SLAVKO KALAZIĆ – Tvorac barem četiri vinska remek-djela i velemajstor improvizacije u izgubljenim situacijama

412

 

 

Slavko Kalazić je uistinu jedinstvena pojava na hrvatskoj vinskoj sceni. Koliko god tvrdio da ga sve više poznajem, toliko sam sve uvjereniji da je čovjek posvemašnji luđak koji nam je u svojoj relativno mladoj vinskoj priči darovao najmanje četiri remek djela: cabernet sauvignon i graševinu iz 2008. godine, pinot crni iz 2009. godine i Batinu, kupažu sauvignona blanca, chardonnaya i pinota sivog, iz 2010. godine.

Kad sam mu to spomenuo prije nekoliko dana, kratko je prokomentirao:

  • Ali, to su sve vina koja sam proizveo na samom početku moje vinske priče!

I to u razdoblju kad je Slavko bio razapet između opijenosti kvalitetom svojih prvih vinskih uradaka i slabe prodaje zbog čega su mu prijatelji iz poslovnog svijeta savjetovali da sve nekome pokloni, „neka niti ne pokušava vinariju prodati, jer takvu budalu neće naći“!

Kad se retroaktivno raščlane Slavkove vinske porođajne muke, narastanje njegove vinske priče na razinu jedne od najboljih hrvatskih vinarija moglo bi se na fakultetima ekonomije i vinarstva proučavati kao svojevrsni „case study“ pobjede upornosti, ideje, improvizacije i – beskrajne količine ludosti.

Po vlastitom priznanju, Slavko je antitalent za prodaju vina – „Ja očito ne znam prodati vino obilazeći birtije i pritom im pokušavajući uvaliti butelje!“.

S druge strane, da nije virusa SARS-CoV-2, Slavko je, nakon što je 2018. godine na dubrovačkom vinskom festivalu FestiWine bio šampion s pinotom crnim, a 2019. i sa chardonnayom, planirao i treći put „pokoriti“ jug Hrvatske. No, nove uspjehe ćemo pričekati dok pandemija ne prestane, ako Slavko do tada ne proda vinariju ili, pak, ne uđe u novi val investicijske euforije…

Zato, idealno je vrijeme za povratak vremeplovom  dvadesetak godina unatrag i pitanje Slavku Kalaziću:

  • Jesu li ti se vinska remek-djela dogodila ili su posljedica tvog perfekcionizma?
  • Uopće nisam iznenađen takvom koncentracijom kvalitete u mojoj vinskoj paleti, započeo je Slavko svoju uzbudljivu priču koja svojom iskrenošću sve ostavlja bez daha.
  • Prvo vino sam napravio 1998. godine, i to u garaži jedne od 14 vikendica koje sam tada bio kupio namjeravajući pokrenuti veliku turističku priču. Kupio sam primitivne naprave za proizvodnju malih količina vina. Imao sam bačvu od 175 litara, koju i danas koristim, a kupio sam i jednu inoks bačvu. Došlo je vrijeme berbe i pokupio sam grožđe koje je bilo na posjedima tih vikendica. Od crnih sorata najviše je bilo portugisca i pinota crnog i sve je išlo u jednu bačvu, kao što je od svih bijelih sorata u drugoj bačvi napravljena bijela kupaža. Sve se radilo s ručnom presom. Postoji jedna jedina fotografija iz tog vremena na kojoj se vidimo moj otac i ja kako presamo vino. Taj jedini dokaz ću uvećati, dati uokviriti i staviti na zid kušaonice u novoj vinariji!
  • Ono što je mene de facto povuklo i usisalo u cijelu priču je vino koje sam dobio u takvim uvjetima, i to od grožđa koje sam iskoristio bez nekog izbora, a koje je bilo bolje od velikog broja vina koja su tada bila dostupna u buteljama. Govorim o 1998. godini, tad vinara i vrhunskih vina nije bilo kao danas, tako da sam ja s tim vinom bio više nego oduševljen. To vino mi je bilo pokazatelj što sve može dati Baranja!

Slavkovo predznanje i upućenost u tehnologiju proizvodnje vina bilo je nikakvo. Ili skoro nikakvo, ako kao minimum znanja prihvatimo njegovo sjećanje na djetinjstvo u Golincima pored Donjeg Miholjca, selu koje je gotovo nemoguće naći na zemljopisnoj karti.

 

  • Tamo je svaka kuća imala svoj vinograd iz kojeg se dobivalo vino koje je služilo za osobne potrebe do Uskrsa. A nakon toga se prelazilo na rakiju, dok rane šljive ne dođu na rod u lipnju. S obzirom da sam 35 godina apstinirao od bilo kakvih sudjelovanja u proizvodnji vina, a posljednje iskustvo sam imao u 8. godini života, očito su neka sjećanja ostala sačuvana u primozgu. Kako su djed i baka bili stariji, nisu više htjeli to obrađivati i raditi, dali su iskrčiti vinograd. Bilo je to u mojoj 8. godini života. I onda jedna velika, velika pauza, sve do 1998. godine, kad napravim to svoje prvo vino koje me oduševilo. Godinu dana kasnije moje drugo vino je bilo još bolje, a 2000. godine sam već počeo razmišljati da se vinarstvom počnem baviti profesionalno.
  • Znači, počeci su bili čista rekreacija?
  • Točno, meni novac nije trebao.

Slavkov početak vinske priče bio je, u stvari, potpuno nevinski. Bilo je to 1996. godine u Trakošćanu, Slavko je tada bio na devetodnevnom seminaru u šumi pored poznatog dvorca gdje ih je neki Amerikanac „podučavao duhovnoj tehnici preporađanja“.

  • Kad sam dvije godine kasnije kupio prvu vikendicu, a odmah i još 13 drugih vikendica u Batini u Baranji, imao sam ideju obnoviti ih na način da budu u funkciji održavanja događaja poput onoga iz Trakošćana. Htio sam napraviti klasični „copy-paste“, jer me taj seminar bio toliko ispunio da sam to svoje oduševljenje htio podijeliti s drugim ljudima. A i ta ideja nije imala motivaciju u profitu, jer je moj glavni posao s elektronikom tada bio jako izdašan i donosio mi dosta novca.
  • Da se u toj vikendici te prve godine nije „dogodio vinograd“, a svaka od tih vikendica je imala nešto trsova u svojim dvorištima, ja sigurno ne bih išao u proizvodnju vina. Moj primarni cilj je bio biti u prirodi i imati nezagađen okoliš, bez industrije i slično.
  • Dakle, vino se dogodilo uistinu slučajno, kad je već tamo grožđe, ajmo ga pobrati i nešto napraviti pa što bude!

Niti dvije godine kasnije, Slavku se u glavi pojavila ideja o profesionalizaciji svoje do tada rekreativne vinske priče.

  • Ali, to je tada bila samo ideja kojoj je u mojoj glavi trebalo dvije godine da se malo procesuira. I onda sam 2002. godine definitivno odlučio krenuti u taj posao, jer mi se u međuvremenu dogodio razvod i nisam s bivšom suprugom htio dijeliti odgovornost u poslu s elektronikom u koji se ona sve više počela petljati. Htio sam novi izazov…

I tako je Slavko počeo kupovati zemlju i okrupnjivati ranije kupljene parcele koje su bile od jednog jutra do jednog hektara veličine i to je trajalo dvije godine. Paralelno je za sadnju vinograda naručio i lozne cijepove od Ivana Enjingija. Prvu polovicu vinograda je posadio 2004., a godinu kasnije i drugu polovicu.

  • Zadržao sam dio elektroničkog biznisa, i to onaj dio koji je bio u Zagrebu, a cilj s ovim novim pothvatom je bio boraviti što više u prirodi i imati samo dva artikla – crno i bijelo vino, što je dijametralno suprotno ponudi od 15.000 artikala koju sam imao u svojim trgovinama elektronike.
  • I sad idem odabrati sortiment i tu se pojavljuje znatiželja. Probat ću kako u Baranji uspijeva pinot bijeli, sorta koju nitko u Baranji nije imao, a baš me zanimao i oduvijek mi je bio drag. Dalje, kad već imam pinot bijeli, neka imam i pinot sivi, da vidim kakav će se on pokazati. Onda idem i s pinotom crnim. U Baranji nema nešto ni traminca, ajmo i njega posaditi… I tako sam vrlo brzo složio 10 različitih sorata za svoj vinograd.

Neki bi rekli da se Slavko odlučio poigrati svojom novom igračkom. Ali, Slavko ne bi bio Slavko da se ni u tom izazovu nije malo previše zaigrao.

  • Ako te već zanimaju mogućnosti pojedinih od tih sorata koje sam posadio, pametan, racionalan i inteligentan pristup bi bio posaditi po tisuću od svake od tih sorata te da vinograd ne bude veći od maksimalno 10.000 trsova. I, brate, možeš praviti i bijelo i crno i za društvo i za prodaju i za eksperimente. Ali, taj moj ekstremizam…
  • Ja cijelu jednu parcelu, umjesto da je komadam s različitim lozama, zasadim jednom sortom i, tako, na parcelu od 1,7 hektara posadim samo chardonnay, na komad zemlje od 2,5 hektara posadim pinot crni, koji mi se bio jako svidio i bio je najzastupljeniji u vinogradima na okućnicama vikendica koje sam bio pokupovao. Štoviše, premda je najzahtjevniji možda od svih sorata, tim više mi je bio veći izazov imati ga u tolikom broju!
  • I onda sam se našao u čudu, jer sam posadio 120 tisuća trsova. A pritom nisam imao vinariju!!!

Grožđe iz prvog uroda 2006. godine Slavko je kanio prodati, jer nije imao vinariju pa o njemu nije htio ni razmišljati. Tako je barem rekao svojim zaposlenicima. S druge strane, intenzivno je tragao za placem na kojem će podići vinariju. I, nakon dugo vremena, krajem lipnja i početkom srpnja htio je osigurati si kvalitetan godišnji odmor na Hvaru. Tako je, tvrdi, želio, ali u Slavkovoj glavi nekad ni on sam ne može dokučiti što se događa…

  • Odem ti ja na more koncem lipnja znajući da ću sve grožđe što rodi u rujnu i prodati. No, kako mi crvi rade, a procijenio sam da će mi roditi nekih 10-12 tona grožđa, preko noći sam odlučio da ću se ipak vježbati na tom grožđu, ovaj put na većoj količini od nekoliko stotina kilograma s kojima sam se bavio u onoj garaži vikendice. Ali, nemam ništa, ni vinariju ni posuđe ni presu ni ovo ni ono, ništa! I sad slijedi dio koji je na najbolji način preslik mene – majstor improvizacije.
  • Koliko god volim imati sve posloženo, funkcionalno i znanstveno elaborirano, jako sam sklon i egzibicijama. A odlučiti početkom srpnja imati izgrađenu vinariju do 1. rujna i nije ništa drugo nego ekshibicija!!!
  • Što ti se dogodilo u glavi da si u tih nekoliko dana promijenio odluku i okrenuo se u drugom smjeru?
  • Nakon tri dana boravka na Hvaru sam se odmorio!
  • I to je bilo dovoljno da pritisneš tipku delete na sve ranije posložene planove?
  • Da, preko noći sam odlučio izbrisati ideju o prodaji grožđa, kao što sam isto tako odlučio izgraditi objekt koji će mi biti dovoljan za potrebe te prve berbe u kojoj sam očekivao graševinu, rajnski rizling, sauvignon blanc i cabernet sauvignon.
  • Procijenio sam koliko čega ću imati, kakvo posuđe mi treba i odmah sam se odlučio na Letinu, Mercedesa u Hrvatskoj kad je u pitanju oprema za vinifikaciju i odležavanje. Pritom sam računao da ću to posuđe koristiti i kasnije, kad izgradim veliku vinariju.
  • I sjetim se da imam vizitku jednog građevinca, izvođača radova, s kojim sam slučajno, prije odlaska na more, bio na nekoj janjetini. Sjetio sam se da mi je, sjedeći pored mene, bio dao tu vizitku i rekao da, ako mi zatrebaju bilo kakve građevinske usluge, odmah ga nazovem. Nazovem ga i pitam može li napraviti vinariju između 60 i 100 četvornih metara do 1. rujna. A pitao sam ga to početkom srpnja! On odgovori potvrdno i uzvrati mi pitanjem imam li projekt i građevinsku dozvolu. Ja njemu kažem da imam projekt, ali u glavi. Čovjek ostane paf, jer vidi da ima posla s nekim tko baš nije čist u glavi.
  • „Znaš li barem gdje bi gradio vinariju“, upitao me.
  • Odgovorio sam mu da mi je ideja da vinarija bude ispod moje vikendice, na brijegu, na kosini, da mi budu pristupni voda i struja koje u tom slučaju ne bih morao ekstra „dovoditi“. Iskreno, u tom vremenskom tjesnacu računao sam se „nakačiti“ na vikendicu, što u konačnici i jesam napravio.
  • Imao sam dva mjeseca za naručiti tankove, a pojma nisam imao da je praksa da se tankovi naručuju i godinu i više unaprijed!!! Nisam imao ni presu, što je osnovna stvar. Ono što sam ranije koristio u svojim garažnim uvjetima bila je igračka.
  • „Kako ćemo s projektom, tko će ga napraviti“, upitao me moj građevinac, a on nije mogao doći k sebi kad sam mu rekao da ću mu sve nacrtati i sutradan faksirati iz hvarske pošte.
  • „Tu će vam biti sve dimenzije, nacrt, tlocrt, ukopat ćemo se u zemlju. Umjesto tunelske cijevi, iskopat ćemo zemlju, zemlju staviti sa strane, onda ćemo sve zagrnuti da stražnji dio podruma bude kao gator, dok će prednji dio biti vidljiv vani“, rekao sam mu i sve to stavio na papir s jasnim mjerama i podatcima o materijalima koje bih htio da koristi.

Niti pola sata nakon što je građevincu poslao prijedlog projekta, Slavko je dobio odgovor, i to s jasno naznačenim cijenama za svaku stavku. Ali i s potvrdom da će sve biti okončano do željenog roka – 1. rujna 2006. godine.

  • I ne samo to – on je već sutradan došao s mehanizacijom i počeo izvoditi radove!
  • Svom tajniku sam dao instrukcije gdje zabiti kolce, jer građevinac je morao znati gdje će početi kopati. Kad je tajnik to obavio, nazvao me na Hvar i rekao:
  • „Direktore, ja sam o vama imao mišljenje kao o realnom čovjeku koji je zdravog razuma. No, ovo što radite sliči mi na neozbiljnu igru i ludost. Ja ću biti ovdje dok se vi ne vratite s mora, nakon ovoga ja vam dajem otkaz“, rekao mi je tajnik, čovjek koji mi je godinama bio desna ruka u svim mojim poslovima. Ali, ispoštovao je sve što sam od njega tražio dok sam bio na moru, pa i da svakodnevno fotografira sve što se događa na gradilištu i šalje mi fotografije kako bih vidio kako to sve izgleda u praksi. Da nemam sačuvane te fotografije, ja sam sebi ne bih vjerovao što sam sve napravio u tako kratkom razdoblju!!!
  • Na moru sam se intenzivno bavio naručivanjem tankova po posebnim mjerama, kako bi mogli biti smješteni u taj prostor, nabavio sam Knod presu iz 1962. godine, sve je moralo biti na svom mjestu u savršeno isplaniranim gabaritima prema kojima nije smio biti niti milimetar odstupanja. Prema mojim ranijim iskustvima, kad ti tako sebi postaviš zadaću, onda se doslovno nebo uroti da ti se sve osigura. Sve mi je išlo na ruku. Premda, moralo je nešto krenuti i po zlu…
  • Dođe mi tako vinifikator od 150.000 kuna i ovim mojim dečkima pri istovaru iz šlepera i stavljanju na traktor padne na asfalt, i to na onu stranu na kojoj je elektronika. Srećom sam ja elektroničar i uspio sam sve vratiti u normalno stanje, još smo morali variti inoks spojeve koji su bili popucali, a srećom se i cabernet sauvignon bere zadnji pa sam imao vremena „opraviti ga za funkciju“.
  • Vinarija je građena po toplom vremenu, prosječna temperatura je u ta dva mjeseca bila 25 stupnjeva. I oni meni naprave podrum, a u podrumu temperatura ne pada ispod 25 stupnjeva. Unutra je bilo toliko tog materijala koji je prethodno bio grijan na suncu, da nije bilo šanse da se temperatura tako brzo spusti i dođe na željenih 12-15 stupnjeva. Nije bilo druge nego naručiti i sustav za kontroliranu fermentaciju, ali zbog vremenskog tjesnaca u kojem smo bili, nisu mi stigli taj sustav priključiti prije nego sam tankove unio u vinariju. A došlo vrijeme za berbu sauvignona blanca. Neuk sam i ne znam što znači raditi u toploj vinariji i stavim punu dozu kvasca prema preporuci, a preporuka je bila pola kilograma kvasca na 2.500 litara. Dakle, oberemo grožđe na temperaturi koja je vani bila 28 stupnjeva, odlučio sam ne raditi taloženje nego izravno potaknuti fermentaciju, čisto da napravim eksperiment i vidim što će se dogoditi. Ubacim kvasac u mošt i, zadovoljan svime što sam napravio, odem kući u Osijek odmoriti i doći ujutro ponovo. No, dođem ujutro, a vinarija puna pjene!!! Ti hodaš, a pjena do koljena. Sve curi u kanalizaciju, a iz tanka kulja kao tek probuđeni vulkan. Sve prekrasno miriše, milina…U tanku se od oslobađanja topline temperatura podigla na 32-33 stupnja. U panici zovem prvog susjeda da vidim što napraviti, a on mi odgovori:
  • „Što se baviš time kad pojma nemaš!?“
  • Onda sam zvao drugog, a on me posavjetovao da zaledim boce vode od litru i pol, 10-15 boca, i ubacim ih unutra da rashlade mošt. Gle, trend je bio rasta temperature, a da ti ohladiš te boce u zamrzivaču treba ti 24 sata. Dok sam se premišljao što napraviti, sjetim se da kod vikendice imam cisternu za vodu. Odem i kupim crijevo od 40 metara. Kad povučeš, ne treba ti ni pumpa, voda ide slobodnim padom i ta voda mi je uspjela zadržati temperaturu u tanku na 32 stupnja. Iznenadio sam se kad mi je fermentacija stala za tri dana. Idem probati što se zbiva, otvorim pipicu, ništa više ne pucketa, mirno, utočim si u čašu, a ono u čaši boja Zlatnog Pana! Zamisli sauvignon blanc s tamnom, jantarnom bojom Zlatnog Pana!!! Prvo sam pomislio da će biti dobro za rakiju, premda organoleptički, osim izgleda, sauvignon blanc uopće nije bilo loš. Bilo je to suho vina, bez ostatka šećera. Bilo je gubitaka uglavnom u obliku pjene, a koliko je to bilo u litrama neću nikada saznati. Najmanje četvrtina tanka je iscurilo.
  • Dan kasnije taman mi Pozvek dovozi drvene bačve koje sam također bio naručio. U međuvremenu sam bio kupio još jednu vikendicu s malim gatorom u kojem si se jedva mogao uspraviti. Bačve sam bio namijenio za cabernet sauvignon, ali vrag mi nije dao mira te sam rekao da ću barem tri bačve po 500 litara napuniti tim sauvignonom blancom, pa što Bog da! Kako sam napunio i zatvorio te Pozvekove bačve, čep nisam dirao pola godine. Bavio sam se drugim bijelim vinima za čije potrebe je, Bogu hvala, već bio osposobljen sustav kontrole fermentacije. Ali kako?!
  • Sustav za kontrolu fermentacije se nije mogao sam uključiti, jer u momentu uključenja povukao bi struju, a napon sa 200 bi pao na 170 volta i sve bi se isključilo. I tako 50 puta u sekundi.
  • Je li se tebi u toj vinariji išta dogodilo bez problema?
  • Ništa. I onda se, na kraju, sklopnik zapalio od mučenja. Shvatio sam gdje je problem i promijenio sklopnik te u njemu nešto iskemijati da sve ručno radim. Dakle, sustav za kontrolu fermentacije me koštao 150.000 kuna, a sklopnik mi je izgorio drugi dan!!!
  • S tom priručnom improvizacijom sam praktički sebe zarobio u vinariji sljedeća dva mjeseca, je sam morao dolaziti i nadzirati fermentaciju svakih 10-15 minuta te, pritom, ručno sve uključivati i isključivati. Zato volim reći da sam danonoćno bdio nad tim vinom.
  • Što si zatekao u onim bačvama u kojima si ostavio sauvignon blanc i više ih pola godine nisi ni pogledao?
  • Žuto-zelena boja, nisam mogao vjerovati, aromatika je bila takva da se i danas naježim kad se toga prisjetim. S lakoćom sam svu količinu tog sauvignona blanca prodao u zagrebački restoran Bon Appetit.

 

Druga vina, osim caberneta sauvignona, Slavko nije stavljao u drvene bačve. A taj cabernet sauvignon iz 2006. godine, pak, Slavko naziva „vinom za pamćenje“.

  • Žao mi je što tog vina nisam uspio sačuvati niti jednu bocu. Sjećam se da su mi rekli „kakvo ti vino bude u prvoj berbi, takvo će biti i kad loza dosegne puno zrelost“!
  • I sve što sam napravio u toj prvoj berbi bilo je apsolutno odlično, a bilo je ukupno oko 9.000 litara vina.

Tad su Slavku nastupile velike muke, jer je morao razmišljati gdje zbrinuti sve boce. Podrum je imao samo 66 četvornih metara, a potencijali urod, kad sve loze dođu u puni rod, trebao je iznositi čak 200 tona grožđa.

  • Ajde ti to preradi u 66 kvadrata! Bio sam toliko okupiran stotinama detalja, od etiketa, razgovorima o prodaji…, da nije bilo ni teoretske šanse da za sljedeću berbu iznjedrim novu vinariju. A godinu kasnije je urod trebao biti već na 80 posto od maksimalnih 200 tona. Vidio sam da je vrag odnio šalu i odlučio sam samo napraviti nadstrešnicu ispred postojeće privremene vinarije pa ćemo puniti boce i etiketirati pod ne baš vedrim nebom. Ostavio sam i bagreme da rastu, nisam ih sjekao, jer mi je trebala njihova sjena, vidio sam da ću tankove morati i vani stavljati. Uskoro je dvije trećine proizvodnje bilo pod vedrim nebom. A puniti i etiketirati u takvim uvjetima mogao si samo kad ti vrijeme dopusti.

Dođe tako i berba 2007. godine, a vino, prema Slavkovim riječima, „za klasu bolje nego godinu ranije“. Graševina je bila toliko dobra da ju je Slavku bilo žao piti!

  • Ona mi je dala krila! Jedan moj dobar prijatelj, kad je postao diplomirao i postao liječnik, rekao mi je da se u tom trenutku osjećao kao da je postao gospodar života i smrti. Tako je i mene opio uspjeh tih vina te sam poletio pomislivši da mogu napraviti što god mi padne na pamet. A ja bez ikakvog formalnog znanja o enologiji, noseći se samo srcem i intuicijom, od Zavoda za vinarstvo i vinogradarstvo dobijem status vrhunskog vina za sedam od deset proizvedenih vina iz te berbe.

I onda dođe 2008. godina, koja je bila ekstremna, s jako puno sunca i gotovo nimalo kiše. Ali, prvi put se pojavio još jedan fenomen koji Slavka prati od početka vinske priče –  nije uspio prodati vino iz prethodne berbe, tankovi su bili puni, a dolazi nova berba.

  • Nisam prodao 200 boca od prethodne berbe. Bio sam uvjeren da će se vrhunska vina sama od sebe prodati, a ono frustracija za frustracijom. Uložio si novac, a ne vraća se. Začepio si tankove i moraš kupiti nove da bi odradio novu berbu. Tad sam malo počeo gubiti entuzijazam. Krila su mi počela padati. I dođe ta berba 2008. godine, tankovi puni, sušna godina, grožđe ne trune, zdravo je, kad sve zbrojiš dođeš do ideje da grožđe ostaviš na trsu, neka dehidrira, ionako ga nemam kud staviti pa ću dobiti neke predikate.
  • Te godine sam odlučio raditi ledenu berbu i za to sam ostavio četiri tone grožđa. Rezultat je bio takav da nisam napravio ni kap ledenog vina, jer su prethodno sve bobice na trsovima pozobale ptice!
  • S druge strane, napravio sam cabernet sauvignon koji, da je napravljen na Pelješcu, bio bi prodan za godinu dana po cijeni od 100 eura po butelji. U početku sam to vino prodavao za 80, onda 120, a sad je 200 kuna. I ono je sve bolje i može trajati narednih 50 godina. Držao sam ga toliko dugo na trsu da smo umjesto 25 ubrali 8 tona, alkohol je bio 16,7 posto, poluslatki.
  • Isto se dogodilo i graševini, mislim da je slador bio 26 baboa, alkohol 17,4 posto, a pritom je bila poluslatka. Na tom tragu su bili i chardonnay i traminac, jedino sam ja bio bez vrškova krila, jer sam vidio da je meni džaba proizvesti bilo što kad ja to neću uspjeti prodati. Osjećaš se kao motor pod punim gasom, ideš uzbrdo s povučenom ručnom, hoćeš se popeti na vrh brda, a iza tebe se dimi!!! To se meni dogodilo.

Slavku je opasno prijetilo da i berbu 2009. godine opet dočeka s tankovima krcatim vinom. Uspio ga je neki distributer impresionirati i ekskluzivno preuzeti kompletnu distribuciju njegovih vina, ali učinak je, zbog previsoko određenih cijena, bio katastrofalan.

  • Ništa nije prodao, a ugovorom se osigurao da ja ništa mimo njega ne smijem prodavati. Financijski sam bio iscrpljen, morao sam kupovati nove, ovaj put PVC tankove, jer nisam više imao kuda s vinom.
  • Otišao sam onda u Vrutak, pristao na njihove uvjete s jako niskim cijenama i, sjećam se, da smo u dva Božićna mjeseca 2009. godine prodali 16.000 boca, što nisam uspio prodati u prethodne tri godine skupa!
  • Pritom sam se morao okrenutu i retailu, što je bilo protivnom svim mojim uvjerenjima. Jer, da mi je netko rekao da ću to morati raditi, u taj posao ne bih ni ulazio. Ukratko, bio sam prisiljen te visokokvalitetne proizvode prodavati budzašto u Sparu, Kauflandu, Lidlu itd. To mi je, doduše, omogućilo cashflow, ali ja sam i dalje u 66 kvadrata i bez nove vinarije na vidiku!

Berbu 2009. godine Slavko smatra najboljom otkako se bavi vinarstvom.

  • Bio sam uvjeren da mogu proizvesti što god mi padne na pamet, samo mi treba stvoriti uvjete u smislu praznih tankova i organizirane prodaje. A te 2009. godine Svevišnji mi je na pladanj dao vrhunski materijal i najveću količinu grožđa. I ovce i novce, i kvalitetu i količinu. A ja potkresanih krila nemam gdje to smjestiti. Jedino sam se odlučio maksimalno posvetiti pinotu crnom i graševini, to su mi bili izazovi. Chardonnay je bio za pamćenje. I traminac.
  • Pinot crni iz te godine je meni u početku bio grub i hrapav. I barem tri godine nije bio upotrebljiv. Na ruku mu je išlo što nisam htio paralelno prodavati više različitih pinota crnih i čekao sam da se rasproda 2008. godina. Kad je taj pinot crni 2012. godine ušao u retail, prodavao se za smiješnih 35 kuna. Nakon nekog vremena sam zaustavio njegovu prodaju, jer nisam htio bacati bisere pred svinje i takvo vino, koje je samo dobivalo na kvaliteti, prodavati džaba, te sam u prodaju u retail pustio pinot crni iz 2010. godinu, koji je više odgovarao zahtjevima retaila.

 

  • Ušao sam u robne centre i oni su me počeli prazniti po nekim cijenama koje su me dodatno obeshrabrivale. Malo su mi se vratila krila, ali nedovoljno, cilj mi je bio HoReCa sektor.
  • Nekako u to vrijeme me posjetio poznati osječki poduzetnik Branko Ostović. Pitao me za planove pa kaže:
  • „Nećeš valjda raditi u toj maloj prčvarnici od 66 kvadrata!“
  • A te godine rodilo 200 tona grožđa s malim opterećenjem po trsu. Kažem ja njemu da trebam napraviti vinariju kako spada, već sam imao napravljen projekt na 2000 četvornih metara površine. Kao i da trebam odušak u turizmu te da ću sve što vidi oko sebe pretvoriti u neke smještajne kapacitete sa centralnom zgradom u kojoj bi bila recepcija, bla bla ba. I sve on mene ispituje i upisuje u kalkulator. Na kraju mi kaže:
  • „Hoćeš jedan prijateljski savjet? Besplatan. Ajde ti to nekome pokloni, nemoj ni pokušavati prodati, jer takvu budalu nećeš naći!“
  • Tih njegovih riječi se sjetim svaki dan zadnjih 12 godina!

Do početka bavljenja vinom Slavko nije znao što je kredit. Čak ni kad je gradio i opremao vinariju, nije imao potrebu za zaduženjem kod banaka. No, kad je, nakon niza katastrofalnih godina s prodajom vina, shvatio da financijski više ne može dalje, počeo je uzimati kredite.

  • Čak sam s jednim vinarom dogovorio prodaju vinarije i vinograda, on je bio došao s novcem, ali sam na kraju odustao. Osjećao sam se kao da trebam prodati vlastito dijete!

Dođe potom još jedna ekstremna, kišom prebogata 2010. godina. Kiše je bilo toliko da mu se jedan golemi tank prevrnuo, jer je ispod noge od tanka tekla žila od bujice, tank se srušio na paletu praznih boca i zdrobio ih.

– Tank je bio s plivajućim poklopcem koji je izletio van, dvije od boca su jedine ostale vertikalno i njih je napunio. Dođemo Samir, moja desna ruka, i ja ujutro, sve miriše po rajnskom rizlingu, 5.000 litara se slilo prema Dunavu, a dvije boce stoje napunjene. On ih je začepio i ostavio natpis da ih je tank sam napunio rajnskim rizlingom 2010. godine. Ta godina mi je pomogla shvatiti kako sorte koje trebaju malo manje sunčanih dana daju izvrsne rezultate u takvim uvjetima pa sam to iskoristio i napravio Batinu, kupažu sauvignona blanca, pinota sivog i chardonnaya.

– Na kraju si napravio vinariju, izašao si iz skučenog prostora, sve preduvjete si konačno doveo na vrhunsku razinu i – opet si nesretan?

– Postigao sam vrhunska vina, podigao sam ekološke vinograde sa zdravim grožđem, ali ja, očito, ne znam prodati vino obilazeći birtije pokušavajući uvaliti butelje.

– Pazite ovu situaciju. Ja bez love, ali odlučim konačno krenuti s izgradnjom vinarije. Odjednom mi se otvore robni centri do te mjere da sam vinariju mogao izgraditi bez ijednog kredita!!! Ali, čim se vinarija otvorila, sve drugo se zatvorilo!

O Slavkovim mukama mogla bi se napisati podeblja knjiga. Ali, ono što je konstantno u njegovoj vinskoj priči jest uvjerenje da se u Baranji može proizvesti vino u svakoj godini kako god tržište zahtjeva.