Strastvene scene Mickeya Rourkea i Kim Besinger u filmu „9 i pol tjedana“ imale su svoju pozadinu koju je ova boginja seksipila u nekoliko navrata iznijela medijima. Naime, Mickey je u to doba bio strastveni pušač, a Kim se zbog te njegove navike, tvrdi, osjećala odvratno i sebe je doživljavala „kao da ljubi pepeljaru“.
Kad sam se upoznao s Krstom Tomislavom Jarmom, izvršnim direktorom Lonije, domaćeg trgovačkog lanca u čijem sastavu je više od 300 trgovina i 1200 zaposlenika, kao i vinarija kapaciteta 25.000 litara vina u kojoj nitko nije zaposlen, sasvim nepovezano smo započeli priču o njegovoj svojedobnoj opsjednutosti imperativom da se ostavi pušenja. Upotrijebio je gotovo isti izraz kojeg je izustila i Kim Besinger, zbog pojačanog nikotinskog zapuha bilo mu je neugodno poljubiti buduću suprugu. Pokušavao se riješiti ovisnosti, ali nije bilo pomoći.
A onda je negdje nešto pročitao o nekom tipu iz Istre koji za 400 kuna nudi 15-minutni tretman hipnoze nakon koje će pušač cigaretama zauvijek reći zbogom.
– Bio sam vrlo skeptičan prema tome, nema šanse, ma kakvi, ali – idem pokušati, 400 kn nije strašan trošak i idem to obaviti. Čovjeku plaćam i mislim si koja sam budala, još sam potegnuo do Rovinja, em sam mu platio i nikakve vajde od toga. Ali, sljedećeg vikenda imam momačku večer, svi puše, a ja ne pušim. Vikend poslije, svatovi, svi puše, ja ne pušim. I nikakvih problema.
– Ono što sam shvatio jest da čovjek mora biti svjestan potrebe i odlučiti.
Tako je Krste, nakon uspjeha kod hipnotizera i zaključka do kojeg je sam došao na temelju tog svog iskustva, odlučio ubuduće sve svoje probleme sam rješavati. Vinarija Jaram nije njegova igračka i svi koji to ne shvate od Krste će dobiti prijekorni pogled.
– Ljudi su spremni platiti psihijatra ili, jednostavno, potonu i budu alkoholičari. Vinarija je moja terapija!
Da otac Frane nije trbuhom za kruhom svojedobno se odazvao pozivu direktora Slavije da dođe s rodnog otoka Krapnja i zauzme mjesto komercijalnog direktora tog velikog prijeratnog trgovačkog lanca, Krstina samoproglašena terapija bi se vjerojatno svela ili na svakodnevno plivanje do Brodarice i natrag ili bi, po čemu je Krapanj najpoznatiji, ronio u dubine morskog plavetnila i nadmetao se s Kristijanom Curavićem u hrvatskoj inačici rivaliteta Jacquesa Mayola i Enza Molinarija u „no limits“ kategoriji.
Ili bi još fanatičnije nastavio gurati lopte u koš unatoč liječničkom savjetu da se okani košarke zbog čestih ozljeda skočnog zgloba.
– Ponavljam, čovjek mora sam odlučiti i znati što sa sobom napraviti. Mogao sam nastaviti igrati košarku, ali kad me nakon ne znam ni sam koje ozljede liječnik posjeo i rekao da zajebem taj sport „ako nisam prvoligaški potencijal“, jer, uvjeravao me, „ja tebe sad mogu krpati, ali svaki put kad te zakrpam funkcionalno ćeš smanjiti svoje mogućnosti“.
– „Dakle, ako si olimpijac ili potencijalni svjetski prvak, onda ćemo te krpati koliko god treba, isplati se žrtvovati, ali ovo je samo mučenje“, bili su liječnički argumenti poslije kojih je lako odlučiti da trebam prestati s košarkom.
No, Krstina vinarija kao terapijska ustanova u Vinogradskoj ulici u Repušnici za nekoga tko dolazi izvana može se doimati i kao idealan postav za snimanje horrora. Jer, kako drukčije objasniti light show i stalno žmirkanje svjetla kojim upravlja napon električne mreže!?
– Imam onaj uređaj sous vide za sporo kuhanje. Čim ga ovdje uštekam, potraje maksimalno pet minuta i – krepa! Već sam tri promijenio, ne znam koliko će me trpjeti u trgovini iz koje sam ga naručio, ha, ha, ha.
Terapijsko djelovanje pulsirajućeg svjetla u kušaonici Krstine vinarije vrlo brzo se osjeti u promišljanju pojedinih tema poput, primjerice, porijekla prezimena Jaram. O prezimenima otoka Krapnja – Tanfara, Nanjara, Garma, Jaram…, nitko dosad nije objavio nikakvu studiju niti temeljito istražio njihovo porijeklo, ali smatra se, prema dostupnim informacijama, da su nadimačkog porijekla i karakteristični samo za Krapanj i okolno priobalje. Krste, pak, raspolaže podacima o izvjesnom Napoleonovom vojniku Jeromeu koji je početkom 19. stoljeća došao i ostao na Krapnju i po čijem, malo izokrenutom, imenu je cijela jedna obitelj dobila svoje prezime.
Bilo kako bilo, iznad kamina u kušaonici dominira originalni jaram iz Moslavine kojim ga njegovi prijatelji zauvijek žele podsjetiti na korijene
Krste voli naglasiti da je njegov djed bio izraziti težak te da je, među ostalim, na Krapnju obrađivao i mali vinograd. Stoga je vrlo vjerojatno da je Krstin otac Frane nakon što je izgradio kuću po dolasku u Kutinu, odnosno Repušnicu, htio imati vinograd koji bi ga podsjećao na djetinjstvo na otoku.
– Međutim, vinograd nije dugo trajao, jer ga je iskrčio i na tom mjestu posadio lješnjake. Bilo je to vrijeme povoljnih poticaja koje je Kraš dijelio za podizanje nasada lješnjaka te za uzimanje poljoprivredne mehanizacije. E, ta priča s lješnjacima je bila super kao ideja, ali muka za pobrati, jer tada nije bilo jeftinih usisavača i profesionalnih berača, nego se sve radilo na ruke. Imali smo 500 stabala, što nije puno, ali je to katastrofa za pobrati. Onda smo praktički rujan, listopad, studeni i prosinac klečali ispod tih stabala i ručno sve brali. Kad se otac više nije mogao boriti s tim klečanjem, iskrčio je lješnjake i na istom mjestu ponovo posadio mali vinograd. Ne bi me začudilo da je još jednom iskrčio vinograd i tamo posadio raštiku i bob!!!
Krste je djetinjstvo, sve do odlaska na fakultet u Zagreb, proveo u Sisku. Studij je financirala mama, ispiti su se polagali kao na tekućoj vrpci, a kad je sve apsolvirao malo se opustio i usporio s učenjem. Nije mu se žurilo natrag u Sisak. U stvari, nije mu se uopće vraćalo u Sisak!
– Planirao sam ostati u Zagrebu. Međutim, mama je pretekla tu moju opuštenost na zadnjoj godini i poručila mi da, što se tiče daljnjeg financiranja studija, to je bilo to, „a za dalje se javi ćaći“!
– Tako sam i napravio, nazvao sam ga, a on meni:
– „Nema problema, samo ti dođi ovdje, radi i zaradi plaću, novac ti neću slati u Zagreb!“
I tako je Krsto želeći ostati u Zagrebu i ne vratiti se u Sisak – došao u Kutinu. U stvari, u Repušnicu, koja se smatra nekom vrstom kutinskog prigradskog naselja. I to prvi radni dan nakon dočeka Nove 1997. godine. Odradio je pripravnički posao, zarotirao se na svim radnim mjestima u Loniji, koja je u očevom vlasništvu, a sve slobodno vrijeme, kojeg je imao na pretek, iskoristio je za položiti preostale ispite.
– U odnosu na Sisak, gdje sam rođen i odrastao, Kutina je potpuno različita. Sisak je grad, a Kutina je selo oko Petrokemije! Doduše, nije meni palo nijednog trenutka na pamet ni vratiti se u Sisak nakon četiri godine u Zagrebu, to mi je bilo nepojmljivo. No, prednosti malog u odnosu na veće mjesto su nesagledive, poglavito ako imaš riješene egzistencijalne stvari kao što je posao. Na putu od točke A do točke B u malom mjestu poput Kutine vi možete šetajući, bez potrebe da uopće i sjednete u auto, sresti sve koje trebate, od gradonačelnika do teta iz vrtića.
– Jeste li tako šetajući upoznali ženu?
– Ha, ha, ha. Nakon fakulteta sam 1998. godine morao ići u vojsku na redovni vojni rok. Znate onu pjesmu u kojoj Đorđe Balašević pjeva da je u vojsci upoznao „prijatelja do groba i kroničnu upalu zgloba“. E, ja sam u vojsci dobio pet kilograma i – suprugu!
– Obuku sam odradio u Puli, a ostatak u Zagrebu, gdje su me dodijelili Ministarstvu obrane u neki pravni odjel da budem ćato, donosim i raznosim. Kad sam se pojavio prvi dan, nekakav pukovnik mi kaže:
– „Što su mi vas poslali, ajde radi što ti Lidija kaže!“
– Lidija je moja današnja žena i dan danas radim što mi ona kaže! A ona, praktički, svaki dan putuje iz Kutine u Zagreb na posao.
Krste u Repušnici upoznaje i očev vinograd i to na način koji podsjeća na Forresta Gumpa i njegovo legendarno trčanje kojim je zarazio mase – sve dok nije došao do točke kad je stao i rekao da je vrijeme za vratiti se kući.
Tako je Krste sjeo u traktor u vinogradu i, taman kad bi stroj postigao radnu brzinu, došao je do kraja reda.
– I okreći se! Predložio sam ocu da „produži“ te redove, mehanizaciju već imamo, trošak bi nam bio samo sadnja novih nasada. Tako smo sa 7100 trsova došli na 13100 pa na 19100 i sadašnjih 22000 loza na nekih 3,5 hektara vinograda.
– Što vas je motiviralo na toliku količinu?
– Pa, sad sam vam rekao – dođete na kraj reda i morate se okrenuti. Sada mogu voziti traktor koliko hoću.
Lonia se u posljednjih nekoliko godina bitno proširila, u svoj sastav su usisali neke poznate tvrtke, kao i prepoznatljiva lica iz svijeta biznisa, a bitna odrednica grupe postaje i Vinarija Jaram. Gledajući sa strane moglo bi se pomisliti da je Krste, u stvari, pokrenuo vinsku priču s namjerom da od svojih vina napravi robnu marku koju će prodavati na policama svojih trgovina.
– U Lonijinoj tvrtki koja se bavi vinarstvom i vinogradarstvom nema zaposlenih. Ne volim ići u birtiju. U nekom trenutku se moraš rasteretiti i ne razmišljati o onome što ti je osnovni posao. Kod mene je vinarstvo uistinu hobi i sretna stvar je što su u podrumu stvari odgodive, ono što ne napraviš danas možeš napraviti sutra i dinamiku prilagoditi mogućnostima.
– A firmu, logično, koristimo zbog infrastrukture, kao što i dio proizvedenih boca završi na policama. Lonia godišnje proda ogromnu količinu vina, naša vina su tek kap u tom moru. Drugim riječima, Lonia u svojim špecerajskim trgovinama prodaje uglavnom jeftina vina, ona koja koštaju 5-6 kuna, a meni nema nikakve matematike da svoja vina prodajemo po toj cijeni. Naša vina uglavnom stoje na policama i prodaju se u godini dana, ali to je muka živa!
Bilo kako bilo, Krste se potrudio da se za njegov hobi daleko čuje, kao i da kvalitetom svojih vina ne bude baš ograničen na svoju klet u kojoj se, ruku na srce, puno i popije među prijateljima. Biti hobist ne znači i biti neambiciozan!
– Vinarstvo se nešto značajnije nije mijenjalo tisućama godina i teško je očekivati da se može dogoditi neka revolucija u proizvodnji kojom ćeš postići vina znatno bolja od onih koja su radili tvoji prethodnici. Kad sam se počeo baviti vinarstvom, imao sam nekoliko ciljeva koje sam, uglavnom, i dostigao.
– Dakle, otac je bio šampion sa svojim škrletom i ja sam to isto htio postići. I uspio sam, dvaput.
– Drugo, htio sam imati vrhunsko vino po kriterijima Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo. Imam sreću da je prvi vrhunski škrlet ikada bio baš moj škrlet. Nikada nitko prije mene nije zavrijedio tu ocjenu na Zavodu i time sam bio počašćen!
– Treći cilj još nisam dosegnuo, a to je – biti bolji od susjeda!
A biti bolji od susjeda znači – biti bolji od Ante Mikše, Krstinog dobrog prijatelja. Povijest tog „rivaliteta“ leži u 2013. godini, a tada je Krstin škrlet na internom druženju moslavačkih vinara ocijenjen najboljim te je, zajedno s Antinim, koji je zaslužio drugu najveću ocjenu, nagrađen plaćenim troškovima slanja vina u London na prestižno i najrigoroznije vinsko natjecanje International Wine Challenge (IWC).
– Uglavnom, Mikša dobije srebro na IWC-u, a ja onu zahvalnicu tipa:
– „Hvala vam što ste sudjelovali, bilo nam je drago, javite se opet“!
– Prevedeno, što si nam poslao to smeće!
– Ja ljut k’o pas – „on i u Londonu ima vezu, je li to moguće“, i jedva sam dočekao svibanj i našu tradicionalnu vinsku izložbu MoslaVina pa da se opet sučelimo. Međutim, Mikša na MoslaVini postane šampion s tim škrletom. Poslije izložbe nađemo se svi kod kolege vinara Vlade Kašnera, koji je organizirao feštu za sve sudionike u svom podrumu, i ja tamo konačno probam to „srebro s IWC-a“. Kad ono, uistinu, mrak od vina, odlično vino, najbolji škrlet kojeg sam ikada pio. Nakon toga sam si zacrtao novi cilj – nadmašiti Mikšin škrlet.
– I, jeste li uspjeli?
– Još ne.
Krste nije zavidan, štoviše osjeća se razdragano kad netko od njegovih moslavačkih vinara i prijatelja zasluži neku nagradu ili svoja vina pozicionira u neki restoran izvan Moslavine.
– Nikad neću zaboraviti kad sam u društvu nekolicine menadžera Podravke i gradonačelnika Kutine otišao u Koprivnici na ručak u PRC. Ha, ha, to vam znači Podravkin rekreacijski centar! A tamo nam konobar kao vino kuće preporuči i posluži škrlet Marka Miklaužića! To mi je fantastično, drago mi je bilo biti dio nečega što daje rezultate.
