ŽELJKO IVANKOVIĆ – Pričanje o vinu i uz vino

449

Nije da nisam ugodno iznenađen Gourmandovim uvrštavanjem mojih Vinskih priča Bosne i Hercegovine među “top 4 for Best in the World in category European Wine Book”, kako mi je u mailu javio Edouard Cointreau, čelni čovjek te izdavačke kuće čije nagrade u svijetu publicistike koja se bavi gastronomijom i vinima uspoređuju se s Oscarom u svijetu vina i Grammyjem u svijetu glazbe. I nije da mi ne godi biti u društvu još trojice velikih, knjiga Ruster/Ausbruch DAC, Rudolfa Lantschbauera iz Austrije, Tokaj Guide, Ripka Gergely iz Mađarske, i The New Wines of Mount Etna, Benjamina Northa Spencera iz Sjedinjenih Američkih Država, koji, vjerujem, također s nestrpljenjem očekuju 5. lipnja, kad će u Parizu biti objelodanjeni pobjednici.

Dizajn naslovne stranice za knjigu Vinske priče Bosna i Hercegovina izradio je Vedran Klemens, poznati sarajevski ilustrator sa zagrebačkom adresom, fotografije je napravio Irfan Redžović, a predgovor je napisao književnik Željko Ivanković.

Nudim vam na čitanje upravo Željkov nadahnuti predgovor…

 

 

“Željko Garmaz (Trebinje, 1967.) čovjek je kojega znam više od pola njegova života, od njegovih sarajevskih studentskih dana. Znam ga kao novinara, pa novinara – ratnog dopisnika (iz BiH i Sarajeva), a onda kao autora, na našim prostorima, posve neobičnih knjiga. Za njegovu (i supruge mu Maje) knjigu „Naš čo’ek u Africi“ pisao sam pogovor koncem davne 2011., a onda i predgovor 2018. za njihovu knjigu „Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba“.

Bile su to knjige koje su na našim prostorima, opisujući dva ljudska i bosansko-franjevačka aktiviteta u Africi, temeljitije opisale i objasnile i danas nevjerojatan sukob Tutsija i Hutua i teško razumljiv genocid u Ruandi nad manjinskim Tutsijima, negdje u vrijeme kad se i na tlu Europe, preciznije u BiH, događala agresija i neviđeno, jednako tako nevjerojatno zlo.

A onda se Željko Garmaz otisnuo u druge vode. Pronašao je zlatnu žilu i ide njezinim tragom ispisujući jednako neobične, čini se ovaj put još neobičnije – vinske priče.

Jedan rođenjem Trebinjac, životom  Pločanin, a onda i Sarajlija, Zagrepčanin i najposlije Osječanin, darom novinara i publicista „nanjušio“ je sjajan potencijal u onome što bi se danas moglo imenovati najmanjim zajedničkim nazivnikom – priče o vinarima.

Ne, Garmaz nije ni enolog, ni čovjek poljoprivredne vinarske struke, netko tko bi se bavio proizvodnjom grožđa, vinom ili vinarstvom ni u jednom njegovu aspektu. Čak ni u historiografskom smislu, ali jest brzo shvatio da je iza naglog uspona vinarstva u našim krajevima (dominantno Hrvatskoj i BiH, što je i njegov zavičajni milje) stoji čitav niz neobičnih ljudi, sudbina i njihovih priča. Neispričanih priča. Ljudi koji na svojim leđima nose, kao i autor sâm, čitave svjetove, najrazličitija zanimanja, obiteljske tradicije, želje i ambicije, najednom su i ljudi koji oblikuju ili barem značajnije utječu na vinarsku scenu svoje zemlje. Čak nerijetko posve neovisno o hektarima pod lozom, o vrstama vinove loze koju uzgajaju ili vremenu koje su dosada posvetili tom poslu.

Takve je vinske priče, u opsežnim i luksuzno opremljenim knjigama, autor već ispričao o različitim vinorodnim krajevima u Hrvatskoj: o Dalmaciji, o Slavoniji i Hrvatskom Podunavlju, o Istri i Kvarneru… A tek su na redu one o Zagorju, Međimurju, Moslavini…

Sad su, nakon što je „prokrstario“ gotovo cijelu Hrvatsku, na red došle i vinske priče iz Bosne i Hercegovine. A one su, gle koincidencije, došle na red sad kad iza Garmaza stoji prestižna nagrada Gourmand Drinks Awards koju je ove godine dobio za Vinske priče Istre i Kvarnera. Naime, svojom je knjigom osvojio 3. mjesto u kategoriji najboljih svjetskih knjiga o europskim vinima izvan Francuske, što je impresivno priznanje nekom našem uskospecijaliziranom publicistu u zemlji vina.

Jasno je da je ovakav profil knjiga dalekosežno važan za afirmiranje vinskih teritorija u današnjem vinskom svijetu. U našem, relativno malo poznatom, naročito.

A onda se zapitam, kao ne baš znalac vina i proizvodnje vinove loze, otkud BiH u svemu tome. Zar uzgajanje i proizvodnja vina nisu nešto isključivo hercegovačko, zar tradicija vinarstva igdje postoji i išta znači u Bosni. Da, normalno pitanje i normalno razmišljanje dok ne otvorite Garmazovu knjigu i u njezinih 35 priča, uz sve ono što jest trs, loza, vino i Hercegovina, naiđete i na banjalučki kraj (Banja Luka, Čelinac, Prnjavor), na Žepče, pa čak i na – Sarajevo. Sarajevo! Da, stane vam dah da pored tolikih sjajnih vina i vinara za koje zna i prosječni znalac i konzument vina, a kamoli ljubitelj dobre vinske kapljice (Čitluk, Ljubuški, Trebinje, Međugorje, Stolac), otkrivate vinare u nekakvom Čelincu, Prnjavoru, Žepču ili Sarajevu.

Sve iole ozbiljnije što je obavješteniji Bosanac znao o vinima, svojim – bosanskohercegovačkim vinima, svelo bi se na priču o nekakvom davnašnjem, velikom i moćnom Hepoku i, u najboljem slučaju, uz žilavku (Ivo Andrić: Omer-paša Latas) te blatinu kao dvije najpoznatije i najraširenije autohtone vrste hercegovačkog grožđa i vina od najstarijih vremena, stoljećima unatrag.

Danas kad pogledate što je Hepok, vidite kako je jedva blijeda slika nečega bivšeg kao i sve drugo u ovoj zemlji. Kad to kažem ukazujem samo na razliku od 6.000 hektara pod lozom nekoć i danas samo 300 hektara. Matematički rečeno – 20 puta manje! Što naravno ne znači na sadašnji Hepok nije ponovno stao na svoje noge i ne čini sve da oživi barem dio vlastite tradicije. S druge, pak, strane samo prostor Čitluk – Međugorje ima desetak vinara s gotovo dvostruko više hektara pod trsom i već širom naših prostora etablirana vina.

Dakako, ne kvantificiramo i ne sugeriramo iz ovoga bilo koje zaključke, samo ukazujemo na ekspanziju vinogradarstva na nekim drugim osnovama, gdje je novo vrijeme donijelo nove ljude i(li) nove načine tretiranja uzgoja i proizvodnje vinove loze i vina. Dakako, s tim neizostavno ide i nova kvaliteta! Jer bez kvalitete, vrhunske kvalitete, svaka priča o vinu i vinarstvu ostaje tek mrtvo slovo na papiru.

No, ni to nije Garmazova priča. Njegova priča donosi ljudske priče o dugim obiteljskim tradicijama uzgoja trsa i prerade grožđa (uglavnom Hercegovina), ili o novim ljudima u tim poslovima jedva da imaju znanja i iskustva, koji imaju nerijetko krajnje bizarne backgrounde. Primjerice, dolaze iz svijeta sporta – nogometa, džuda, boksa, ili iz svijeta turizma ili nekog posve drugog biznisa (metalac Zovko) i najednom se prepoznaju u vinarstvu, čak se zaljube u njega i strasno i ambiciozno mu se predaju. Tako je i postao moguć jedan Zovko u Žepču, ili Galičićev vinograd u Sarajevu na 765 metara nadmorske visine ili Trebinjka Mika Zubčević Anđelić, jedina vinarka u Bosni i Hercegovini.

Takve bizarnosti čine ovakve Garmazove knjige u priče o vinu i vinarstvu u BiH ne samo vrijednim za sadašnje generacije nego za dugo u budućnost kao svjedočenje o nicanju, rastu i razvoju jedne iznimno lijepe djelatnosti, te tako postaju čitanke jednog vremena o biznisu uopće, o ljudskim nastojanjima da svoje snove pretvore u stvarnost i nadasve tople ljudske priče od Trebinja do Banje Luke, od Domanovića do Žepča, kao i o tri vinarski dominantne sredine (prema ovoj knjizi) Trebinje, Čitluk (dakako s Međugorjem) i Ljubuški. Uz ono što tu još znači Mostar, eto nam potvrde o Hercegovini kao vinorodnom kraju. Zemlji vina!

Pa ipak, hrabri da je i izvan mediteranskog miljea, tzv. kontinent, tj. Bosna vinorodna, premda trenutno u neproporcionalnom odnosu s Hercegovinom. Svakako je iznimno plodonosan i derventski kraj, dijelovi uz Bosnu (ništa manje nego vinogorja uz Rajnu), ali tko zna kad će ti krajevi doći na red da u sebi prepoznaju vinarski potencijal. Jer vinarstvo je iznimno delikatna kultura koja traži i volju i želju, entuzijazam, ali i ogromno znanje, posvećenost i ulaganje. Tradiciju! A ona se dugo i brižljivo gaji, njeguje. No, znademo da vrijeme u kojemu živimo, sve je prije nego tim vrijednostima sklono.

A priče kao što su one iz podruma Andrija o „Vinskom toplomiru i cini koštanja vina“ koje je 1855. godine, „pri zdravoj pameti“, sročio Šimun Kulin, ili one iz Čelinca gdje muž govori vinu „volim te“, a žena pojuri provjeriti kome on to govori…, priče o vinu i ženama, o vinu i glazbi, o boemiji, čine ovu knjigu radosnom, vedrom na način na koji vino čini vedrim ljudske živote. Ih, koja je sve umjetnost tijekom stoljeća „oplemenjena“ vinom, lozom, trsom i radostima koje su donijele čovječanstvu i to u svim jezicima, kulturama, civilizacijama.

Nerijetko ove priče dobace i u daleku prošlost, u vrijeme kad su naša najbolja vina (primjerice iz vinorodno plemenitih čitlučkih krajeva) bila carska, dolazila na dvorove uglednika, bila na carskim stolovima, kad su naši krajevi i dizani na glas vrijednih za uzgoj grožđa i, čak vrhunskih, najboljih vina.

Garmaz je svoje knjige, pa i ovu (čovjek se čitajući ju nerijetko nasmije iz dna duše) pisao s radošću, punio ih šarmom koji ima i on i njegovi sugovornici, istraživao lijepe ljudske priče, drugovao s ljudima, ljudi mu otvarali dušu i s povjerenjem mu poklanjali svoje priče, znanja, iskustva, pa se stoga i njegove knjige čitaju s radošću i veseljem i najbolje uvijek uz dobru kapljicu.

I nije nevažno ovdje, na samom kraju snažno akcentirati i to da BiH po prvi put uopće dobiva knjigu ovakvog tipa, pa još iz pera autora koji je ovome ne samo vješt, nego je i međunarodnim priznanjem za taj posao nedavno verificiran kao iznimno referentan.”