GORAN FRANIĆ – Trnak je pastuh i u vinogradu i u čaši!

Posljednji razgovor s Goranom Franićem, vinarom iz Vina, vlasnikom vinarije Krystal Modus, imao sam u njegovom uredu u vrgoračkom gradskom poglavarstvu. Goran tamo radi kao viši stručni suradnik za poljoprivredu, gospodarstvu i zaštitu okolišu u Odsjeku za gospodarstvo, komunalne djelatnosti i zaštitu okoliša. S obzirom da smo bili razgovarali u jeku velike poplave koja je pogodila polje Buninu i selo Kokoriće, obimnom opisu njegovih djelatnosti mogli bi komotno dodati i – vodič kroz elementarne nepogode koje pogađaju Vrgorac!

• Nažalost, poplave u ovim našim poljima nisu nimalo neuobičajene. U stvari, mi se svi ovdje rađamo i prisiljeni smo živjeti kao svojevrsni meteorolozi. Više znamo izreka o vremenu nego što je veliki Tin Ujević, koji se rodio u Dizdara kuli u Vrgorcu, napisao pjesama.
• Je li imate neku prigodnu, koja nagovješćuje veliku kišu?
• Naravno:
• „Kad je na Matokitu kapa, bit će mokra svaka škrapa!“

Matokit (lat. Monte Acutum – Oštra planina), s najvišim vrhom Sveti Rok, visokim 1062 metra, svojevrsni je simbol Vrgorca, baš kao što je u južnoafričkom Cape Townu obližnja planina Table Mountain, sa svojim prepoznatljivim „stolnjakom“ od oblaka, poput „kape na Matokitu“, prepoznatljivost tog jednog od najljepših svjetskih gradova.

Dok smo razgovarali, u dvoranu za sastanke gradskog poglavarstva taman su bili prispjeli gradonačelnik Ante Pranić i predstavnici Hrvatske vojske koordinirajući aktivnosti pomaganja nesretnicima koje je ekstremna količina vode u Bunini praktički potjerala iz njihovih domova.

Morali smo se premjestiti u njegov ured, a neminovnim se nametnula tema trajnog rješenja koje bi u perspektivi dokinulo poplavu kao opasnost s kojom se, suvremenim „covidovskim“ rječnikom rečeno –  „mora naučiti plesati“.

• Cesta, puteva i tunela nikad dosta, priča Goran tvrdeći da problemi za vrgorački kraj nikada neće prestati dok se konačno ne probije tunel kojim će silna voda, koja u ekstremnim situacijama u velikim količinama izbije na površinu te se u poljima Bunina, Rastok i Jezero tjednima zadržava, „iscuriti“ u more.

Prema Goranovim riječima, „iznad Vrgorca postoji slivno područje Imotskog, a iznad toga slivno područje Posušja i Duvanjsko polje, a sve to je povezano podzemnim vodama“.

• Ove godine situacija je ekstremna, palo je toliko kiše da su sve te silne oborine morale negdje izaći na površinu, a to se dogodilo baš na estaveli Betina koja je napunila polje Buninu. Postoji više načina za izvršiti drenažu tog polja i da se ubuduće smanje štete i tu se opet na dnevni red postavlja pitanje izgradnje tunela.

Prije skoro 50 godina, kao prva etapa u „tunelskom povezivanju“ polja, bio je probijen tunel koji je ispod Velikog Prologa spojio Podprolog i Dusinu, odnosno Rastok i Jezero. No, kako je tunel bio prokopan, tako je odmah po svršetku radova bila spuštena i ustava i – „voda kroz taj tunel nikad nije potekla, a 250 hektara obradivih površina u Rastoku i dalje redovito pliva u vodi nakon svake velike kiše“. U Rastoku je pošteđen samo jedan mali dio kojeg mještani zovu Vršci, sve drugo je pod vodom!

• Dakle, postoji tunel, ali nije u funkciji, počinje Goran priču i nastavlja.
• Dalje, u Bunini, polju ispod Rastoka, postoji jedna estavela Betina s podzemnom rijekom koja non-stop teče. Bunina je na nekih 85 metara nadmorske visine, dok je zapadni dio polja Jezero na 23 metra nadmorske visine, što je ogromna visinska razlika, šest atmosfera bi bilo dovoljno da se sustavom cjevovoda voda iz Bunine prelije na niže polje. Ili, napraviti usjek, odnosno tunel kojim bi se ta voda izravno spustila dolje.
• E sad, kad bi prosušili ta dva polja, Buninu i Rastok, napunili bismo Jezero. I tu se mora odlučiti što i kako dalje s egzistencijom ljudi koji naseljavaju sela na obodima Jezera. Dakle, ili sve ponore zatvoriti pa da se napuni Jezero koje bi imalo dubinu desetak metara, kao što su svojedobno, iz potpuno drugih razloga, napravili Turci. Ili, učiniti nešto da tu čovjek ostane i opstane te napraviti odvodnju vode iz Jezera i pustiti ljude da se bave onim što najbolje rade.

Tko zna koliko puta i s kim sve Goran nije pričao o tom problemu, ali nevjerojatna je bujica riječi, ideja, teorija kojom te doslovno zatrpava pokušavajući dočarati kompleksnost problematike koja se kod tamošnjih mještana uvijek svodi na jednu riječ – tunel! I onda duboko uzdahne prije negoli ispriča najgroteskniji dio priče.

• Voda od postanka teče nizbrdo, ne uzbrdo! Evo zašto vam to napominjem…
• Ovdje inženjeri predlažu i opravdavaju izgradnju tunela koji bi vodu iz Jezera tjerao do jezera Birina u Pločama. Činjenica je da je zračnom linijom Jezero dugo 12 kilometara. Rijeka Matica, koja teče Jezerom, od izvora do ponora je duga 15-16 vijugavih kilometara. U Jezeru 80 posto vode dolazi iz različitih izvora u zapadnom dijelu Jezera, ispod naselja Kutac su izvori Studena, Vlaška, Mrkva, Nuga, oni izbacuju enormnu količinu vode na površinu i oni su na nadmorskoj visini od 23 metara. Sredina Jezera je na nadmorskoj visini od 27-30 metara, a to su Lukavac i Draževitići, a u Plini, na istoku Jezera, nadmorska visina je 18 metara i tamo je probijen tunel koji vodu odvodi prema Baćinskim jezerima. No, taj tunel nije dostatan i poanta je da se smanji odljev vode iz Jezera prema Baćinskim jezerima i da se gradi novi tunel, 300 metara dalje, koji bi vodu iz poplavljenog Jezera izbacivao u jezero Birina u Pločama. I to pod izlikom da bi se Birina očistila od kanalizacije!!! Nevjerojatno, voda iz Jezera bi u tom slučaju poslužila kao pročistač za kanalizaciju u Birini.
• Idemo dalje, kad krene poplava, onda voda teče od zapada prema istoku. No, kad padne razina vode za tri metra, onda voda ne ide na istok nego se vraća na zapad. Voda tada ide naniže, nizbrdo, i valjda će jednom to inženjeri shvatiti da je zapadni dio Jezera na nižoj nadmorskoj visini od sredine Jezera pa će onda tamo i probijati tunel.
• A kad i napravljeni tunel iz polja Rastok bude u funkciji, onda će se trebati napraviti odvodni kanal iz tog tunela za čiju izgradnju će na području Dusine trebati oduzeti ljudima hektare i hektare obradive zemlje.
• Ma, priča je vrlo, vrlo slojevita i kompleksna…

Premda Goran živi u selu Vina, na pristojnoj brdskoj udaljenosti od Jezera, njegovi vinogradi su u Jezeru i gotovo u cijelosti su ne poplavljeni nego duboko zaronjeni u vodu.

• Da se ovakva poplava dogodi pred berbu, to bi bila strašna katastrofa! Ovako, nosimo se s tim problemom kao nečim najnormalnijim i nadamo se da će jednom netko uistinu sretno okončati sva naša nadanja.

Goran je završio Agronomski fakultet u Sarajevu i, oprezan i studiozan u svemu, pa i u planiranju vlastite budućnosti, nije odmah krenuo u vlastitu vinsku priču koja je imala daleke korijene po okolnim brdima.

• Prije iskopavanja tunela Krotuša 1938. godine, poljoprivredom se moglo baviti samo u brdima, a najviše su bili zastupljeni vinova loza i smokve. I poneki bajam, za zasladiti se. Tek kad požar pohara ove prostore vidi se koliko je na tim brdima bilo rada i truda i koliko je taj narod bio vrijedan, priča Goran Franić hvaleći se da su njegovi pradjedovi čak i u uvjetima sadnje loza u škrapama znali u konačnici proizvesti za takve prilike nevjerojatnih 20.000 litara vina, “od čega su i živjeli”.

Međutim, Goran nikada u opisivanju svoje vinske priče neće pričati o prošlosti niti pozivati se na obiteljsko vinarsko nasljeđe, premda ono seže i nekoliko stotina godina unatrag, u vrijeme kad su Franići, o čemu postoje pisani dokumenti u samostanu u Zaostrogu, 1750. godine doselili u Vina.

• Podrum je tu oduvijek postojao, ali ove novije tehnologije i nova razmišljanja o vinarstvu egzistiraju, ruku na srce, tek zadnjih 10-15 godina. Moja priča je, ipak, nešto potpuno drugo i različito od svega što se ranije radilo u obitelji.

Osim prastarog obiteljskog pristupa proizvodnji vina, Goranu u početku svoje vinske priče na ruke nije išao ni vinski ambijent cijelog vinogorja koje se u javnosti percipiralo kao tvornicu najgoreg drloga. A u blizini, u Vrgorcu, postojala je i Vrgorka, vinarija koja je unatoč kapacitetu od milijun i tri stotine tisuće litara uspijevala ponekad proizvesti još milijun litara pride. Upravo je u Vrgorci Goran 1993. godine odlučio odraditi svoj pripravnički staž.

• Dobro se sjećam kad se, unatoč kapacitetu unutrašnjih i vanjskih bazena od 1.300.000 litara, 1986. godine proizvelo 2.300.000 litara. Nakon prešanja bi se sve samo izgonilo i vozilo u Split u Dalmacijavino, a kasnije u Vinoplod. Vrgorka nije imala svoju etiketu, imali su samo destileriju u kojoj se vino proizvodilo u rinfuzi i kao takvo izvozilo, primjerice, u Poljsku. Otkako su otišli u stečaj, samo su prodavali grožđe, ništa više nisu prerađivali.

Onda je dobio ponudu iz Pučišća, iz PZ Dubrava, u kojoj su bili i uljara i „rakijošnica“.

• U Pučišćima sam se bavio otkupom ogrjevnog drveta, koža, janjećih i jarećih i telećih, sve je išlo za Koteks, preradom ulja – imali su svoje masline, preradom komine i grožđa iz privatnog sektora za rakijošnicu, imali smo smokve, najveću plantažu šipka u Hrvatskoj. Tamo sam se najviše naučio maslinarstvu i prvi put sam se susreo s plavcem malim.

Paralelno s radom u Pučišćima, Goran je kod kuće u Vinima proizvodio svoje vino i tamo ga plasirao. Tada još nije bio registrirao vinariju.

• Znači, siva ekonomija?
• Tako je. Ne valja sve u životu gledati crno-bijelo, treba malo i sivila.

U Pučišćima je Goran proveo tri godine, da bi po povratku u Vrgorac započeo kao proizvođač jabuka. Pritom je imao i poljoprivrednu trgovinu u Makarskoj, uz koju je, svojim savjetima, znao obilaziti i nekoliko privatnika koji su htjeli proizvoditi vino za svoje potrebe.

• Imao sam i laboratorij u kojem sam radio kemijske analize vina i tako privlačio svoje klijente i kupce od kojih sam živio, mogao sam ih savjetovati. Bilo je oko 50 korisnika mojih usluga, to nisu bili registrirani vinari, čisti amateri.

Jabukama, i to zlatnim delišesom, granny smithom, idaredom i jonagoldom, bavio se desetak godina, dok nije odlučio iskrčiti voćnjak i na isto mjesto posaditi breskve i jagode.

• Oni koji žele preživjeti i iz godine u godinu živjeti od onoga što rade ići će na jagodu. Jer, jagodu kad posadiš već sljedeću godinu u svibnju investiciju možeš vratiti. Pritom, za jagode, koje su brendirane, osiguran je plasman koliko god ih se posadi. Znači, samo posadi, oberi i prodaj.

Zašto si onda nakon dvije godine odustao od jagoda?

• Nisam se našao u tome. Kad se čovjek ne vidi na nekom putu, onda traži druge staze. Uostalom, kakav je to život bez ljubavi, a vino je ljubav. Da je novac bio presudan, vjerojatno nikada ne bih prestao uzgajati jagode. Meni novac nije u prvom planu, ovo je meni ljubav! I budućnost! Želim brendirati izgubljenu sortu. To je isto kao da me pitaš da se odlučim između lijepe, ali siromašne žene, i bogate, ali vragolanke. Ja ću ono što mi paše srcu!

Tako je Goran 2005. godine odlučio svoju hladnjaču za jabuke pretvoriti u vinski podrum i posaditi 1.700 loza sorte za koju uopće nije znao kakve rezultate može dati.

• Do tada sam puno poslova odrađivao za druge i, iskreno, nije mi se više dalo slušati neumjerene pohvale, kad bi naručitelji bili zadovoljni proizvedenim vinom, ili pokude, ako im vino ne bi bilo po njihovom ukusu. Odlučio sam podvući crtu i reći:
• “A sada ja!”
• Okrenuo sam stranicu, prekrižio rad drugima, kao i bavljenje jabukama, šljivama, breskvama i jagodama, i posadio vinograd. Veliki utjecaj na mene napravila je enologinja Vesna Bućan koja me savjetovala da se prije svega okrenem autohtonim sortama, poglavito trnku. Ona je taman tada nešto radila u Hercegovini s tom sortom i imala je izvanredno iskustvo. Zemljište mi se nalazi u polju Jezero, nije na padinama, tako da mi je bilo bitno da sorta koju posadim bude iz prve zriobe. Jer, u Jezeru, kad padne prva jesenska kiša, svako jutro poslije bude rosno!

Osim savjeta legendarne enologinje, Goran o budućnosti projekta s trnkom nije imao nikakvu predodžbu. Nije nikada popio ni kap vina od te sorte, jer nije imao priliku nigdje ga ni kušati. Imao je svojim vinogradima tek pokoju loze te sorte i znao je da je trnak „uvijek bio rodan, ranije je sazrijevao, imao dobre sladore”. I ništa više!

• Ni sad ne znam kako sam tek tako prihvatio Vesnin prijedlog i posadio trnak! Nigdje nisam mogao vidjeti maksimum te sorte. Ali, izgleda, moraš nešto u životu i riskirati. Sjećam se tek da sam kao dijete volio trnkove male crne grozdove koji su uvijek bili puno slađi od drugih sorata. Nikada trnak nije imao ispod 22 posto šećera! I to je bilo sve, samo sjećanje na slatko djetinjstvo.

Već od prve berbe 2011. godine Goran je dobio vino takve kvalitete da nije znao kako bi reagirao, od sreće i zadovoljstva htio je iskočiti iz svoje kože! Napravio je 1.200 butelja. Kad je, nedugo nakon buteljiranja, kao predavač vinske škole otišao u vinariju Grabovac u Proložac Donji, zamolio je domaćina Antu Grabovca da okupljenim vinarima ponudi na kušanje i njegov trnak.

• Kad ga je Ante kušao, pružio mi je ruku i rekao:
• „Svaka čast! Ovo je nešto ekstra kvalitete!”
• Tada mi je otkrio da i on ima nekih 4.000 – 5.000 loza trnka te da će i on početi sortno proizvoditi vino od te sorte. Odatle je sve krenulo!

Nakon zadovoljstva početnim rezultatima, uslijedile su i nagrade, a već s trećom berbom iz 2013. godine izborio se da njegov trnak bude prepoznat i u Zavodu za vinarstvo i vinogradarstvo, gdje su ga nagradili statusom vrhunskog vina. Goranu su takve ocjene imponirale i uskoro je posadio još 5.400 loza trnka.

• Ono što su plavac mali za Pelješac i Hvar ili babić za Primošten, to će biti trnak za ovaj dio Dalmacije. Obećavam, uskoro će trnak zasjati tolikim sjajem da će postati nezaobilazno vina na svim vinskim listama koje drže do sebe. Prinose sam smanjio na četiri grozda po lozi, što je tek oko jednog kilograma. Trnak je predodređen za uspjeh.

Kad sam prije nekoliko godina, ushićen kušanjem tek proizvedenog trnjaka iz Vinarije Nuić iz Crnopoda, negdje između Ljubuškog i Međugorja, glasno ustvrdio da je „Nuićev trnjak opasno dobar crnjak”, u potrazi za efektnim izričajem prisjetio sam se Seneke iz Podivljalog Herakla i njegovu izreku, Per aspera ad astra, koja je u hrvatskom prijevodu već doživjela nekoliko slobodnijih tumačenja (Od – Preko trnja do zvijezda, Od mraka u svijetlo, Radom do uspjeha, Nikome ništa ne pada s neba, do – Kroz čičke do pi…), preveo kao – Preko trnja do Trnjaka! Tad se tek stidljivo spominjalo da je ta uistinu rijetka sorta, koju se do skoro koristila samo u ulozi oprašivača blatine ili pojačivača cabernet sauvignona, posebna i po teritorijalnoj uskogrudnosti i nazočnosti tek u rijetkim vinogradima omeđenim katetama i hipotenuzom trokuta kojem su vrhovi Čitluk, Imotski i Vrgorac.

Drugi kontakt s trnjakom imao sam u najvišem hrvatskom vinogradu, onome Stipe Đuzela u Vinjanima Gornjim ponad Imotskog, samo što je tada Stipe bio taj koji je govorio hvalospjeve o svojoj borbi za revitalizaciju te sorte koja je bila uvođenjem vranca prije 60-70 godina skoro u potpunosti potisnuta iz Dalmatinske Zagore i egzistirala je tek na 100-200 trsova u rijetkim vinogradima koji su je još držali u životu.

• „Isplatilo se biti uporan, jer sada imamo 50.000-60.000 loza s kojih se može uzimati daljnji genetski materijal. Trnjak je spašen! Trnjak je estremno kvalitetna sorta, a vino od trnjaka je muško, crno, dalmatinsko, punokrvno vino. Novo lice Dalmacije“, nizao je Stipe deseterce o trnjaku.

Ni Stipe, dakle, nije izbjegao seksualne aluzije u opisivanju trnjakovih moći, kao što, izgleda bez toga ne može ni Goran:

• Trnak je pravi pastuh – dobar oprašivač u vinogradu, a i u čaši nikoga ne može i neće ostaviti ravnodušnim!

U odnosu na moj prvi boravak u njegovom podrumu u Vinima, Goran je promijenio ime vinariji, ona se sad zove Krystal Modusa ta promjena bi trebala, tvrdi, trebala oslikavati i njegovu životnu filozofiju. Tako se sad njegov trnak zove Stallion Krystal!

• Vino promatramo kao kristal kojeg iz zemlje vadimo i obradom dovodimo do savršenstva! I svake godine proizvedemo drukčiji kristal. Time možemo filozofiju vina kao kristala preslikati na čovjeka i reći da svaka osoba nosi unutarnji kristal kojeg s vremenom brusi, ali samo ako to uistinu želi.