IVAN MARINCLIN – Rođen za platinaste medalje i šarane preko 20 kilograma

832

 

 

Kad je Kutjevo, najveći proizvođač vina u Hrvatskoj, svojedobno svoju reklamnu kampanju temeljio na proslavljenom Robertu Prosinečkom i njegovom ispijanju graševine, „idealnog vina za gemište“, nemali broj vinskih znanaca ustao je „na četiri noge“ i zarežao da se time najznačajnija hrvatska sorta obezvrjeđuje.

  • Ako se graševina, i to ona iz Zlatne doline u samom srcu Slavonije, reklamira kao vino idealno za razrjeđivanje s vodom, zašto bi bilo tko za graševinu platio višu cijenu? Zašto bi itko uopće mislio da je graševina vrhunsko vino? Zašto bi se bilo tko u vinogradu i u podrumu trudio unapređivati uzgoj i vinifikaciju graševine ako je se predstavlja kao vino za vodu? Konačno, zašto bi bilo tko u inozemstvu pokušao uvesti vino koje je dobro samo za gemišt, napisao je, primjerice, komentator popularnog Kulta plave kamenice.

S druge strane, nekako u isto vrijeme, taj isti proizvođač graševine počeo je doživljavati svoju renesansu. Upravo suprotno svim iskazanim bojaznima, Kutjevo je čak 50 posto svoje graševine počelo izvoziti, a u svoje vitrine su zaprimili neka od najvećih svjetskih priznanja koja su hrvatska vina uopće zaslužila na međunarodno relevantnim vinskim manifestacijama, poput Decanterova ocjenjivanja.

  • Dopuštam da se naša „Litra“, kako mi običavamo zvati našu najpopularniju graševinu u boci od jedne litre, može vezati uz gemišt i ne diraju me primjedbe na tu marketinšku kampanju. Ali, svatko tko zna našu priču o premium vinima ne bi se ni usudio nešto tako napisati. Svi mi pijemo gemište i ako je to neki grijeh, prvi se idem ispovijedati, prokomentirao je sve te napise Ivan Marinclin, glavni enolog u Kutjevu i čovjek čija karijera je doživjela streloviti uspon upravo u pozadini priča o gemištu od kutjevačke graševine.

A Ivan ima neoborive argumente u korist vina koje je najprodavanije bijelo vino u Hrvatskoj.

  • Starije generacije o Kutjevu još uvijek govore kao o Kombinatu, kao što i kolege vinari, spominjući taj izraz, razmišljaju posprdno i naglašavaju da smo velika vinarija koja proizvodi masovna vina. Jedino masovno što se proizvodi u ovoj vinariji je Litra. A to vino je po svojoj kvaliteti sigurno broj jedan i najprodavanije bijelo vino u Republici Hrvatskoj, kao što je i vino s najvećom cijenom na polici u državi i puno dalje – u Europi ne možete naći litreno vino po toj cijeni! Proizvodnja Litre je 70 posto naše ukupne proizvodnje, što je najveći volumen koji se pakira u Kutjevu. Od toga, nešto malo manje od pola završi u izvozu.

Ivan Marinclin se, ruku na srce, sve do kasnijih srednjoškolskih dana nije zanosio mišlju da će postati vinar. Štoviše, pohađao je Gimnaziju i ideju o poslu glavnog enologa u Kutjevu nije nikada ni razmatrao. Danas voli reći da je takav njegov stav bio u vrijeme kad je bio klinac. Njegovi su se bavili ratarstvom, duhanom, imali su mali vinograd s tisuću panjeva – dostatno za proizvodnju vina za vlastite potrebe, ali Ivana to ništa nije zanimalo. Sve dok nije shvatio da njegova susjeda, Marija Lukić, inženjerka agronomije koja radi kod Vlade Krauthakera, radi nešto što je zanimljivo, a pritom postoji i veliko zanimanje za ljude koji se time bave.

  • U trenutku kad sam planirao upisati fakultet, u Vetovu su bila dva inženjera agronomije koji su se bavili vinarstvom – Marija Lukić i Zdravko Raguž. Računao sam da će svaka vinarija morati imati nekog mladog inženjera agronomije kojemu će se morati dati prilika kad se ukaže potreba. Tako je i bilo, upisao sam agronomiju, prva, druga, treća godina, a kako se primicao kraj studiranja, sve viša sam se i ja primicao proizvodnji. Počeo sam dolaziti kod Ivice Peraka u Kutjevo, a onda sam, kao student, došao na razgovor kod predsjednice uprave Kutjeva, Dijane Tabak. Čisto da se pokažem i da se zna da sam tu, ali oni mi odobriše stipendiju za zadnje dvije godine fakulteta. Bilo je to 2008. godine. Meni je ta stipendija pružila veliko olakšanje, jer sam shvatio da ne moram brinuti o zapošljavanju nakon fakulteta.

Tako je i bilo. Po svršetku studija, 2010. godine, Ivan dođe raditi u Kutjevo, a i tadašnji prvi čovjek vinarije, Ivica Perak, objasni mu da će u početku raditi na pjenušcima, što je, uostalom, bila i tema njegovog diplomskog rada.

 

Nije se pošteno ni okrenuo, a za dvije godine, kad je Ivica Perak napustio Kutjevo, onako golobradom i bez gotovo ikakvog iskustva ponude mu posao – glavnog enologa!

  • Taman je Ivica Perak otišao, bio je travanj 2012. godine i hitno su tražili novo rješenje. Kad su mi došli s ponudom, skoro mi je čeljust ispala. Nekoliko dana sam vagao što odgovoriti na njihovu ponudu.

Ivanu je bilo ohrabrujuće što su mu jamčili maksimalno potporu glavnog podrumara i svih radnika, a to je značilo da će uz njega biti ljudi koji su tamo 25 pa i 40 godina.

  • To mi je pružalo sigurnost da će proizvodnja nesmetano teći dalje.
  • Drugo, gazda je u Kutjevo za konzultanta poslao Iztoka Klenara, koji je te godine postao Moralićev partner u vinariji Brič, kako bi mene malo obučio. Ja sam, zapravo, imao puno sreće što je on došao, jer mi je otvorio neke potpuno nove vidike u vezi s tehnologijom, higijenom… Pazite, konzultant nije papa pa da je sveto sve što kaže. Svatko griješi, a ti si tu da vagneš. Hvala Bogu, on se nije ljutio kad bih ja nešto, ipak, uradio po svom nahođenju, a većinu sam tako radio, ha, ha, ha.
  • I, ono što smo odmah napravili, prvo smo izbacili hladne stabilizacije kako bi dobili na punoći, ekstraktu i tijelu vina. Onda smo reducirali filtracije vina sa šest na dvije do tri maksimalno. I to je bilo to što smo mogli odmah napraviti. Iztok Klenar mi je dao prve smjernice za iskorak Kutjeva, a onda se samo uhvatiš te žice i – ideš.
  • Ivane, došao si na mjesto koje su obilježili velikani hrvatskog vinarstva poput Ivana Jambrovića i Vlade Krauthakera.
  • Koliko je ono Blanka bila preskočila?
  • 208 cm.
  • E, meni je letvica dolaskom na to mjesto bila podignuta na tu visinu! Pa preskači, bajo!
  • Na takvom mjestu moraš imati strahopoštovanje prema firmi, brendu kao i vinima koja moraš proizvesti ista ili bolja nego tvoji veliki prethodnici.

Ivan je visoko podignutu letvicu doslovno preskočio iz prvog pokušaja i bez imalo zagrijavanja. Uoči svoje prve berbe 2012. godine u podrumu je zatekao nevjerojatnih 11 milijuna litara vina, a to je bila količina koja se, zbog nesnalaženja vodstva vinarije u razdoblju globalne recesije, nagomila i zauzela doslovno svaki kutak podruma.

  • Gdje smjestiti vino iz berbe koja je preda mnom?! Ne samo da sam uspio sve to posložiti, nego sam već s prvom berbom na Festivalu graševine 2013. godine bio šampion u konkurenciji mladih graševina, što Kutjevu do tada nikada nije pošlo za rukom.
  • I odmah sam zauzeo stav da neću i ne želim se uspoređivati s drugim velikim vinarijama nego s najboljim vinarima Hrvatske. Mene zanima usporedba s Krauthakerom, Kozlovićem, Korta Katarinom…, s njima hoću sjediti za stolom i pričati o vinogradu i slici vinograda i – istinu pričati.
  • Kakav je teret bio preuzeti odgovornost proizvodnje u Kutjevu s obzirom da si rođen 1985. godine i da si na čelno mjesto u vinariji došao praktički kao klinac?
  • Moraš imati volju i želju za to raditi. Govorim o onim počecima kad sam to preuzimao. Moraš imati neko određeno znanje, a bilo bi dobro da pritom imaš i iskustvo. I moraš biti lud da sve to kroz glavu protjeraš, svaki tank, svaki milijun litara, a govorimo o godišnjoj razini proizvodnje od 5,5 milijuna litara. Plus, sva graševina ulazi u dva tjedna u vinariju, a to je 70 posto cjelokupne proizvodnje. I tu dolazi do najvećeg tereta, sve mora biti jako dobro posloženo da bi se uopće moglo odraditi.
  • Što se tiče te količine, nakon nekoliko godina, neke stvari se poslože, automatski znaš gdje reagirati u rezidbi, kad se što bere, koliki rod treba očekivati, treba li ići u korekciju zelenom rezidbom… No, stvari je trebalo postaviti na svoje mjesto i izbaciti iz prakse „kombinatsku logiku“ koja se svodila na to da se sve bere pa će se od toga izabrati što valja.

Pred Ivanom se, tako, bio našao zapušteni i nebrušeni dijamant. Mogućnosti napretka vidio je na svakom koraku.

  • Što smo morali napraviti? Htio sam prvo odrediti što su nama vrhunski položaji. Opće mjesto je bilo da su se svi kleli u Hrnjevac. Ali, zašto se Hrnjevac smatralo najboljim? Zato što je tamo dida Ivo napravio neko postignuće!? Tko kaže da Vetovo nije najbolje? Ili, barem, bolje od Hrnjevca? Tko je sve to istražio? Tko je podigao sve te letvice? Nitko. Ajmo mi biti ti koji će to napraviti, podići limite svakog položaja pa da možemo uistinu procijeniti što je najbolje. Ili, svaki položaj ima određeni sortiment koji je baš tamo najbolji. Ajmo i tako postaviti stvari. I onda kad dobijemo vino, kušamo ga i analiziramo, možemo reći da je, primjerice, pinot crni s Vinkomira najbolji, a ne s Hrnjevca. Ili, da je graševina najbolja s Vetova.
  • OK, jesi li uspio svojim vinima postaviti neku novu kartu grand cru položaja oko Kutjeva?
  • Uspjeli smo definirati naše vrhunske položaje poput Vetova, Hrnjevca i Vinkomira, to su špice naših vinograda! Zapravo, sve najbolje etikete kutjevačke graševine nalaze se između Kutjeva, Vinkomira i Vetova. Pričamo i o graševini s Vidima, Mitrovca, Ivina Venja, Adžićeva Hrnjevca i, zaključno, Vetova! Znači, to je špica, grand cru našeg vinogorja! Platinaste medalje za naše graševine Turković 2012 i De Gotho 2018 samo dokazuju potencijal tog klona i položaja Vetovo na kojem je vinograd.
  • Što ste prvo napravili?
  • Prvo, ujednačili smo rezidbu, sve je jednokraki guyot, osam pupova lucanj plus dva reznik, ukupno deset pupova. Računamo da je tu negdje oko kilogram i pol graševine po panju, dva kilograma ne smije preći. Pinot crni, merlot i cabernet sauvignon idu u redukciju, zelenom berbom se skida urod na kilogram. Tako radimo na našim premium položajima u Hrnjevcu i Vetovu.
  • Takav pristup je bio tvoja odluka?
  • Tako je.
  • Kako se radilo prije toga ?
  • Prvo, vinogradi su bili dosta zapušteni, došli su nekakav rub isplativosti zbog svoje starosti. Nama se ukazala mogućnost korištenja europskih fondova da sve to zanovimo, što nam je jako olakšalo posao i dalo vjetar u leđa, pa smo sve te određene stvari riješili – od razmaka sadnje, suzili smo razmak između panjeva, dobili više trsova po hektaru i, automatski, po jednoj biljci mogli smanjiti i rod. A to nam je zapravo bio i cilj.
  • Normalno, te stvari je moralo pratiti ulaganje u mehanizaciju i još neke stvari, a za što smo sredstva namaknuli kroz europske fondove.
  • Kad smo osmislili shemu tri glavna položaja za naše butelje i vrhunsku graševinu, koja je najprodavanija butelja u Republici Hrvatskoj, onda smo stvorili temelj za odrađivati određene stvari u podrumu.

Kutjevo se može pohvaliti ponajvećom kooperantskom mrežom vinogradara u Hrvatskoj, a Ivan se voli pohvaliti da je odnos s kooperantima koji opskrbljuju vinariju s grožđem s 350 hektara pod vinogradima gotovo pa doveden do savršenstva.

  • Pritom mislim na nadzor kooperanata, kreditiranje njihove proizvodnje, određivanje točnog razdoblja berbe, redukcije – grožđe s botritisom se vraća, i, što je najvažnije, isplatu kooperanata. Pričamo, dakle, o tri milijuna kilograma grožđa iz kooperacije i plaćanju toga grožđa 60 dana nakon berbe. Mi smo našu berbu 2020. godine kooperantima do kraja isplatili zaključno s 1. danom prosinca.

Nije Ivan gubio vrijeme samo na klasično menadžiranje nego je, itekako, od samoga početka svoje vinske priče u Kutjevo nastojao snažno otisnuti pečat sa svojim rukopisom iza etikete.

  • Posao u Kutjevu sam preuzeo 2012. godine u travnju. I mogu reći da sam već od te prve berbe na tržište počeo izbacivati novitete. Tada smo napravili Graševinu Turković i već s tim prvim vinom Kutjevo je dobilo platinu, odnosno titulu regionalnog šampiona na Decanterovom natjecanju.
  • Nekoliko godina smo tako na tržište paralelno izbacivali vrhunske graševine s etiketama Turković, ali i De Gotho, sve dok nismo odlučili da i graševinu iz linije De Gotho ne počnemo proizvoditi od grožđa sa starih loza na položaju Vetovo, umjesto Hrnjevca, što je prvih nekoliko godina bila praksa. Tako možemo reći da je današnja graševina De Gotho dijete Graševine Turković, koja je bila s tih položaja na Vetovu.

 

Vrlo brzo si je dao oduška i zaigrao se s maceriranim vinima koja će uskoro izaći na vidjelo dana. No, koliko god bio ponosan na svoje netipično bistre „macerate“, Ivan navodi da su takva vina tek maleni segment promjena koje su se dogodile u podrumu i koje se još odrađuju.

  • Prvo, veliki cilj mi je bio vratiti naglasak na proizvodnju crnih vina i njihovo dizanje na visoku razinu. Htio sam pokazati da je Kutjevo sposobno proizvesti crno vino na svjetskoj razini.
  • Jeste li ga proizveli?
  • Da.
  • Koje je to vino?
  • To je jedna kupaža caberneta sauvignona i pinota crnog s položaja Korija. Vino još nije na tržištu, ali napunjeno je i samo čeka svoj izlazak iz podruma. Etikete se završavaju, vino odležava u bocama i bit će to izuzetno zanimljiva priča ove vinarije usmjerena u male šarže.
  • Što je, iz perspektive tako velike vinarije, „mala šarža“?
  • Već sam vam rekao da je u ovoj vinariji jedino velika Litra, a sve drugo su male šarže. Kad pričamo o pinotu crnom iz linije De Gotho, onda je riječ o 10.000 litara, dok graševina iz te linije, ovisno o godini, ide od 10.000-20.000 litara. Vina iz linije Maximo, i Oro i Nero i Bianco, su između 5.000 i 10.000 litara. Kad pričamo o Koriji, onda pričamo o bačvi od 3.000 ili bačvi od 5.000 litara. Znači, to su za nas male šarže. Sva naša vina iz premium linija svedena su na kvalitetu, a ne na količinu. Mi smo prošle godine za graševinu De Gotho na Decanteru zaslužili platinastu medalju i sad svi hoće novi De Gotho. Ali – nemamo ga! Mi smo ga 2019. godine proizveli 10.000 litara, a ne 20.000 ili 50.000 litara, zato što to vino tržište sad traži u velikoj količini. Želimo rasti na kvaliteti, zadržati taj trend i da to ljudi prepoznaju.
  • Je li vam se platinasta medalja odrazila na potražnju?
  • Kako da ne, sad svi očekuju novu šaržu graševine iz te linije iz berbe 2019. godine. Mi cijelo vrijeme kočimo taj izlazak na tržište, jer želimo da vino bude spremno i u nekoj svojoj idealnoj formi. I to je to. Kad bismo se povodili potražnji, mi bi sad mogli samo u izvozu prodati 20.000 litara tog vina!
  • Vratimo se na ono veliko crno vino koje si spomenuo, kupažu caberneta sauvignona i pinota crnog?
  • Zadali smo si zadaću odraditi berbu u isto vrijeme. Ali, problem je pinot crni, koji je u drugoj, dok je cabernet sauvignon u četvrtoj dekadi dozrijevanja. Govorimo o gotovo mjesec dana razlike u berbi. Ili čak i više, kako kad. Na kraju smo se odlučili za princip amaronea, s tim da grožđe ne sušimo u kašetama nego smo rezali lucnjeve na panju i pustili sve da priroda odradi. Nakon mjesec dana prosušivanja, dok ne sazori cabernet sauvignon, dobijemo prosušene bobice pinota crnog. Kad cabernet sauvignon sazori, sve se onda zajedno bere, miješa i ide na fermentaciju. Takvo vino na našem tržištu je novitet, nitko tako ne radi.
  • Otkuda igrarije s maceracijama u tako velikoj vinariji? Je li ideja o njima dugo tinjala u tebi ili si se povinovao nekim trendovima posljednjih godina?
  • Naš vlasnik je dosta zaljubljen u takva vina…
  • Što misli, produžiti si život za još 88 godina?
  • S ovakvim vinima će si sigurno produžiti život, zbog načina na koji ih radimo! Znači, graševina s položaja Korija, ručno probiranje grozda, odredimo koliko kašeta i toliko kašeta se mora nabrati. Kad se kipa, bira se ponovo i ni slučajno jedna bobica ne smije biti trula ili nezrela. Grožđe mora biti 100 posto zdravo! Maceracija je šest mjeseci u inoks tanku. Nakon toga prešanje i odlazi u bačvu. Tek nedavno smo u bocu napunili prvu takvu berbu iz 2017. godine.

Kad se Ivan od svega umori, onda se ide odmoriti – u vinograd. Kaže, „meni su moji vinogradi ispusni ventili i mjesto gdje se opuštam od stresa u Kutjevu. To je, jednostavno, fizičko-strojni rad gdje mozak baciš na pašu“.

A kad nema potrebe za poslom u vinogradu, nađe se s prijateljima i ode u slatkovodni ribolov. Šaranolov na jezeru Borovik pored Mandičevca. Nažalost, nije to baš neka česta aktivnost, možda dva-tri puta godišnje, ali…

  • Redoslijed se zna – mi idemo u ribolov vikend nakon triatlona i somijade koji se na tom jezeru organiziraju vikendima prije našeg kampiranja. Cilj mi je skinut skalp šarana preko 20 kilograma. Da se razumijemo, po ulovu ribu odmah vratimo natrag u jezero, što mnogim mojim prijateljima nije jasno.
  • Je li i u šaranolovu imaš cilj?
  • Da, otkriti što više mjesta za ribolov i na svakome od njih uhvatiti kapitalca težeg od 20 kilograma.