ANTE ANTUNOVIĆ – Kad sve grožđe stavim u bocu i prodam, u vinograd idem s harmonikom!

126




Vrijedan čovjek, brutalno posvećen vinu i kamenu, strastveni lovac, kuhar gulaša i tajlandski boksač…
– Dodaj tome i petero djece pa ćeš vidjeti da je još nešto više uz to što si nabrojao nemoguće raditi, priča Ante Antunović iz Otrić-Seoca, pitoresknog sela u Općini Pojezerje, 5 kilometara udaljenog od Vrgorca, 20 kilometara od Ploča i 30 kilometara od Metkovića.
Mogao bih dodati još i – sitni prevarant, bez namjere da tim atributom prizovem neke nečasne radnje, jer Ante to nije u doslovnom smislu te riječi, ali jest u smislu snalažljivosti i potrebe da nešto pokrene s mrtve točke.
Uostalom, da Ante „u frakciji sekunde“, kako to voli reći svima dragi i simpatični Miroslav Ćiro Blažević, jednom nije nekom ugostitelju iz Omiša obećao za sljedeću sezonu proizvesti 3.000 litara vina, a ne mu, kao do tada, samo prodati grožđe, vjerojatno mi o njemu kao o vinaru nikada ne bi ni pisali ovu priču.



– Ja sam ti prije non-stop prodavao grožđe. Split, Zadar, Sinj, što ja znam gdje sve to nisam radio. A uz mene je uvijek bio moj kum Dado, koji mi je pomagao. I nas dvojica tako jednom u Splitu, možda malo i pod gasom, tamo-vamo, jer kad si na pijaci stalno nešto lažeš-mažeš, pričaš priče, svašta-nešto, uđemo u raspravu s nekim omiškim ugostiteljem kome Dado mene predstavi kao vinara.
– „A jel! Kad već imaš vina, meni treba svake godine 2.000-3.000 litara, hoćeš li i za mene napraviti?“
– „Hoću! Nikakav problem.“
– I tako ti on za sebe uzme grožđe, koje će osobno preraditi i od njega napraviti vino za svoje restorane, i ode radostan kući, jer od sljedeće berbe, uvjerio sam ga, više neće imati potrebe za tim poslom – ja ću mu ubuduće osiguravati vina koliko god ustreba.
Kad je sve već dogovorio, Ante se našao u situaciji da je nešto obećao, a nema ni bačve ni presu niti je išta znao o proizvodnji vina. Ugostitelj nije ni krenuo s kupljenim grožđem, a Ante se obratio svom kumu:
– Dado, idemo u Damor naručiti i kupiti bačve, krećemo s proizvodnjom!
– Dakle, tvoja vinska priča je započela sitnom prevarom?
– Da. Obećao sam nekome nešto i morao sam to ispuniti.
– Kažeš da si na pijaci stalno nešto muljao i lagao, što je bilo najčešća laž koju si prodavao?
– Pelješac! Grožđe sam predstavljao kao pelješko!
– Zašto?
– Nitko nije znao za Jezero i Otrić-Seoce. Mislim, znali su, ali nitko zbog ovdašnjih poplava u polju nije imao percepciju da mi imamo dobro grožđe. I tako sam se domunđavao i prodavao ovdašnju plavku kao plavac mali.
– Jesi li često to radio?
– Godinama! To ti je trgovina. Ne mogu sad reći da to nisam radio kad jesam.
– Je li grožđe koje si prodavao kao pelješko imalo veću cijenu od plavke iz Jezera?
– Ne, pelješko grožđe na postoji u ponudi na tržnicama. A i Pelješčani masovno od nas kupuju grožđe. Dakle, ovim sitnim prevarama nisam podizao cijenu grožđa, samo sam ubrzavao prodaju.
Kad su pristigle naručene i kupljene Damorove bačve, Ante se našao na brisanom prostoru. Jer, berba te 2009. godine se približavala, bačve je nabavio, samo – kako proizvesti vino. Ante o proizvodnji vina uistinu nije imao pojma! A ponosan i pozitivno drzak, kakav jest, nikoga nije htio uvlačiti u svoj problem pa se i u taj dio posla odlučio uvući potpuno sam. Bez ičije pomoći i savjeta!
– Nitko mi nije pomagao niti sam znao kako se radi vino. Da se razumijemo, do tada ja nikada nisam bio u nijednom podrumu niti sam ikada ikoga vidio kako to radi.
– I, kako je sve to ispalo?
– Dobro! I godinu kasnije sam ponovio isto. I za dvije godine opet isto.
– Je li naručitelj bio zadovoljan?
– Njemu je to bilo jako dobro i još godinama smo poslije toga surađivali.
– Je li cijena bila zadovoljavajuća?
– Tri puta bolja nego da sam mu prodao grožđe.


Antino prvo vino bilo je od sorte zlatarice vrgorske, autohtone sorte koja se uzgaja jedino na području Jezera, najvećeg hrvatskog vinogorja omeđenog mjestima Umčani, Draževitići, Staševica, Kobiljača, Otrić-Seoci i Dusina. Tada je u svom vinogradu, kojeg je obrađivao njegov otac, imao ukupno oko 6.000 loza, a dominirali su zlatarica, trnak i plavka.
– Zlatarica hoće i mora biti zlatna prepoznatljivost cijelog ovog vinogorja. Mi nemamo ništa drugo, samo nju i trnak.
– Znaju li ljudi za Otrić-Seoce?
– Znaju, i to sve više otkako je naše vino došlo u čašu! A potencijal je strašan, samo nebo nam je granica. Još uvijek ogromna većina grožđa završava na tržnicama. Ljudi se teško odlučuju, jer se plaše kako organizirati plasman vina, treba to i prodati.
– Nama samo treba vremena i strpljenja, mi sa zlataricom možemo držati cijelu Dalmaciju. Ljudi će ovdje, uvjeren sam, radije piti zlataricu nego graševinu ili malvaziju, ali… Mi ne da nismo počeli taj osvajački pohod, mi smo još u minus fazi. Ima iz sela još troje-četvero koji će uskoro krenuti s proizvodnjom vina. Svima je više dosadilo ići po pijacama i prodavati sirovinu.
Ante još uvijek sve svoje grožđe ne prerađuje u vino. Ali, obećava, „kad sve bobice završe i prodaju se u bocama, povest ću s harmonikom cijelo selo u vinograd“!
Zasad je na dobrom putu da se zvuk harmonike pročuje Jezerom, jer njegova vina sve češće završavaju u restoranima Dubrovnika, Splita, Rijeke i Zagreba, a i prigodna vinoteka, koju je prije pet godina otvorio u Kleku na magistrali, nekoliko stotina metara prije graničnog prijelaza, „radi kao država, troje ljudi je tamo zaposleno po cijeli dan“!
– Tek poslije mene su isto napravili u Komarni vinarije Rizman i Deak. Pazite, ja došao iz Otrić-Seoca i na njihovom području napravio kavanu!!! Pored tog objekta nisam imao potrebu za restoranima, a cijene veće nego u veleprodaji.
Ante se, izgleda, rodio s urođenim manguplukom. Prisjetili smo se čestih tučnjava u kojima je sudjelovao ciljano dolazeći sa svojim prijateljima iz sela u obližnje Ploče želeći se „obračunati s partizanima“. Kaže da je, vjerojatno, zadnji naraštaj mladih koji je šakama tražio svoje mjesto pod suncem.
– Ovi mladići poslije mene više nisu odlazili tući se s Pločanima.
– Zašto ste to radili?
– Nas se uvijek smatralo ustašama. Kad kažeš da si iz Otrić-Seoca odmah bi ti prikačili nadimak Ujo. A u Pločama su bili partizani i tučnjave bi bile neminovne. Petar, subotu i nedjelju uvijek je bio rat i često sam znao biti krvav. Nisu nas nikada voljeli!
– Je li vam sad nedostaje taj rivalitet?
– Da. Gledam ove mlađe, to je katastrofa, niti igdje idu niti išta rade, mlitavi, bezveze, iskreno! Inače, bile su to kvalitetne tučnjave. Dobivao sam i ja batina. Tko se tuče, taj i dobije! Ne može biti da onaj tko se tuče nije dobio batine, taj ne postoji.
Kad se Ante primirio, iznenada je dobio priliku provjeriti kakav talent krije za obradu kamena. Kaže da je oduvijek volio nešto rezbariti dlijetom, ali nikada to nije bilo nešto vrijedno spomena. Sve dok mu se, slučajno, ispred lokalne crkve Svetog Roka župnik nije obratio zamolivši ga da uzme kameni križ iz 1900. godine, očisti ga i ponovo ga namjesti u crkvu.
– Volim kamen, uvijek sam nešto prevrtao, okretao i kažem mu:
– „Dobro!“
– Ali, u glavi već kontam kako ću to napraviti. Kažu mi da ima neki stari majstor, tu ispod Velikog Prologa. Ja križ u auto i pravo kod njega. Nađem ga gdje taman nešto radi. Dobar dan! Dobar dan! Mogu vas nešto pitati? Pitaj! Imam jedan problem. Koji? Ja bih to trebao očistiti i spremiti i srediti i donijeti svećeniku. Što napraviti s tim?
– I nakon toga sam s tim majstorom Antom ostao još pet godina! I tako sam počeo raditi kamen.
Najčešće radi na veselju, a najteži za raditi je živac, „lokalni kamen čvrsto usađen u zemlju, tvrd, čudo, ali kad ga napraviš je vječan“.
Postao je toliko dobar u obradi kamena da su ga u kamenoklesarskim krugovima prozvali – Garmaz!!! Po nekom mom dalekom pretku koji je tako dobro radio kamene kuće da ga i dan danas koriste kao jediničnu mjeru za kvalitetu.
Tako je, želeći osposobiti staru izbu, „u kojoj su se prije nalazili ambari, žito, bačva vina i pršut na stropu“, jednoga dana samo ušao unutra sa čekićem i „počeo tući po kamenu“.
– Prekine me otac i upita:
– „Što radiš?“
– „Ako ćeš pomoći, pomozi! Ako nećeš, pusti me na miru!“
– „Što će ti to?“
– „Pa da mogu negdje dovesti prijatelje i s njima sjesti kako Bog zapovijeda uz bačvu vina i pravi stol.“
– I tako je sve počelo!
– Znači, ustrebalo ti mjesto za druženje, naoružao si se čekićem i sebi stvorio takav prostor?
– Upravo tako! Onda dođe jedna bačva, druga bačva…
U toj izbi koju je preuredio u konobu neka od počasnih mjesta drže njegove uspomene na brojne lovove u koje odlazi sa čak pet pušaka.
– Strastveni sam lovac, a to vam je, kao i vino, način života. Sad sam bio četiri dana u Lici loviti prasce, a to radim svaki mjesec. Ima nas gore desetorica, četvero odavde, šestorica Slovenaca, upoznali smo se, zakupili dio lovišta, kupili kuću i svaki mjesec smo tamo kao da smo doma. Lovište Ljubovo, između Gospića i Udbine, dobar je izbor životinja, srndaći, jeleni, divlje svinje…


Među tom „lovačkom memorabilijom“ na zid je stavio kljove divlje svinje za koje su mu neki nudili 2500 eura da im ih proda, ali – „nema šanse“.
– Kakav si lovac?
– Ne mogu reći da sam najbolji, jer i od najboljeg ima bolji. Ali, što se tiče pucanja, tu sam top! Cijeli život sam u lovu. Prošlu nedjelju sam ubio jednog prasca, u letu sam ga pogodio točno u glavu. I svakoga ciljam u glavu, treba pogoditi prasca u glavu kad trči s udaljenosti 50-60 metara, to je pogodak da te poslije toga nose na rukama.
U lokalnom lovištu, o kojem skrbi zajedno s još 20-ak aktivnih lovaca, Antin „specijalitet“ je lov na liske.
– Cijeli život ćukam i varam loveći liske, što ću, kako ću drugačije?! Tako sam naučio. Sa psom sam ih izjutra lovio po 30 komada, a za noć smo i po 200-300. Onda bi ih sve podijelili. Najčešće bi ih pripremali lešo s kupusom.
– 300? Pa to je pomor.
– Ništa je to, ima ih koji su znali i po 500-600 lisaka ubiti. Svašta se znalo događati, ali nema toga više.
Na jednom od zidova stare izbe Ante je stavio i parić, odnosno veslo jezerske lađe koja je, praktički, nestala izgradnjom tunela i odlaskom jezerske vode prema Baćinskim jezerima.
A ispred ulaza u izbu postavio je golemu presu za proizvodnju maslinova ulja koju je nabavio u Dubi Pelješkoj. Kad je jednom negdje objavio fotografiju te prese, bio je zatrpan telefonskim pozivima i ponudama većim i od 15 tisuća eura za njezinu prodaju.
– Ma kakvi, da sam htio prodati, ne bih kupovao!
U Antine dvore u Otrić-Seocima na mala vrata godišnje pristigne nekoliko tisuća vinopija. A Ante tvrdi da njihova vinska priča zapravo još nije ni započela.
– Davno sam govorio da će ljudi ovdje dolaziti kupovati i piti naša vina. A svi su mi govorili da sam budala, zaključio je Ante Antunović.