Kad se prije sedam godina trebao roditi moj Grga, u „igri“ za njegovo ime vrlo visoko je kotirao Baldo. No, Balda baš i nema puno izvan Pelješca, a čak i u Pelješcu relativno bliskim područjima to ime baš i ne zvuči „primamljivo“. Štoviše, izaziva poruge. Bilo kako bilo, argumenti „protiv Balde“ bili su jači i – Grga se rodio kao Grga. Ne kao Grgur ili Grgo, kako moj otac konstantno oslovljava svoga unuka, nego baš kao Grga. Glasno se razmišljalo i o Mati, ne o Mati koji je u nominativu Mate, nego o Mati s kratkim prvim slovom, onako kako je to napisao Miroslav Škoro. No, moj prijatelj i susjed Saša je bio brži, sa svojom ženom se nije mogao dogovoriti da im se sin zove Grga pa su ga nazvali – Mata. I tako nama razriješili sve dvojbe oko imena prvoga djeteta…
Na Pelješcu takvih dvojbi ili trojbi nema. Jer, sudeći po Mati Violiću Matušku, kod njega je obiteljska tradicija prvog sina u obitelji nazvati Matuško. Postoje neke sitne modifikacije u imenima, ali – tradicija je tradicija. Uostalom, pelješka vina najbolje potvrđuju sklonost Pelješčana tradiciji i vrlo sporu ili gotovo nikakvu okrenutost novim tehnologijama.
I onda upoznaš Domu Antunovića koji ti u startu „razbuca“ sve teorije koje si u glavi stvorio o Pelješcu. Prvo, čovjek je nazvan vrlo tradicionalnim imenom, sin je Matin, nećak Baldin, a potom, kad je vino u pitanju, vinifikaciji pristupa kao svojevrsni pelješki vinski Che Guevara, ali – polako, pelješki tromo, bez žurbe, vrag odnija prišu…
Domo je jedini pelješki vinar koji se odlučio na najvećem dalmatinskom poluotoku posaditi syrah. 500 loza. Ne treba pretjerivati, valja prvo vidjeti kako će se sorta ponašati u pelješkim uvjetima. A, kad sve vidi, onda će odlučiti što i kako dalje. Proizvoditi ga sortno ili u kupaži s plavcem malim? Kod Dome, jednostavno, nema prekonoćnih i ishitrenih odluka koliko god svi potezi koje je napravio bili avangardni za Pelješac.
A za puno takvih odluka nije trebao odlaziti daleko u svijet da bi neke stvari preslikao i poigrao se s njima na Pelješcu.
- Na Pelješcu općenito nedostaje malo igranja u proizvodnji vina. Odlučim li se, primjerice, kombinirati syrah, za kojeg se već sada vidi da će biti pun pogodak, s plavcem malim, poguranac za takvu kupažu vidio sam u uspjesima Andre Tomića na Hvaru i obitelji Batistić Zure na Korčuli. Vjerojatno su se i njima u početku smijali kad su na novim nasadima vinograda vidjeli lozne cijepove francuskih sorata poput caberneta sauvignona i merlota zajedno s plavcem malim, ali i Tomić i Zure su u Caplaru i Rebellionu dobili izvanredna vina!
- Ili, evo ponovo primjer Zure iz Lumbarde, da oni nisu napravili pjenušac od grka, mi nikada ne bismo saznali da se od te sorte može dobiti tako dobar pjenušac! Onda je došao Tris Igora Radovanovića pa Bačićev pjenušac od cetinke… Sad na Korčuli imaš pet pjenušaca, a prije nekoliko godina nitko to nije radio! Na Pelješcu, pak, imaš dva pjenušca koje proizvode braća Vukas, Matuškov Don Mateo te Madirazzu i – nikoga više.
- Zašto?
- Čekamo.
- Što čekate?
- Ne znam. Treba početi igrati se, a za pet-deset godina ćemo biti pametniji.
- Zašto je Pelješac tako trom?
- Do prije 20 godina ovdje su svi bili vezani uz tu vinariju Poljoprivredne zadruge Dingač gdje su svi nosili grožđe i nitko se nije ozbiljnije bavio proizvodnjom vlastitih etiketa.
- I ti, Domo, već deset godina proizvodiš vina, a još nigdje na cijelom Pelješcu, pa ni pred ulaskom u Oskorušno, kao ni ispred kuće u kojoj je podrum, nemaš najobičniji znak kojim bi nekom skrenuo pozornost da postojiš i proizvodiš neka vina!?
- Nisam, ali doći će i to na dnevni red uskoro.
- Kako onda gosti uspiju naći put do tvoje vinarije?
- Nigdje znaka, a svi dođu, ha, ha, ha.
- Znači, do tebe se može samo zalutati tražeći farmu magaraca koju drži tvoj prezimenjak, a?
- Skoro da je tako, ha, ha, ha. Ruku na srce, više ljudi zaluta do njega tražeći moja vina!
Za Domu je njegovo Oskorušno „malo mjesto pod suncem“ u kojem živi oko 70 ljudi, „većinom poljoprivrednika, vinogradara, koji se bave malo i proizvodnjom grožđa, malo turizmom, a to je klasična priča o težacima, ribarima, moru i vinu“. I, da ne bude zabune, kažete li da ste bili u Oskorušnom, a ne u Oskorušnu, odmah će vas detektirati kao stranca.
- Oskorušno nije dalo nijednog velikana, poput susjedne Kune koja se diči slavnim slikarom Celestinom Medovićem.
Ruku na srce, premda ime Domina sela priziva plantaže ove listopadne voćke čiju sadnju je kraljica Marija Terezija poticala i zapovijedala u svojim zemljama od Češke i Austrije do Ugarske i Hrvatske, uz kruške i jabuke, oskoruša je gotovo nestala i zaboravljena. U stvari, u Oskorušnu nema više niti jedne oskoruše, pa tako niti slasnih marmelada, džemova i kompota od ove voćke koja se svojedobno koristila kao lijek za uravnoteženje probave, ali i kao snažan afrodizijak i pripravak koji ženama pomaže u trudnoći i da zatrudne.
U stvari, Oskorušno je najviše dobilo na slavi izgradnjom vinarije Saints Hills u Zagrudi, „predgrađu“ Oskorušna.
- Sve te priče na svjetskoj razini su dobrodošle na Pelješac. Tako i Saints Hills može samo doprinijeti prepoznatljivosti i popularnosti Pelješca i plavca malog.
Oskorušno je u unutrašnjosti Pelješca, iz Domine kuće se ne vidi more koje mu je najbliže „preko brda, četiri kilometra daleko, u smjeru crkvice sv. Nikole“. No, Domo, kao i svi iz sela, ima vikendicu u obližnjoj Prapratnoj, „tamo je dosta mrkenta, plaža je betonirana, ali uvala je pitoma“.
- Ideš u ribu?
- Odem u lignje. Nisam ti ja neki veliki ribar, imam barku, ali na mreže i ne idem. Od prijatelja vinara s Pelješca, najaktivniji u ribolovu je Joško Braenović, i to podvodnom puškom, dok su najjači Mato Matuško i njegov stric Bobo, oni su na moru non stop!
- Inače, sad kad su lijepa vremena, susjedi bace male mreže za trigice, bukve, dok se poslije jematve ide na lubine i brancine. Bogatiji je ribom onaj južniji dio Pelješca, a mi barkom idemo prema Trpnju, ima jedna uvala, i prema Crkvicama. To se zove brušket, svakoga mjesečno zapadnu dva-tri ribanja na te tri-četiri pošte.
O čemu god se zapričali s Domom, neizbježno je naići na duboko poštivanje tradicije. Vjerojatno bi i u vinskoj priči ostao dosljedan tradiciji i „maceriranim bijelim vinima u drvenim bačvama“, kakva je proizvodio njegov otac koji je 1990-ih godina „otvorio obrt i započeo s proizvodnjom vina“, da Domo nije otišao studirati vinarstvo u Poreč. I da u Poreču nije bio okružen Oliverom Armanom, Markom Legovićem, Kristijanom Rubešom, Danijelom Katarinčić…, s kojima je stalno „bio u doticaju s proizvodnjom u podrumima u kojima su oni radili“.
- Opet, na fakultetu smo radili mini vinifikacije, svatko je imao svoju bačvu malvazije i terana pa smo radili i pjenušce. Svaki vikend je bila praksa u nekoj od vinarija!
Po povratku sa studija u Istri, Domo je istarsko iskustvo u radu s malvazijom prenio na proizvodnju rukatca, koji je, u stvari, malvasia bianca lunga ili malvasia del Chianti, kako već tu sortu nazivaju u Italiji.
- Rukatac je iz roda malvazija i priča s tom sortom je vrlo slična onome što sam radio na fakultetu. Opredijelio sam se za proizvodnju svježije varijante rukatca, a to je stil malvazije koji je podigao Istru. Ja sam jednostavno sve ono što sam učio, gledao i kušao u Istri jednostavno preslikao na Pelješcu. Uveo sam hladnu fermentaciju, oslonio se na rokove berbe koji su jamčili dobre kiseline i aromatiku i – to je to.
U istim vinogradima gdje bere rukatac, Domo je posadio i pošip i u tome je među rijetkima na Pelješcu. I s pošipom je odlučio proizvoditi ga u svježoj varijanti, „12 sati maceriran, hladno fermentiran, pošip za kojeg vjerujem da će naći svoje mjesto na vinskim kartama“.
- Pošip treba posaditi na još nekoliko lokacija i onda ćemo biti pametniji, ali već sada mogu reći da je Pelješac i za pošip plodno tlo! Ovaj pošip je iz naše Župe, gdje imamo bazne plavce i gdje ga možemo dobiti s dobrim kiselinama, dok s rokovima berbe i enološkim pristupom u podrumu možemo još puno toga napraviti.
„Poigrao“ se Domo i s rukatcom rađenim sur lie metodom u novoj hrastovoj bačvi i malo je reći da je oduševio sve sretnike koji su uspjeli doći do tog vina.
- To je jedna manja serija ozbiljnijeg vina kojeg uvijek valja imati u ponudi. No, baza moraju biti visokokvalitetna svježa i aromatična bijela vina.
Kod Dome su bijela vina čak 40 posto ukupne proizvodnje, što je na Pelješcu čisti raritet. Ali – „Pelješac je carstvo plavca malog“!
- To je realnost i na to možemo biti samo ponosni. Ono što je posebno zanimljivo jest da su danas plavci mali na Pelješcu u odnosu na prije desetak godina puno raznolikiji, šira je paleta i rade se stilski potpuno drukčije.
- Što se dogodilo? Je li to posljedica aktivnijeg angažmana mnoštva mladih školovanih vinara koji su se aktivno posvetili radu u obiteljskim vinarijama?
- Proizvodnja plavca je uistinu podignuta na višu razinu. Mi svi se trudimo zadržati autentičnost, ali treba prihvatljivo odraditi i taj tehnološki dio, odnosno da vina imaju i moderan štih. Što se tiče Postupa, Dingača i plavca malog općenito, imamo jako dobro grožđe, a sve je potrebno samo malo i tehnološki popratiti, pripaziti na termine berbe, obuzdati alkohol, dobiti na kiselinama i svježini vina i – to je to.
Domo je u svojim počecima, nakon što se vratio s fakulteta, u ponudi imao samo „bazni“ plavac mali i Postup, ali s vremenom je lepezu plavaca malih proširio sa Zenitom i Selekcijom, vinom koje najugledniji vinski kritičari već nekoliko godina proglašavaju ponajboljim pelješkim plavcem malim.
- Prvu Selekciju sam proizveo 2013. godine, kad sam radio izvoz za Švicarsku. To je kombinacija grožđa s Postupa i Dingača. Plavac Zenit sam počeo raditi prije nekoliko godina, jer smo imali potrebu napraviti plavac od grožđa s jako starih loza kojeg držimo godinu dana u drvenim bačvama od 225 i 500 litara. Imenu je kumovao moj dundo Baldo, pomorski kapetan, tražeći neku poveznicu sa zvijezdama.
E da, ne smijemo smetnuti s uma da je Domo visok 198 centimetara i iznimno je fizički snažan. Kao i odlučan da svoju ogromnu energiju i znanje stečeno u Istri prenese na vlastita vina. Neka je samo od rukatca i pošipa iz svojih vinograda proizveo respektabilna bijela vina, već je dosta napravio. A tome je dodao i izvanredne plavce male.
Vrijeme je da na pelješkim cestama niknu putokazi za njegovu vinariju u Oskorušnu. Jer, Oskorušno je konačno dobilo velikana, vinsku inačicu Celestina Medovića.
