DIVAN UVOD U KNJIGU “Ivan Enjingi, velika životna priča najvećeg hrvatskog vinara”, kojeg je potpisao moj vinski drug i dobar čovjek Ivo Kozarčanin. Predivno i vrlo emotivno napisano, upravo kako čika Ivo i zaslužuje!
“S vinima Ivana Enjingija drugujem više od 30 godina. Velikog vinara iz Hrnjevca između Požege i Kutjeva upoznao sam prije otprilike 20, a posljednje desetljeće posjećujem ga u vinariji nekoliko puta godišnje i svaki taj posjet pamtim. Od 2016. predstavljam njegova vina na Međunarodnom festivalu vina i gastronomije Vino.com u zagrebačkom hotelu Esplanade. Počeli smo sa svim berbama glasovitog bijelog vina Venje, nastavili s crnim vinima, 2018. smo na najbolji mogući način pokazali kako graševine desetljećima lijepo stare, a godinu potom, uoči majstorova 80. rođendana, parafrazirali smo popularnu pjesmu „Ča je pusta Londra kontra Splita grada“.
Ča je pusti Alsace kontra Hrnjevca, pitali smo goste nudeći im na usporedbu Enjingijeve sive pinote, rajnske rizlinge i tramince, sorte koje spadaju u veliki alzaški trio, s onima iz najnjemačkije francuske vinske regije. Planirajući te radionice, svaki put sam se osjećao poput zaljubljenog tinejdžera. Leptirići su mi letjeli trbuhom i jedva sam čekao da oduševljenje vinima podijelim s uzvanicima. Tako uzbudljivih vinskih trenutaka bilo je puno, mnogi od njih odvili su se i davno prije nego što smo počeli s radionicama, a ovom prilikom prisjećam se njih 10. Ma ne samo 10, jer ih je u ponekoj uspomeni povezano više. Brojnija su, naravno, sjećanja iz bliskijih godina, ali ona starija, iako su rjeđa, ne blijede. Osim za Ivana, vežu me i za neke druge drage ljude ili životne događaje. „Od zweigelta, do zweigelta“, može se nazvati ova zbirka uspomena.
Broj 1.
- Kum Saša i Fritz Zweigelt
Te godine posljednji put je održana priredba u povodu Dana mladosti, odnosno Titova navodnog rođendana. Počela je tzv. antibirokratska revolucija u Srbiji koja je bila uvertira u rat na području bivše SFRJ. Vaterpolo reprezentacija, u kojoj je bilo sedam Hrvata, osvojila je zlatnu olimpijsku medalju u Seulu, a moj najbolji prijatelj, poslije i kum, slavio je 25. rođendan. Taman smo bili u dobi kad smo mislili da više nismo klinci, nego zreli muškarci, pa je i poklon trebao biti zreliji. Pokraj zagrebačke tržnice Dolac bila je vinoteka, mislim da se po ulici zvala „Pod zidom“, u koju sam ušao po neki traminac, jer tad je to Kumu bila najdraža sorta. Izašao sam s kartonom na kojem je pisalo Enjingi Zweigelt. Ne znam kako me i zašto prodavačica nagovorila na kupnju šest boca vina od sorte za koju nisam čuo, a prezime vinara mi je samo ovlaš bilo poznato, no nisam požalio. Na samom rođendanu otvorili smo jednu bocu. Dopala nam se jako, ali bili smo dovoljno pametni da ne popijemo sve, jer vjerojatno bismo vino iste noći zaboravili. Dogovorili smo se da ćemo se svakih pola godine susretati i otvarati po jednu kako bismo vidjeli mijenja li se. Je li se mijenjalo, više se ne sjećam, ali još sam danas sretan zbog te odluke jer smo, eto, imali dobar razlog da se više puta nađemo na samo i uživamo u dobrom vinu.
Nije tad bilo interneta pa sam se o sorti raspitivao kod prijatelja vinara, a u nekim očevim knjigama pronašao sam i podatak da je riječ o križancu frankovke i lovrijenca koji je djelo austrijskog profesora Friedricha Fritza Zweigelta. O Enjingiju se pokoja informacija već tad mogla pročitati u novinama ili vidjeti na televiziji i naravno da sam ih pažljivo pratio.
Kum sad pije neka druga vina, čekajući me na nekom drugom mjestu, a neposredno nakon što me napustio napisao sam mu pismo i objavio ga kao kolumnu u Expressu.
„Prohodali smo svaki potok u Hrvatskoj u potrazi za pastrvama i preplovili Jadran tko zna koliko puta panulajući palamide, gofove, zubace i sanjajući veliku tunu. Tu smo definitivno s piva i žestice prešli na vino. Počeli smo sa „svakakvima“ pa se navikavali na sve bolja. Nakon što sam ti za rođendan kupio šest Enjingijevih Zweigelta, to ti je postalo najdraže vino. Nije tad bio običaj da se butelje kupuju na kartone pa je i prodavačica u vinoteci koje odavno nema rekla da takav dar još nije pakirala“, dio je iz pisma kumu nakon čije smrti 2018. nekako sve češće pijem taj Enjingijev, ali i njegov i svoj Zweigelt.
Broj 2.
- Čavrljanja (i) o Enjingiju
Kuna je 1994. postala službena valuta u Hrvatskoj, Ivan Pavao II. služio je misu na zagrebačkom Hipodromu, svjetsko nogometno prvenstvo bilo je u SAD-u, a mene je Srećko Ljubljanović, povjesničar, publicist i prvi novinar specijaliziran za vina, počeo ozbiljno uvoditi u taj beskrajni svijet.
Srećkove tekstove i prije sam rado čitao i komentirao s ocem, koji je također bio zaljubljenik u vina, a godinama smo i radili pristojnu kapljicu za obitelj i prijatelje. Srećku sam bio drag pa me uzeo pod svoje, zvao na kušanja i prezentacije koje je vodio te učio o vinu i vinarima. Te 1994. darovao mi je i svoju knjigu „Čavrljanje o vinu“ u kojoj je sakupio objavljene tekstove. U nekoliko članaka naišao sam poznato ime.
“Enjingi grožđe prerađuje u maloj vinariji u svojoj kući u Požegi. Tko tu očekuje onu domaću klasiku i podrumsku romantiku, prevarit će se. To je odista pravi mali moderni pogon sa šest metara dugom položenom prešom i cisternom od nehrđajućeg čelika za odležavanje i njegu vina”, pisao je Srećko 1989. godine.
Vinarija više nije mala, nije ni u Požegi, nego na Hrnjevcu, ali isti je ostao Ivanov duh.
“Enjingi zna da vino nadasve cijeni mir, pa mu nastoji enološke postupke koji ga uznemiruju svesti na što manju mjeru. Zato se njegova vina stabiliziraju prirodnim putem godinu dana”, učio me Ljubljanović tim tekstom, da parafraziram stari vic, kako se vino može raditi i od grožđa, ali i što priroda može ponuditi umjesto kemikalija u vinogradu:
“U suzbijanju korova ne koristi herbicide, već se trava strojno kosi. U borbi protiv gljivičnih bolesti preferira bakrene preparate, najradije bordošku juhu, dok u gnojidbi prelazi na stajski gnoj”, pojednostavio je kompliciranu priču kako bi je približio čitateljima Vjesnika u kojem je taj članak objavio.
Malo ju je dopunio 1991. u Gospodarskom listu objavivši kako je Enjingi s hektara rajnskog rizlinga u prvoj godini punog roda dobio samo 2200 litara vina, ali zato bogovskog. Ja bih rekao rajskog, jer dobri rizlinzi doista kao da iz raja stižu.
Gospodarski list, čini mi se, još izlazi, ali Vjesnika više nema. Nema ni Srećka, a i da je tu, sa svojim Starim ne bih mogao komentirati njegove lijepe riječi o vinima. No, Ivan je ostao isti. Ma ne isti, radikalniji. Danas ima stotine goveda koja pasu na očuvanim pašnjacima, a vina u podrumu stabilizira više godine. Neka i 10. I sve su bolja. Ne samo ona koja radi u posljednje vrijeme. I vinima otprije dva-tri desetljeća užitnost svake godine raste.
Ivao Enjingi
Broj 3.
- Suze zbog vode
Goran Ivanišević pobijedio je 2001. u Wimbledonu, pokrenuta je internetska enciklopedija Wikipedia, u Srbiji su uhitili Slobodana Miloševića, a ja sam upoznao Ivana Enjingija. Znam za dva čovjeka s tim imenom prezimenom, ali na spomen Ivana Enjingija svi koji barem malo znaju o hrvatskim vinima pomisle na oca, sitnog rastom, a nevjerojatne snage. I u tijelu tog Ivana Enjingija kao da žive dva čovjeka. Prvi je emotivac koji se rasplače kad vidi čovjeka koji ne poštuje vino.
Takvoga sam upoznao prije 20-ak godina u restoranu Marijino zvono, pokraj zgrade HRT-a u Zagrebu, a ne baš daleko ni od Vjesnikova nebodera u kojem su, ili oko njega, tad bile gotovo sve novinske redakcije. Došli smo trojica na ručak, a legendarna vlasnica Marija Bagić nudila je Enjingijevu graševinu kasne berbe po akcijskoj cijeni, podjednakoj onima u vinotekama. Naravno da smo je naručili. Ubrzo je u restoran došao i sam Enjingi. Sjeo je k nama, vidjevši da uživamo u njegovu vinu, a jednoga iz društva je i poznavao. Vinska priča je lako krenula, no Ivan je ubrzo zašutio i zagledao se prema stolu za kojim je društvo u to isto vino točilo mineralnu vodu. Nakon nekoliko trenutaka potekla mu je suza.
– Ja se trudim napraviti posebno vino, a oni ga razvodne – rekao je, ustao i otišao.
Drugi Ivan Enjingi, sad već u tijelu osamdesetogodišnjaka, je poput buldožera. Ili nosoroga, da ga ne uspoređujem sa strojem bez osjećaja. Kao da mu odmor ne treba, provodi i do 20 sati u podrumu, kušaonici i vinogradu, ali i na pašnjacima ili u šumi. Brine se o svakoj junici pasmine crveni angus, koje cijele godine slobodno pasu vani, i povremeno iskrči dio šume da bi posadio nekoliko tisuća trsova sorti za koje misli da mu nedostaju. U šumu ide i po drvo, hrastovinu. Godinama je suši kako bi bio siguran da će i bačve biti dovoljno dobre za sirovinu koju želi staviti u njih. Njegova snaga doista zadivljuje, kao što zadivljuju i njegova vina svakoga tko im se posveti. I treba im se posvećivati zato što se Enjingijeva vina ne piju svaki dan i ne piju se usput.
Broj 4.
- Sanaderov Zakon o nula promila
Na površinu Marsa 2004. sletjela je NASA-ina letjelica Spirit, naša rukometna reprezentacija pozlatila se na Olimpijskim igrama u Ateni, a britanski časopis Decanter prvi je put organizirao ocjenjivanje vina koje je danas najveće na svijetu. Na tom je ocjenjivanju Enjingijevo Venje iz 1998. postalo svjetski prvak u kategoriji mješavina bijelih sorti s cijenom nižom od 10 funta. Zlatnu kolajnu osvojila je i Graševina kasne berbe 2002. Decanter je potom objavio i tekst pod naslovom „Hvala Bogu na hrvatskim bijelim vinima“, a ja se i danas naježim kad se toga sjetim. Hvala Bogu i na tome što ima priliku sjetiti se sve češće i češće. Kako me je Ivan u međuvremeno prigrlio kao prijatelja, često mogu kušati i ta dva vina. I dok ovo pišem prolaze me trnci i skupljaju se sline.
Danas svatko tko osvoji Decanterovu preporuku objavljuje to na sva zvona, a samozatajni Ivan Enjingi gotovo da i nije pričao o tituli prvaka i zlatnim piznanjima. Kad i je, žalio se samo zato što svi spominju Venje, a nitko tu Graševinu 2002. koja mu je strašno draga i na njezino je zlato čak i više ponosan.
Ta 2004. godina pokazala je i da ako te netko pomiluje po jednom obrazu, možeš očekivati šamar po drugom. Tadašnji premijer Ivo Sanader zabranio je dotad, a i sad dopuštenu vožnju automobila s 0,5 promila alkohola u krvi. Zbog nje se Ivan Enjingi odrekao vina na tri godine. Pio je samo vodu, a na ulazu u vinariju stajala je plastična posuda s pet litara vode i etiketom na kojoj je pisalo „Sanaderovo vino, 0 promila, kontrolirano političko podrijetlo“. Ivanu su je poklonili prijatelji iz udruge Vinoline.
Malo su bile puste posjete Enjingiju te tri godine dok nije pio. Nije isto uživati u Ivanovim vinima s njim kao suigračem, ili samo kao s gledateljem. Da se razumijemo, nisam vozio iz Hrnjevca za Samobor s više od 0,5 promila. Ili sam imao neku žrtvu za vozača, ili sam prespavao, ili jednostavno nisam popio više od čašice-dvije. Tko je bio kod njega, zna da su mu čaše za kušanje doista malene.
Sanader je pet godina potom otišao s položaja prema nekom drugom, kao i mnogi koji su mislili da su najvažniji na svijetu, pravom velikom, ili ovom našem malom, a Ivan Enjingi još je tu. I naš svijet svakom novom čašom vina, bez obzira bila mala ili velika, čini puno ugodnijim i ljepšim za život.
Broj 5.
- Najbolja vina su za prijatelje
Barack Obama prisegnuo je 2009. za 44. predsjednika SAD-a. U Zagrebu je otvoren Muzej suvremene umjetnosti, a ukinut je Sanaderov “zakon o 0 promila”. On je, ne zbog toga, dao i ostavku, a mi smo u podrumu u Hrnjevcu upoznali buket novih vinskih čarolija.
“Poznat po stavu koji neki nazivaju ekstremnim, da sok zdravog i sazrijelog grožđa treba jednostavno pustiti da se sam pretvori u vino, Enjingi ima bačvice izbornih berbi s čak 18 posto alkohola”, napisao sam u članku koji se nastavljao njegovim riječima:
– Grožđe berem kasno pa ima puno sladora, nekad i više od 40 posto. Mošt puštam da fermentira sam do kraja, ne zaustavljam vrenje kako bih imao manje alkohola. Svako vino radim samo, a kasnije, kad su sva zrela, sljubim ih u jednu bačvu da mješavina postane skladna. Tako u Venju slabija graševina spusti visoke alkohole koje imaju traminac i sauvignon.
Tako nam je pričao o bijelom Venju, vinu od graševine, rizlinga, sivog pinota, sauvignona i traminca nazvanom po položaju na kojem je vinograd. A to je govorio ponosno nas vodeći uz hrastove bačve u kojima je posljednje dane brojalo i dugoočekivano crno Venje.
– Mješavina crnog pinota, cabernet sauvignona, merlota, zweigelta i frankovke berbe 2003. imat će 15 posto alkohola. Venja 2006. i 2007. još će godinama sazrijevati u bačvi, a imaju i pokoji promil alkohola više – pričao je.
Neće ipak imati toliko alkohola koliko ima crni pinot 2000. na koji je Enjingi posebno ponosan. Vino s 15,6 posto alkohola dobilo je oznaku vrhunskog, no Enjingi ga neće prodavati. Njime će častiti prijatelje i goste koji se razumiju u vina, zapisao sam tad njegove riječi, a osebujni vinski čarobnjak je dodao:
– Imam još takvih vina koja ne želim prodavati jer ne mogu postići cijenu koju bi zavrijedila. Onda mi je draže da najbolja vina popiju ljudi koji znaju što piju.
Dobro znamo da ima u podrumu još vina koja nije htio prodavati. Uostalom šampionsko bijelo Venje iz 1998. nije bilo u prodaji. Dugo nije ni berba 2006., za koju je Enjingi dugo tvrdio kako je bolja od one slavnije. I jest. Ali sazrijela je berba 2010. Još bolja. Zato je vino iz 2006. krenulo na tržište. I crni pinot te berbe bio mu je dugo vino samo za prijatelje, ali na 79. rođendan pustio je u svijet i njega. To nije najbolji crni pinot na svijetu, ali je doista izvanredno vino. Kako se, eto, 13 godina nakon berbe konačno mogla i kupiti, izgleda da u nekom tanku podruma u Hrnjevcu sazrijeva neki mlađi crni pinot koji je još bolji.
Broj 6.
- Zašto meni nitko ne vjeruje?
Erupcija vulkana Eyjafjallajökull na Islandu zatvorila je 2010. zračni promet iznad Europe na gotovo dva tjedna, 33 čileanska rudara spašena su nakon što su 69 dana provela na dubini od 700 metara, Blanka Vlašić postala je u Barceloni europska prvakinja u skoku u vis, a u Vrutku je bila prezentacija vina s koje sam objavio priču pod naslovom “S Enjingijem je i u srpnju Božić”:
Kako većini ljudi nije usput svako malo svratiti do Hrnjevca pokraj Kutjeva na kušanje vina Ivana Enjingija, stari kutjevački vinski majstor često dođe u Zagreb s pokojom bocom i redovito oduševi. Ovaj put, 29. srpnja 2009., neka su vina došla i prije njega. Kasnio je zbog nevremena, a mi smo ga čekali uživajući u fenomenalnom rajnskom rizlingu kasne berbe 2006. Vino ima svježinu kao da je iz prošle ili najkasnije pretprošle berbe, a istovremeno je elegantno i zaobljeno i po tome se vide fine godine. Ima 14,2 posto alkohola, a najljepše kod njega je to što se čini da još nije doseglo vrhunac. Taj zreli rajnski sustižu dva britka mladića. Jednako snažan, ali reskiji i “zeleniji” rajnski je iz 2008. U njemu se još manje osjeća visoki alkohol za ovu sortu i gotovo da bi mogao biti poslužen kao ljetno vino. Najmlađi “brat” ovog trija, rajnski berbe 2009., ima 13,2 alkohola i kiseline zbog kojih zasigurno spada među najbolja vina za terasu u sjeni stabala tijekom vrućeg ljetnog poslijepodneva. Taj rizling bio je, uz graševinu berbe 2009., i povod za ovo kušanje u Vrutku 30. srpnja. Prva su to Enjingijeva vina s eko markicom.
Predstavio je i Crno Venje, dugoočekivanu mješavinu crnog pinota, cabernet sauvignona, merlota, zweigelta i frankovke berbe 2003. To je polusuho vino s 14,7 posto alkohola kojim će mnogi ljubavnici nagovoriti svoje ljubavnice i na ono što im prije čašice tog vina možda ne bi ni palo napamet.
Kušali smo i bijelo Venje 2004. koje će na tržište najesen. I to je mješavina pet sorata, kasnih i izbornih berbi graševine, rajnskog rizlinga, mirisavog traminca, sauvignona i sivog pinota. Pile su se i dobre berbe 2002. i 2003. , ali i berba 2006. Vina za to Venje još su u bačvama, svaka sorta u svojoj, a vino sljubljeno samo za ovu priliku već je izvanredno. Za nekoliko godina mogla bi ga dočekati sudbina Decanterova svjetskog prvaka, Venja iz berbe 1998. Njega je Enjingi napunio u boce i spremio u podrum za prijatelje koji znaju što piju. To bi, sad se čini, i Venje 2006. zaslužilo.
A kad su svi pomislili da je kraj, Enjingi je rekao: Čekaj malo!
I pokazao zašto s njime i u srpnju može biti Božić. Izvadio je tri bočice s improviziranim etiketama ispisanima rukom. Prvo je potočio izbornu berbu 2006. rajnskog rizlinga sa 16,5 posto alkohola. Vrlo fino vino u kojem se plemenita plijesan lijepo izmiješala s mirisima dunje i marelice. Posljednji je bio traminac iz 2004. s nevjerojatnih 19,2 posto alkohola. Osjeća se taj alkohol, ali teško bi bilo tko nakon kušanja “pogodio” koliko ga doista ima. Između ta dva vina pio se vrhunac ovog kišnog ljetnog dana. Bio je to sauvignon izborne berbe 2006. s 18,5 posto alkohola i prekrasnim svježim mirisom zelene paprike koji prodire kroz teže i gušće arome predikatnog vina. I u njemu se manje osjeća alkohol nego u slabijem rajnskom. To je najslađe vino od ova tri koja imaju od 12 do 14 grama neprovrelog šećera. Taj veliki sauvignon iz male boce potpuna je suprotnost onome izvanrednom iz 2000. Kod ovog četverogodišnjaka tijekom kušanja čini se da šećera ima puno više. Dodatnu slast svakako mu daje alkohol. Kod poluslatkog desetogodišnjaka s 14,7 posto alkohola, šećer se gotovo i nije osjećao. Ista sorta, isti vinograd, ista izborna berba, isti podrum, iste ruke, a toliko različita vina. E zato je vinski svijet toliko lijep.
Kušao sam ta vina i nakon što su sazrijela i potvrdili su mi se dojmovi. Pričao sam mnogima o iznimno visokim alkoholima koji ne peku, nego samo malo griju, no nitko mi nije vjerovao da prirodni kvasci mogu odraditi takav posao. Trebalo mi je nekoliko godina da prestanem govoriti o tome. Tko vam je kriv, kad mi ne vjerujete, mislio sam si. Ja sam imao priliku uživati u njima, a vi niste. Ni nećete…
Broj 7.
- Ivica, Ivo, Ivica, Ivan…
Ivica Kostelić je 2011. osvojio veliki kristalni globus kao ukupni pobjednik svjetskog skijaškog kupa, a Ivo Karlović srušio svjetski rekord u brzini servisa. Loptica je letjela 251 kilometar na sat. U Zagrebu je umro glumac Ivica Vidović, a ja sam Ivana Enjingija, u članku o ljudima koji su, po mome mišljenju, obilježili 20 godina vinarstva u neovisnoj Hrvatskoj, stavio na prvo mjesto.
Ivo Enjingi je naš prvi privatni vinar, a Zlatan Plenković je postao najveći. Ivica Matošević je otvorio granice, sin i otac Tomislav i Zvonimir Tomac su ih rušili. a Drenški… Boris Drenški imao je najbolje slatko bijelo vino srednje i istočne Europe na ovogodišnjem Decanterovu ocjenjivanju. Tako sam započeo. U nastavku su bila objašnjenja, koja ovom prilikom neću ponavljati zato što mi se čini da priča koju sam napisao 2016. bolje pokazuje zašto ću ga staviti i na prvo mjesto liste vinara koji su obilježili 30 godina hrvatske neovisnosti.
Puka san nabrajajući ova imena, rekao je Dino Dvornik u sredini pjesme “Malo nas je, al nas ima” u kojoj s Borisom Novkovićem nabraja poznate Hrvate. A pukli smo i mi na kušanju u podrumu Ivana Enjingija. Ma, ipak nismo.
Što iz bačava, što iz boca, kušali smo tri graševine 2015. (najbolja je bila srednja s 12,4 posto alkohola), sivi pinot 2015. (mlado, mlado, mlado…), sauvignon 2015. (bit će u snazi za pet godina), graševinu 2013. (još je na talogu ovo vino prekrasnih mirisa i divnog punog okusa, čvrstog kao kad zagrizeš jabuku), graševinu kasne berbe 2015., rajnski rizling kasne berbe 2011., Venja berbi 2009., 2008., 2007., 2004., sauvignon izborne berbe 2013., rajnski rizling izborne berbe 2008., traminac izborne berbe bobica 2008., sauvignon izborne berbe bobica 2006…
Puka san nabrajajući ova vina, moram parafrazirati genijalnog splitskog glazbenika, a uslijedila su tri crna pinota 2015. (prinos je pola kilograma po trsu, u svakoj bačvici je drukčiji, a svi su izvrsni), frankovka 2015., crni pinot 2011. (još je u bačvici), zweigelt 2009. (odlično, uzbudljivo vino), Venje crno 2008. (zrnato, bogato, kao da zagrizeš parmezan koji je lomljen, a ne riban)… Potom smo se vratili na bijela vina koja smo preskočili, poput traminca iz 2006. s 19,2 posto alkohola.
– Nitko na svijetu nije s prirodnim kvascima dobio traminac s toliko alkohola – uobičajeno polako rekao je Enjingi. Sam alkohol, naravno, ne znači da je vino posebno dobro, no ovaj je traminac skladno vino, koliko to god zvučalo nevjerojatno. Uostalom, on je dio Venja 2006. za koje Enjingi kaže da je najbolje vino koje je ikad napravio.
Rekao je i da će Venje crno uskoro doseći slavu bijeloga. Već je posadio hektara i pol frankovke kako bi konačna mješavina zweigelta, crnog pinota, frankovke i cabernet sauvignona imala više kiselina.
– Prije mi nije fermentiralo do kraja. Ostalo je sladora pa je znalo krenuti u boci. Sad je sve kako treba – zadovoljan je Enjingi Venjem crnim toliko da priprema još 10 hektara vinograda za crne sorte. Lomi vulkanske stijene na 400 metara nadmorske visine, nanosi zemlju i ravna teren. Položaj je iznad vinarije, ime mu je Raskrižje, a Enjingi ga od milja zove Venje 3. Na njemu će saditi cabernet sauvignon. Našao je njemački klon napravljen baš za hladnu klimu.
– Bit će to najbolji položaj za crna vina u Hrvatskoj, a kad njega zasadim tražit ću i koncesiju za šumu iznad – neumoran je iako je već bliže osamdesetoj nego sedamdesetoj godini. O energiji koja ga tjera naprijed svjedoči i odgovor na pitanje je li dobio kakve potpore za sadnju?
– Ma kakve potpore. Ne jebem ja to. Za vrijeme koje bi mi trebalo da skupim papire, ja već pola posla napravim!
Pa, uzdravlje, majstore, napravi što više.
Moram malo pojasniti “protokol” onima koji kod Enjingija nisu bili. S dragim prijateljem Ivanom Dropuljićem, osnivačem i direktorom festivala Vino.com u Esplanadi, vraćao sam se s ocjenjivanja u Mađarskoj. Skrenuli s puta kako bismo u Hrnjevcu nakratko pozdravili imenjaka. S obzirom na broj vina koja smo kušali, jasno je da smo se jako pošteno ispozdravljali.
Broj 8.
- Rizling kasne berbe 2007.
Škoti su 2014. s 55,3 posto glasova na referendumu odlučili da ne žele napustiti Ujedinjeno kraljevstvo, a u Kataloniji je više od 80 posto birača bilo za otcjepljenje od Španjolske. U Zagrebu je uhićen Milan Bandić zbog sumnji na korupciju, a na ocjenjivanju Vinske zvijezde Rajnski rizling kasne berbe 2007. Ivana Enjingija proglašen je najboljim bijelim vinom na hrvatskom tržištu.
Devet najbolje ocijenjenih bijelih i devet crvenih vina ušla su u superfinale, u kojem je poseban žiri, po posebnom sustavu, birao tri najbolja. Među bijelim vinima najboljim je proglašen Enjingi Rajnski rizling kasna berba 2007. To je vino osvojilo i posebno priznanje “Smješko” za najbolji odnos cijene i kvalitete.
Ovaj šturi izvještaj s finala prve sezone ocjenjivanja Vinske zvijezde, koje smo osnovali, pa četiri godine vodili Željko Suhadolnik, Vitomir Andrić i ja, malo govori o vinu, ali meni je doista teško pronaći riječi kojima bih ga opisao, iako su mi riječi alat. Uostalom, da vozim Rolls-Royce, ne bih očekivao servisera s alatom. Takvi simboli kvalitete ne smiju se kvariti. A nije slučajno da su tom automobilu i toj sorti inicijali isti.
Rajnski rizling najveća mi je vinska ljubav, obišao sam sve važnije europske regije u kojima se uzgaja, kušao stotine, možda i tisuće etiketa, u podrumu imam najviše rizlinga, zovem ga rajski, a ne rajnski, a puno sam puta napisao kako u Hrvatskoj istočno od Daruvara i južno od Plešivice nisu podneblja za sortu. I svaki put dodao: Osim… Nema razloga da ponavljam osim kojega.
Sjajno, veliko vino bogata mirisa i okusa, za sljubiti udvoje, s nekim vrlo dragim.
Tako smo opisali Rajnski rizling kasne berbe 2007. Ive Enjingija na listićima tijekom ocjenjivanja u jesen 2014. Bilo je, naravno, naslijepo, nismo znali što je u čaši. Mogao bih lamentirati kojoj hrani taj rizling pristaje, izbor je velik, mogao bih nabrajati arome koje se u njemu mogu prepoznati, ali mislim da puno više govori onih samo nekoliko riječi koje su sukus opisa svih sedam ocjenjivača. Svi smo gromoglasno šutjeli. Butelja je te 2014. u Vrutku stajala 57 kuna, a vrijedilo je najmanje 570.
Rizlinga 2007. više nema u prodaji. Naslijedila ga je berba 2012. Nju smo ocjenjivali 2016. i pisali puno više:
Profinjen i intenzivan miris zrelog i prosušenog voća ima Enjingijev Rajnski rizling kasne berbe 2012. Vino je kompleksno, bogato, puno, skladno i ugodno slasno. Pristaje pikantnije pripremljenim jelima od svjetlijeg mesa ili slatkovodne ribe, sažetak je opisa svih ocjenjivača. U superfinalu te sezone Vinskih zvijezda, to je vino bilo “samo” drugo od svih najbolje ocijenjenih bijelih vina na hrvatskom tržištu. Zaslužilo je svaku lijepu riječ, ali ipak ne i šutnju kakva je popratila berbu 2007.
Oni rizlinzi koje sam spominjao u prethodnoj uspomeni nisu, čini mi se, bili u prodaji kao sortna vina. Završili u različitim berbama Venja.
Broj 9.
- Na koncu smo ostali trojica
Međunarodna godina mahunarki i razumijevanja bila je 2016., ma što to značilo. Hrvatski sportaši osvojili su rekordnih 10 medalja na Olimpijskim igrama u Riju, pet zlatnih, tri srebrne i dvije brončane, a migrantska kriza dosezala je vrhunac. No, godinu pamtim po tome što da sam krajem studenoga umoran kao pas sjedio u podrumu hotela Esplanade i zbrajao dojmove s predstavljanja svih berbi Venja bijeloga Ivana Enjingija koje sam vodio sa suborcima iz brojnih vinskih bitaka Marijem Meštrovićem i Sinišom Škabernom. Sva su vina bila velika, iako neka u malim bocama, zato što “pravih” buteljki nekih berbi Ivan više nije imao, a mislim da ni danas većini sudionika te radionice nije jasno što su doživjeli.
Tko može kao normalno prihvatiti priliku za kušanje berbi 2010. (tada još iz tanka), 2009., 2008., 2007., 2006., 2004., 2003., 2002. i 1998.? I to ne nekoliko kapi. Točilo se pošteno, a na kraju svatko je mogao tražiti “repete” berbe koja mu je bila najdraža. Jedini ja, valjda, za to više nisam imao snage. Mjesecima prije bojao sam se hoće li Ivan Enjingi prihvatiti prijedlog da pokažemo što mogu dati graševina, rajnski rizling, sivi pinot, sauvignon i traminac iz vinograda po kojem se to vino zove. Tjednima me bilo strah hoću li biti dostojan te prilike, danima sam razmišljao ima li u vrijeme besmislenih objava na društvenim mrežama dovoljno ljudi koje će zanimati stvarne vinske vrijednosti, a satima strijepio kako ćemo sve to izvesti. Bez razloga. Sve je bilo odlično, a savršena vina osigurala su sasvim ležeran ugođaj.
Bio je to molitvenik za vjernike i za ateiste, ako smijem parafrazirati velikog Bélu Hamvasa. On je samo ateistima posvetio svoju knjigu Filozofija vina koja počinje rečenicom “Na koncu ipak ostaju dvojica, Bog i vino”. Nakon prezentacije Venja u Casino Clubu hotela Esplanade ostali smo trojica: Ivan Enjingi i ja te duh Ricka Blainea kojeg je u Casablanci glumio Humphrey Bogart. To je, naime, bio “početak jednog divnog prijateljstva”, kao što je Ricku, odnosno Bogartu, rekao policajac na kraju filma. Prijateljstva na koje sam strašno ponosan.
Bio je to i uvod u seriju prekrasnih radionica o Enjingijevim vinima u Esplanadi koja, nadam se, neće brzo završiti.
Broj 10.
- Kako me posramio prijatelj? Jako, ali s pravom!
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na javnim skupovima 2019. gotovo da je više pjevala nego govorila, premijer Andrej Plenković često je objašnjavao kako je sumnjivo ponašanje političara zakonito, a na izborima za Europski parlament posustali SDP je osvojio isti broj mandata kao i nikad snažniji HDZ. Te smo godine veliki pisac o vinu Željko Garmaz i ja na proslavi 79. rođendana Ivana Enjingija dobili smo iznimnu čast da iz arhive u njegovu podrumu izaberemo vina kojima će počastiti najupornije goste.
Ne sjećam se kad sam donio gluplju odluku. Izvukao sam neki Châteauneuf–du–Pape, crno vino iz doline francuske rijeke Rhone koje inače volim. Otvorili smo, potočili i zaboravili. Dragi prijatelj Garo uzeo je prašnjavi Enjingijev zweigelt i, sasvim opravdano, izazvao oduševljenje desetak okupljenih. Ne sjećam se koje su to berbe bile, ali doista me bilo sram zbog toga što sam u “banci” u kojoj Enjingi čuva svoja najveća blaga tražio kruha preko pogače. Ujutro smo se, nakon doručka uz koji se ne može piti čaj, vratili u podrum i ponovili taj zweigelt. Osjećao sam se još bedastije.
Puno ugodnije bilo mi je iste godine na istome mjestu, samo četiri mjeseca kasnije. Sasvim drugo malo društvo uživalo je, među ostalim vinima, u Enjingijevoj Graševini iz 1994. Svima se jako dopala pa je domaćin, iskreni šarmer staroga kova, dami darovao butelju. Prašnjavu bocu bez etikete poslije mi je prepustila na čuvanje pod uvjetom da je popijemo zajedno, kad prilika bude prava. Možda je tako počelo još jedno lijepo prijateljstvo, ali drukčijega kova nego što je bilo ono Ricka Blainea i korumpiranog policajca iz Casablance. Ako i nije, prilika je za još jedan citat iz legendarnog filma:
We’ll always have Paris (Uvijek ćemo imati Pariz), uspomena je prelijepe Lise i vlasnika bara Rick’s Café. Nismo Ingrid Bergman i Humphrey Bogart, ali zauvijek ćemo imati Enjingijevu Graševinu 1994. Ili barem sjećanje na nju.
I za kraj:
Idemo dalje. Uživat ću ako ću i za stoti Enjingijev rođendan “morati” pisati uspomene poput ovih, samo nove. Uostalom, objavio sam 2019. u velikoj priči o Ivanu kako mislim kako on nikad neće umrijeti. Nadam se samo da ću i ja doživjeti njegovu stotu.”
