Rijetki su vinari koji već svojim prezimenom sugeriraju potencijalnim pilcima što se može naći u njihovim vinima. U Iloku, primjerice, mladi Dinko Dragun hrabro je na etiketama ilustrirao zmaja, dragona, neka se zna tko je tko. Najsvježiji primjer sam našao u Plastovu nedaleko od Skradina gdje vinar Marko Sladić svojim prošekom Deorum pokazuje da je „maraština najslađa kod Sladića“. U Moslavini nešto slično, nomen est omen, sugerira samo Ivica Florijanović, samozatajni i vrijedni multipraktik iz Potoka pored Popovače.
– Hmm, baš ste me zatekli s tim razmišljanjem, ali nije daleko od istine da su moja vina u skladu s prezimenom te su zato i puna voćnih i cvjetnih nota, priča Ivica Florijanović.
No, Ivica je previše rastrgan svojim poslom da bi se bavio marketingom. On je jedini moslavački vinar koji je „s druge strane autoceste“ i doslovno mora pregaziti plitak potok Potok da bi došao do obližnje Popovače i svojih vinograda na okolnim bregima.
Potok je, inače, bio kolijevka posljednje „plemenite hajdučije Joce Udmanića“, moslavačkog Robina Hooda svog vremena, „koji je robio samo bogate i loše ljude“, a na čiju izreku i danas znaju podsjetiti stari Moslavčani:
– „Nisam ja došao ležati, već orati.“
Takav je i Ivica. Naravno, nije Ivica razbojnik, nego radoholičar čija vinska priča je uistinu svojevrsno – oranje.
Dok je studirao vanjsku trgovinu na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, nije mu bilo teško svako ljeto odlaziti u Njemačku na bauštelu. Blizu čuvene fikcijske televizijske Klinike Schwarzwald i liječničke obitelji Brinkmann. Ivica nije imao vremena tragati za Udom, Klausom, Christom ili sestrom Elkom, koji su prije 30 godina oduševljavali i hrvatsku publiku, jer moralo se raditi. I zaraditi za ugodniju nadolazeću godinu studiranja.
Dogurao je Ivica kod svog njemačkog gazde do tolike razine povjerenja da je samo njemu dopuštao raditi na stroju vrijednom milijun tadašnjih njemačkih maraka.
– Ivica, du bist ein spezialist, hvalio je gazda Ivana, ali mu na kraju, ipak, nije povećao satnicu na traženi iznos te se Ivica vratio u rodni kraj.
Nimalo razočaran. Štoviše, ubrizgao si je u krv, kao neku vrstu poslovnog modela, dva načela od kojih nikada neće odstupiti, a to su – točnost i preciznost.
– Dobro, Ivica, zašto onda tvoji prijatelji vinari tvrde da nikada nisi na nijedan sastanak Udruge Škrlet došao na vrijeme pa te, u tom kontekstu, smatraju sinonimom za kašnjenje?
– Stvarno to pričaju?
– Da.
– Pretjeruju!
– A je li istina da te u Dusseldorfu na Pro Weinu čekao premijer Andrej Plenković skoro sat vremena?
– I to su ti ispričali?
– Da.
– Morao sam naći parking, bila je ogromna gužva i malo sam zakasnio, ali ne baš sat vremena. Uostalom, kad već toliko pretjeruju, i ubuduće će me čekati, zašto bi oni bili u podređenoj poziciji u odnosu na premijera?!
Šalu na stranu, Ivica je zbog svoje manijakalne radišnosti i pionirske inventivnosti sve samo ne neodgovoran čovjek. Upravo suprotno! Kad se nakon svršetka studija zaposlio u tvornici radijatora Lipovica, nekadašnjem ponosu hrvatskog zatvorskog sustava, u nekoliko godina je od mjesta običnog referenta dogurao do šefa izvoza u Njemačku. A samo nekoliko godina kasnije, kad se politika poigrala kadroviranja u Lipovici, bivši direktor je samo njega i još jednog bliskog suradnika pozvao da mu se pridruže u Almosu, potpuno novoj greenfield investiciji za proizvodnju aluminijskih odljevaka u Kutini.
– Sa tisuću maraka u Lipovici došao sam na plaću od tisuću eura u Almosu. Bio je to dobar potez, ali, nažalost, ta priča nije dugo trajala.
Reklo bi se da nije svako zlo za zlo, jer Ivica je tada zaključio da mu je dosta raditi poslove u kojima svojim angažmanom ne možeš ništa bitno pridonijeti prosperitetu tvrtke za koju se žrtvuješ.
– Tad sam odlučio da ću se u potpunosti posvetiti onome u čemu sam prethodnih devet godina hobistički uživao i našao smisao. A to je vinarstvo.
Doduše, Ivica je potajno maštao o motociklima po kojima je njegov Potok poznat. Tamo egzistira moto klub Valhala nazvan po ogromnoj rajskoj dvorani u kojoj se ratnici okupljaju na velikim gozbama na kojima ih poslužuju Valkire, a potom kroz 540 dveri svako jutro izlaze kako bi se borili.
No, Valhala i Valkire su za Ivicu ostali nedosanjani san. Kao što, s druge strane, nikada nije napustio ljubav prema plesu.
– Mi smo ti na selima svi orijentirani društveno, gledaš druge pa vidiš kako oni lijepo plešu u folkloru, upišeš folklor i vremenom svladaš tehničku moslavačkog drmeša. Plesao sam 5-6 godina u našem seoskom kulturno umjetničkom društvu Potočanka. Čak i kad sam otišao studirati u Zagreb, ta ljubav prema plesu nije splasnula pa sam išao u plesne škole i došao do treće razine izvedbe latinoameričkih plesova, valcera… Nema više seoskih zabava kao prije, ali na feštama koje budu obavezno se pleše. Obožavam brze plesove. Kad idemo na sajmove, dečki idu na degustacije, a ja preuzimam plesni podij.
Ivica se u djetinjstvu nikada nije zanosio idejom da bi jednog dana mogao postati vinar. Niti je u obitelji imao neku anamnezu koja bi upućivala prema popovačkim kletima kao nečemu što je u genima Florijanovića.
– U mojoj obitelji se nitko ranije nije bavio vinarstvom, a i moj početak je bio samo i jedino hobistički. Prvih 100 litara vina sam proizveo po svršetku studija. Tata je imao nekih 300 panjeva tuduma, a ja sam mu rekao da to iskrči.
– „Pusti me da napravim 100 litara, a onda ti radi što hoćeš“, odgovorio mi je, a poslije toga je na mjestu tuduma došao škrlet. Nakon toga smo proizveli 500 litara, pa 1000 litara škrleta i to je iz godine u godinu raslo. I sve sam, kao što je i danas takva situacija, uglavnom sam radio, kompletnu enologiju, a od starijih vinara vrlo rado prihvatim poneki savjet.
Kad se vinarstvu okrenuo kao poslu od kojeg će i živjeti, Ivica je počeo širiti vinograde, a prve dvije table mu je pomogao kupiti legendarni moslavački vinar Marko Miklaužić. Uskoro je Ivica svojom strašću prema vinu „zarazio“ i sestru koja je 2012. godine „na jednoj prekrasnoj lokaciji posadila 2,2 hektara vinograda“.
– Uz sve to imam i dva manja vinograda od hektar i pol u zakupu, hektar graševine, ukupno je tako 5,5 hektara vinograda s kojih rod ide u podrum kod mene.
– Do prije nekoliko godina sam imao 15 vinograda ukupne veličine 2 hektara, sve su to bili male parcele sa po 500-1000 panjeva na svim bregima, bio sam se doveo u situaciju da tehnički nisam sve to mogao pratiti na način na koji sam htio, a sve sam sam radio!
– A kad tome dodam i 4 hektara jabučnjaka kojeg sam imao do 2009. godine pa i 3 hektara bolničkog vinograda kojeg sam također obrađivao. Znači, na vrhuncu sam imao oko 8 hektara vinograda i 4 hektara jabuka!
– Kad je nekima od tih parcela istekao zakup, a zbog gradskih sporova koji su bili vođeni legalnost daljnjeg zakupa je bila upitna, morao sam prekrižiti neke vinograde. Tako sam ostao bez prekrasnog bolničkog vinograda, odakle je pristiglo grožđe za jedno od mojih najuspješnijih vina, chardonnay iz 2007. godine, po kojemu me kolege vinari i danas poistovjećuju. S tim vinom sam pokupio najmanje 30 zlatnih medalja na različitim natjecanjima.
S obzirom na tu raštrkanost vinograda, a imao ih je na 15 različitih brežuljaka, Ivicu Florijanovića su nazivali „Moslavinom u malom“! Poglavito što je u svom sortimentu bio jedan od rijetkih vinara koji je ima sve tri autohtone moslavačke sorte – škrlet, dišeču raninu i moslavac.
S današnjom proizvodnjom od 30.000 litara godišnje i kapacitetom podruma koji može pohraniti 80.000 litara Ivica se smatra „jednim od srednjih vinara, nisam ni veliki ni mali što se tiče kapaciteta, proizvodnje i tržišta, a što se tiče kvalitete tu sam u vrhu. A s obzirom na 25 godina nazočnosti na tržištu, jedan sam od dugovječnijih“.
– Jedan sam od rijetkih moslavačkih vinara koji ne radi škrlet „godinu za godinu“. Ja i sad imam u prodaji škrlet iz 2015. godine, a svake godine na najboljim položajima ostavim za kasniju berbu grožđe dostatno za proizvodnju 2.000-3.000 butelja, a ta vina ne idu u prodaju sve dok ne sazriju! Tu liniju škrleta koji dolazi s loza s manjim prinosom, jačim tijelom i alkoholom punim u premium liniju Mons Claudius, a kojom, barem nominalno, slavim rimskog cara Klaudija po kojemu je Moslavačka gora bila prozvana u rimsko doba.
Ivicu se, inače, u moslavačkim vinskim krugovima doživljava i kao najvećeg kolekcionara škrleta svih moslavačkih vinara.
– Najviše imam starih Mikšinih butelja i skupo ću im ih naplatiti požele li ih imati u svom arhivu. Jako pazim na uvjete u podrumu i kod mene je temperatura uvijek oko 10 stupnjeva, zato su mi arhivska vina uistinu u dobrom stanju. Evo, nedavno smo otvorili jedan Mikšin škrlet iz 1998. godine i svi su bili iznenađeni očuvanom kvalitetom vina. To moram zahvaliti očuvanom sustavu hlađenja iz doba kad sam imao hladnjaču za pohranu jabuka.
Ivica ponosno naglašava da je u nekoliko navrata ponio kući titulu šampiona moslavačke smotre vina u Kutini, a ništa manje nije ponosan ni na činjenicu, tvrdi, „što je bio prvi vinar koji je na javnoj pozornici, na svoj trošak, sljubljivao vino i hranu“.
– Bilo je to u kutinskoj dvorani. Doveo sam dvojicu kuhara, a 300 ljudi je sve to pratilo s tribina.
