Kad je Ivan Vukušić iz Otrić-Seoca prije godinu dana, u svojoj 91. godini života, doživio da mu liječnici u dubrovačkoj bolnici spašavaju život ugrađujući dva stenta, ovaj vitalni starac, koji ni unatoč vremešnosti ne odstupa od nekih svojih rituala poput igranja briškula poslije ručka, kući se vratio – ljut! Naime, sin mu je ispričao dvojbu koja je mučila liječnike, a koja se, nakon što su vidjeli Ivanovu godinu rođenja, svodila na ugradnju stentova trajnosti 10 godina ili beskonačno trajnih.
- Ne bi da ga iz džepa plaćaju, stavili mi one stentove s rokom trajanja 10 godina, ljutito je po povratku u Otrić-Seoce svoje iskustvo s liječničkim zahvatom prepričavao neumorni Ivan, jedan od najstarijih stanovnika Općine Pojezerje, kao i svih okolnih sela koji pripadaju vinogorju Jezero.
Ivan je danas, uopće, među rijetkima koji mogu svjedočiti priču o nastanku i iskopavanju tunela Krotuša ili Marićevac, kako god ga zvali, a koji je dužinom od 2138 metara, nagibom od 7,56 posto i kapacitetom od 30 prostornih metara u sekundi, spojio Vrgorsko jezero i Baćinska jezera i omogućio mještanima Kobiljače, Otrić-Seoca, Dusine, Umčana, Draževitića i Staševice da preko noći od ribara postanu poljoprivrednici i konačno prestanu obrađivati sitne parcele omeđene suhozidima na Riliću i prebace poljoprivredu u plodno polje.
- „Što je ovo, oče Makarije, ostrvljeni anđeo kojeg kažnjava Bog ili Sotona u ženskom obliku?
- Ne, oče Leontije, to je ono što bi prost narod rekao – dobra pička!“
Ovaj legendarni dijalog, kojeg su izgovorili otac Makarije i otac Leontije, dok su iz prikrajka promatrali potpuno golu Amerikanku (Savinu Geršak) koja se kupala u jezeru, svakom filmofilu je asocijacija na legendarni film jugoslavenske kinematografije Čudo neviđeno.
Taj film sad ne spominjem tek tako da bi se nešto napisalo, nego zato što se u Čudu neviđenom obrađivala tema koja je desetljećima, pa i stoljećima mučila stanovnike Vrgorskog polja i svih sela koja omeđuju najveće hrvatsko vinogorje. A mučile su ih poplave kojima se doskočilo tek kad je 1938. godine prokopan tunel Krotuša kao odvodni potkop kojim se sva ona silna voda iz Jezera izlila u Baćinska jezera i dalje u Jadransko more. U Čudu neviđenom mještani su svoje probleme htjeli riješiti probijanjem tunela kojim bi spojili Skadarsko jezero i Jadransko more.
U Jezeru, golemom polju između Ploča i Vrgorca, nije bilo oca Makarija, kojeg je u Čudu neviđenom maestralno odglumio Velimir Bata Živojinović, niti se od lokalnih svećenika očekivalo da rješavaju žensku “sterilnost”. Štoviše, lokalni franjevac iz Pasičine, fra Ante Gnječ, bio je glavni pokretač ostvarenja projekta presušivanja polja probijanjem tunela. Fra Ante je pokrenuo i koordinirao sve aktivnosti u vezi s tunelom, a nije mu bilo teško u nekoliko navrata zaputiti se u Beograd s Petrom Vukosavom i Stjepanom Čotićem kod kralja Aleksandra tražiti i dobiti novac za svršetak radova. I tako je Jezero, koje je do 1938. godine uistinu konstantno bilo pod vodom, izgradnjom tunela postalo – polje. Ostalo je ime koje podsjeća na prošlost i koje objašnjava zašto su nekada davno svi vinogradi u tom kraju bili u brdu.
Ivan Vukušić je tada bio dječak, ali svega se sjeća. I podsjeća da je tunel bio „čisti preporod, u potpunosti je svima promijenio život“!
- Ovdje, gdje je kuća u kojoj razgovaramo, prije je bila pošta na kojoj se mreža navlačila, tu nas je zapljuskivala jezerska voda. I teško se živjelo, svugdje je bila sirotinja. Sjećam se da su fra Ante Gnječ, Petar Vukosav i Stjepan Čotić znan kao Šimić kralju ponijeli kruh od sirka tražeći od njega da omogući svim ovdašnjim ljudima da ga mogu imati i jesti u svojim kućama. Ovdje se bijedno živjelo. Djed mi je pričao da su od granzole, pilotine od drveta, pravili kruh!!! A mi smo prvi kruh od pšenice okusili tek 1938. godine, kad se prvi put požnjelo polje nakon što je voda iscurila kroz tunel prema Baćinskim jezerima kroz novoiskopani tunel.
Ivan je svoje prve loze posadio neposredno poslije rata, 1947. godine, a prije odlaska na služenje dugotrajnog vojnog roka nakon kojeg je posadio još 2.000 loza na nekoliko lokacija – „pod Goricom u četiri reda i u Dragi“.
- Nitko tada nije računao na prodaju, bilo je to tek da imamo grožđa za preraditi ga u vino za vlastite potrebe, kao i za nešto malo pozobati.
Poslijeratno razdoblje u Pojezerju, priča Ivan, „obilježila je borba dvojice komunjara, Ante Raosa i Ante Barbira – Kralja, oko mjesta na kojem će se izgraditi buduća Vinarija Vrgorka“.
- Bila je to iscrpljujuća borba između njih dvojice u kojoj su padale teške riječi, a jednom su se čak i potukli. Ante Barbir je želio da se vinarija pravi tamo gdje su vinogradi, a Ante Raos, koji je bio poslanik u Zagrebu za ovaj kraj, vukao je na Vrgorac. Na kraju je pobijedio Raos.
- Sjećam se kao da je jučer bilo kad je taj Raos došao u Veliki Prolog držati politički govor. Skupili se ljudi iz Staševice, Barbira, Otrića, Dusine… , a u jednom trenutku sam podigao ruku i zatražio riječ. Kad su me političari s bine uočili, rekli su mi:
- „Ajde, Vukušić, reci!“
- „Vidite li vi sad ovdje Antu Raosa. E, nikada njega ovdje više nećete vidjeti!“, rekao sam.
- Tako je i bilo.
A onda je Ivan 4. travnja 1964. godine odlučio „otići u svit“, a iz daleke Njemačke je sljedećih skoro 30 godina „svoju obitelj, suprugu Matiju i četvoricu sinova – Darka, Miju, Antu i Krunu, pomalo uvlačio u vinsku priču“ u kojoj je, barem prvih 20 godina, ključnu ulogu odigrala supruga Matija na čijim leđima je ostala briga o vinogradima. Stoga i ne čudi što su sinovi Darko i Mijo, koji su posljednjih godina izrasli u vrsne vinare, cijelu liniju destilata i likera nazvali – Matija.
Međutim, kako je Ivana po dolasku u Njemačku zahvatila loša sreća, zamalo da je cijela priča o vinogradima i vinariji krenula drugim smjerom.
- U Njemačku sam došao u neku slabu firmu, plaćalo se 3,5 maraka po satu i sjećam se da sam pisao pokojnoj majci i pokojnoj ženi da ću se, ostane li tako, brzo vratiti doma. U tri mjeseca gotovo svi iz te firme su dali otkaz i otišli, a mene ti u lipnju te 1964. godine Imoćanin Martin Dujmović obavijesti da se u Karlsruheu otvara rafinerija, „fabrika nafte i benzina“, i da se snalazim kako znam i umijem i pribavim papire, koji su mi tada stajali u sjedištu kotara, i dođem tamo raditi, jer obećana plaća je bila sedam maraka po satu plus terenski dodaci. Bio je to već fin novac, ja sam za 300 maraka tada kupio zemlju i lozu u Mijočuši. A onaj od koga sam kupio taj vinograd sebi je mogao priuštiti veliki plac za izgradnju kuće u Metkoviću!
- Ništa ovoga što danas rade moji sinovi ne bi bilo da nisam otišao u svit, ja sam sve započeo, a oni su nadograđivali.
- Ja sam bio majstor za proizvodnju vina na stari način, moje vino se prodavalo u primorju i išlo je u Crnu Goru za svatove, priča Ivan.
Sin Darko i nevjesta Kata pozorno su slušali Ivanovu besjedu. Za njih su vina, koja obiteljski proizvode više od 35 godina, medicina pa i ne čudi što su se, primjerice, odlazeći u Dubrovnik u bolnicu po operiranog oca, bili zaputili s „paketom najboljih vina za doktora“.
- Neka, treba malo pripaziti i tog doktora što ga je operirao, što mi znamo – ako bude živ za deset godina da ne moramo tražiti novoga, šali se Darko.
Koliko god Ivanovo sjećanje na davnašnje dane izgradnje tunela i sadnju svojih prvih vinograda bilo nevjerojatno vispreno, toliko je ideja njegovih sinova Darka i Mije bila još dublje poniranje u povijest.
Naime, počeci njihove vinske priče nekako se poklapaju s arheološkim istraživanjima u Vidu na mjestu nekadašnje Narone.
- U vinskoj priči sam po pola s bratom Mijom koji živi u Metkoviću. Zato je Narona! Kad smo počinjali, taman su krenula ona iskopavanja na području Vida koje je kasnije pretvoreno u muzej. Mediji su prštali od priča u kojima se spominjala Narona, Narona, Narona…, pa smo i mi podlegli tome i vinariju tako nazvali. Računali smo na prepoznatljivost imena i laku poveznicu s Metkovićem. Premda, žena mi je od početka vikala da tako ne nazovemo vinariju, jer – „Narona je propala, propast će i vinarija“!
- Iskreno, razmišljao sam i o promjeni imena. Jest, to je naša bivša općina, Otrić-Seoci su nekada bili u sastavu Općine Metković, a i danas se nekako najviše naslanjamo na njih. Ali, nakon 35 godina sam se navikao na to ime i, ipak, nećemo ništa mijenjati. Kći koja studira ekonomiju u Zagrebu, a pomalo se bavi i dizajnom, ima neke ideje pa ćemo vidjeti. Zadovolji li neke lokalne kriterije, možda nešto i promijenimo…
Darko ponosno naglašava da su brat i on sa svojim buteljama na kojima dominiraju natpis Narona i ilustracija augusteja s arheološkog nalazišta u Vidu s kipovima Gaj Julija Cezara, Marka Vispanija Agripe, Augusta, Tiberija, Germanika…, bili među prvim privatnim malim vinarijama uopće koji su još sredinom 1980-ih godina registrirali proizvodnju i prodaju vlastitih vina u buteljama.
- Za to vrijeme to su bila solidna vina. I još tada smo bili usmjereni na zlataricu, koju se tek danas ponovo otkriva, i koje imamo na skoro 10.000 trsova.
- No, meni se vremenom najveći izazov pokazao napraviti nešto više od plavca malog ovdje u polju, što sam i uspio. Bio sam tvrdoglav, priča s Pelješca i otoka me oduvijek intrigirala, posadio sam 2.000 loza i od 2016. godine plavac mali iz našeg polja je vrhunsko vino.
Najnoviji izazov su našli u prošeku.
- Kad sam odlučio pozabaviti se time, nisam baš mogao dobiti neki savjet, a nipošto nisam htio biti „šećeraš“, odnosno netko tko pravi „prošek“ došećeravanjem. Za prošek se pripremimo tako što berbu obavljamo tek sredinom ili krajem listopada. Ono što ljudi ne razumiju, slador pri branju je nebitan, jer prosušivanjem bobica voda odlazi i ostaje pravi šećer, nema dodavanja, nema ništa. Mi od tone grožđa, a tu pomiješam zlataricu, plavac mali, plavku i muškat hamburg, u konačnici dobijemo samo 70 litara prošeka. Imamo već tri berbe namijenjene za proizvodnju prošeka iza sebe, ali još nijedan nije stavljen u promet. Onaj prvi je trenutno u bačvi i još dozrijeva, a imam i prošek od prošle godine kojim nadolijevam onaj prvi, a onda i ovogodišnji… Još nisam odlučio hoću li sva tri spojiti ili ću iz godine u godinu raditi zasebne prošeke.
Premda je s bratom poodavno, prvi, krenuo s buteljiranjem vina s vlastitim etiketama, Darko nikada u potpunosti nije odbacio prodaju grožđa kao jedan od izvora prihoda. U svojim vinogradima brinu o 30.000 loza, a u butelje ne napuni više od 5.000 litara.
- Nije proizvesti vino bez enologa ni jednostavno, a treba se i na tržištu puno toga poklopiti da bi vina prodali, pa vjerojatno i zbog toga mnogi još uvijek ostaju samo vinogradari i ne žele registrirati vlastite vinarije. Doda li se tome još i uvoz jeftinih vina, pokretanje vinarije nije baš nešto što te može samo po sebi motivirati. Zato je na području Jezera još uvijek najjednostavnije prodati grožđe.
- Mi smo davno zaključili da je saditi vinograd, čekati berbu, napuniti grožđe u kombi, prekrižiti se i krenuti do raskrižja u Vrgorcu na kojem trebam odlučiti hoću li za Split ili desno za Sinj čista utopija. I onda, kad dođeš, čekaš i moliš Boga hoće li i tko će ti taj dan kupiti grožđe. Jer, takvih poput tebe tamo je već njih 50! Umorio sam se od takvog iščekivanja milostinje koje u najvećoj mjeri izgleda kao noćna mora!
Darko je umirovljeni policajac koji je u počecima rada vinarije, kao tinejdžer, u Dubrovniku upisao studij vanjske trgovine i turizma, ali, nakon prve godine fakulteta, „uhvatilo ga da vidi malo svijeta“ pa se ukrcao na brod. Radio je kao konobar na kruzeru kompanije Princess Cunard i, da nije zaratilo, vjerojatno bi još dugo plovio. No, vratio se doma i kao dragovoljac sudjelovao u Domovinskom ratu.
Tada je sve bilo na leđima mame Matije, tata Ivan je još bio u Njemačkoj, a braća Darko i Mijo su ulijetali koliko su mogli.
Njihov stariji brat drži konobu Jezuite na Poljani Ruđera Boškovića u dubrovačkom Starom gradu.
- Kad smo krenuli, računali smo da je za ovakvu mikro vinariju potrebno imati nekoliko restorana i to će biti dosta. Pritom, ako još nešto možeš prodati i na kućnom pragu – odlično.
U 30 godina Darko i Mijo svoju poslovnu filozofiju nisu nimalo promijenili.
- Naša vizija nije u progresivnom rastu i gomilanju tankova od tisuće i tisuće litara. Da sam mlađi, možda bih i zagrizao na tu priču, ali više od 5.000 litara ne želim raditi.
U društvenom životu Otrić-Seoca, u kojem je tek jedan kafić „zločestog“ imena Bad, Darkova kušaonica s kaminom i desetak peka uvijek spremnih za upotrebu doživljavaju se kao eno-gastro hram.
Njegova supruga Kata tvrdi da njima nikada nije dosadno te da upravo zbog protoka velikog broja ljudi, koji im svakodnevno hodočaste, „kuću krečimo već 15 dana, jer čim netko naiđe mi sve zaustavimo i družimo se s njima“.
- Pogedajte samo ispod kamina, peke svih fela, to je strašno. Darko radi kruh od svega – raži, heljde, kukuruznog brašna. A kako je strastveni ribolovac i lud za žabama koje lovi po Matici, u zamrzivaču je za ekipu uvijek spremno i oguljeno najmanje 200 komada za ekipu koje sprema ili u brudetu zajedno s jeguljama i ploticama ili pohovane, premda su mu najdraže u rižotu. A i puževi su mu dragi, onako kad se dinstaju i krčkaju u vinu pa uz malo ljutike.
Kata napominje da nikako ne zaboravim spomenuti da je upravo njezina majka, Mladenka Zloić, najzaslužnija što su Otrić-Seoci postali poznati i po kamenim kuglama koje je Ministarstvo kulture zaštitilo kao kulturnu baštinu Republike Hrvatske.
- Kamene kugle? To je moja majka Mladenka Zloić otkrila još prije 30 godina, puno ranije nego što ih se počelo nalaziti odbačene tijekom izgradnje tunela Šubir.
