– Iz inata. Jer to u Moslavini još ne postoji. I zato što jedino tako radikalnim potezima možeš motivirati i druge da se trgnu ili, barem, počnu razmišljati o budućnosti na aktivniji način. Dakle, ako znam da niti 100 metara od bakine obiteljske kuće veliki Marko Miklaužić uskoro počinje gradnju svoje nove vinarije koja će, praktički, samo ogradom, ako je i bude, biti odvojena od vinarije Tomislava Trdenića, drugog moslavačkog vinskog velikana, i ako 100 metara poviše bakine kuće egzistira restoran August, onda sam slijep ako u takvom rasporedu ne vidim i svoju šansu!
– I još kad gotovo svaki dan slušaš najave o tim novim i velikim projektima i planovima, onda kuća za odmor s pet zvjezdica nije za čuđenje nego logičan korak u privlačenju gostiju u Vinski kvart Trnovka!
Brunin peh u cijeloj priči je, nažalost, pandemija virusa covid-19, koja je, nakon što je izgradio kuću, privremeno stornirala njegove turističke planove, ali – nije ga obeshrabrila. Štoviše, čim je objelodanio priču o kući za odmor s pet zvjezdica, počeo je dobivati upite iz cijeloga svijeta za odmor u idili vinograda u Vinskom kvartu Trnovka.
– Kuća je oglašena po svršetku radova u lipnju, ali – korona je učinila svoje! Meni je cilj ovdje raditi cijelu godinu, turistički se razviti i strašno me veseli što sam i u ovakvom vremenu imao puno upita iz inozemstva, a svi su podrazumijevali boravak od nekoliko tjedana. Zato nisam obeshrabren, uvjeren sam u bolju budućnost!
Inače, cijena dnevnog najma kuće u kojoj su dvije spavaće sobe je u punoj sezoni 250 eura, dok je izvan sezone 180 eura. U kući maksimalno može boraviti šestero ljudi, a na raspolaganju im je i otvoreni bazen iz kojeg se pruža prekrasan pogled na okolne vinograde.
Koliko god mnogi bili sumnjičavi prema Bruninoj ideji, toliko se ta sumnjičavost u razdoblju od početka do kraja izgradnje kuće za odmor istopila pa je tako u međuvremenu u susjedstvu „niknuo“ još jedan bazen, dva bazena se upravo grade, a još dvoje susjeda kane izgraditi bazene.
Kako je kratak put od luđaka do vizionara!
Inače, Brunina kuća za odmor u prvotnom izdanju, prije nego što je „luksuzirana“ i obogaćena bazenom i prekrasnim dvorištem, djelo je ponajboljeg, pomalo zaboravljenog i samozatajnog sisačkog arhitekta Bore Stambolije koji je, kao veliki prijatelj Bruninog djeda Ivana, idejnim nacrtima pratio sve njihove privatne i poslovne projekte, počevši od obiteljske kuće u – Tišini. Koja simbolika u zaokruženoj stvaralačkoj elipsi: Od kuće u Tišini do tišine u kući za odmor u Vinskom kvartu Trnovka!
Boro Stambolija se najčešće spominje kao arhitekt sisačkog Doma za starije i nemoćne osobe, koji se smatra jednim od ljepših izdanaka objekata te vrste u Hrvatskoj. Zanimljivost arhitektonskog rješenja je da je Dom izgrađen na šest etaža u obliku dva šesterokuta, poput pčelinjeg saća, koji su u sredini spojeni ulaznim holom u kojem se nalazi i recepcija. Unutar Doma nalaze se dva prekrasna atrija puna zelenila, te u jednom i umjetnički izrađena fontana sa skulpturom „kupačice“, rad akademskog kipara Ivana Findrika. Kad je prije nekoliko godina bilo javno predstavljanje knjige Krugovi Bore Stambolije autora Đure Tadića, kojom se htjelo odati priznanje tom skromnom arhitektu i njegovo i slikarsko i kiparsko i pjesničko djelo otrgnuti od zaborava, niska sudionika i govornika, poput Enesa Kiševića, Mile Stojića, Petra Gudelja, Ilije Matijevića, Slavka Balena…, samo je ponovo rasplamsala priču o njegovoj veličini.
Bruno Belajec to jako dobro zna i arhitektonski rukopis Bore Stambolije, koji u svom opusu potpisuje i rješenja sisačke Osnovne škole 22. lipnja, Robne kuće Grama, Robne kuće Varteks, svakako će biti dodatni magnet njegovoj turističkoj-vinskoj priči.
Premostivši poslovnu i privatnu kalvariju koju je prošao sa svojom obitelji, Bruno je djelom pokazao kako se i iz najžešćih životnih brodoloma može izvući jasnom vizijom i uz pomoć prijatelja. A Tomislav Trdenić jest njegov prijatelj koji je pune tri godine Brunine krize brinuo o vinogradu bez kune nadoknade.
– Prepustio sam vinograd Tomislavu, jer nisam želio dopustiti da se vinograd zapusti. A to razdoblje sam iskoristio da obnovim posao i vidim u kom smjeru ću se razvijati.
Bruno se više ne bavi antikorozijom, nišom u kojoj je njegova obitelj bila jedna od najuspješnijih poslovnih priča Sisačko-moslavačke županije, kroz rad u tvrtki koja se bavi održavanjem benzinskih crpki, separatora i spremnika započeo je svoj feniksovsku poslovnu obnovu, a povratak u vinograd i vinariju 2017. godine poslužili su mu kao svojevrsna terapija.
– Vinograd i vino su mi trenutno ispusni ventil i svaki slobodni trenutak provodim ovdje. Ja doma plaćam da mi se pokosi dvorište, ali ovdje to moram sam napraviti, opušta me i odmara.
– Žao mi je što nisam svojedobno poslušao djeda koji me nagovarao da upišem i studiram agronomiju, a to nisam napravio, jer nisam volio kemiju. Upisao sam građevinu koju, na kraju, nisam završio. Otišao djed, pa se primi posla, otišao otac, preuzmi još posla, problemi ovakvi, onakvi… Ali, imam ja dosta obiteljske krvi koja voli stvarati nove vrijednosti. Ovo je moj novi početak.
– Ja sam viziju svega ovoga imao prije nekih 10-12 godina, ali, nažalost, neke životne okolnosti su me od toga distancirale i stavile na čekanje za bolja vremena. Kuća za odmor u nekoj projekciji trebala bi u najvećoj mjeri prodavati moja vina. Prije sam imao dosta shema po kafićima, restoranima s kojima sam surađivao, a sada je cilj doprinijeti razvoju cijeloga brijega.
Bruno pamti da je, kao dječak, svoj prvi džeparac zaradio baš u vinogradu. Jer, sjeća se, „kod djeda je bilo da, želiš li džeparac, moraš nešto napraviti, pakiraj boce, pokosi travu“.
– Tako sam s djedom i naučio sve što treba u podrumu. Djed me više forsirao u podrumu nego u vinogradu, premda sam kao dijete uvijek tražio zajahati traktor.
– „Ne, uvijek ćeš naći nekoga da ti to odradi, u podrumu moraš znati prave stvari, dođi ti sa mnom u podrum“, govorio je djed.
Brunine brojke nisu impresivne, moglo bi se reći da je njegova vinarija garažna s kapacitetom od 11.000 litara, ali u kojoj proizvodi tek oko 3.000 litara vina.
– Znači, da bih popunio sve kapacitete, trebao bih otkupiti još 10 tona grožđa. Ova priča tek počinje! Sve krećem ispočetka, a što je bilo prije, bilo je.
A bilo je toga jako puno, ipak je poslovna priča obitelji Belajec obilježila cijelu jednu epohu u kojoj su djed Ivan i otac Mišo na vrhuncu slave zapošljavali više od 60 ljudi te ostvarivali prihod veći od 25 milijuna kuna.
Priča je krenula s djedovim „povremenim farbuckanjem crkvica i kuća po Tišini, u vrijeme se mogao baviti i sviranjem prima“. Za prim se kaže da je zbog svog karakterističnog visokog zvuka posebno pogodan „za sitan vez“, odnosno svirku ukrašenu raznim ukrasilicama od kojih neke zvuče virtuozno ako ih izvode vrhunski svirači. Sve što je djed kasnije napravio u životu bilo je, u stvari, virtuozno sviranje prima i nametanje visokog ritma svim članovima obitelji Belajec u poslovima koji su slijedili.
Paralelno je djed pokrenuo i veliku ugostiteljsku priču u Triblju, „gdje mu je netko došapnuo za lokaciju na kojoj je odlučio otvoriti restoran koji se strašno počeo razvijati, kao što se razvijao i posao s antikorozijom“.
– Nije to bilo kao sada – dva mjeseca sezone i to je to. Ma kakvi, restoran je radio punom parom od travnja do listopada i tu nije bilo spavanja. Moja baka je radila na roštilju i kuhinji, a djed je sve organizirao. Uglavnom, djed i baka su u razdoblju od 1967. do 1978. godine u Triblju imali restoran Mirna dolina koji je radio brutalno dobro. Jedini razlog zbog kojeg su se odlučili na prodaju posla bio je taj što nisu više mogli izdržati taj tempo.
Zanimljivo, ali u trenutku kad sam razgovarao s Bojanom u medijima je oglašena prodaja Mirne doline koju sadašnji vlasnici procjenjuju na vrtoglavih milijun i 400 tisuća eura!
– Djed je uvijek govorio da smo bili najveća sirotinja u Tišini, sve smo izgradili na pošten način, ali nikada nije htio pristati na mutne igre ili na bilo što što bi dovelo u pitanje pošten rad kojim se sve izgradilo. Djed je prije smrti dignuo kredit od 250000 eura kako bi isplatio dogovorene poslove. Pa tko danas tako radi?!
Osim neispunjene djedove želje da mu unuk studira agronomiju, što Bruno i danas smatra svojom velikom greškom, Bruni jako nedostaje i tenis kojeg je trenirao i aktivno igrao „do 20 i neke godine života“.
No, kako to već tradicionalno u obitelji Belajec biva, zbog nedostatka vremena morao je zapostaviti taj sport iz kojeg pamti „osvojeni neki turnirčić u Ivanić Gradu“ kao i „prebacivanje loptica preko mreže s Goranom Ivaniševićem, koji je uvijek prije nas imao termin za trening pa bi, da nam malo ugodi, uvijek nalazio vremena izmijeniti nekoliko rečenica s nekim tko je u njega gledao kao u Boga“.
– No, kako sam vam rekao, ovo s kućom za odmor i većim angažmanom u proizvodnji vina uistinu je početak neke nove priče koja ne isključuje mogućnost da iskrčim neki dio vinograda i tamo napravim tenisko igralište, jedino u Hrvatskoj u srcu škrleta“.
