Dugo sam čekao Antu Marevića, koga u Staševici svi znaju kao Cigu, na parkiralištu ispred crkve Svetog Staša, niti 20 metara od njegove kuće. Jednom, drugi put, treći put, četvrti…, telefon mu je zvonio, ali nije se javljao. Na kraju sam iz očaja nazvao njegove vinske prijatelje, Darija i Borisa Gašpara u obližnjim Umčanima, i zamolio ih da mi pomognu otkriti gdje se nalazi.
Za pet minuta Dario i Boris mi vraćaju poziv i javljaju da se Cigo ni njima ne javlja na opetovane pozive.
- Željko, ajde ti dođi do nas, čim vidi da smo ga zvali, odmah će nas nazvati i ti si za deset minuta kod njega!
Boris Gašpar je Cigin poslovođa u Luci Ploče i njegov poziv vrlo često znači „promjenu smjene na poslu“ i obvezu da se hitno uputi u Ploče nešto odraditi na nekom od strojeva. Cigo, naime, radi na održavanju mehanizacije u tom pločanskom gigantu.
- Nego, s obzirom na njegovo nejavljanje, što nije uobičajeno, razmišljam samo o jednoj stvari. Sad je sezona lova na šljuke i on ti je sigurno na nekom položaju uz cestu i čeka prelet tih ptica. A to ti traje 10-15 minuta, maksimalno, i vrlo brzo ćemo znati je li tako i bilo, objašnjava Boris.
Kod Darija i Borisa sam malo zamezio, zapričali smo se o novoj bačvi iz čuvene bačvarije Gamba iz Italije, koja je upravo pristigla, kušali smo fascinantni trnak u nastajanju, kao i senzacionalnu Jeku iz 2019. godine, kupažu plavca malog iz Svetog Ivana Dolca na Hvaru te vranca i plavke iz njihovih vinograda, koju rade u suradnji sa strastvenim kolekcionarom Danielom Čečavcem iz Krvavice pored Makarske, a onda je zazvonio mobitel.
- Kakve šljuke, nigdje nisam išao iz kuće. Upravo su mi prijatelji došli pomoći nešto raditi u podrum, a tamo nisam imao signal. Naime, čatrnju, koja se naslanja na kuću, preuređujemo u vinski podrum i kušaonicu, a tamo nema signala, čuo sam kako Cigo odgovara Borisu i poručuje da se što brže zaputim do njega, jer žuri u Peračko Blato „kod smokvara Tome Ostojića“, tamo se priređuje neka večera na kojoj se očekuje da je on spremi.
- Neka tvoji prijatelji počnu kuhati, ti ćeš im se pridružiti za sat vremena, odgovaram Cigi, a on će potom meni:
- Ha, ha, ha, ne skuham li to ja, neće ti oni ništa večeras pojesti. To samo ja radim!
- A što ćeš im kuhati večeras?
- Neku sipu i hobotnicu koju smo prije dva dana ulovili prema Drveniku.
Hrana je, uopće, tema o kojoj Cigo najviše voli pričati. Kad se raspriča o svemu čime njegov rodni kraj obiluje u izobilju, od lova do ribolova, naprosto se nameće pitanje kad on uopće stigne koketirati i s divljim gudinima i šljukama i Lukom Ploče i kuhanjem kod prijatelja i radom u vinogradu i podrumu…
- Ni sam ne znam, nekada prođu i tjedni da me žena uoči tek kad joj se navečer ušuljam u krevet, šali se Cigo.
- Zašto te zovu Cigo?
- Taj nadimak vučem od ranog djetinjstva, valjda zato što sam ovako tamnoput. Nikad nisam zaboravio da su me godinama znali dočekivati i ispraćati pjesmom:
- „Cigo-migo na tri točka,
Posrala te moja kvočka.“
- Dobro, a zašto je lov na šljuke bila prva misao na koju su pomislila braća Gašpar tražeći odgovor gdje bi ti mogao biti?
- Zato što je sad sezona lova na šljuke. Zato što me svi znaju kao strastvenog lovca. I zato što svi koji se imalo razumiju u lov znaju da je prelet šljuka nešto najljepše što postoji na kugli zemaljskoj!
Kad sam čekao Cigu, noć se taman bila nadvila nad Staševicom, taman kad se šljuke s brda strelovitom brzinom spuštaju u polje.
- Inače, je li imaš neko omiljeno mjesto za čekati taj prelet šljuka?
- Čeke se mijenjaju kako šljuke mijenjaju obitavalište. Mi se tome prilagođavamo, selimo za šljukama.
- Koliko traje taj prelet?
- Jako kratko, možda pet minuta.
- I uvijek znate kad će naići?
- Možete po njima ravnati sat. I lete toliko brzo da, kad ih pogodite, nekad padnu stotinu metara dalje.
- Koliko si najviše u jednom lovu potamanio šljuka?
- Na prelet sam upucao najviše 7 komada. A na pogon sa psima i do 17-18 komada. Naime, dosta šljuka ostane tijekom dana u polju hraniti se, na njih idemo sa psima. Najčešće to bude zato što im bura ne dopusti let natrag u brdo. E, tada su u klopci!
- I što radiš s tolikim upucanim šljukama?
- Umotavam ih u pancetu pa na toć, tepsiju ili roštilj. Šljuke su u svakoj izvedbi delicija, to je carsko meso.
A Cigine riječi nisu neutemeljene, jer su se šljukom kao vrhunskom poslasticom bavili i neki veliki književnici, poput Ivana Sergejeviča Turgenjeva. A bonkulovići tvrde da su šljukina neočišćena crijeva delikatesa, kao što joj je i drek kraljevski, naročito namazan na kruh!
Cigo nema arsenal oružja, poput nekih njegovih kolega vinara koji u lov idu sa čak pet pušaka, njemu je i njegova „sačmarica, 12-ica, premda ne u najboljem stanju“, sasvim dovoljna i dobra.
- Lov je ovdje tradicija i svaka kuća ima barem jednog blesana koji se time bavi.
- Za tebe se priča da si najjači za divlje svinje?
- Da, daleko sam najjači za svinje!
S druge strane maske ovoga „hladnog ubojice životinja“ krije se jedno potpuno drukčije lice. Iza kuće je jedan ogroman otvoreni prostor u potpunosti podredio dvama ogromnim „divljim gudinima“ s kojima neizostavno svaki dan provede barem sat vremena u njihovom hranjenju. Pronašao ih je prije dvije godine tijekom lova, kad su bili mali praščići teški tek 2-3 kilograma.
- I što radiš s njima?
- Ništa. To su moji ljubimci!
- Kako se zovu?
- Jole i Cura.
- Znaju li oni da o njima brine najveći strah i trepet divljih svinja u Jezeru?
- Oni su naši jarani.
- Znači, Jole i Cura neće završiti u tanjuru?
- Ni čut.
- Gdje ideš u lov na divlje svinje?
- Tu na Rilić, u Slavoniju, Liku…
- Imaš li neki zavidni trofej?
- Imao sam više trofejnih ulova. Jedan vepar je imao kljove od 31 cm, drugi 28, treći 24…, a to su sve zlatne medalje.
- Koji lov ti je ostao u sjećanju kao najegzotičniji?
- Svaki lov je na svoj način poseban, ali pamtim kad smo na pogon ubili jednog kapitalca s kljovima od 28 cm i 200 kg težine. To je ono kad ga loviš sa psima. Lov na pogon sa psima mi je najveća draž.
Za Cigu se može reći da je, vjerojatno, najmlađi vinar u Jezeru. Svoje prvo vino je odjenuo u etiketu tek 2018. godine. I, prisjeća se, osjećao se zbog toga „jako sretno“.
Kad ga upitate gdje se vidi na vinskoj karti, skromno će odgovoriti da proizvodi „srednja vina po nekoj pristojnoj cijeni“, ali i da bi za deset godina htio imati 15.000 loza plavke i baviti se samo tom sortom.
- Plavka najbolje ljubi naš kraj!
Za ulazak u vinsku priču, tvrdi, nije mu trebala nikakva posebna motivacija, jer – njegovi su bili „prvi koji su u polju zasadili lozu“.
- To svi znaju. Ja sad radim 24.000 loza, to mi je drago, jer da nije – ne bih radio! Ruku na srce, ovdje sada gotovo svaka kuća uzgaja grožđe, ali vrlo mali broj njih i proizvodi vino.
- Mi smo prisiljeni imati finalni proizvod, jer ne budemo li ga imali, nećemo imati ništa za raditi. Dakle, ovdje sve trebamo prodavati na malo i samo tako ćeš osigurati svoj opstanak.
- U mom razredu u osnovnoj školi u Staševici bilo nas je 29 učenika, jedini sam ja koji je ostao obrađivati polje!!! Nitko drugi, svi su otišli od Njemačke do Amerike. Jedini ja sam ostao, puno toga mi je i natovareno, ali – ja to volim! Da nije tako, vjerojatno bih i ja otišao. Meni je rad u polju strašan gušt.
Od ukupno proizvedenih 4.000 litara vina, Cigo polovinu od toga podijeli besplatno. Kaže, materijalni probitak mu nije u prvom planu.
- Svaki početak je težak i dobar dio se mora podijeliti!
Zatekao sam ga u završnim radovima preuređenja čatrnje u vinski podrum. Bilo je najlogičnije odmah ga upitati računa li u budućnosti vodu koja se slijeva u čatrnju automatski pretvarati u vino.
- Grožđe ovdje, svi kažu, ionako nije neke kvalitete pa ćemo vodu pretvarati u vino!
- Nije baš da sam vidio slučajeva da je netko od vinara čatrnju pretvorio u vinariju?
- Dobar je to prostor, pod zemljom je, prostran, fino izoliran, idealna je temperatura. Inače, čatrnja je bila u upotrebi 40 godina, sve dok je nedavno nisam odlučio prenamijeniti.
Cigo je uvjeren da dosadašnja proizvodnja grožđa u Jezeru, koja se zasnivala na obilnom urodu, a zbog čega je slador rijetko dosezao 14 grama, više nije održiva te da je neminovno smanjiti prinose na maksimalnih dva kilograma po trsu.
- Svima koji su to shvatili i počeli primjenjivati u praksi slador je skočio do nedavno nezamislivih 19-20 grama. Vinogorje Jezero s ovakvim pristupom tek počinje svoju priču.
Cigo se voli pohvaliti da je, kao mladić od 20 godina, bio član posade Staševice koja je na Maratonu lađa 2008. godine, na sveopće iznenađenje, pobijedila i u rodno selo donijela prijelazni štit kneza Domagoja.
- Gdje ste trenirali?
- Na Matici, tek nekoliko metara širokoj rijeci dugoj 15 kilometara. Imali smo oko 50 opakih treninga prije utrke. Maticu smo u više navrata cijelu preveslali tamo-vamo, onda smo se prebacili na more i veslali prave maratone, od Ploča do Metkovića i natrag, dvostruko više od duljine staze.
- I, kako je izgledala utrka?
- Što ću vam pričati, satralo me. Imao sam na cipelama žute vezice, a mislio sam da su crne – eto kako mi je bilo. Satran, dehidriran, ni živ ni mrtav.
- Kakav je bio osjećaj dolaska na cilj kao prvi?
- Uf, neopisivo.
- A Noć prvaka u Staševici?
- Najbolja fešta ikada u ovome kraju. Jedini smo mi ispekli 30 janjaca, bika, nitko drugi to nije radio, podijelili 2.000 litara piva, vina, sve se davalo džaba, jedino u Staševici, drugdje se naplaćivalo. Bio je i Dražen Zečić, on je pjevao…
Cigo je prije nego što se zaposlio u Luci Ploče radio i kao mesar, ali mu je taj posao dosadio. No, ne i ljubav prema mesu i mesnim prerađevinama. Samo za kućne potrebe on godišnje osuši 30-40 pršuta, proizvodi kulene, šokole, kobasice od divljači i muflona – „bit će za u kuću mesa sigurno oko tone“!
Pritom s prijateljima često ide i u ribolov „natežući“ se s policijom, jer nije baš da vlasti oduševljava učestalo bacanje parangala sa 100 udica.
A brine i o 30 košnica za pčele.
Kad sve to stigne napraviti?!
