DRAGO MIHALJEVIĆ PILAČ – Posveta pradjedu koji je pilenjem bikova na pola obitelji dao identitet

645

Bio jednom Ivan Mihaljević, vrijedi Dusinjar koji je 1922. godine otišao u Argentinu trbuhom za kruhom.

Bilo jednom pismo koje je Ivan Mihaljević, četiri godine kasnije, iz daleke Argentine poslao supruzi i kćerima Slavki, Stani i Maći, u kojem im čestita Božić i Novu godinu. Vrlo brzo nakon te „Božićne čestitke“, kako je naznačio na kuverti, Ivan se vratio u rodni kraj i trajno obilježio svoje obiteljsko stablo koje se nakon njega i sina Ante nastavilo račvati pod nadimkom Pilač. Ivana njegovi nasljednici toliko štuju da, stotinu godina kasnije, prva dva vina proizvedena u Vinariji Pilač u Vrgorcu nose naziv po položajima na kojima je Ivan svojedobno posadio svoje prve vinograde – Oklajak i Bovan.

A i „Božićna čestitka“ iz Argentine se čuva poput relikvije i, višestruko uvećana, zauzima počasno mjesto na zidu restorana u velikom Centru Pilač u Vrgorcu u kojem se nalazi i fitness dvorana, kafić, trgovački centar Tommy, cage box za mali nogomet te vinarija na tri etaže kapaciteta zavidnih 350.000 litara vina.

  • Mi s razlogom štujemo našeg pradjeda. Naime, na ime Drago Mihaljević u Vrgorcu će vam se odazvati petorica. A čak tridesetorica ljudi nose ime Ante Mihaljević. No, kad kažete Drago Pilač ili Ante Pilač, onda smo to samo moj brat i ja, kao što je Ivica Pilač, naš otac, samo jedan u Vrgorcu. Pilač je naš obiteljski nadimak, a pradjed Ivan nam je svojom pričom o pilanju bikova na dvije polovine dao tu prepoznatljivost, ispričao je Drago Mihaljević, prvi čovjek obiteljske Vinarije Pilač.
  • Što je to radio u Argentini?
  • Njemu je u Argentini bio posao na nekoj traci piliti, odnosno rasijecati bikove na dvije polovine. Kad se vratio kući i objasnio što je radio, dobio je nadimak Pilač – čovjek koji je pilio bikove po pola!
  • Dakle, kad se ovim pismom javio prabaki i kćerima, on je već tada bio odlučio da nema više što tamo raditi i da je veća sirotinja nego što je bio ovamo. To je pričao mom ćaći, jer je živio sve do 1981. godine, kad je umro u 90. godini života. A moj ćaća uvijek priča da mu je pradjed, njegov djed, govorio kako je otišao iz kamene kuće i pristojne obitelji u Dusini, a u Argentini je živio u nekoj slamarici kao najgora sirotinja. Srića je da je bio pismen i brzo je naučio jezik pa je brzo spoznao stanje stvari i brzo odlučio vratiti se natrag.
  • Od pradjeda se priča račvala na dvije strane. Jedna je išla preko Ivana Mihaljevića Pilača, a druga preko Luje, njegova brata, koji nije imao nikakav nadimak.

Prema Draginim riječima, „Mihaljevići vam dolaze iz brda iznad Dusine, moj pradjed i njegov otac su se rodili gore pod polama, jedan zid kuće im je bio pola, a tri zida su oziđali“.

  • Što je pola?
  • Pola je velika kamena stijena. Onda su se spustili 200 metara niže te na brdu Gradina izgradili kamenu kuću koja je i danas čitava. Taj dio se inače zove Mihaljevića Selo, a odatle se onda naša obitelj spustila u Dusinu.

Ako je Ivan Mihaljević – Pilač dao identitet svojim nasljednicima, onda je njegov unuk, Dragin otac Ivica, Pilačima pružio materijalnu sigurnost i utro put dalekoj prepoznatljivosti.

  • Vinarija Pilač je ćaćina ideja, priznaje Drago pričajući o ocu kao „pametnom čovjeku koji je, kao muško dite, morao ostati na selu“.
  • Završio je u Pločama za automehaničara, ali u svojoj struci je radio samo kod kuće servisirajući traktore nakon što bi posvršavao sve poslove na polju. Djed Ante je bio u Njemačkoj, a imamo puno voćaka, tako da je sva poljoprivreda bila na tatinim leđima.
  • Kad se pojavio Dalmastroj, a tata je bio dobar varilac, dobio je posao u toj firmi u kojoj je u pogonima u Vrgorcu i Rašćanima radio sedam godina. I to je jedini posao kojeg su u našoj obitelji imali, a koji je bio u nekoj državnoj firmi.

 

Drago se nije ni rodio kad je tata Ivica 1987. godine u Bristu kupio 540 centimetara dugu pasaru koju je, potom, sa susjedom koristio kao mobilnu trgovinu voćem po plažama Brela, Baške Vode, Podgore, Tučepa…

  • Time smo se kao obitelj bavili sve do 1990. godine, svaki dan se na toj brodici prodavalo oko 500 kilograma voća, a pritom smo držali i tri štanda. Na jednom je bio i djed Ante, povratnik iz Njemačke.
  • Djeluje kao da ste bili ogroman pogon?
  • Pa i nismo baš. Mi smo imali samo dva hektara površine pod voćem, ali sve smo prodavali. A imali smo i plastenik…
  • Što ste sve prodavali?
  • Prvu breskvu smo imali na Svetog Ante pa do 1. rujna, stolno grožđe od sorte kardinal, šljive, jabuke…, sve se prodavalo kao konzumno. Onda se sredinom rujna počelo brati vinsko grožđe pa do 15. listopada.

A onda je Ivica s rođakom 1990. godine pokrenuo tvrtku Jamatva, koja je na svom vrhuncu imala 15 poljoprivrednih trgovina od Zadra do Orebića i u kojima se ostvarivao godišnji promet od 50 milijuna kuna.

  • Jamatva je bila majka svega!

 

Drago se prisjeća očeve ideje i nagovaranja drugih vinogradara iz Dusine da 2000. godine prestanu biti samo proizvođači grožđa, unaprijede kvalitetu vina, kojeg se do tada proizvodilo u malim količinama isključivo za vlastite potrebe, te izađu na tržište kao – vinari.

  • Iskreno, sva vina u cijeloj Dusini koja su se proizvodila do 2000. godine bila su izrazito loša. Očeva ideja je bila dobra, ali tada još nije bilo razvijeno tržište te se priželjkivana kolektivna transformacija Dusinjara od vinogradara koji samo prodaju svoje grožđe u vinare, koji bi prodavali svoja buteljirana vina, nije dogodila. Tada se u Dusini u svim podrumima moglo naći možda 4-5 kvalitetnih vina. Koliko je očeva ideja bila vizionarska neka vam sugerira i podatak da danas u podrumima u Dusini možete naći 30-40 izvrsnih vina! Kvaliteta je bitno unaprijeđena, pitanje je samo kad će se i drugi odvažiti napraviti dodatni korak u samostalnom izlasku na vinsko tržište. Ljudi su shvatili da ona žarko žuta, izgorena vina više nikome ne pašu, žele svježinu, aromatiku, dosta im je oksidacije…

Zvuči pomalo čudno, ali ključni događaj u transformaciji obitelji Pilač dogodio se u Draginom 8. razredu osnovne škole 2006. godine, kad je, tvrdi, „sam sebe odlučio poslati na školovanje za tehničara biljne proizvodnje u poljoprivrednu školu u Kaštel Štafilić“!

  • To je bila isključivo moja želja i odluka, kao klinca s 15 godina! Majka Mira je više naginjala da izaberem u Vrgorcu nešto stručno, ili za mehaničara ili kuhara, da joj dijete tako mlado ne ide u drugi grad i to u dom.

Koliko je Drago odlučan u svojim odlukama dovoljno ilustrira i anegdota koju je ispričao njegov brat Ante, a odnosi se na prvi Dragin dolazak iz Kaštel Štafilića u Dusinu, niti tjedan dana nakon početka škole.

  • Ako je naš otac na nešto alergičan i nikako to ne može podnijeti, onda je to pušenje. E, kad je Drago otišao u Kaštele, eto ti njega natrag niti za tjedan dana. Sjedimo svi za ručkom, a on će ocu:
  • „Znaš što ću ti reći, ćaća, ja ti pušim! Da ti ne bi saznao od drugih, ja ću ti to reći.“

 

Drago tvrdi da mu poljoprivredna škola u Kaštel Štafiliću i nije baš nešto puno donijela, poglavito u praksi. Štoviše, prisjeća se, u praktičnom dijelu obuke on je bio taj koji je svoje prijatelje iz razreda podučavao rezidbi bresaka i jabuka.

  • Ono što sam naučio je tehnologija proizvodnje vina. Srednja škola, naime, ima svoj podrum, svoje bačve, uvjete za hladnu fermentaciju… Premda sam bio klinac, već šest godina sam bio pomagao ocu u podrumu u proizvodnji vina, a ni sam ne znam koliko iskustva sam već stekao u radu s breskvama i jabukama.

Neposredno prije odlaska u Kaštel Štafilić, Dragin otac Ivica je u vinogradima iskrčio loze plavke i kuča te na njihovo mjesto posadio na jednom hektaru merlot, a na drugom hektaru zlataricu, rukatac i mednu. Bila je to, priča Drago, „priprema za prvo veliko vino“ koje su napravili 2010. godine.

  • Nakon 4-5 godina, taman kad sam završavao srednju školu, shvatili smo da mednu ne možemo raditi u polju, jer je to grožđe nabijenog velikog zrna koje traži brdo. Jer, ako jedno zrno sagnjili, povuče gnjilež na cijeli grozd. Sad imamo 6.000 loza maraštine 6.000 loza zlatarice, 3.000 loza pošipa, dok od crnih imamo merlot, trnak i syrah. Ukupno imamo svojih 4 hektara vinograda, oko 20.000 loza. Ostatak kupujemo od kooperanata.

Drugu veliku „inovaciju“ u tehnologiji proizvodnje uveli su 2009. godine, počeli su primjenjivati hladnu fermentaciju koristeći ono što im je Bog dao, a to su izvori vode koja u dosta slučajeva stanovnicima Jezera donosi nevolje.

  • Dusina vam se dijeli na dva područja. Jedno je Butina, a drugo Stinjevac. U Butini je izvor odakle se crpi pitka voda za Ploče, Hercegovinu, Vrgorac, dok se drugi dio crpi na izvoru Banja. Ta voda je na izlazu hladna 14 stupnjeva. I upravo taj podatak nam je bio okidač da nešto napravimo. Prvo smo improvizirali i bacili manju bačvu u veliki badanj u kojem smo s tom vodom išli na hlađenje.
  • Poznavali smo puno agronoma i enologa i svi su nam govorili da bez hladne fermentacije bijelo vino ne postoji. Badanj je bio kapaciteta 1600 litara, plitak, a bačva je bila od 1100 litara. A voda u badnju je stalno cirkulirala. To su bili počeci.
  • Ja sam tada imao 18-19 godina. I u takvim uvjetima smo dobili vrhunsku maraštinu. Onda smo uz mrvicu hlađenja i konstantno miješanje išli s merlotom i dobili vrhunski merlot.
  • Eto, dva vrhunska vina smo dobili i pokazali da nama bogatstvo podzemnih voda može biti i prednost, a ne samo razlog za strah od poplava.

 

Drago je kao tinejdžer na još dva primjera pokazao svoju odlučnost, a svojom nepokolebljivošću, izgleda, u potpunosti je „skršio“ oca koji mu je u potpunosti prepustio vođenje proizvodnje vina.

  • Na pola hektara smo 2004. godine posadili breskve, uski sklop sadnje, ali, 2010. godine sam uočio da je na tim voćkama bilo toliko nametnika da su breskve u tim uvjetima potpuno neisplative. Godinu kasnije sam ocu rekao da breskvu više ne želim raditi, a on, ako hoće, neka sam to radi!
  • Te 2011. godine sam na sebe preuzeo kompletnu vinifikaciju. Otac mi je pokušao dati nekoliko savjeta, a ja sam mu rekao:
  • „Nas dvojica smo toliko različitih razmišljanja i pogleda na vino da ovu priču mogu raditi samo ja ili ti, nikako zajedno!“
  • „Sine, je li ti ulaziš u ovaj posao?“, upitao me.
  • „Jesam“, odgovorio sam mu.
  • „Što se mene tiče, nikad ti više ovdje neću ući“, rekao mi je tada tata i tako sam, i praktički, u svojoj 21. godini života na sebe preuzeo cijelu obiteljsku vinsku priču.

Tata Ivica vjerojatno se samo smješkao na Dragine riječi, jer su one bile samo potvrda da su mu sinovi izabrali svoje puteve. A kad je već tako, računao je, djeci će osigurati temelje za njihove buduće poslove, a istim potezom će i sebi „izgraditi ljubav“, a to je – boćalište.

Tako je tata Ivica projektirao i u rekordnom roku „oduzeo od brda“ i izgradio impresivni Centar Pilač u Vrgorcu u kojem je sinu Anti osigurao ugostiteljske objekte da se, kao svršeni student hotelskog i ugostiteljskog menadžmenta, bavi njima, sinu Dragi je podigao impresivnu vinariju na tri etaže, dok je sebi priredio – boćarski dom. Da konačno u pravim uvjetima može ugostiti svog velikog prijatelja i ponajvećeg fanatika u boćanju u cijeloj Dalmaciji, Maksima Giljevića Maksu iz Baćine, koji i u svojim 80-im godinama uporno valja i izbija balote po zogovima diljem regije. Ivica je na 600 četvornih metara izgradio čak četiri zoga sa 150 sjedećih mjesta za publiku. Impresivno! A boćarski dom je nazvao Niko Vukosav, po svom susjedu iz Dusine koji ga je godinama nagovarao na taj građevinski poduhvat. Inače, Ivica je u to doba bio igrač boćarskog kluba iz Vrgorca koji se natjecao u Trećoj ligi Dubrovačko-Neretvanske županije!

Izgradnja Centra Pilač završila je doslovno pred berbu 2012. godine, prvu koju je Drago trebao samostalno iznijeti na svojim leđima

  • Ne mogu vam ni opisati kako je to ludilo izgledalo. Ja sam tada imao 21 godinu. Dolaze novi strojevi, koje smo tada uzeli od Pavina – muljača, preša, pumpa…, dok smo bačve uzeli od Damora, ali neprestano je dolazilo i grožđe za 100.000 litara vina! Ruku na srce, ja kao klinac koji tek ulazi u posao teško bih sve to sam mogao izvesti da mi pomoć nisu pružili Davor Mitrović, koji je taman tada počeo raditi za firmu Enoteh, kao i Ante Grubišić, koji je dugo bio enolog u Imoti.
  • Što si očekivao neposredno pred tu berbu?
  • Ma, nešto smo u glavi sastavili da bi radili rukatac koju ćemo nazvati Oklajak i merlot koji će se zvati Bovan. Pritom smo još napravili Bovan Barrique i dva stolna vina, ukupno pet etiketa. Danas proizvodimo 13 etiketa.
  • Za nekoga potpuno novog na tržištu, vino se dosta dobro i brzo prodalo!

U prvih devet berbi Drago se ne može pohvaliti da ga je pratilo dobro vrijeme. Dvije berbe mu je led temeljito sve uništio, 2014. godine, pak, „potpuna katastrofa, sve se bilo zagnojilo, možda se ukupno ubralo 15 tona grožđa“.

  • Možda mogu izdvojiti tri berbe da su bile jako dobre. Škola kakvu sam mogao samo poželjeti!

S druge strane, Drago ne skriva ponos zbog nekih vina koja je proizveo, čak i u najgorim godinama, poput Oklajka sur lie iz 2014. godine, kupaže pošipa i chardonnaya, kao i Bovana Barrique iz 2015. i 2016. godine – „to su bila velika vina“.

Od 2015. godine Drago intenzivira proizvodnju zlatarice,  dvije godine kasnije proizveo je svoj prvi trnak, a 2016. i 2018. godine „izbacio“ je i Pošip sur lie.

  • Još bih htio raditi i pjenušce od zlatarice i – to je to.

A ako nešto Drago sniva, to će i ostvariti. Naravno, sam, bez ičije pomoći.