IVICA RADALJ – Prcin praunuk koji od zloždera želi napraviti spomenik tvrdom kamenu

1242

 

 

Ivica Radalj je Vrgorčanin s makarskom adresom. Ili Makaranin koji nikada srcem i dušom nije napustio Vrgorac. U dugom razgovoru kojeg smo vodili stojeći u tijesnim kutcima njegove garažne vinarije na ulazu u Vrgorac iz smjera naplatnih kućica na izlazu s autoceste, Ivica je i sam dao obol priči o svojim korijenima. I to, nego kako, pozivajući se na iskazivanje nježnosti supruzi koja, eto, nije mogla biti nijedna druga nego baš – Vrgorčanka!

  • Nedavno sam se nešto s njom zapričao i rekao joj kako mi nikada u životu nije bilo palo na pamet zavoditi neku Makaranku, jer ne znam kako bih joj objasnio da je ovo ovdje u Vrgorcu lijepo!
  • Da ne bude zabune, živim i uživam u Makarskoj, Makaranima je taj grad bogomdan i sve izvan Makarske njima je – daleko. E, kako bih ja nekoj Makaranki rekao za neku lozu i vinograd.

 

Ivica je od Zabiokovlja, od onih „vlaja s Himalaja“, posebnog i nenadomjestivog soja ljudi kojima, objašnjava, „tvrdi kamen je jako bitan u životu“.

  • Što te toliko veže uz kamen kojeg desetljećima mnogi napuštaju ili su spremni napustiti ga?
  • Strašno sam vezan uz taj kamen i vrlo često sam u Vrgorcu sa svojom ženom koja je, usput rečeno, iz Vrgorca, išla je sa mnom zajedno u školu, završila Ekonomski fakultet, magistrirala, radila kao direktorica u Splitskoj banci, ali ni iz nje Vrgorac nikako da izađe. Dakle, ukratko, ponosni sam Vrgorčanin koji još nije dosanjao san kojeg dugo snivam.
  • A što to maštaš?
  • Tko ne sanja, taj i ne dosanja! Želim od svoje kuće u Vrgorcu napraviti mjesto susreta, pažnje, ljubavi, zajedništva, pjesme i veselja. Evo vam primjer mog Likara. On ima prekrasnu kuću u Gornjim Tučepima s konobom kakvu nigdje nisam vidio. On svaki Božić i Novu godinu preseli iz Makarske u Gornje Tučepe i ljudi se kod njega gore samo izmjenjuju, nema broja koliko ih kod njega pohodi. Ja u tim pozitivnim primjerima crpim energiju.
  • Ukratko, daj djeci u djetinjstvu mirise i boje zavičaja i stvori im neke uvjete, uvijek će se odnekud rado vraćati!

Likar kojeg Ivica spominje je Marin Bušelić, liječnički radoholičar iz makarskog Doma zdravlja, dobri duh vinske scene Makarske rivijere, i, što mediji baš i nisu primijetili, hobistički zanesenjak koji je, kao takav, uporan i tvrdoglav u svom perfekcionizmu, na posljednjem Decanterovom ocjenjivanju u Londonu 2020. godine, zajedno sa svojim partnerom Damirom Rakićem, za svoj Plavac mali Kapja zaslužio 90 bodova i srebrnu medalju. Ivica i Likar se znaju jako dugo, a u povijesti njihovih vinskih priča zauvijek će ostati upamćena enogastronomska druženja na Šari, zajednički obilasci vinskih sajmova i fascinantne senzacije koje su širom otvorenih očiju doživljavali kušajući vina poput Miloševa Stagnuma iz 2001. godine.

I upravo u tim neprekidnim zajedničkim komentiranjima svega i svačega iz vinskog svijeta, koja su svoj ring imala na terasi hotela Dalmacija u Makarskoj, Ivičina želja za ulaskom u vlastitu vinsku priču dobila je svoj katapult. A još kad Ivičinu želju odobri i žena, što je, također, odlika svakog pravog muškarca s tvrdog kamena – ženina je zadnja, vinska priča je mogla krenuti.

  • Nema tu čuđenja, u obitelji sve mora biti dogovorno!
  • Meni je vinograd cijeli život neka igrica pored poslova kojima se bavim. Kad sam se vratio 2009. godine iz Zagreba, s ocem sam otišao raditi vinograde.

U svom makarskom kružoku Ivicu su vinski prijatelji nebrojeno puta savjetovali da u svoje vinograde ubaci chardonnay te da u svoja bijela vina intervenira „sa slavonskim začinom“, što je uljepšani izraz za učestalu praksu u brojnim vinarijama na obali – dodavanje graševine, ali Ivica to nikada nije napravio. Sad više ne želi o takvim akcijama ni pričati niti su mu u primisli!

  • Možda iz hobističke lijenosti, ali uživao sam u privilegiju raditi s onim što hoću raditi. A moj izbor od prvoga dana je bila medna, lokalna sorta. Koju, kao i Vrgorac i cijelu Zagoru, volim zato što je moja! I zato ću, vjerojatno, dok god se budem bavio vinarstvom, biti i ostati hobist. Neki kažu – hobist mednist!

Ivičina opsjednutost mednom može se promatrati i kao teško breme koje je, možda, čak i preteško za nekoga tko je u vinskoj priči isključivo hobistički. Ipak je Ivica trenutno jedini proizvođač vina od te sorte izrazito popularne „iza Biokova“, između Župe i zaseoka Garmazi do Vrgorca i Dusine.

 

Njegovi vinogradi su u mjestu Kozica, na južnoj ekspoziciji Svetog Mihovila, na 400 metara nadmorske visine.

  • Ja sam trenutno možda jedini proizvođač medne, ali nipošto ne smijemo smetnuti s uma da je krajem 1990-ih godina nekadašnji visokopozicionirani policijski dužnosnik Vjeko Opačak bio taj koji je utro put toj sorti u nebeske visine.
  • ???
  • Da, da, sad to djeluje kao podatak iz Ripleyeve knjige „Vjerovali ili ne“, ali već se zaboravilo da se Opačkova medna u malenim bocama od dva decilitra iz njegove vinarije u Gornjim Tučepima točila na letovima Croatia Airlinesa!

Nije to jedini „bizaran“ podatak kojeg Ivica iznosi pričajući o medni.

  • Kad su momci s Agronomskog fakulteta u suradnji s Udrugom vinogradara i vinara Grada Vrgorca pokrenuli projekt revitalizacije autohtonih sorata kroz klonsku selekciju zlatarice i trnka u vinogradu obitelji Bašić u Rašćanima u ambijentu u potpunosti nekontaminiranog prostora, ja sam ih malo proveo kroz stare nasade po Zabiokovlju – od Župe, Rašćana, Kozice, Dragljana i Ravče pa do Zavojana. Bili su fascinirani činjenicom da je od bijelih sorata u tim starim vinogradima čak u 90 posto slučajeva bila zastupljena medna. No, još fascinantnije im je bilo saznanje da su u dosta slučajeva naišli na stare loze za koje su procijenili da su preživjele filokseru!!!

Rijetkost je i da je Ivica uz očevu pomoć naslijeđene vinograde od djeda Branka i pradjeda Mate, poznatog i kao Prce – otuda obiteljski nadimak Prcin, postupno širio kupujući obližnje parcele da bi danas došao do, za taj kraj nevjerojatnih, 7.000 četvornih metara u komadu.

  • Ćaćina mater, koja je bila Vekić, bila je dotarica koja je u miraz donijela i ogromno imanje od 15 hektara, koje se danas vidi s autoceste kad se spuštate s Gornjih Rašćana. U vrijeme prve karantene koju smo imali zbog korone, otac i ja smo očistili i izbagerisali oko 3.000 kvadrata te zemlje i pokušat ću na sjevernoj ekspoziciji Biokova posaditi još vinograda, kao što su nekada tamo i bili.
  • Zar tamo ikad ima Sunca?
  • A ne, nije vam to kao u Župi, gdje se Biokovo nadvilo nad selom i Sunce zalazi oko 13-14 sati. S druge strane, imate u Jezeru predjela oko Barbira i Draževitića gdje u jednom dijelu godine 12 dana po cijeli dan uopće nema Sunca!
  • Dakle, prošlo ljeto sam gotovo svakodnevno išao pratiti zalazak Sunca i ljeti vam je to maksimalno jedan sat manje, što i nije loše, jer se loza noću oporavi.

Opisujući grozd medne, Ivica ističe debljinu zrna zbog koje su svojedobno bobice zarezivali po pola i „sušili kao grožđice za kolače“.

  • Dakle, rezali bi je zbog mesnatosti na pola. Vjerujem da su je u nekim dijelovima Dalmacije baš zbog toga prozvali rizavac. Opet, neki Imoćani su mi rekli kod njih, zbog veličine bobica, mednu zovu botun.
  • Mednu često zovu i zložder, jer je bila dobra zobica za najesti se. I ja se toga sjećam, jer je djed redovito pod gredu ostavljao grozdove koje si i u prosincu mogao uzimati i grickati. Jest, ona bi se osušila, ali, kako je mesnata, imalo se što i dalje pojesti.
  • A zašto je medna – zložder?
  • Jer bi kao takva dobro poslužila za prehranu u zlim vremenima. Ovdje ćete češće za ovu sortu čuti da je zovu zložder nego medna!

 

Premda Ivica svojim izgledom više ostavlja dojam suvremenog uredskog poslovnjaka ili nekoga kome fizički posao baš i nije neki modus operandi, on nikada neće izbjeći priče o djetinjstvu u Vrgorcu i o mukotrpnim berbama grožđa u Vinima, gdje je njegova obitelj s majčine strane imala 20.000 loza. Ruku na srce, koliko god berba bila teška, teže bi mu bilo da je tih nekoliko dana išao u školu. Grožđe bi se stavljalo u kamione i vozilo na zelenu tržnicu u daleku Derventu.

Ni djed Branko Radalj također nikada nije zapustio svoje vinograde, pa je valjalo pomagati i u tim vinogradima.

Inače, djed Branko je u vrijeme Ivičina formativnog odrastanja bio direktor vrgoračke podružnice autobusnog prijevoznika Laste, koja je kasnije promijenila ime u Jadrantrans, a i otac je u toj firmi radio kao vozač autobusa.

Stoga ne čudi što je Ivica, koji je od malena slušao priče o autobusima, nakon svršetka gimnazije u Vrgorcu upisao Fakultet prometnih znanosti u Zagrebu na kojem je diplomirao cestovni promet.

Po svršetku studija prvo je radio u Ministarstvu prometa u Inspekciji cestovnog prometa i prijevoza. I to kao Ivica Radalj Prcin u društvu s Ivanom Sprčićem iz Metkovića, koji mu otvoreno priznaje da mu se brat nije mogao nositi s teretom prezimena pa ga je promijenio.

Na poziv povratnika iz Australije i zemljaka iz Makarske dolazi u Makarsku raditi u Prometu, autobusnom prijevozniku, i tamo ostaje dvije godine. A kad je shvatio da je između vlasnika tvrtke i njega prevelik generacijski jaz, prihvaća ponudu Rajka Zelenike, vlasnika Globtoura iz Međugorja, i s njegovim nećakom preuzima vođenje kupljene prijevozničke tvrtke Croatia Bus.

  • Ja sam s Rajkom imao neki dogovor da nakon pet godina „napravimo inventuru“ i, ako budem odradio ono što smo se dogovorili, da mi u dotu nekoliko manjih poslova i dalje krenem svojim putem. Ne mogu ja nigdje na puno godina, takav sam.
  • „A što ti je to dota?, upitao me Rajko kad sam mu se obratio.
  • Miraz.
  • Jesam li napravio ono što smo se dogovorili?
  • Jesi
  • Jesmo li se bili dogovorili što ćeš mi dati ako ti odradim ono što smo se dogovorili?
  • Jesmo.
  • Stari, šesta je godina, ja ti idem ća.“
  • Rajko je održao svoju riječ i dao mi dva-tri prijevoznička posla na kojima sam pokrenuo prije dvije godine svoju malu autobusnu firmicu s nekoliko mini-buseva. Jedan od tih autobusa, s vozačem iz Ploča, Antom Jelavićem, vozi osnovnoškolce od Drvenika preko Zaostroga, Podace i Brista do Gradca i natrag te srednjoškolce u Ploče. Dva autobusa su na području Makarske i jedan za radnike na području Vrgorca.

 

Iz razdoblja rada u Croatia Busu Ivica pamti jedan svoj razgovor s Rajkom Zelenikom koji mu je, aludirajući na Ivičino ranije radno iskustvo, rekao da se može pohvaliti „da je bio sa svih strana šanka“.

  • Kao, bio sam u Ministarstvu prometa, pa sam išao u prijevozništvo u Promet Makarska, a onda kod njega u Croatia Busu. Odgovorio sam mu da njegova tvrdnja nije točna, jer nekad te život odnese da trebaš i leći pod šank!
  • Sjećam se da mi je Rajko jednom rekao kako mu je pun k… poljoprivrednika u firmi. A zašto? Mi u Švicarskoj, završili neki posao, a ja njemu:
  • Uf, sutra ujutro sam u vinogradu.
  • I, sad on ne može vjerovati kako mi to može biti napeto. Naime, često mi je pričao o svom djetinjstvu i težini odrastanja s luđačkim radom na zemlji.

Ivica je u vinsku priču krenuo poštujući svoju obvezu koju kao sin mora imati prema ocu i pomagati mu u vinogradu. No, pomaganje ocu je vrlo brzo preraslo u savjetovanje ocu pa u potpuno preuzimanje inicijative u smjeru širenja vinograda.

  • Pritom su mi ti odlasci u vinograd postali fantastična terapija! Alo, imao sam službenu Škodu Superb s kojom sam prešao 600.000 kilometara, pa zamislite gdje i koliko sam sve dopirao s njom i što mi je s takvom kilometražom u autu značio dolazak u vinograd.
  • Kad shvatite da vam terapija pomaže, onda je počnete malo više primjenjivati pa posadite nešto novo, onda otac javi da onaj pored prodaje neku parcelu – „Daj vidi bi li to uzeo!“

Paralelno s pomaganjem ocu u vinogradu, širi se i kružok vinskih prijatelja u Makarskoj. Stvara se pozitivno prijateljsko vinsko ozračje koje je Ivici postalo dodatna stimulacija za nove ideje u svojoj vinskoj priči.

  • Opet, svjestan sam da zbog posla ne smijem previše zagristi taj kolač, a, da vam budem iskren, ne želim ni postati rob vinograda i podruma. Želim da ta vinska priča bude samoodrživa, ali ne želim živjeti od toga.
  • Jesi li zato vinariju nazvao Mȉra?
  • Mȉra je filozofija življenja. U svemu treba pronaći mȉru. Na etiketi piše:
  • „Medna, rič zavičaja.“
  • A na kontraetiketi:
  • „U mȉri pronađoh svoju rimu!“

A kako ta mȉra izgleda u praksi? Ivica bi rekao – „pomalo neozbiljno“. Jer, zna se dogoditi da u podrum ili vinograd ne dođe po dva tjedna!

  • Da mi netko kaže da u svojoj kušaonici moram ljeti biti svaki dan, odmah bi to odbio – nemoj mi tovariti obvezu svaki dan! Tu sam ja već zona komfora, a to je Makarska učinila od mene. Znači, daj mi svega pomalo i daj mi sjesti.
  • Da ja, opet, brinem zbog toga i da sad stalno jurim u vinograd i podrum, došao bih pod stres i to više ne bi bilo to.

Ukratko, Ivici je vinska priča hobi. Doduše, skup hobi, jer samo bačva, koja mu je neki dan pristigla iz bačvarije Momo, koštala ga je 5.000 kuna.

  • Mislim da čovjek današnjice ne može funkcionirati bez nekog hobija.

No, i kao hobistu nije mu teško utabavati nove staze kojima ga i ostali vinari iz vrgoračkog kraja slijede. Primjerice, počeo je surađivati s Josipom Volarevićem iz Vinograda Volarević iz Komarne, odnosno Metkovića, i po njegovim naputcima je u potpunosti prešao na ekološki uzgoj grožđa. Prošle godine je, tako, imao samo pet tretiranja loza, i to algama.

I onda opet priča o Zagori i tvrdom mentalitetu svojstvenom za ljude s tvrdog kamena.

  • Izričaj Zagore i krša je u tome što smo u mnogim stvarima uistinu nevješti. Ja to ovako objašnjavam… Neki dan čitam da je u Dalmaciji najmanji broj medicinskih djelatnika spreman za cijepljenje. U Dalmaciji najmanji odaziv žena na preventivni pregled dojki ili muškaraca na kolonoskopiju. Stanite ljudi, što se to s nama događa?! Nije za reći, ali to vam je definicija provincije. Imamo tu tvrdoću.
  • Evo vam primjer berbe. Ja vam pred berbu sve odnesem u laboratorij u Vinariju Nuić, oni mi izmjere pH i onda odlučim kad ću ići. U svakom slučaju, meni nitko za odlične rezultate nije rekao „bravo“ ili „dobro si to izmjerio“, ali potajice su svi za mnom išli u berbu tako da se berba medne zadnjih godina pomaknula ranije za deset dana nego što se prije radilo.
  • Što sam zaključio? Ne bacajte bisere pred svinje. Ako svi ti moji susjedi ni nakon 6-7 godina nisu bili u stanju potapšati me po ramenu ili reći hvala, ne tražite od njih više nikakav poticaj. Odlični su to ljudi, ali oni su tvrdi kamen!