Petar Govorko se bio nemalo iznenadio kad mu se jedno jutro prije 5-6 godina, ispred kuće u metkovskoj Ulici kneza Branimira, parkirao golemi šleper. Iz kamiona je istrčao vozač, pritisnuo zvonce na ulaznim vratima, a kad se Petar sjurio niz stepenice vidjeti što se događa, imao je vremena samo uputiti vozača gdje istovariti teret. Pritom je odmah telefonski nazvao sina Ivana, tada studenta završne godine Agronomskog fakulteta u Zagrebu, pitajući ga što se događa.
- „Ćaća, samo sve unesite u prostor gdje je bila Pivčeva mesnica i ništa ne brini!“, odgovorio mu je sin Ivan, a iznad Petra je ostalo lebdjeti bezbroj upitnika.
- Ha, ha, bila je to situacija u kojoj smo oca doveli pred svršen čin, nije imao vremena reagirati, morao je unijeti sve što smo braća i ja poslali iz Zagreba. Eto, tako je sve počelo, prisjeća se Ivan Govorko „diverzije“ kojom je, zapravo, Vinarija Govorko izašla iz ilegale i prodaje isključivo rinfuznih vina u petolitarskim bidonima i prerasla u respektabilnu malu obiteljsku vinariju koja je „okrenula Dusinu naopačke“.
Iz kamiona je tada istovareno 10 Trustovih drvenih bačava prethodno rabljenih u poznatoj mađarskoj vinariji Vylyan iz Kisharsányja nedaleko od granice s Hrvatskom.
- Bio sam pri kraju s fakultetom i naletio sam na te bačve po vrlo povoljnim uvjetima i one su me, praktički, usmjerile prema ovome što danas radimo. Braća Branko i Jure su ih platili, a sve poslije toga je – povijest!
Kasnije je Ivan nabavio rabljene bačve iz Stine, Grgića, kao i iz Saints Hillsa, vinarije s kojom je duboko prijateljski povezan, još iz vremena kad su njegov otac Petar i Slobodan Tolj, otac Ernesta Tolja, vlasnika Saints Hillsa, podrijetlom iz Velikog Prologa, svojedobno skupa u Metkoviću „popravljali televizore“ i servisirali kućanske aparate po okolnim selima vozeći se u svojim „Renaultima 4“.
- Kad je Slobodan odselio u Zagreb, moj ćaća je jedno vrijeme živio kod njega. Stoga je bilo najlogičnije, kad sam morao odlučiti gdje ću odraditi obaveznu praksu, nazvati Ernesta i zapitati ga mogu li to obaviti kod njega u vinariji u Dicmu. Tamo sam proveo dvije berbe.
Šok kojeg je Ivan izazvao kod oca unoseći mu deset bačava u kuću postao je konstanta njegove vinske priče. Barem kad su u pitanju mještani sela Dusina u vinogorju Jezero i njihove reakcije na Ivanove intervencije u vinogradu koje su dotad bile neviđene u kraju gdje se sve svodilo na prodaju preobilnog roda grožđa po tržnicama u Splitu ili u Vrgorku u Vrgorac.
- Nedavno smo posadili nešto pošipa, trnka i merlota, a staro – plavka, vranac, zlatarica, maraština, potječe iz razdoblja djedove sadnje prije 50 godina. I ne pada mi na pamet vaditi te loze. Meni se već godinama smiju što te loze „daju“ do kilogram i pol grožđa. Ono, kao:
- „Što će ti to, sadi nešto drugo, radiš za badava!“
- No, samo strpljenja, morat će se i ta svijest ljudi promijeniti. Moj djed Branko je svojedobno imao dosta posađenog vranca. A onda su bili došli iz vinarije Vrgorka, koja je, praktički, otkupljivala sav urod iz Jezera, prevrćati vranac na trbljan i slične sorte koje su izrazito rodne. Jer, najbitnija je bila kilaža!
Ništa manje podsmijeha Ivan nije izazvao sadnjom 2.000 loznih cijepova – pošipa.
- Ono, kao, gdje ću s pošipom, ne može on ovdje sazriti!? Odgovaram im da mi ne treba za pijacu, nego za praviti vino od njega.
- No, tamo su ljudi takvi, treba vremena dok neke stvari shvate i evoluiraju u razmišljanju. Mislim da će to vrlo brzo nadoći na svoje.
- A kad već spominjem pošip, ove godine imali njegovu prvu berbu, 600-700 kg, dobar je, premda je količina mala da bi nešto ozbiljnije sad o njemu razmišljao. Kad dođe u puni rod, onda ćemo s pošipom raditi i malo odležanija vina.
A na red je došao i treći podsmijeh:
- Ove godine smo u vinogradu posijali ječam i grašak, kao za zelenu gnojidbu. Naravno da su svi reagirali:
- „Jesi li normalan, što će ti to?“
U doba suvremene Hrvatske Dusina je jedno vrijeme zaslužila gotovo mitski status, jer se pred izbore, primjerice, 2009. godine, otkrilo da na adresi „Dusina 0“ prebivalište imalo čak 404 birača. Kad je priča o „Dusini 0“ završila u medijima, u selu su se uveli kućni brojevi, ali je i dalje na istoj adresi bilo 137 birača!
Selo Dusina je poznato kao selo vinogradara. Bilo je tu i pokušaja sadnji nekih drugih kultura, poput bresaka, ali, pokazalo se, „vinograd je konstanta kojoj se Dusinjari uvijek vraćaju“.
Ivan je rođen i odrastao u Metković, ali cijeli život je vezan za vinograd u Dusini u kojem je djed Branko svojedobno posadio 8.000 loza. Kad je otac Petar preuzeo brigu o vinogradu, gotovo svaki put je sa sobom vozio i malenog Ivana koji je širom otvorenih očiju upijao sve što je ćaća radio. A još kad je Petar sinu ponudio „da malo sjedne na Goldonija“, a onda i „da napravi jedan đir po polju i poljskim putevima“ i dopusti mu „prskanje reda vinograda“ i, na kraju, „prskanje cijelog vinograda“, moglo se sa sigurnošću pretpostaviti tko će nastaviti obiteljsku tradiciju.
- Ćaća i dalje jako puno pomaže, sve što je vezano za pljevidbu, vršikanje, rezidbu…to sve on radi, ja sam uglavnom na traktoru.
- Jesi li kao klinac ikada pomislio da ćeš jednoga dana biti i vinar?
- O čemu si razmišljao?
- Iskreno, uvijek mi je najviše bila draga zemlja…
Ali, kao rođeni Metkovac, Ivanu se u krv vrlo rano ubrizgala injekcija – rukometa. Cijelu osnovnu i srednju školu obilježio mu je taj sport zbog kojeg se Metković, s razlogom, naziva, najrukometnijim hrvatskim gradom. A zna li se da je u vrijeme Ivanova bavljenja rukometom Metković Jambo bio ponajbolji hrvatski klub, osvajač EHF-a, mjesto u kojem su igrali Ivano Balić, Petar Metličić, Renato Sulić, Blaženko Lacković, Valter Matošević, Mario Kelentrić, Gyorgy Zsigmond, Ivan Vukas, Nenad Kljaić, Ivan Markovski, Marko Kopljar, Igor Karačić…, onda i ne čudi što je san svakog mladića u dolini Neretve bio zaigrati u prvoj momčadi.
- Igrao sam lijevog vanjskog, bio sam dobar, sa svojih 196 centimetara bio sam gotovo predodređen za suvremeni rukomet. I dobro je to sve izgledalo u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji, u toj dobi mogao sam se sa svima nositi. Međutim, moju visinu nije pratio razvoj mišića, a mršav i štrkljast teško sam mogao očekivati nešto više u seniorskoj konkurenciji. Mislim da sam na vrijeme shvatio da se ne mogu više boriti s nabildanim protivnicima te da bi mi bilo bolje upisati neku školu. Sjećam se da mi je mama još u trećem razredu srednje škole kroz zezanciju često znala reći da ću ja upisati agronomiju. To se i dogodilo.
Iz njegove rukometne generacije najveću karijeru je napravio Hrvoje Batinović, koji je u dresu reprezentacije Hrvatske osvojio brončanu medalju na Europskom rukometnom prvenstvu u Srbiji 2012. godine. Netko je nedavno izračunao da je iz metkovskog rukometnog diva od hrvatskog osamostaljenja pa do danas čak 22 igrača i trenera odjenulo dres hrvatske rukometne reprezentacije i osvojilo ukupno 51 medalju!
Kad je Ivan okončao svoje školovanje u Zagrebu, vratio se u rodni grad i odbio je neke ponude za zapošljavanjem u poljoprivrednim ljekarnama. Otac mu je u Vinariji Rizman dogovorio pripravničko stažiranje, a Ivan je, evo, i pet godina kasnije, još uvijek čovjek od najvećeg povjerenja Damira Štimca. Štoviše, vrlo brzo je avansirao na mjesto glavnog enologa vinarije Rizman.
- U vinariju na Komarni sam došao taman pred berbu, odradio godinu dana, da bi ostao još jednu berbu. Tamo su tada radili Marko Šuman kao enolog i Petar Kusić kao agronom koji je vodio vinograde, i s njima sam ostao gotovo dvije godine. Petru se bila ukazala dobra prilika na Braču voditi Stinine vinograde, što je bliže njegovoj Makarskoj, a Marku novi izazov u vinariji Terra Madre, tako da sam, praktički, niti dvije godine nakon što sam počeo raditi dobio priliku biti glavni enolog vrlo ambiciozne vinarije.
- Damir me pitao bi li mi bio problem nastaviti raditi kao enolog u vinariji. S obzirom da ja baš i ne pokazujem neke emocije, odgovorio sam da mogu sam nastaviti raditi taj posao – „nikakav to problem neće biti“!
- Moja velika sreća je što sam prethodne dvije berbe odradio uz njih, a oni su, pritom, bili izrazito korektni i neštedimice su na mene prenijeli svoje iskustvo. Još su mi, kad su znali da odlaze, rekli da će za svaki problem na koji naiđem, biti danonoćno dostupni za savjet.
Ivanova velika sreća je što je svoje formacijske enološke godine prolazio i uz dragocjene savjete svjetski poznatog Brazilca, Dirceua Vianne Juniora, prvog južnoameričkog Master of Wine, koji iz sjene od početka bdije nad proizvodnjom u Vinariji Rizman.
- Kako je surađivati s Juniorom?
- Ovdje je četiri puta godišnje. Pred berbu on uvijek predloži što bi se moglo napraviti i kako to izvesti. Onda to mi pokušamo provesti u djelo, a pritom se uopće s njim ne čujemo. Poslije berbe on opet dođe na kušanje i vidi jesmo li uspjeli napraviti i odraditi te neke njegove prijedloge i sugestije. Uglavnom, kod njega imamo dosta slobode.
- S obzirom da u susjednom vinogradu u Komarni savjete dijeli još jedan svjetski vinski velikan, možeš li usporediti Juniora i Michela Rollanda?
- Potpuno, dijametralno suprotne priče! Michel sve drži pod nadzorom, svaki uzorak prolazi njegovo kušanje. Meni, ipak, više odgovara Juniorov pristup, on te pusti sve da odradiš, a nagodinu te samo posavjetuje što bi trebalo promijeniti u izvedbi i – to je to.
- Što si najviše od njega naučio?
- Zanimljiv mi je rosé koji je prije tri godine u izboru Dobre hrane bio proglašen tada najboljim roséom na hrvatskom tržištu. Bilo je to moje prvo samostalno vino koje je nastalo uz njegov ključni savjet da kupažiram raniju i kasniju berbu, a ne, kao što se najčešće radi, da sve uberemo odjednom i što dobijemo, dobijemo.
- Je li velika razlika između vinograda u Dusini i Komarni?
- Ogromna.
- Kako ti je dnevno prebacivati se s kamena na polje i obrnuto?
- Moram!
Ivan je po povratku s fakulteta lako nagovorio oca da okrenu leđa prekupcima grožđa, koji su svojim niskim cijenama gušili svako dostojanstvo.
- „Ajmo sve grožđe ostavljati u kući i preraditi ga u vino. Ako se vino ne proda, popit ćemo ga kroz nekoliko godina“, rekao je Ivan ocu.
- Koliko ste toga preradili?
- Oko 5-6 tisuća litara.
- I, jeste li uspjeli sve prodati.
- Bio je to test nakon kojeg smo se 2015. godine registrirali i krenuli s bocom.
Njihova stara kuća u Dusini ima staru konobu i prvotno su se zanosili mišlju da kompletnu preradu obavljaju u selu. No, nisu uspjeli u kratkom roku osigurati papirologiju za prijavu vinarije u Dusini pa su, u konačnici, za vinariju izabrali prizemni prostor obiteljske kuće u Metkoviću u kojoj je prije toga godinama bila Pivčeva mesnica.
Prvo vino koje su proizveli bio je – Dišpet, kupaža maraštine, zlatarice i trbljana.
- Bio je to dokaz da se i u Dusini može napraviti dobro vino! To je uopće prvo vino iz Dusine s etiketom.
Uslijedio je Brankić, crna kupaža plavke, vranca i plavca malog, svojevrsna posveta djedu Branku koji je svojim vinogradima udario temelje vinskoj priči obitelji Govorko.
A došla je i Đelozija, rosé od plavke za kojeg je u ekstazi zbog kušanog popularni Nenad Trifunović – Vinopija napisao da „ovkakvo vino ne bi trebalo biti ljubomorno, možda bi prikladnije ime bilo – Anđelozija.
- To piju žene, a kod njih je uvijek ljubomora. Meni moja žena kaže da je ona ljubomorna što sam uvijek oko vina, objašnjava Ivan.
Osim poslova u Vinariji Rizman i vlastitoj vinariji te u vinogradima u Dusini, Ivan se bavi i mandarinama, godišnje uberu oko 30 tona, a prije su još imali i breskve i nektarine.
- Kad sve to stigneš?
- Imajte na umu da meni dan počinje i završava u Širokom Brijegu, gdje mi radi supruga, pa tamo i živim! Još imamo dosta manevarskog prostora, tako da ovaj ritam još nije ni blizu vožnje u najvećoj brzini. Uskoro ćemo izbaciti vjerojatno prvi pjenušac uopće od plavke, a čekamo da u boce krenu pošip, trnak i zlatarica. Tada postajemo igrači koji više neće djelovati samo iz sjene! Tada će i dnevna kilometraža biti znatno impresivnija, ha, ha, ha.
