DOMAGOJ BUHAČ – Svojim roséom je zbližio tisuće zaljubljenih, sad je red da i njega konačno skrasimo

627

 

 

Prije nekoliko dana, u osječkom Intersparu, svjedočio sam tužnoj reakciji nekog mladića kad mu je trgovac objašnjavao da traženo vino trenutno nemaju u ponudi. Mladić je htio rosé Domagoja Buhača i bio je uvjeren da je to vino uz ružu, koju je držao u lijevoj ruci, idealan poklon dragoj za Valentinovo. Trgovac kao da je osjetio da mladiću izmiče tlo pod nogama pa se potrudio odmah ponuditi mu alternativu:

  • Ne znam što je u tom Buhaču, ali vi ste u zadnjih sat vremena četvrti koji traži taj rosé! Koliko znam, trebalo bi ga biti u vinoteci Vinita u Strossmayerovoj.

Sutradan sam se sreo s Vinkom Ručevićem, vlasnikom Vinite, i prepričao sam mu taj događaj, ali s naglaskom na korektnu gestu trgovca u Intersparu, koji je nesebično mladiću preporučio drugo mjesto za nabavku onoga što je htio.

  • Istina, to vino je nevjerojatan fenomen. Koliko god nabavim tog roséa, sve se proda u rekordnom roku. A, vjeruj mi, nisu to male količine, priča Vinko.
  • Nego, je li ti došao onaj mladić iz Interspara kupiti rosé?
  • Bilo ih je nekoliko koji su došli po naputcima iz Interspara, tako, pretpostavljam, da je i taj tužni mladić ipak s osmijehom i bocom roséa otišao svojoj dragoj čestitati Valentinovo.

Nekoliko dana kasnije eto me kod Domagoja Buhača, a on se i ovaj put, kao i prethodnih naših stotinjak druženja, potrudio opet biti u podrumu. Iz kojeg, uostalom, nikad i ne izlazi. I sam priznaje da je za njega „društveni život“ nepoznanica,  a otići u kafić ili restoran smatra čistim gubitkom vremena.

 

  • Bilo je to prošle godine, došao mi prijatelj iz Zagreba sa suprugom, a oboje su ludi za akcijom. Idealno! Tako ti mi izjutra istrčimo 14 kilometara po vinogradima, a onda smo se odvezli autom do Vukovara i otamo se tri i pol sata spuštali Dunavom u kajaku, 34 kilometra veslanja do Iloka. Na kraju me pozovu na fiš. Ajme, nikad težih pola sata u životu nego sjediti u restoranu nakon cjelodnevnih sportskih aktivnost na otvorenom!
  • Sad me podsjećaš na dvojicu mojih prijatelja, koji su bili cimeri tijekom studiranja u Dubrovniku. Uglavnom, jedan od njih je dobio paket od roditelja pun svega i svačega. On ti to sve na brzinu otvori i pospremi, a veliku staklenku s kilogramom meda stavi na ormar. I ode spavati. Cimer je samo čekao da on zaspe i zaleti se prema onom medu kojeg je, doslovno, u jednom dahu potamanio. Na kraju se počastio čašom džusa. Ujutro se probudio s bolovima u trbuhu. Znaš koji mu je bio komentar?
  • „Bit će da je onaj džus bio pokvaren!“
  • Je li ta priča o džusu opaska na moj komentar o restoranu?
  • Vidi, mene je tog dana, bez obzira na 14 kilometara trčanja i tri i pol sata veslanja, uistinu tih pola sata najviše ubilo. Jer, ne znam za društveni život i mene takve aktivnosti, koje stvarno smatram gubitkom vremena, najviše izluđuju.
  • Zato na vinskim festivalima gotovo svaki put spavaš na svom štandu?
  • Meni je tamo dosadno. Vjerojatno su mi 40.000 puta rekli da se nasmiješim, možda bi u tom slučaju netko i zastao za štandom. Šogor mi kaže da dobro išta i prodam s obzirom kako prezentiram svoja vina!!!

A Domagoj s prodajom vina nema nikakvih problema. Štoviše, samo tog famoznog roséa proda 10.000 butelja godišnje. A prije samo nekoliko godina gotovo stidljivo je na tržište gurnuo 600 boca koje su se razgrabile u nekoliko dana, a da nisu ni napustile podrum.

Sjedili smo u zagrijanom prostoru kušaonice i kušali vina, a kad je i rosé došao na red, Domagoj se raznježio i samo ga mirisao.

  • Pa, lijep je, vidi kako miriše. Zar nema prekrasan miris, upitao me.
  • Ima, ali meni je tvoj rosé presladak.

Domagoj je potom malo nagnuo čašu i namrštio se:

  • Uf, al je sladak! Znaš tko pije ovakav rosé? Onaj koji ne pije vino! Nego, ajd probaj ovu Vulgatu!
  • Što ti je to?
  • Vulgatom nazivam graševinu od koje živim i koju prodam oko 100.000 litara godišnje. E, Vulgata je posao!
  • Ajd sad probaj ove dvije Liske, jedna je filtrirana, a druga nije. Koja ti se više sviđa?
  • Iskreno, filtrirana.

Domagoj je pratio moje reakcije, kao što je istodobno i on po tko zna koji put nanio na nepca te dvije različite graševine.

  • Mučko đubre, bio je u pravu!

 

Naime, nedavno se Domagoj „posvađao“ sa svojim distributerom koji ga je posavjetovao da filtrira i crnjake.

  • Ma, kad mi je to rekao odbrusio sam mu da ću od sada i graševine raditi nefiltrirane!!!
  • Mislio sam da se vino filtriranjem oguli i puno izgubi, ali, vidim i sada, ova filtrirana graševina je ljepša!
  • Hoćeš li mu reći da je bio u pravu?
  • Za bijela vina je bio u pravu. Za crna ne znam. I ne znam hoću li mu to reći.

Graševina Liska je dobila ime po položaju na samoj granici sa Srbijom. Paralelno s posljednjim redom u vinogradu prolazi cesta kojom se od graničnog prijelaza Ljuba ide za obližnji Erdevik. Samo jedan korak dalje i – u Srbiji ste! Naravno, kako je sve kod Domagoja posvađano s logikom, tako se na položaju Liska često dogodi da ostanete bez signala hrvatskog teleoperatera i završite u roamingu…

  • Znam, svi odmah pomisle da pređete na mrežu teleoperatera iz Srbije, ali ne. Na Liski najjači signal dobacuje odašiljač s Majevice u Bosni i Hercegovini!!!

Prema Domagojevim riječima, vinogradi na Liski, kao i susjednoj Širokoj šumi, najviši su u iločkom vinogorju i nalaze se na nadmorskoj visini od 276 metara.

  • Usporedbe radi, vinogradi na Principovcu su na 209 metara nadmorske visine, pokušava Domagoj biti što ilustrativniji, jer zna da u toj ladanjskoj kući svake godine „ostavljam kosti“ na organizaciji Festivala traminca.

Inače, što se tiče tih Domagojevih vinograda, uglavnom sam ga posjećivao na Vinkovo na Božinom brdu, gdje mu je vikendica. Taj vinograd, kojeg je njegov otac Ivan svojedobno kupio, bio je početna točka strelovitog uspona vinske priče obitelji Buhač. Imali su oni prije rata i vinograd na Radošu, a onda su ciljano krenuli u kupovinu zemljišta na povišenim položajima, jer nisu htjeli imati vinograde u udolinama u kojima često zna biti mraz.

  • U svakom slučaju, na višim položajima, gdje zrak cirkulira, sigurnije je imati vinograde na Liski ili Širokoj šumi!

A da bi se došlo do tih vinograda, morate imati terensko vozilo. Ili, u Domagojevom slučaju, Mazdu 323 iz 1998. godine koju je dao „podići“ za pet centimetara i s kojom upadate kotačima i u najdublje rupe bez straha da ćete uništiti karter.

  • Jednom sam tako išao u vinograd, a vozite doslovno poljskim putem koji je razgraničenje između Hrvatske i Srbije, a za mnom se netko zaletio podižući ogromnu prašinu. Netko je, naime, policiji dojavio za moj auto pa su pojurili za mnom misleći da sam ilegalno prešao granicu. Kad su me zaustavili i kad su oni vidjeli da sam ja u pitanju, rekao sam im:
  • „Tako voze i prašinu dižu samo oni koji ne voze svoj auto!“

 

Kad smo u njegovoj „terenskoj“ Mazdi došli na Lisku, bez obzira na umjerenu vožnju, auto je bio potpuno prašnjav. Toliko prašnjav da je na zadnjoj šajbi bio centimetar prašine!

  • Sad ću napisati „Nemam curu“!

Bio sam brži i već napisao to što je on izustio. No, predomislio se i još brže je prebrisao „poruku“.

  • Ma, neće ljudi shvatiti tu zajebanciju! Premda, kad malo bolje razmislim, toliko ljudi sam zbližio svojim roséima, bio bi red da se konačno i ja sredim. Nego, u kojoj godini si se ti oženio?
  • U 39.!
  • Uf, onda ima nade i za mene.

Domagoj je zapravo nevjerojatan radoholičar, toliko puno radi da je nedavno odlučio sebi smanjiti radno vrijeme za dva sata i više ne radi od 7 do 19 nego samo do 17 sati.

  • Odlučio sam uštedjeti dnevno po dva sata, kako bih ostavio posla i za sutra. Jer, za 12 sati napravim toliko posla da često ne znam sutradan što raditi!

Kad mu se svidjelo ronjenje, našao je neku baru u vinogradima – a gdje drugdje, duboku četiri metra i u nju je zaranjao u punoj ronilačkoj opremi

  • Nije mi bilo svejedno, bilo je strašno mutno.

Kad mu se svidjelo veslanje, pridružio se iločkim prijateljima koji su se pripremali za Maraton lađa između Metkovića i Ploča i jedno cijelo ljeto je s njima trenirao i na kraju odveslao paklenih 23 kilometra niz Neretvu.

Ni sam ne znam koliko sam puta bio kod Domagoja u njegovoj vinariji u Iloku, ali uvjeren sam da ga niti jednom nisam zatekao opuštenog. Recimo, da zalijeva cvijeće u beskrajno urednom dvorištu ili da s prijateljima sjedi u rashlađenom podrumu i igra na karte. Štoviše, svaki put bih mu našao potrebnim primijetiti da je, gle čuda, ponovno u podrumu, a Domagoj je na sebi svojstven crnohumorni način nastojao uzvratiti. Tako je jednom, znajući da ću prokomentirati to što sam ga zatekao u čišćenju podruma, odmah dometnuo da se nalazi „dva metra ispod zemlje“!  A nekoliko dana kasnije, pak, našalivši se na svoj račun, poslao mi je neku fotografiju koju nisam najbolje razaznao. Kad sam mu odgovorio da ne shvaćam što je na fotografiji, napisao je:

  • Da ne kažeš da sam svaki put u podrumu, evo dokaza da znam biti i ispod traktora!

Nakon prve prošlogodišnje karantene na oglasnu ploču, pored cijena za sva svoja vina, stavio je i natpis da se u njegov vinski podrum nedjeljom može ući samo „ako ste stariji od 90 godina i u pratnji oba roditelja“.

Kad sam se odvalio od smijeha, pogledao me i upitao:

  • „Jesu li mi dobre fore, a?“

 

Domagojev otac je bio među prvim iločkim vinarima koji je poslije rata pokrenuo privatnu vinariju. Počeli su s dva hektara, a do danas su narasli na 20 hektara. U početku su bili samo traminac i graševina, a danas se Ilok, zahvaljujući njima, prepoznaje i po krasnom merlotu. I sve uspiju prodati bez ikakvih problema.

Štoviše, vino im toliko dobro ide da sve ovo vrijeme nisu nikada ozbiljnije pozabavili se arhiviranjem nekih starijih vinskih uradaka. Ili, što bi Domagoj rekao, „mislim da znam napraviti dobro vino, ali sam potpuno siguran da ga ne znam sačuvati“!

  • Volio bih kad bi merlot i cabernet sauvignon mogli duže ležati i dozrijevati u buteljama, a ja ih prodam za godinu dana. Ljudi traže vino i ja im ga dam!

Domagoj je, inače, završio ekonomski fakultet. Kad treba pojasniti što mu je taj fakultet donio u vođenju vinske priče, Domagoj priča da sa stečenim znanjem magistra ekonomije lakše shvaća „kako se može butelja graševine prodati i za 25 kuna te da pritom i njemu od toga bude dovoljno za dobar život“.

  • Kad si mi već spomenuo onaj Interspar, bio sam i ja tamo nedavno. Malo sam pogledao police i shvatio sam da su moje graševine, uz vina Mirka Čobankovića, najjeftinije na tržištu.

Pritom se hvali da je on vjerojatno jedini „koji od države zbog korone nije tražio nikakve poticaje, niti jednu kunu“.

 

 

O Domagoju možete još pročitati: https://www.vinskeprice.com/2018/10/domagoj-buhac-jedini-vinar-koji-u-vinograd-ide-u-ronilackom-odijelu/