Dolazak na impresivno, 13 hektara veliko imanje obitelji Kezele u Šumećanima nedaleko od Ivanić Grada, nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Sve što vam padne na pamet o Moslavini je tu, čak i više od toga, jer sumnjam da je netko ikada mogao i pomisliti da će tamo zateći kamenu gromadu od pet tona koju je snalažljivi Drago Kezele donio, označio i odlučio javnosti predstaviti kao – moslavački kamen! Za sumnjičavce je Drago postavio i prigodnu ploču na kojoj je napisao da „izložena stijena dolazi s Moslavačke gore iz kamenoloma Donji Miklouš pokraj Čazme i granitnog je sastava“.
– Granit je tip kiselih intruzivnih magnetskih stijena. Odlikuje ga masivnost, čvrstoća i tvrdoća, zbog čega je raširena njegova uporaba kao građevinskog (tehničkog) i arhitektonskog (ukrasnog) kamena. Ova stijena postavljena je u svrhu turističke promocije regije Moslavine. Dopremljena je u proljeće 2011. godine, napisao je Drago uvjeravajući me da je Moslavačka gora najstarija na Balkanu sa svojih 500 milijuna godina postojanja.
U 12 objekata do kojih se dolazi „kroz tri dvorišna ulaza“ smješteni su „selski dućan“, muzej starina, vinarija, restoran…, a u 17 prekrasnih starinski uređenih soba u godini se zabilježi gotovo 4.000 noćenja.
Drago dokazuje da dobrom idejom može i brdo pokrenuti pa je, nakon što je napravio poučnu stazu u šumi Marča, napravio branu i poplavio dio šume kako bi stvorio uvjete za bioraznolikost i močvarnu oazu ptica.
Sredinom 1980-ih godina je kao tajnik ivanićgradskog kuglačkog kluba Zanatlija uspio stvoriti prvoligaša i zamalo pobijediti Medveščak na čelu s Nikolom Dragašem!
Bilo je to u vrijeme kad je Drago u svojim privatnim poslovima vrtio popriličan novac. Čak i u tim mladolikim godinama, kada svi koji se „opare“ nastoje na neki način javno se pohvaliti svojim materijalnim stečevinama, Drago je bio drukčiji. Nije, primjerice, htio kupiti neki luksuzan auto, njemu je i Volkswagenova „Buba“ bila dovoljna, ali je zato na zgražanje okoline novac uložio u – autobus sa 25 košnica pčela! I, kao tajnik, već 1978. godine osnovao pčelarsko društvo koje su nazvali, a kako drukčije nego – Moslavina.
Želeći, pak, u ponudi svoje vinarije imati i gazirana pjenušava vina, Dragi nije bilo teško „izmisliti toplu vodu“ pa je samostalno osmislio uređaj za proizvodnju tisuću boca frizzantea godišnje.
Satima sam razgovarao s Dragom, u stvari Drago je satima iznosio monoview utemeljen na gusto ispisanim bilješkama koje su mu, „pripremajući se samo pola sata“, služile kao kronološki putokaz životnog i poslovnog uspona na vrh brijega u Šumećanima. Koliko god sam se trudio, toliko ga nisam uspio nijednom skrenuti s njegovih natuknica. Pokušavao je nešto reći i sin Janko, nominalno prvi čovjek Seoskog turizma Kezele, ali bez uspjeha. Janko se mogao iskrasti i nestati na dva sata, meni je to bila nemoguća misija. Da mi se baterije na snimaču nisu u potpunosti ispraznile, vjerojatno bih još i danas ostao sjediti s Dragom i slušati njegovu nevjerojatno zanimljivu priču u kojoj se vino od početne sporedne uloge prometnulo u jednu od najbitnijih karika uistinu velikog životnog uspjeha.
Ono što su u antičkoj filozofiji Zeusu orao i munja, Posejdonu trozub, Eskulapu zmija ili Afroditi dupin, Dragi je – kotlovina. Zbog tog vrlo posebnog znaka prepoznavanja Drago voli reći da je njegova obitelj u javnosti prepoznata kao „kuća kotlovine“. A to je prepoznao i veliki „kuharski kanconijer“ Veljko Barbieri koji je svojedobno inspiraciju za priču o „velikom kovanom željeznom tanjuru, koje je tek poslije, zahvaljujući udubini u kojoj se skupljaju sljubljeni sokovi od mesa i povrća i umaka za podlijevanje, dobilo svoje suvremeno i ništa manje slavno ime – kotlovina“ našao kod „svog prijatelja Drage u Šumećanima“.
– Na glavnom zidu restorana u sklopu seoskog domaćinstva, među ostalim predmetima iz bogate baštine ivanićkog kraja i Moslavine, posebno mjesto zauzima gotovo dva stoljeća star pečenjarski tanjur za kotlovinu, koji je od gospođe Tereze Derifaj, i kasnije od Marije Barilić, preuzela ništa manje vješta pečenjarka Marija Kezele, majka moga prijatelja. Taj dragocjeni kulinarski relikt potječe iz sredine XIX. stoljeća, iz zlatnog razdoblja ivanićkog obrtništva, kad su sve do polovice prošlog stoljeća vrijedni predmeti kožara, kovača, limara, užara, krojača i licitara, neophodni svakom seoskom imanju, stočarskom ili poljodjelskom posjedu, bili izlagani i prodavani na velikim sajmovima od Ivanić Grada do Velike Gorice, od Vrbovca, do Čazme i Popovače. Na sajmovima se licitiralo i kupovalo, na sajmovima se veselilo i družilo, a nakon svakog dobro obavljenog posla kušalo tradicionalno dobro jelo…, napisao je Veljko Barbieri.
Dragini roditelji, Franjo i Marija, bili su klasična ivanićgradska pečenjarska priča u koju su uključili cijelu obitelj. Na sajam se dolazilo već u 4 sata ujutro, podizao bi se šator, namjestili stolovi i klupe na kojima su mogli poslužiti u jednom trenutku do 50 ljudi.
– Ti sajmovi su se obično održavali jednom tjedno na određenoj lokaciji, a temelj svakog sajma bila je prodaja stoke, a onda i ostalih obrtničkih proizvoda. Na sajmovima bi bilo do deset pečenjara koji su, u stvari, bili onodobna inačica današnjeg street fooda. Dominirala je kotlovina, nudili smo i gulaš, a češnjovke i krvavice smo radili svaki tjedan.
Dragini roditelji su na pečenjarskom tanjuru pekli kotlovinu od komada mesa na licu mjesta zaklane i tranširane svinje koji su se odmah pripremali na masti i vlastitom soku.
– Pečenjari su meso držali u kantama s ledom, a meso se prodavalo tako brzo da im, u stvari, frižider nije bio niti bitan.
– Na sajmovima bi se skupilo nekoliko tisuća ljudi i to su bili neki standardi prema kojima smo mi i pripremali količinu hrane koju bi trebali pripremiti.
– U to vrijeme sajmovi su bili današnji metroi, kauflandi ili lidlovi, trgovački centri, a tako je bilo sve do 1970-ih godina. Postojalo je u većim mjestima neka trgovina sa šećerom i brašnom, a sve drugo, od garderobe do alata i kućanskih potrepština kupovalo se na sajmovima. Plastike nije bilo, staklo je bilo preskupo…
U Popovači i Kutini su ivanićgradske pečenjare zvali kramari. U to vrijeme su janjetina i ćevapi u Moslavini bili totalna nepoznanica, sve dok Dragina obitelj u svoju ponudu nije uvela meso s ražnja.
– Ražanj nije bio dio moslavačke tradicije, za razliku od kotlovine koja je naš identitet.
– Moji roditelji su 1971. godine bili prvi koji su u ovome kraju krenuli i s ražnjem. Ja sam u to vrijeme taman počeo studirati politologiju u Zagrebu. Jednom nisam izdržao pa sam otišao na Dolac kupiti janje, stavio ga na rame i nosio u tramvaju do autobusnog kolodvora, odakle sam ga autobusom donio u Ivanić Grad. Ništa o janjetu nisam znao, našao sam čovjeka koji će ga pripremiti i onda smo ga ispekli i prodali.
– Zbog te „inovacije“ sam bio toliko uzbuđen da od mesara, kad sam preuzeo janje, nisam ni uzeo plaćenu kaparu tako da kad smo janje ispekli i prodali sve skupa je rezultat bio – nula!
Osim tradicionalnih lokalnih sajmova, u to vrijeme je bilo jako puno raznoraznih sindikalnih i partijskih okupljanja poput Picokijade u Đurđevcu, partizanske proslave u Podgariću, proslave rođenja Stjepana Radića u Trebarjevu, a kakve bi to bile fešte da na njima nema pečenjara. Dragini roditelji su imali dva šatora u koje je moglo stati 100 ljudi.
– Najbolje se tržilo na Velikoj Gospi u Kloštru Ivaniću, gdje sam sam ispekao, isjekao i prodao 18 janjaca u jednom danu, 80 gajbi piva – to je bio prihod od 5.000 maraka. Na Voloderskim jesenima sam znao u jednom danu prodati 40 kg ćevapa, uz desetak janjaca. I onda bi po noći moja žena čitavu noć s mesarom pripremala novih 40 kg ćevapa za sutradan.
Kao što je Drago svojedobno išao na sajmove sa svojim roditeljima, tako su i njemu najveću potporu pružali supruga Dobrila i kćer Saška, koja je kao srednjoškolka ustajala u 4 sata ujutro i po cijeli dan posluživala goste.
– Žena je u to vrijeme bila glavna sestra u Naftalanu i nije joj nikada bilo teško uzimati i slobodne dana da bi bila na sajmovima i zamatala meso u masni mesarski papir. Nas nije bilo sram raditi.
Drago se prisjeća da je kao dijete, osim obveznih odlazaka na sajmove, imao zadaću čuvati vinograd od ulaska krava i konja. Kad bi vinograd došao na rod, njegova „uloga kod greštanja i gnječenja grožđa“ bila je nezamjenjiva.
– Gazio sam grožđe. Ja sam bio muljača!
Sortiment se svodio na tudum, direktora i seksardu, sorte koje su bile uobičajene u tim vremenima.
– Seksardu smo na brajdi znali zobati i pljuvati opnu, od te sorte su se radila lijepa crvena vina prekrasna za piti, i danas ih smatram jednim od užitnijih.
– U kasnijim momačkim danima moji susreti s vinom su bili strogo konzumentski, onako kroz gemišt. I tu ima jedan zanimljiv detalj, 1981. godine s jednim prijateljem sam otkrio da je vino piće za čovjeka pa sam te godine, kad sam se vjenčao, posadio svoj prvi vinograd sa 400 loza u Šumećanima. Bilo je to za obiteljske potrebe. Doduše, i djed i pradjed su također proizvodili vino za vlastite potrebe, a u njihovu slavu još imamo sačuvanu djedovu bačvu iz 1915. godine.
No, količina vina koju su proizvodili iz tog vinograda nije bila dostatna za potrebe žednih usta koji su na sajmovima, uz njihovu kotlovinu, htjeli i nešto popiti. Zbog toga su bili prisiljeni vino kupovati.
S druge strane, želeći povećati količinu vlastitog vina, Drago, koji je već u potpunosti od roditelja preuzeo odlaske na sajmove, kupio je 1984. godine vinograd na brdu Trnajec nedaleko od Popovače. I to, ni manje ni više, nego 700 panjeva od legendarnog Luje Miklaužića.
– Kad se Marko Miklaužić pojavio 1991. godine, nakon smrti oca Luje, molio me da mu taj vinograd vratim, jer je htio nastaviti očevu priču. Slučajno se to uklopilo i u moju životnu priču, jer sam taman prestao ići po sajmovima, prestala mi je potreba za tolikim vinom i Marku sam vrlo rado prodao vinograd natrag. No, bez obzira na to, znam što znači djedovina i to bih mu svakako uradio. No, kad sam prestao s pečenjarstvom, moje zanimanje za vino je ostalo.
Drago se kao mikro-vinar i vinogradar sa svojih 400 loza u Šumećanima učlanio u lokalnu udrugu i s njima učestalo počeo obilaziti vinarije sredinom 1990-ih godina te slušati predavanja profesora Gerharda Schuberta.
– Gerhard Schubert je čitavu središnju Hrvatsku educirao i upoznao s novim tehnologijama za proizvodnju vina. Evo, gledam samo ovu našu regiju, on je od totalnih neznalica i amatera napravio strasne hobiste i profesionalce s pozlaćenim vinima.
U Zagrebu je 1992. godine pokrenuo privatni posao u poljoprivredi, počeo je uvoziti stočnu hranu i osnovao tri mesnice, a uz to se, kao investitor, počeo baviti i stanogradnjom. Ali, sve to je neslavno završilo 1999. godine i Drago se vraća kući – „mladosti, kotlovini i vinu“.
U takvom ozračju Dragu hvata euforija i odluči pokrenuti ideju o seoskom turizmu u Šumećanima gdje bi, uz ručkove vikendom, prodavao proizvedeno vino.
– Ideja o seoskom turizmu je sazrela 1999. godine, a godinu kasnije smo krenuli u taj projekt kojeg smo osmislili kao proizvodnju vina s plasmanom na lokalnom tržištu, prvenstveno ovdje, gostima, u jednom pečenjarskom restoranu. Znači, naša ideja je bila fiksni gastronomski sajam s Moslavačkim stolom. Odnosno, ideja je bila na ovom pečenjarskom tanjuru, koji je na ulazu u restoran, kao na sajmu pripremati hranu i da gosti dolaze ovdje i uzimaju tu hranu kao na sajmu, bez konobara. Ja nisam tada imao kuhinju! I još sam pekao janjce i odojke na ražnju iza kotlovine.
A vino je planirao distribuirati i po lokalnim ugostiteljskim objektima u Ivanić Gradu i okolici. Zakupio je pet hektara vinograda od propalog kombinata Moslavačko vinogorje.
– Računali smo da je ljudima već bila puna kapa tih tvorničkih vina, ljudi su htjeli domaće vino.
Uzeo je veliki kredit, iz kuće je prodao sve što se prodati moglo da bi namaknuo dovoljno sredstava za izgraditi vinariju, urediti restoran i osmisliti cijelo imanje. Riješio se čak i svog omiljenog oldtimer motocikla BMW iz 1956. godine, 250 kubika, jer mu je bila potrebna svaka kuna.
– Kad sam prekinuo odlaske na sajmove, sve od opreme sam bio prodao, da bih na kraju, kad sam započeo ostvarivati ideju seoskog turizma i nastavio tamo gdje sam bio stao deset godina ranije, sve to ponovo otkupio. Postao sam vinar-pečenjar!
No, podrum za potrebe vinarije nije uspio završiti na vrijeme tako da 2000. godine nije otkupljivao grožđe od kooperanata nego je od jedne velike vinarije otkupio veliku količinu mladog vina kojeg je, praktički, samo odnjegovao i punio pod svojim imenom. I to vrlo uspješno. Što na svom imanju u Šumećanima, a što po okolnim kafićima i restoranima, Drago je 2001. godine prodao čak 28.000 litara vina.
– Kvaliteta vina u tom razdoblju nije bila baš neka, bila su to prosječna, korektna – gemišt vina.
– Pravu proizvodnju visokokvalitetnih vina pokrećem tek iza 2009. godine. Tada smo posadili 21.000 loza. Pod broj jedan škrlet, rajnski rizling, graševinu, chardonnay i muškat žuti, te tri crne sorte – cabernet sauvignon, merlot i shiraz, koje nisu bile karakteristične za ovaj kraj. Prvu berbu iz tih novih vlastitih nasada smo imali 2012. godine i tada je došlo do eksplozije kvalitete naših vina. Na svim izložbama uglavnom dobivamo zlata ili, pak, šampionske titule. Istina, to su sve lokalne izložbe vina, ali mi većinu naših vina plasiramo u lokalnim okvirima uključujući i Grad Zagreb.
– Dakle, priču sam u potpunosti okrenuo i sad je vino postalo magnet za privlačenje gostiju, a taj naš vinski turizam godišnje nam doveze više od 40.000 turista na naše imanje. Koji vinar u Hrvatskoj se može pohvaliti s takvim brojkama?
Ako je u svojim počecima bio pečenjar, a onda, pokretanjem priče o seoskom turizmu pečenjar-vinar, danas Drago sebe smatra vinarom, gastronomom i turističkim djelatnikom koji je u hrvatske kuharice uveo novitet koji donedavno nije postojao – Moslavački stol.
– To vam je moslavačka inačica švedskog stola koji se servira na pečenjarskom tanjuru po moslavačkoj sajmišnoj tradiciji, a u koji je uključena kotlovina, moslavački but, moslavački sukanci, patka pečena na ražnju s mlincima, divljač na moslavački način, krvavica po obiteljskoj recepturi iz Drugog svjetskog rata, češnjovke, hladetina…
Baterije su se istrošile, a Drago će svoje iskustvo zasigurno morati ukoričiti u posebnu knjigu, koju je zaslužio, jer je svime što je napravio i on zadužio Moslavinu.
