Vinarija Grabovac je u strahovitoj ekspanziji. Odjekuje u Jeci, zavija s Vučje drage, uskrsava Čanjevicu, politički podupire Domovinski pokret… Ekspresivna je gotovo kao Ujevićeva Uspavanka iz Krivodola, pjesma u prozi koju mladi Milan Grabovac često recitira želeći nekome ilustrirati da – tko visoko leti, nisko padne:
- „Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San Francisca, dok ne polomiš krila ovdje niže vode, svakako još bliže od Jauka ili Runovića“.
- Neće se, valjda, Uspavanka i na vas odnositi?!
- Nadamo se, nadamo se!
Kad sam prvi put pisao o Vinariji Grabovac, neizbježno je bilo priču o njima započeti podsjećanjem na političku karijeru Ante Grabovca, primusa inter pares u hijerarhiji ove uspješne vinske priče iz Prološca Donjeg, javnosti poznatog kao bivšeg ratnog direktora Imostroja, vojne tvornice u Imotskom koja je proizvodila minobacače, ali i saborskog zastupnika HSLS-a.
Ante je, rekao mi je tada, „bio oporba vlasti, iako je bio na vlasti“!
- Zbog jednog amandmana oko lavande, “teškog” nekoliko desetaka tisuća kuna, skoro sam bio srušio proračun, prisjetio se tada Ante razdoblja od 2000. do 2004. godine, kad je u 4. sazivu Hrvatskog sabora obnašao i dužnosti člana Odbora za vanjsku politiku, Odbora za poljoprivredu i šumarstvo te Odbora za predstavke i pritužbe.
Baza podataka Informacijsko-dokumentacijske službe Hrvatskog sabora otkriva da se Ante Grabovac u četiri godine svojeg zastupničkog mandata za riječ javio 24 puta. Možda to i nije bila neka značajna aktivnost za zastupnika, ali Ante je zasigurno zahvaljujući svom političkom (ne)angažmanu imao dostatno vremena za razvoj svoje vinarije koja je u to vrijeme imala pionirsku ulogu u ponovnom dizanju vinske scene u Imotskoj krajini.
Milan o tadašnjem političkom angažmanu svog oca tvrdi da je to bila Antina svojevrsna obveza prema Draženu Budiši „s kojim je bio privatno prilično vezan“.
- Hrvatska socijalno-liberalna stranka je u to doba bila dosta zanimljiva i heterogena i kao takva se i raspala, ne postoji. Uostalom, ona je u svom nazivu „socijalno-liberalna“ sadržavala dugoročno neodrživ oksimoron. Ćaća je učlanjenje u HSLS našao i u činjenici što je to bila prva osnovana stranka. I, eto, odradio je svoje i 2003. godine izašao iz HSLS-a.
- Što otac Ante danas radi?
- Ćaća je u vinogradu.
- No, krug se zatvorio i sad je brat Nikola ušao u politiku. Mogu li Grabovci bez politike?
- Rekao bih da politika nikada nije ni izašla iz nas! Može se reći da je sad na sceni samo neki aktivniji oblik angažmana, barem kad je brat u pitanju. Znate, čovjek nije samo vinar nego je i društveno biće, zoon politikon, politika je uvijek tu, htjeli se mi baviti njome ili ne! Premda, svi bi mi bili sretniji kad se ne bi morali baviti politikom.
Zoon politikon u antičkoj filozofiji je pojam koji označava čovjeka kao biće određeno vlastitom društvenošću. Čovjek je društveno biće, koje oblikuje zajednicu i koje je na nju upućeno. Stoga je on nužno političko biće (ili politička životinja). Termin je skovao Aristotel.
Nikola Grabovac je svoju društvenu odgovornost odlučio aktivirati u stranci dugogodišnjeg obiteljskog prijatelja Miroslava Škore, čiji su korijeni u obližnjem Podbablju Gornjem.
Inače, Nikola je diplomirani agronom, koji je nakon tri godine Agronomskog fakulteta u Zagrebu otišao godinu dana u Montpellier, a onda i u Geisenheim, nakon diplome i povratka u rodni kraj prvo je sa suprugom osnovao Centar za edukaciju i kulturu, potom je pokrenuo školu stranih jezika, da bi se kasnije prebacio na poslovno savjetovanje.
- To je neka vrsta poduzentičkog centra – radimo na promicanju poduzetništva kod ljudi i to ne na način da im mi pričamo priče nego ljudima pomažemo razriješiti probleme s kojima se suočavaju u svoji poduzetničkim počecima. Učimo ih napisati poslovni plan, prolaziti kroz administraciju, koja ih inače dosta koči i obeshrabruje… Prije nego što sam konačno došao u vinariju, sebe sam znao vidjeti u puno drugih stvari. Kad sam bio maturant, nešto me bilo prevrnulo pa sam htio studirati filozofiju. Mater mi je na to rekla da bez obzira na sve filozofirati mogu uvijek! A i politika mi je sada velika strast, premda stranački još nisam vezan. Mislim da je to prešlo s oca na mene, ispričao mi je Nikola prije nekoliko godina.
Reklo bi se – što je babi milo, to joj se i snilo. Nikola je, eto, otišao u politiku.
I Milan je kao sedmogodišnjak odigrao glavnu ulogu u filmu Tomislava Radića, Anđele moj dragi, za koju je dobio mnoštvo hvalospjeva, ali nije kasnije prizivao nastavak svoje glumačke karijere. Štoviše, kad ga danas podsjetite na tu životnu epizodu, gotovo zlovoljno će prokomentirati da je o glumi sve rekao i da se na to više ne kani osvrtati.
A u filmu je Milan glumio sedmogodišnjeg dječaka Jerka koji je bio svjedok ubojstva svoje bake, teškog ranjavanja strica, rušenja obiteljske kuće i zarobljavanja roditelja, a on sam je uspio pobjeći u košari obješenoj za magarca. Naravno, u Milanovoj stvarnosti ništa od toga se nije dogodilo. A i baba Mara, koja je rođena 1928. godine, još uvijek je vitalna starica koja kod braće Milana i Nikole te oca Ante zauzima poseban status, jer – zahvaljujući njoj tradicija vinarstva u obitelji Grabovac je uspjela opstati. Za babu Maru, ćaćinu mater, koja je dosta rano ostala udovica, njezini unuci s uvažavanjem pričaju kao o ženi koja je, unatoč svim nevoljama koje su joj se dogodile u životu, od 1975. godine praktički sama proizvodila vino.
- Nisu to bile neke velike količine, ali, kad pogledamo danas neke ozbiljne vinare, onda tu količinu koju je ona proizvodila treba poštivati. Ako je ona svojim teškim odricanjem održala tradiciju naše obitelji u vinskom svijetu, kako bih ja mogao raditi nešto drugo?! Ona je ostala sama s mojim ocem i njegovom sestrom te još dvije starije žene u obitelji, očevom bakom i njezinom sestrom. Baka Mara je odjednom postala glava obitelji, otac je tada imao 17 godina, a tetka 15, i ona je sve to iznijela na svojim leđima, ona je tim nekim teškim trenucima sve radila i održala obitelj na okupu. To se ne može zaboraviti, priča Nikola.
Tradicija na koju se poziva Nikola ima svoje pisane tragove unatrag 200 godina, točnije od 1812. godine. Prema riječima Milana Grabovca, prilikom istraživanja obiteljskog stabla u državnom arhivu u Zadru našli su preslik dozvole za proizvodnju i prodaju vina koju je dobio njihov predak Steffano Grabovacz (Stipan Grabovac). Logično, u Vinariji Grabovac su tu godinu uzeli kao prekretnicu u svojoj povijesti. Premda, ako se zna da se tada vino proizvodilo u konobi Stipanove kuće, na kojoj i danas postoji spomen ploča na poljičkoj bosančici na kojoj piše: „Ovu kuću ogradi Stipan Grabovac 1803.“, mogla se ta povijest „malo i pojačati“ za desetak godina. Barem!
Bilo kako bilo, od razdoblja Stipanove dozvole pa sve do 1992. godine ništa se kod obitelji Grabovac radikalno drukčije nije dogodilo u pristupu proizvodnji i prodaji vina. Eto, čak je i baba Mara jedno vrijeme spašavala situaciju da se ne dogodi prekid tradicije.
I onda je Ante odlučio komercijalizirati sve što se prethodnih 200 godina krvavo gradilo. Što bi rekao Milan – „s tom godinom počinje doba modernog vinarenja u obitelji Grabovac“, da bi dvije godine kasnije, 1994. godine, i prve butelje se pojavile na tržištu. Sve što se događalo kasnije išlo je munjevitom brzinom, jer Vinarija Grabovac je danas dosegnula 13 hektara vinograda u svom vlasništvu, a 15 hektara starih i zapuštenih vinograda na južnom dijelu Imotsko-bekijskog polja na položaju Čanjevica uzeli su u dugogodišnji najam i dotrajale nasade bivše Imote počeli zamjenjivati novim lozama autohtone kujunudžuše, ali i caberneta franca.
Ono po čemu je Vinarija Grabovac već zaslužila kultni status u Imotskoj krajini svakako je pionirska uloga koju su preuzeli na sebe u borbi za revitalizaciju kujundžuše, dalmatinske inačice istarske malvazije, lokalne sorte od koje je tamošnji prijeratni gigant Imota, sve do velikog mraza sredinom 1980-ih, koji je uništio većinu loza, godišnje proizvodio i do 20 milijuna litara vina!!!
Premda u Vinariji Grabovac poštuju tradiciju, nipošto za sebe ne žele reći da su robovi te iste tradicije. Štoviše, naglašavaju i da su skloni eksperimentima, poput uvođenja u svoje vinograde viogniera, kojeg su posadili 2009. godine u vinogradu u Vučjoj dragi.
Kad se sa školovanja i stažiranja u čuvenoj novozelandskoj vinariji hrvatskih korijena, Delegat u Marloboroughu, vratio i Mislav Maršić, Nikolin i Milanov bratić, revolucija u Vinariji Grabovac mogla je početi. Sadi se sauvignon blanc, proizvodi se prvi pjenušac u Dalmaciji nakon Drugog svjetskog rata, prvi u Dalmatinskoj zagori melioriraju krš, sudjeluju u proizvodnji prvog Superdalmatinca, kako su neki već prozvali Jeku, kupažu plavca malog i vranca s položaja na Dingaču, Svetoj Nedjelji i Vučjoj dragi, a pripremaju i svoje prvo „Veliko bijelo vino“ spajajući chardonnay i sauvignon blanc.
Moj dragi vinski prijatelj Ivo Kozarčanin, primjerice, njihovu Dragu, kupažu kujundžuše, pošipa, žilavke, chardonnaya i sauvignona blanca, usporedio je sa slavnim Venjem, Enjingijevom mješavinom pet sorata koja je je 2004. godine bila Decanterov svjetski prvak, dok je slijedom te logike Proložac Donji zavrijedio status kultnog Hrnjevca u kutjevačkoj Zlatnoj dolini.
A ponajveći hrvatski vinski autoritet, Saša Špiranec, Vučju dragu je proglasio položajem s potencijalom ponajboljeg dalmatinskog grand crua.
- Možeš li uopće nabrojati sve etikete koje proizvodite?
- Imamo 20 etiketa i nisam siguran samo je li Moreno Degrassi ima više od nas.
- A sorata, koliko ste ih posadili?
- Znam da više ima sigurno Vlado Krauthaker.
- Zašto ste otišli toliko u širinu?
- Puno eksperimentiramo, što sa sortama, što sa stilovima, a mogućnosti naših vinograda nam to omogućavaju. Vinograde imamo na tri različite lokacije – južnom dijelu polja, gdje je ilovača – tu nam se svježa kujundžuša pokazala dosta dobrom, sjevernom dijelu polja, gdje je posmeđena crvenica s dosta šljunka – ovdje se dobija veća koncentracija nego na južnim dijelovima polja, i na brdskim položajima. Te različitosti nam omogućavaju jednu širinu.
- Kako ste se vi podijelili u ustroju vinarije, čija odluka je presudna?
- Kada bih to išao kvantificirati, premda sve funkcionira puno neformalnije, nekakva logika bi bila sljedeća u donošenju krucijalnih odluka, i to u skladu sa znanjem svakoga od nas – ćaća i ja smo ekonomisti, brat i rođak Mislav su inženjeri agronomije, Nikola završava, a nadam se da će i Mislav uskoro upisati, doktorat. U odlučivanju funkcionira demokracija, a ako postoji podijeljenost, onda je ćaćin zlatni glas. Kvalitetna i argumentirana „svađa“ jedino može dovesti do napretka!
Milan ne skriva ponos kad, pričajući o dosezima njihove obiteljske vinske priče, ustvrdi da su svojim vinima skrenuli pozornost javnosti i na mogućnosti „druge strane Dalmacije, iza Bijakove, planine koja funkcionira kao nekakva barijera između mora i kontinenta“.
- A to se najbolje osjeti u završnoj fazi zriobe grožđa kad su prilično velike amplitude između dnevnih i noćnih temperatura. Tijekom ljeta danju smo nerijetko za nekoliko stupnjeva topliji nego, recimo, Makarska, koja je s druge strane Bijakove, a noću hladniji 5-6 stupnjeva. Sve to rezultira u svježini i potencijalu za odležavanje naših vina.
- Ne govoriš Biokovo nego Bijakova?
- Ja inzistiram na tome nazivu, baš kao i Petar Gudelj, najveći živući hrvatski pjesnik! I moja baba tako govori…
A Petar Gudelj uistinu uvijek u svojim nastupima govori o Bijakovi…
- “Možda zato što je ovdje više šume, što je zelenija, svježija, milostivija na neki način, jer ta moja rođena planina, Bijakova, koja se knjiški zove Biokovo, a mi je, i s jedne i s druge strane, nazivamo Bijakova – jer da je Biokovo, bilo bi brdo, a Bijakova je planina – nije milostiva.“
Ili…
- „Bijakova je kao nekakva vertikala, nekakva planina oko koje se nešto događa u mojoj poeziji i lirskoj prozi. Bijakova je bila kulturna (gospodarstvena) i kultna planina. Vjerojatno i sama držana božanstvom. Na Bijakovi, najvišoj i najmonumentalnijoj primorskoj planini stolovao, u to ne treba sumnjati, ilirski bog gromovnik, Rimljani je namijenili Jupiteru, Hrvati na nju postavili svoga Peruna, munjonosca i gromobacača.“
Bilo kako bilo, Biokovo ili Bijakova, vinari iz Prološca Donjeg ne mogu bez svojih pjesnika, Tina Ujevića i Petra Gudelja.
Možda bi katkad mogli citirati i svojeg nekadašnjeg mještanina, Antu Tomića, ali – gdje bi svi oni mogli stati pod isti krov!? Vjerojatno zato je upravo u Prološcu Donjem jedina hrvatska „zelena katedrala“, velebno arhitektonsko djelo Ede Šegvića, u kojoj je „umjesto mramornog poda, trava, zelena i mirišljiva, umjesto zvukova orgulja, poj slavuja i grdelina, voda za blagoslov iz Vrljike, čovjek bi se nje napio da napuni dušu, a na samom ulazu kip Majke Božje, dar nekog pobožnog čovjeka za samo njemu znanu nakanu.“ A „zelena katedrala“ krova i nema, ona je pod otvorenim Božjim nebom. Za one koji su tamo na Veliku Gospu naprosto išli – na Vrljiku.
