Vidimo se za pet godina s Decanterovim zlatom, s osmijehom na licu obratio mi se Hrvoje Košutić u utrobi svoje vinarije u kojoj dominira priznanje tog uglednog britanskog vinskog časopisa uvećano na A2 format za škrlet iz 2019. godine. Hrvoje je za svoj „moslavački ponos“ zavrijedio 91 bod i najveća je to ocjena koju je neki škrlet uopće zaslužio na tom najvećem svjetskom vinskom natjecanju.
A samo nekoliko godina ranije, kad sam prvi put s njim razgovarao, Hrvoje je bio odlučan da na svjetsku scenu i međunarodno vrednovanje neće nuditi svoja vina dok i sam ne bude siguran da je u pitanju ozbiljno i veliko vino.
– Iskreno, nisam mislio da je ovaj škrlet još uvijek to ozbiljno vino koje priželjkujem. A na račun tog svog škrleta odležanog u drvenim bačvama sam se prije nekoliko godina poigrao 1. travnja napisavši objavu na Facebooku da sam dobio zlato na Decanteru!
Bila je to iznimno uspjela provokacija koja je imala za cilj skrenuti pozornost na sortu „koju treba postaviti na mjesto koje škrlet zaslužuje“. Čak ni njegovi najbliži u prvi mah nisu shvatili da je to bila prvotravanjska šala!
– Dobro, hoće li tvoja vina i Decanterovo zlato biti istoznačnica samo na razini vica i prvotravanjske šale ili je realno očekivati da škrlet u skoroj budućnosti uistinu bude međunarodno priznat?
– Dat ćemo sve od sebe da se to ostvari. Kad sam slao ovaj škrlet što se posrebrio i osvojio 91 bod, računao sam, iskreno, tek na priznanje. Iskreno, trenutno ne razmišljam o tome. Da bi se odvažio na tako nešto moralo bi se poklopiti nekoliko faktora, prije svega izuzetna vinogradarska godina (kao npr. 2009.), uz nadu da mi, kao ljudski faktor, negdje ne zakažemo tijekom prerade i odležavanja. Možda pomalo ziheraški, ali mislim da nema smisla izlaziti na globalno tržište ako nemaš TOP proizvod koji nosi svoju posebnost u odnosu na milijune drugih vina.
– U obrazloženju Decanterovih ocjenjivača navedeno je da je škrlet iz 2019. godine „vrlo ozbiljno vino“. Bez obzira što je škrlet sam po sebi svježe i poletno vino, mi smo bili stajališta i prije da je škrlet vino koje može duže odležavati i da nije nužno da svoje primarne karakteristike zadrži i nakon pet godina. Poanta je da on ne počne propadati nakon pet godina. Znali smo što radimo. Naša vina nisu prearomatična ili svojevrsni „putokaz za moslavačke voćnjake“.
Premda u svojim vinskim počecima nije bio fan škrleta, jer je bio „pod utjecajem mantre da je škrlet jednogodišnje vino kojem dolaskom ljeta rapidno pada kvaliteta”, postupno ga je to “ružno pače” sve više okupiralo svojom aromom. Zatim si je postavio zadaću dokazati ljudima da škrlet može odležavati po nekoliko godina.
– Vinska publika u stalnoj je potrazi za nečim novim, raritetnim, egzotičnim, a škrlet to svakako jest. Vrijeme je da škrlet iskorači s margine hrvatske vinske scene te se nadam da će i nadležne institucije tome pripomoći. Plavac mali, malvazija, teran, graševina, žlahtina pa čak i moslavac (pušipel) se često vrte po medijima i raznoraznim promidžbama, a o škrletu gotovo ni riječi. To bi se svakako moralo promjeniti, jer se u svijetu prezentiramo kao zemlja bogata raznovrsnim autohtonim vinima.
Hrvoja Košutića nisam prvo upoznao kao vinara. Čitao sam njegove tekstove na raznim forumima u kojima je, ruku na srce, neobično studiozno pisao o vinima koja je kušao. Pisao je pod nadimkom Košpa. I danas, svako malo, on na svojoj facebook stranici „izbaci” recenziju nekog vina koja izgleda kao astrološka karta.
Premda se može pohvaliti da je s kupažom Optimus bio šampion izložbe MoslaVina 2014., da mu je graševina dobila status prve vrhunske moslavačke graševine te da je izvezao škrlet u Englesku, Hrvoje tako kirurški oštro secira svoja vina tražeći dlaku u jajetu da nijednom nije dodijelio više od 87 bodova boda na skali do 100!!! Tako je, čitajući njegove recenzije, najbolje prošao škrlet iz 2017. godine, šampion MoslaVina, kojeg je Hrvoje ocijenio sa 87 bodova, dok je srebrom na Decanteru nagrađeni škrlet iz 2019. godine kod njega bio vrijedan tek 86 bodova.
– Izuzetno sam kritičan i najčešće sam fokusiran na sitne mane te pritom razmišljam kako i u kojoj fazi su mogle biti spriječene i gdje sam pogriješio. To proizlazi iz te neke sile, potrebe za konstantnim usavršavanjem sebe kao nekoga odgovornog za dobivanje vina, pojašnjava Hrvoje.
Priznaje da mu se nitko od vinara, čija vina je kritizirao, nije javio, a da se pritom požalio, da je “fulao poantu vina ili bio prestrog”. Posljednjih godina je više bio fokusiran na strana vina, konkretno njemačke i austrijske (polu)suhe rizlinge, “koji su vrh vrhova”, ali i u takvoj usporedbi je najbolje ocijenio rizling iz Hrvatske, Enjingijev biser iz 2007. godine!
– Taj Enjingijev rajnski rizling zaslužio je od mene 94 boda.
– Inače, obožavam rizlinge, posebice one potpuno suhe ili sa samo par grama neprovrelog šećera. Za mene, nema boljeg bijelog vina na svijetu od rasnog njemačkog rizlinga iz Mosela, Rheingaua ili Pfalza! Ono što me posebno razveselilo prije nekoliko godina, samo nekoliko dana prije Božića, bio sam u prilici kušati rizling gospodina Josipa Jelančića iz Kutine iz 1997. godine. Taj isti rizling je prvi rizling kojeg sam probao u životu, tamo negdje 1998., 1999. te je upravo taj rizling razlog zašto smo se odlučili na sadnju rizlinga u našem vinogradu iz kojeg je zapravo krenula naša vinska priča. Ako pogledate mikroklimatske prilike te geografski položaj Moslavine možete uočiti da je ona smještena otprilike na pola puta između Zagorja i Plešivice sa zapada te Kutjeva s istoka, a na sjeveru je štiti Moslavačka gora dok je na jugu Lonjsko polje. Iz svega navedenog dalo bi se zaključiti da u Moslavini svakako ima potencijala za uzgoj prvoklasnih rizlinga koji mogu poprimiti najbolja obilježja poznatih hrvatskih regija za uzgoj rizlinga. Mineralnost, svježina i elegancija Zagorja i Plešivice te voćnost i punoća kutjevačkih rizlinga uz, što je najbitnije, ekspresiju moslavačkog terroira. No, rizling je izuzetno zahtjevna sorta za uzgoj koju i u ne toliko vlažnim godinama napada siva plijesan. Iako je plemenita plijesan poželjna na grožđu za predikatne berbe, jer dovodi do dehidracije boba te koncentracije šećera, kiselina, fenola i aroma, za redovne berbe botritis se nastoji svesti na minimum. Iz tog razloga moslavački vinari su se okrenuli zahvalnijim sortama poput graševine, pinota, chardonnaya te naravno našeg škrleta. Laički rečeno, izabrali su lakši put.
Znajući za njegovu pedantnost, zvuči komično kad čujete da je takav perfekcionist svojedobno posadio rajnski rizling, a urod mu donijela – plemenka.
– Kako ti se dogodio takav previd?
– Kako? Lijepo! Ti do prve vegetacije u principu ništa ne znaš. Svi ti lozni cijepovi, koje sam naručio i kupio u Loznim cijepovima Kutjevo, bili su pakirani u kutije i označeni kao rizling, a onaj tko je radio to pakiranje gadno je pogriješio.
– I onda smo, što kažu Amerikanci – „Kad ti život baci limun, onda napravi limunadu“, eksperimentalno se poigrali i napravili 300-ak boca pjenušca u kojima je 40 posto rizling, a 60 posto plemenka, a što se u konačnici pokazalo dobrom kombinacijom. Rizling uvijek ima izrazitu kiselinu, što je pogodno za pjenušce, dok je plemenka s niskom kiselinom, a to je dobro i za stolno i vinsko grožđe. E ta kombinacija je dala umjereno svježu bazu za pjenušac.
Pjenušac je nazvao Noel, ali ne s namjerom da se imenom dodvori istoimenom zagrebačkom restoranu koji je ovjenčan Michelinovom zvjezdicom te tako postane „pjenušac kuće“.
– Tako mi se zove sin. Ovo na etiketi su njegova stopala od kojih smo, kad je imao tri mjeseca, tintom uzeli otisak. A restoran Noel u trenutku kad smo proizveli istoimeni pjenušac još nije postojao, on je na restoransku kartu Zagreba došao pola godine kasnije.
Kad spominje rajnski rizling Josipa Jelančića kao vino koje mu je otvorilo cijeli jedan svijet, Hrvoje ne spominje „moslavački poučak“ koji se, otprilike, svodi na zaključak:
– „Što god volio, želio ili slušao, u Moslavini život ne možeš zamisliti bez – Žednih žaba!“
Tako dolazimo do nevjerojatne situacije, a to je da prononsirani alternativac i guturalni drekavac iz death metal bendova Machu Pichku i Moltencore svoju najveću enološku inspiraciju je našao u rajnskom rizlingu dedeka iz tamburaškog benda koji razgovijetno i uštimano izgledaju „tek nakon što popiju četiri litre gemišta“.
Žedne žabe su, naime, trojica vinskih veterana iz Moslavine – Josip Jelančić, Drago Romić i Vlado Kašner, koji se okupljaju na različitim prigodama i „po domaći, nek je veselo i glasno“, zabavljaju ljubitelje vinskih kapljica.
– Pa, brat Igor je tamburaš, a on je uz mene u priči o alternativnim bendovima Kutine. Uostalom, postoji sličnost tamburanja i death metala, neki rifovi u metalu se postižu kao i na tamburicama – trzalicom. Sjećam se da smo planirali na Organizirani kaos u Baraku dovesti tamburaški bend da izvede neke instrumentale.
Hrvoje se bendu, kojem je on bio predložio ime Machu Pichku, a koji je kasnije prerastao u Moltencore, pridružio 2005. godine. Bio je glavni pjevač ili, kako Wikipedia opisuje takav način pjevanja – vokal više nalik životinjskom režanju nego uobičajenom standardnom pjevanju.
– Bio sam zanesen bendovima poput Sepulture i Pantere i, mislim, nakon prve probe, dok još nisam svladao tehniku guturalnog pjevanja, pet dana sam bio bez glasa! Malo sam se zainteresirao za tehničku izvedbu takvog pjevanja i onda shvatio da se guturalno pjevanje može svladati, kao i da jedna poznata operna pjevačica podučava sve koji to žele naučiti. Riječ je, naravno, o Melissi Cross, koja je objavila dvostruki DVD svoje škole pjevanja naslovljen „The Zen of Screaming“.
– Jesi li pohađao njezinu školu pjevanja?
– Naglašavam da ta škola pjevanja nije za operne pjevače nego za „vrištače“ i „urlatore“, a i za takve vokalne izvedbe treba usvojiti tehniku disanja. Na kraju se nisam odlučio za njezinu poduku, jer mi je sve to izgledalo malo preštreberski.
Ako je nekako uspio pojasniti poveznicu Žednih žaba i death metala, zanimalo me kako će povezati guturalno pjevanje i posvećenost informatici…
– Negdje sam jedno bio pročitao da ljudi koji slušaju ekstremnu alternativnu glazbu, nebitno je li to rock, death metal ili techno, natprosječno su inteligentni. A takvi se traže u informatici!
Hrvojev, kako on to voli reći – „matematički mozak“ sve je dobro posložio tako da u vinogradu glavnu riječ vodi otac Damir, prodajom se bavi brat Igor, a njegova zadaća je podrum. U stvari, Hrvojevo glavno zanimanje je „računalstvo u oblaku“, pokretanje i održavanje virtualnih servera za financijske institucije iz cijeloga svijeta.
– Zato mi i jest gušt kad na kraju radnog dana krenem u obilazak svojih bačvica u potrazi za novim mirisnim senzacijama. Svako slobodno vrijeme i vikende koristim za poslove koji su vezani za vinariju, no mogu reći da još uvijek imamo relativno male količine pa možemo reći da naša vina nastaju iz gušta i ljubavi prema vinu, a ne iz biznisa.
Premda je studirao i došao do pred kraj studija strojarstva, Hrvoje, unatoč silnim željama, nije nikako uspio naći vremena da i tu životnu epizodu privede svršetku.
– Od malih nogu su me zanimali strojevi, kompjutori i raznorazne tehničke naprave. Kao klinac u vrtiću crtao sam dizalice, kamione, avione, tenkove te nakon završene matematičke gimnazije studij strojarstva je bio logičan slijed u mom životu. Nakon odslušanih svih devet semestara na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu vratio sam se kući misleći da ću preostale ispite polagati od doma kako bi smanjio trošak roditeljima koji su me školovali. No, kako je život pun iznenađenja baš u tom trenutku počeli smo se ozbiljnije baviti vinima te se moj fokus sa studija preselio na rad u vinogradu, a kasnije i u podrumu. Studij sam zapostavio i sve sam se više počeo baviti vinima. Iako mnogi kažu da formalno obrazovanje nije bitno, jednostavno zbog sebe želim završiti davno započeto poglavlje te studij privesti kraju. S obzirom na opsežnost i širinu strojarstva kao znanstvene i tehničke discipline njegova primjena u vinogradarstvu i vinarstvu je ogromna. Od traktora, kopačica, atomizera, rezačica pa sve do inox posuđa, rashladnih uređaja, pumpi itd… Za završni/diplomski rad planiram konstruirati nešto što svakodnevno koristim u vinariji, ali o tome ćemo kad dođe vrijeme.
– Ljepota vinarstva je i u tome što vina nisu egzaktna znanost kao što su to matematika ili informatika. U slučaju nastajanja vina 1+1 nekada nisu 2 već 1. Ili 3. Iz tog razloga svaka vinogradarska godina predstavlja potpuno novi izazov, a znanost, te prije svega iskustvo, pomažu u otklanjaju poteškoća na koje se nailazi. Danas postoje suvremeni sustavi za praćenje poljoprivredne proizvodnje među kojima je i Agrivi, kojeg je razvio moj sugrađanin Matija Žulj. Takvi sustavi uvelike mogu olakšati posao, jer na vrijeme upozoravaju na potencijalne probleme, no u konačnici vino je živi organizam, poput čovjeka, te kao takav nailazi na niz nepredvidivih okolnosti u svom razvojnom ciklusu. Teško je reći da ijedan softver to može dobro predvidjeti i simulirati, jer ne postoji univerzalni recept za vrhunsko vino.
Kad je Hrvoje prvi put počeo ulaziti u vinograd i podrum 2009. godine, ništa nije znao o ničemu. I sam voli reći da je bio potpuna neznalica. Zato se i logirao na forum Vinogradarstvo.hr tražeći vrlo često savjete o svemu što ga je zanimalo. Niti deset godina kasnije već je osnovao vlastitu Vineru, vlastitu agenciju za savjetovanje malih vinara.
– Ne mogu reći baš da sam profesionalni savjetnik, smatram se malo naprednijim amaterom.
Ima još toga po čemu je Hrvoje u Moslavini poseban. Dok je Zoran Jančar u Ilovu introducirao slavonske kulenove seke, a Nikica Katić briljira u izradi kobasica od divljači, Hrvoje im uzvraća – kobasicama od ždrebetine.
– To je dio talijanske tradicije koja je opstala u nekim selima oko Pakraca, a u koja je tata Damir odlazio pomagati prijateljima u vrijeme klanja. Tamo se i naučio recepturi pripreme kobasica koje su, u suštini, vrlo neutralne i mogu se jesti uz sva moguća vina, a ne treba im nimalo dodavati papra.
