IVICA i DANIJELA ERCEG – U odnosu na sve druge sorte, naša zlatna žilavka je – kraljica!

1031

 

Sumnjam da netko nije čuo za Antu Ružića – Baću, „nenadkriljivog trkača koji ustraje u trku više nego li najbolji konj“, koga je popularna televizijska serija Velo misto postavila na pijedestal posebnosti i upornosti.

  • Poludio čovik, trči iz čista mira! Govoridu da će trkat opet za Alku u Sinj i da će doć pri ferate. Čovjek more trkat pred policijotom, za balunom, da prostiš kad ga uvati proliv, ali ovako iz čista mira to se ni čulo ni vidilo nije, pričali su u jednoj epizodi Špiro Guberina i Ljubo Kapor komentirajući Baćin trening praćen gomilom djece koja su jurila za njim skandirajući njegovo ime.

Opet, nažalost, sumnjam da je netko čuo za Ivana Jelavića, suvremenu inačicu Baće iz vrgorskog zaseoka Podprolog. Ivan je uporni ultramaratonac koji nijednu od brojnih zahtjevnih utrka nije pretrčao bez široko raširene hrvatske zastave i koji se na vrhuncu moći Ive Sanadera nije ustručavao u oči na jednom stranačkom skupu premijeru reći da je – lupotina! Dobio je Ivan i pozivnicu za sudjelovanjem na velikom Spartathlonu, povijesnom ultramaratonu koji se svakog rujna održava na 246 kilometara dugoj stazi između Atene i Sparte, ali u njegovoj osnovnoj školi u Vrgorcu nisu mu oprostili veličanje generala Ante Gotovine pa su mu zabranili odlazak na utrku ne dopustivši nekoliko dana odsustva s nastave.

Svejedno, Ivan je nastavio trčati ultramaratone i svugdje, poglavito u Vrgorcu, bio je i ostao miljenik djece.

Ivanov rodni Podprolog je, zapravo, sinonim graničnog djelovanja. Ivan je na vlastitoj koži osjetio koliko je ta granica tanka i neprolazna, ali, ipak, i prelazna.

Kad sam se u Podprologu našao sa supružnicima Erceg, mladim vinarima Ivicom i Danijelom, granica je bila tema o kojoj smo pričali o čemu god bi raspredali.

Primjerice, Danijelu je moj telefonski poziv i najava da dolazim zatekla s druge strane granice u pršutani Herceg. Našalili smo se i složili da je granica između Hrvatske i Hercegovine primjetna u slovu „h“, jer u Prologu su Hercezi, a u Podprologu Ercezi.

  • Neka se ta razlika ispoštuje i u lokalnim toponimima pa da za našu adresu ne govore da je u Avlijama, kako upućuje prometni znak stotinjak metara prije graničnog prijelaza, nego u Ercegovom Selu, kako za našu ulicu piše na računima Hrvatske elektroprivrede, priča Danijela.

Kad sam svojedobno pisao vinsku priču o Branimiru Begiću iz Prologa, dakle, s druge strane granice, veliki naglasak sam baš bio stavio na posebnost njegovog vinograda koji je jednim dijelom u Hercegovini, a drugim u Hrvatskoj. Za Branimira Prolog i doslovno znači – početak, jer „odmah pored dva ograničena prijelaza između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Prolog je prvo selo na koje naiđeš u Hercegovini“.

  • Cijelu svoju povijest Prolog je bio podijeljen između Dalmacije i vrgorskog kraja te Hercegovine i ljubuškog kraja. Dok nije bilo granice, većina ljudi se školovala u Hrvatskoj, u osnovnu školu se išlo u Veliki Prolog, a u srednju školu u Vrgorac, rijetki su išli školovati se u Ljubuški. Prolog je danas specifičan po tome što puno ljudi imaju zemlju koja je dijelom u Hrvatskoj, a dijelom u Hercegovini. Evo, mi imamo vinograd koji je uz samu granicu, kad imam radove u vinogradu moram sa sobom nositi putovnicu, šalio se Branimir.

Priča o granici, sim tam, ni vrit ni mimo, jako je utjecala na mladog Branimira koji je, u inat administrativnim i političkim podjelama, odlučio obiteljsku vinsku priču maksimalno promovirati upravo na sorti koja je postala njihova prepoznatljivost u hercegovačkim okvirima, ali je, u njihovoj izvedbi, sve poznatija i popularnija u Dalmaciji. Ukratko, u inat granici koja presijeca njihove vinograde, obitelj Begić je na priči o plavcu malom odlučila zaobići granicu te Hercegovinu „prilijepiti Dalmaciji“.

  • Uostalom, plavac mali je vino koje je našu vinariju probilo na tržište i učinilo nas, uvjetno rečeno, poznatim po Bosni i Hercegovini, poglavito u Sarajevu, gdje prodajemo 95 posto naše ukupne proizvodnje! Naš plavac mali je mekan i lagan za piti, a opet u sebi ima sve ekstrakte i sve ono što ga čini plavcem malim. A ugodan je za uživanje! Nama su najveću reklamu napravile žene koje ga obožavaju, a dogodilo nam se dosta puta primiti narudžbu od ljudi koji žele naš plavac mali, jer – „žena im ne pije nijedno drugo vino osim toga!“

Na vrlo sličan način Ivici i Danijeli se dogodila – žilavka. A zbog žilavke u Vrgorcu Ivicu i Danijelu i njihov Podprolog nazivaju – Hercegovina!

 

  • Neka, ne smeta nam. Štoviše, smatramo to izazovom, jer poznato je da Hercegovci imaju dobra vina, smiješi se Danijela.
  • A i paralela s Begićem je na mjestu, jer ista granica koja presijeca njegov vinograd siječe i moju Bilogužu,
  • Zadirkivaju nas zbog žilavke, ali zaboravljaju da se ovdje žilavka uzgajala od davnina. Danas su upravo naši i Begićevi vinogradi zadnji do kojih dopire ta sorta.
  • Gotovo svaki put kad se netko susretne s našom žilavkom, neminovno započne sljedeći dijalog:
  • „Jeste li iz Hercegovine?“
  • „Nismo, mi smo iz Hrvatske!“
  • „Pa gdje su vam vinogradi?“
  • „U polju.“

Ivica i Danijela pričaju da je cijela priča sa žilavkom u Podprologu krenula prije više od 50 godina, i to zahvaljujući dvojici sumještana, poljoprivrednim inženjerima Ivanu Dropuliću i Mati Jelaviću, tadašnjim zaposlenicima gigantskog Hepoka iz Ljubuškog, a koji su „donijeli žilavku do krajnjeg ruba velikog polja“.

  • Još i danas potomci Mate Jelavića čuvaju zlatnu medalju koju je njihov otac i djed osvojio u Vitini u konkurenciji najboljih hercegovačkih vinara!
  • Dakle, žilavka je ovdje bila oduvijek, problem je nastupio kad su introducirali smederevku, koja je dobro rađala, pa su ljudi krčili žilavku i sadili ono što im se tada činilo dohodovnijim. Naše iskustvo je da je žilavka u odnosu na sve druge sorte – kraljica!
  • Treba li vam putovnica kad idete obrađivati vinograd?
  • Ne, imamo propusnicu.

Inače, da cijela vinska priča Ercegovih bude još više odjevena u hercegovačko ruho pobrinula se i Danijela, koja je podrijetlom iz Krehin Gradca, naselja u Općini Čitluk, iz obitelji Filipović „koja se vinogradarstvom i vinarstvom bavi od starina“. Danijela ponosno naglašava da je njezin djed Nikola Filipović 1960-ih godina „za svoju žilavku osvojio nagradu Antena za najbolje vino na vinskoj smotri u Zagrebu, još čuvam tu medalju!“

A za oca Stjepana, bivšeg velikog dioničara Frotee, čitlučke tvornice frotira, pak, priča da je s prijateljem Vinkom Juričićem svojedobno pokrenuo i vodio vrlo uspješnu vinariju prepoznatljivog imena, Gangaš. I ne samo to.

  • Tata je među prvima u Hercegovini uopće krenuo u samostalnu proizvodnju vina. On ti je bio naručio paletu plavo-ljubičastih boca te je dao izraditi etiketu koju je nazvao po mami, Ljubica. I, kad je sve napravio, registrirao, podijelio je tih nekih 2.000 boca. I stao s proizvodnjom! Poslije toga nije napunio nijednu bocu. Tata i danas proizvodi vino, ali prodaje ga samo rinfuzno, najčešće svećenicima kao misno vino – ipak su mi dvojica stričeva svećenici! A nama stalno govori da se vinarstvo ne isplati i da ne idemo preduboko u tu priču, „velika je to investicija i izgubit ćemo“!

 

Prema Danijelinim riječima, upravo je njezin otac „glavni krivac“ za njihovu opredijeljenost prema proizvodnji vina. Priča Danijela da im je njezin otac krajem 1990-ih godina „davao vina za vlastite potrebe. Sve dok Ivica u sebi nije prelomio i odlučio samostalno se posvetiti vinarstvu.

  • „Što će nama netko davati nešto, mogu ja to i sam napraviti“, obratio se Ivica jednog dana Danijeli.
  • Znači, Ivica je tatino vino shvatio kao čašu izazova?
  • Tako je, i to velikog izazova.
  • I, je li tata kušao to vaše vino?
  • Tata je malo ljubomoran.
  • Zašto?
  • Zato što ga je zet prešao u vinu.
  • Je li tata to priznao?
  • Malo mu je teško preći preko toga, još nam nije čestitao na kvaliteti naših vina. Ipak je on 40 godina u vinarstvu… I kad dođe kod nas, uvijek nešto prigovara, ali pohvalu od njega još nikada nismo čuli.
  • On sam nije imao snage nastaviti svoju vinsku priču i njemu je sad vjerojatno čudno da mu kćer ide tim stopama, a ne sin.
  • Pa, je li u pravu, uspijete li sve distribuirati?
  • Da, nemamo zaliha. Za nekoga tko je početnik u ovome poslu, mi smo prezadovoljni.

Danijela, nesuđena filozofkinja i povjesničarka umjetnosti, od čega je odustala nakon što se udala za Ivicu, u muževom strastvenom i natjecateljski izraženom zanimanju za vino pronašla je i sebi novu nišu za pokazivanje i dokazivanje svoje kreacije.

Kod Darka Šimića, legende hercegovačke vinske scene, svojedobnog direktora Vinarije Čitluk i ovodobnog savjetnika brojnih tamošnjih vinara, organizirala je „savjetodavnu službu“ i analizu uzoraka vina. A sebe je upisala u Kaštelima na studij vinarstva, što je i završila.

Drago Mihaljević Pilač, njihov prijatelj i vinar iz Vrgorca, prakticirao je u svojoj vinariji svake godine raditi degustaciju mladih vina svih okolnih vinara koji su htjeli usporediti svoje uratke s drugima. Danijela je bila uvjerena da su na dobrom putu i na svoju ruku se tamo zaputila s prijateljicom i vinima utočenim u boce bez ikakvih etiketa.

  • Tada još nismo bili ni registrirani. No, na kraju degustacije, svi piju samo naš plavac mali i maraštinu!

Potom su ih upravo vinari Drago Mihaljević i Dario Gašpar „pritisnuli“ da se registriraju i, što bi se reklo – sve poslije toga je povijest!

 

Na stručnom ocjenjivanju u Hrvatskom zadružnom poljoprivrednom savezu 2020. godine su za svoju žilavku osvojili zlatnu medalju i titulu „najboljeg bijelog vina Hrvatske iz berbe 2019.“ Bila je to prva zlatna medalja koju je osvojilo neko vrgoračko vino na tom ocjenjivanju koje se provodi u Zagrebu od 1864.godine.

Za trnak, na sadnju kojega ih je nagovorio Darko Šimić i zbog kojega su iskrčili davno posađeni babić, „koji nikada do kraja ne bi zazorio“, već s prvom berbom su zavrijedili status vrhunskog vina. A tu je i zlatarica kojoj je Danijela na etiketi htjela staviti dodatni „vrgorački štih“ s poznatim citatom Tina Ujevića:

  • „Ne poznavati okus vina isto je što i ne vidjeti boje.“

No, na kraju je ipak odustala od Tina Ujevića, ali ne i od ideje da od njihove vinske priče naprave reprezentativni proizvod vinskog turizma.

  • Naravno, preduvjet svakom razvoju je vrhunsko vino. Imamo još parcela gore u brdu, radit ćemo atraktivnu kušaonicu usred vinograda sa starim lozama. Trenutno proizvedemo oko 3.000 litara, ali imamo dosta mladih nasada koji tek trebaju doći na rod. Ovo je tek početak naše vinske priče. Vino još nije postala kultura od koje se živi, ali ambicije smo okrenuli u tom smjeru. Mi smo tek početnici, tek dvije godine smo u tome.

Dok supružnicima Erceg vino ne postane glavni izvor prihoda, dotad će Ivica i dalje svaki dan odlaziti u Ploče gdje na Tehničkom pregledu radi kao automehaničar.

A dotad će se i lokalne vlasti, valjda, odlučiti kako se zove njihovo selo, jer u Podprologu, u razdaljini od nekoliko stotina metara, stoje dva različita natpisa za jedno te isto selo. Na natpisu kod granične rampe koja označava pogranični prijelaz piše „Granični prijelaz za pogranični promet Potprolog“, dok na drugoj strani sela stoji tabla s natpisom – Podprolog, kako i piše na njihovim osobnim iskaznicama.