STJEPAN ĐURINSKI – Najnagrađivaniji vinar Zagrebačke županije, a ne pije vino!

615

Nedavno prerano preminuli vinar Ilija Zdravko Jakobović bio je strasno u svojoj vinskoj priči. No, oči bi mu se još više razgalile na spomen svoje unučadi. Štoviše, želeći ljubav iz djetinjstva, kako je nazivao strast prema vinima, prenijeti na svoju unučad, Ilija Zdravko Jakobović je svaku tablu u vinogradima u Brodskom Stupniku nazvao njihovim imenima. Tako pojedini dijelovi njegova vinograda nose imena Vito, Franka, Mara, Vili, Eva i Hela!

  • Ako Bog da, želim da netko od njih to nastavi. Kad mi unuci dođu u podrum ili vinograde, odmah me počnu salijetati pitanjima: „Djede, jesmo li sad i mi vinari?“ Sjećam se da sam i ja bio takav. Premda sam kao dijete došao u Zagreb nikada mi iz sjećanja nije izblijedila slika naših vinograda u Klokočeviku nedaleko Slavonskog Broda, gdje bi nas djed vodio svojem vinciliru fijakerom kojeg su vukli lipicanci. To je za sve nas uvijek bio doživljaj kojeg, evo, i danas pamtim kao da je bio jučer!
  • Moja neizmjerna sreća je što svi oni vole tamo odlaziti, jedu grožđe, pa im upriličim fijaker i lipicance da ih voze kad je snijeg, a o sanjkanju ne želim ni pričati. Potom bih ih iz prikrajka slušao kako se prepiru u „čiji“ vinograd će se ići igrati, svojedobno mi je ispričao ne skrivajući da su mu unuci zapravo bili najveća motivacija za rad u vinogradu i vinariji.

 

Nešto slično sam prije nekoliko dana čuo od Stjepana Đurinskog, „malog proizvođača velikih vina“ iz Hruševca Kupljenskog nedaleko od Zaprešića.

Premda vrlo aktivne uloge u obiteljskoj vinskoj priči igraju supruga Marica, kao i sin Mario i nevjesta Andrea, Stjepan ponajviše priželjkuje da ono što je on posijao žanju njegovi unuci. Stoga je, ne bi li ih motivirao da krenu njegovim stopama, neka od vina nazvao po njima. Ledenu berbu graševine i traminca nazvao je Leona, dok je kupaža caberneta sauvignona i frankovke dobila ime Veseli Tonček.

  • Imam još jednu unuku, Janu, a ona još čeka svoje vino, smješka se Stjepan.

Ima Stjepan još svojih snova. Premda je u mirovini, ovaj bivši djelatnik Hrvatskih željeznica ne miruje i zasigurno će prije potpune elektrifikacije željezničke pruge neke od tih snova i ostvariti. Primjerice – bansko vino.

  • Da, to mi je velika želja, htio bih napraviti vino u čast bana Jelačića i to od sorata kakve je on imao u svom vinogradu. Siguran sam tek da bi u toj kupaži bila kavčina, za tu sortu sam uvjeren da se nalazila u njegovom vinogradu. Ali, što je sve drugo tamo i tada uspijevalo, godinama nikako da saznam!

Stjepan će u povijesti hrvatskog vinarstva, osim uistinu respektabilnih priznanja koja je zaslužio na najvećim svjetskim natjecanjima, poput Decantera, International Wine Challengea ili AWC-a u Beču, ostati upamćen i po bizarnosti da je, vjerojatno, jedini vinar koji uopće ne pije vino!!!

  • Istina, doma najradije pijem – čaj od šipka. Od 1984. godine nisam popio ni kap neke žestice, a od 1990. godine ne pijem više ni pivo ni vino. Morao sam napraviti takav drastičan rez u životu zbog zdravstvenih razloga, što ne znači da ne kušam svoja i tuđa vina, priča ovaj najnagrađivaniji vinar Zagrebačke županije.

Stjepan je svoju vinsku priču započeo 2003. godine nakon što se učlanio u Trilikum, udrugu vinara zaprešićkog kraja osnovanu godinu ranije. Imao je u svom vlasništvu neki stari vinograd i do tada je uglavnom kupovao grožđe kako bi imao vino za svoje prijatelje. No, kad je već okupio sve lokalne proizvođače u udrugu, red je bio da i on, kao osnivač, proizvede neko vino koje bi na najbolji način predstavljalo i njega i udrugu i cijeli Zaprešić.

  • Pokojni Gerhard Schubert je svojim savjetima na sve utjecao i, praktički, cijelu scenu podigao na veću razinu. Doduše, mi smo se tada svi bazirali na proizvodnji finog vina za gemišt. Bavili smo se samo s nekoliko sorti – graševinom, sauvignonom blancom ili muškatom. Ja sam imao u vinogradu pet sorata, a, realno, trebao sam samo dvije sorte i – kraj priče.
  • S vremenom sam od želje za proizvodnjom vina za gemište podigao letvicu na veću visinu, htio sam se izdići iznad ostalih. Svemu tome je kumovala zlatna medalja koju sam dobio za svoje vino u tek osnovanom Trilikumu 2003. godine, i to za kupažu graševine, muškata i pinota bijelog.
  • Godinu kasnije, 2004. godine, ponovo sam išao na izložbu, ovaj put s muškatom žutim, i – opet zlatna medalja. Onda su krenule priče:
  • „Đurinski dobiva zlatne medalje, a nema svog vinograda!“
  • Tad se u meni probudio neki inat, iskrčio sam stari vinograd i voćnjak u Kosovčaku i posadio novih 3.500 sadnica. Onda sam dokupio još zemlje i posadio još 1.000 sadnica. Imao sam još jednu njivu i tamo posadio traminac i pinot bijeli. Time sam zaokružio svoj novi početak i 2008. godine sam otišao u Orešje na Bizeljskom kod svog prijatelja vinara Blaža Sagmeistera, kod koga sam nekad znao kupovati grožđe. I veli on meni:
  • „Štef, budeš nekaj probao.“
  • Imao je neku kasnu berbu, koja se meni jako dopala, slatko, fino, ono – baš to. Nešto potpuno suprotno svemu što sam ja do tata radio. Već sljedeće godine, 2009. godine, proizveo sam svoju prvu kasnu berbu. Graševinu. Čak sam s tim vinom u Sloveniji na jednom natjecanju osvojio zlatnu medalju. I dobio nova krila za igranje s predikatima.

 

Stjepan priznaje da su mu vina s ostatkom šećera dugo bila pritajena želja, ali, tvrdi, nitko od kolega i enologa o tome mu „nije htel povedati, kak, kolko, to na okus osjetiš, ovako, onako!“

  • Bio sam proizvodio klasična zagorska kisela vina, a u dubini duše sam želio izbjeći njihovu proizvodnju. Na kraju sam prave savjete dobio kod Blaža Sagmeistera te u okolici Ptuja, kod Simona Vršića i Franca Beca. Oni su mi svojim savjetima pomogli doći na neku razinu na kojoj i sam mogu procijeniti što i kako dalje.

A savjeti su, razvidno, bili dragocjeni, jer Stjepan već 2010. godine proizvodi svoju prvu izbornu berbu, 2011. i 2012. godine „izuzetne tramince“, 2013. godine izbornu berbu traminca, 2014. godine ledenu berbu, kupažu graševine i traminca, 2015. izbornu berbu prosušenih bobica… U relativno kratkom razdoblju, Stjepan se pretvorio u sinonim za predikatna vina zavidne kvalitete!

  • Ljudima se sviđaju ovi predikati, ali to je njima skupo. Ovakva vina, na koje sam se orijentirao, mali proizvođači rijetko rade, a velike vinarije takvim vinima pristupaju radi podizanja svog rejtinga. A meni su ti predikati postali ljubav! Kad bih čuo priče o zagorskom kiselišu ili da Zagorci nemaju dobra vina, a to sam posebno osjećao kad bih išao po izložbama u Dalmaciji, time bi meni samo jačali krila i davali vjetar u leđa. Jer, upravo su moja vina u suprotnosti s ustaljenim mišljenjima o zagorskim vinima.

Stjepanu su predikati postali gotovo 30 posto ukupne proizvodnje. Premda, naglašava, od takvih vina se teško može živjeti, za razliku od „vina za gemišt koja dobro idu i od kojih se, de facto, živi!“

  • Kod nas tržište prodaje predikata nije uređeno i jednostavno je nemoguće prodavati takva vina po cijenama na kojima inzistiraju trgovci. Ja ne mogu distributerima dati 40 posto rabata, ne mogu. U tom slučaj sam propao! A teško ih je preskočiti i izravno se nametnuti konačnim kupcima i potrošačima. Dok namiriš želje svakoga u tom lancu, meni ne ostane ništa.

Prema vlastitom priznanju, Stjepan se bavi „svim i svačim“, a ponosan je na svoju ulogu u osnivanju kulturno-umjetničkog društva Hruševec Kupljanski u kojem je svirao bugariju. Kaže, „naprijed me tjerala želja da od zaborava trgnemo naše običaje“.

 

 

Prije toga je svirao gitaru po svadbama u bendu Prijatelji s Hruševca Kupljenskog pa je u Zagrebu svirao u bendovima Ljubimci, Prijatelji iz Stenjevca, Stari znanci…

  • Moglo se na svadbama dobro zaraditi! Ali, znate, ti vam penezi nisu blagoslovljeni, kako dojde, tak prejde.

Kad nije po svadbama, vinogradima i vinariji, Stjepan je u – politici.

  • Istina, malo sam u politici, malo u Gradskom vijeću Zaprešića…
  • Koja stranka?
  • Znate, mi smo na kraju grada, graničimo s općinama Pušća, Dubravica i Luka. I, ako nemamo nekoga unutra tko bi bio aktivan, niš ne bu dobili!
  • I, kakvi ste na izborima, pobjeđujete li ili gubite?
  • Nijedne izbore od 1991. godine još nisam izgubio. U Gradskom vijeću Zaprešića sam od 1999. godine… I tu nema stajanja, kao i u vinarstvu. Kad stanete, onda nepovratno sve gubite!

Ili, barem, dok unučad ne uđe u vinsku priču za koju im je djed Stjepan napravio čvrste temelje.