NIKICA KATICH – Nisam vinar, ja sam građe-vinar koji se vinom bavi – u međuvremenu

Planirao sam iz Osijeka do Ploča voziti se kroz Bosnu, preko Banje Luke, Manjače i Glamoča, pa, kad je već tako, zašto nedaleko od graničnog prijelaza Aržano ne bih svratio u Lovreć-Katiće te u bespućima nepregledne građevinske mehanizacije, po kojoj taj zaseok Imotske krajine ima gotovo mitski status u cijeloj regiji, obišao Nikicu Katicha i prenio mu čestitke Saše Špiranca, ponajvećeg hrvatskog vinskog autoriteta.

Naime, prije nekoliko tjedana, Saša je, obilazeći hrvatska vinogorja pripremajući novo izdanje Hrvatskog vinskog vodiča, zabilježio na svom facebook profilu:

• „Još jedno zanimljivo otkriće. Vinarija Katich, s impresivnim pošipom i vjerojatno najboljom kujundžušom trenutno, kao i crnjacima vrijednima poštovanja. Zna li netko ljude? Prenesite im čestitke.“

E pa, dragi Saša, Nikica Katić, kojeg ću u priče oslovljavati onako kao što je on sam sebe odredio u nazivu vinarije, kao Nikicu Katicha, itekako je ostao iznenađen, ugodno, naravno, pohvalama izrečenim na račun njegovih vina.

• Gode pohvale, nisu nam mrske! Poglavito kad ih upućuju ljudi koji nas ne znaju, čak nisu prije ni čuli za nas, prokomentirao je Nikica Katich Sašine riječi.

Zatekao sam ga u uredu podno Vilinjaka, brda zbog kojeg je prije nekoliko godina Nikica izazvao reakcije lokalnog stanovništva, jer je bio uspio ishoditi dozvole i konačno krenuti u eksploataciju kamena. A zbog Vilinjaka je Kič, kako mu je nadimak, prvi put prije nekoliko godina uopće medijski istupio u javnost braneći svoje pravo na rad i obvezu da za svojih 60 djelatnika osigura egzistenciju. No, ta „pobuna“ protiv Kiča, u stvari, samo je pokazatelj lokalnog folklora kojeg je veliki Petar Gudelj sjajno opisao u svom „Putu u Imotu“:

• „Kad su Lovrećani snovali svoju prelijepu novu crkvu Svetoga Duha, prvi dan se složiše da bude najveća u Imoti, i jedan metar duglja od imotske, a četrdeset godina sporiše na kojem će je mjestu sagraditi. Vele da taj podatak zamjenjuje cijelu etno-studiju i da sve kazuje o Lovrećanima. Može biti, ali s napomenom: Lovrećka crkva, od temelja do vrha zvonika sva iskresana od našega zdravca i žestaca kamena, sinu između dva rata, između dva snijega, zavelimskog i bijakovskog, u tvrdoj imotskoj vedrini. Pokaza se na Lovreću što može učiniti domaći čovjek i domaći kamen: kad ih u plemenitu svrhu oblikuje plemenita ruka“.

Bilo kako bilo, Nikica se zasigurno može pohvaliti da su i njegova vina „iskresana od zdravca i žestaca kamena“, kao i da se od tog kamena s Vilinjaka trenutno gradi spektakularna vinarija na čak 3.000 četvornih metara.

Kad sam ga posjetio, nemalo sam se iznenadio susrevši ga u društvu – Mladena Rožanića. Da, da, onoga Mladena Rožanića iz Istre, motovunskog neimara koji je prije nekoliko godina priveo kraju izgradnju spektakularne vinarije na šest etaža. Pregovarali su o kupnji/prodaji golemih građevinskih strojeva, a iz njihova razgovora, dok sam ih „špijunirao“ i čekao da se Nikica sa mnom izdvoji i odemo u podrumske prostorije, zapamtio sam njegov komentar:

• „Što mi je sve to trebalo, mogao sam za taj novac kupiti dvije goleme drobilice!“
• Jesi li stvarno tako mislio?
• Ma kakvi. To je bila šala i nipošto ne razmišljam o tome da sam se umorio od vinarstva i vinogradarstva. Štoviše, figurativno sam se samo htio izraziti na način da pokažem kolegi građevincu kolika mi je trenutno potreba za drobilicama.

Kod Nikice se uistinu sve vrti oko kamen, još od 1985. godine kad je u mjesecu svibnju otišao na svoj prvi „privatno poduzetnički“ posao na površinski kop ugljena u Lukavac nedaleko od Tuzle. Tada se ništa na prostoru bivše države nije moglo zamisliti bez angažmana golemih strojeva malih privatnih građevinskih poduzetnika iz Lovreća!

• Istina, Lovreć je tada bio sinonim za privatno poduzetništvo u građevini! Nijedna priča o velikim građevinskim zahvatima nije bila moguća bez spominjanja strojeva iz Lovreća…
• U našem zaseoku je svaka kuća imala bager, sve su to bili njemački gastarbajteri koji su išli tamo, ostavili živote po Njemačkoj, proveli mladost po kanalima i bauštelama pa se onda vraćali nazad s kupljenim kamionima i bagerima… Lovreć je bio poznat po bageristima koji su bili diljem cijele bivše Juge, mislim da nema gradilišta na kojem nisu bili moji susjedi i tamo radili.
• Je li to u socijalizmu bio unosan posao?
• Nisi mogao birati, daj što daš i bori se koliko možeš stići. I danas sam u tom poslu, kao i cijela moja obitelj. A sve je počelo s tim jednim strojem kojeg je ćaća dotjerao iz Njemačke.
• Sjećaš li se koji je to bio stroj?
• Kako da ne – Atlasov bager rovokopač.
• Voliš li za sebe reći da si vinar?
• Ja sam građevinar, a ne vinar!
• Znači – gradite vino?
• Vinarstvo je moj hobi, premda taj hobi lagano prelazi gabarite nečega prema čemu možete nastupiti čisto hobistički. Moja obitelj je oduvijek bila u lozama i vinu, ali to je uvijek bilo za vlastite potrebe.

Nikicu je, tvrdi, upravo „splet građevinskih okolnosti“ i doveo do podizanja vlastite vinske priče. Imao je u svom voznom parku sve što se može zamisliti u građevinskom poslu pa je bilo samo pitanje dana kad će se svi ti silni buldožeri, rovokopači, freze…, aktivirati za potrebe melioracije krša. A Nikici se dogodio Zlatan Plenković i njegova prometejska ideja dokazivanja, sebi i drugima, da grožđe može roditi i na vrletima Biokova unatoč stereotipima o buri kao jedinom istinskom vladaru tih prostora. Zlatan je u konačnici uspio, a prvo vino koje je proizveo od grožđa iz tih vinograda nazvao je – Ostatak bure.

• Kod mene su one famozne freze što ih je nekada imao Terra Forte, oni veliki Vermeeri, kod mene su završila dva komada. Baš nedavno sam jednog prodao, otišao na Siciliju. To je stroj koji u kršu radi čuda. Težak je više od 50 tona, na gusjenicama je, njegov bubanj je promjera metar i nešto, širok je dva i pol metra, on kamen pretvara u plodnu površinu.

Meliorirajući krš na Biokovu, Nikica se dosta zbližio sa Zlatanom Plenkovićem. Svoje prve butelje Nikica je napunio iz potpuno novih drvenih bačava koje mu je Zlatan poklonio.

• Kažem ti, radili smo mi u kući vino i ranije. Pričao sam o tome sa Zlatanom, a on mene posavjetovao da probam sve to raditi u novim baricima koje mi je dao, a da nije ni trepnuo. Znao je da kupujem babić iz okoline Primoštena.
• On je bio veliki optimist i toliko je vjerovao u uspjeh melioracije krša da je, praktički, pri kraju podizanja nasada u Baškom Polju već angažirao strojeve za nove vinograde pored Šibenika.
• Je li ti tada udijelio neki savjet, osim što ti je poklonio bačve?
• On je mene tada posavjetovao da ne kupujem nužno najskuplje grožđe, jer se i od grožđa nešto lošije kvalitete, tvrdio je, može proizvesti odlično vino. A ja sam tada kupovao babić za preko 20 kuna za kilogram! Doduše, nisam se ja tada nešto razumio u razlike u cijenama grožđa, jer sam htio imati najbolje grožđe, koliko koštalo da koštalo. I, u konačnici, dobio sam uistinu dobro vino. Toliko dobro da ne znam nikoga tko se nije bio oduševio tim vinom!

Nikicu su reakcije ljudi kojima je darivao butelje svojeg vina toliko osokolile da se potrudio na etiketama napisati:

• „Neloše vino napravljeno od grožđa“.

Aludirao je Nikica na tada česte priče da se vino „uglavnom proizvodi s dodacima kemije“. Pritom se još našalio dopisujući na etiketi:

• „U količinama koliko može, proizvodi i puni Nikica Katić, a prazni koga zapadne!“

Nakon Plenkovića i Biokova, Nikica je svoju moćnu mehanizaciju stavio u pogon i u Komarni, meliorirajući tamošnji krš za potrebe buduće vinarije Terra Madre. Danas voli reći da je to bila njegova „druga značajnija vinska avantura“.

• I dalje sam ja s njima u kontaktu i uskočim im u pomoć kad god im ustreba nešto prifrezati, poravnati, iskopati, štemati i što ja znam sve što se tamo treba raditi.

Kad je vidio kako to funkcionira, bilo je samo pitanje dana kad će Nikica i sam pokrenuti vlastitu vinsku priču koja neće biti utemeljena na kupnji grožđa iz okoline Primoštena.

Tako je Nikica uspio kupiti čak 15 hektara zemlje u Imotskom polju, i to u jednom komadu, što je, s obzirom na raštrkanost parcela s različitim vlasničkim papirima, bilo ravno čudu. S druge strane, angažirao je vrsnog enologa Viktora Zdilara s iskustvom rada s kujundžušom u ugašenom gigantu Imota. Pročešljali su Nikica i Viktor cijelo Imotsko polje i probrali najstarije trsove kujundžuše koje su „navrćali na divlje“ na novim nasadima u Prološcu Donjem.

• Tamo vam je neko pjeskovito tlo, dosta sušno, loza se bori s prirodom. I zato je grožđe tako kvalitetno! A ima ga maksimalno do kilogram i pol po trsu. Prije su naši stari smatrali da su džaba radili ako na lozi ne bi bilo barem pet kila… Zato ja i imam takvu kvalitetu!
• Ako sam ranije sve svoje vino proizvodio od kupljenog grožđa, danas sve što imam u vinariji dolazi iz naših vinograda, ne kupujemo više grožđe, a za tim nemamo više ni potrebe s obzirom na kapacitete koji su nam trenutno maksimalno popunjeni.
• Koliki je trenutni kapacitet vinarije?
• Od prošle berbe smo proizveli oko 40.000 litara vina. I, začudit ćete se, meni je, unatoč tolikoj količini, vino još uvijek hobi!
• Gdje prodajete vaša vina?
• Zasad je sve vino na darivanju…
• Šalite se!?
• Ne šalim se, ali to ne znači da ne krećemo u komercijalizaciju cijele priče. Zato i počinjemo gradnju tako velike vinarije. Stalno nešto radimo i gradimo, za sebe mogu reći da nisam vinar nego – „građe-vinar“! A to, sudeći po broju ljudi koji su iz tog sektora ušli u vinske priče, i nije više neko iznenađenje. Evo vam Rožanić, Galić, pa i Tolj sa svojim kablovima je iz tog miljea.

Veliki dio trenutnih kapaciteta vinarije Nikica je namijenio za svoje pršute, kobasice, kulene i kulenove seke. O tome nema rasprave.

S druge strane, građevinski radovi na uređenju prostora u kojem trenutno odležavaju vina svojevrstan su salon mogućnosti kamena koji je u ponudi „s druge strane brda“ Vilinjak, gdje se nalazi njegov kamenolom.

• Sve ovo što vidite smo tukli na ruke, ovaj kamen je sav u komadu, tukli smo ga špicom i macom. Vidiš ovo, ovaj i onaj gore kamen nije tukla ista ruka, ima ovdje milijun grešaka, ali to su radili ljudi koji to nikada prije nisu radili, neki moji djelatnici koji se bave sasvim drugim stvarima…

U vinariji dominiraju masivna hrastovina, kovani lusteri, kamen, kamen i kamen. Golemom rupom, u koju će se ugnijezditi novo i impresivno zdanje vinarije, zasad dominira ogroman betonski pilot, koji podsjeća na stup Pelješkog mosta, a za kojeg Nikica tvrdi da je tek šahta kroz koju će proći instalacije – „živa gradnja“.

Vinarija se nalazi, inače, na nadmorskoj visini od 600 metara i Nikica još nije prekrižio mogućnost da padinu Vilinjaka, koja se „slijeva“ prema zaseoku Lovreć-Katići, meliorira, ako ništa, ono barem da okoliš vinarije bude okružen vinovom lozom.

• Je li vam oko srca još uvijek zatitra kad uočite neki novi stroj?
• Pa i danas sam s Rožanićem radi toga, kupio bih od njega dvije drobilice Kleemann, trebaju mi za recikliranje kamena, kao i nove separacije, utovarivači, mlinovi…
• Koliko sad imate strojeva?
• Ne znam. Kad bih vam napamet rekao da ih imam 50, vjerojatno bih fulao, ali imam ih u stvari i više.
• Na kojim velikim projektima ste svojim strojevima dali obol njihovom ostvarenju?
• Mi smo ovdje radili prve vjetroelektrane, od temelja do puštanja u napon. Mi imamo i freze za melioraciju krša, ali i Ditch-witcheve, „rovovske vještice“ za kopanje kanala, pa dizalice, drobilice, kamione, bagere…
• Postoji li nešto što ne možete izgraditi?
• Uzimamo poslove samo one koje smo spremni izgraditi od temelja do krova. Većinom smo u izgradnji infrastrukture, naši naručitelji su velike tvrtke poput Hrvatskih voda, HEP-a, Hrvatskih šuma, Končara, Dalekovoda…, radimo dionice autoceste, vjetroparkove, dionicu brze ceste Solin-Trogir smo većinom mi napravili, kao trafostanicu Srđ, koja rješava kompletno napajanje električnom energijom Dubrovnika. Sad radimo novu trafostanicu za područje Splita, sustav za navodnjavanje Glog u Neretvanskoj dolini, sustav vodoopskrbe u dijelu Zadra, kao što počinjemo raditi i kompletnu imotsku konglomeraciju – pročiščivač otpadnih voda…
• Kad se stigneš baviti vinom?
• U međuvremenu.

Inače, Nikičina konoba u predvorju vinarije puna je svojevrsne domoljubne memorabilije pa je u tom kontekstu pomalo čudno što on u nazivu svog vinskog carstva ustrajava na „ch“ umjesto „ć“.

• U Lovreću crkva datira iz 1725. godine, a na natpisu na ploči u crkvi piše „…ova crkva bi posvećena od biskupa Blaškovicha“. Znači, nije „ć“ nego „ch“. Isto tako sam i na dosta groblja vidio da nema „ć“ nego „ch“. Također, ja imam dosta rodbine koja je u Americi i imaju tu neku svoju američku priču pa se ja zezam da je „ch“ u nazivu vinarije zato što proizvodimo vino za – Bijelu kuću, zaključio je Nikica Katich Kič.