TOMISLAV TOLUŠIĆ – Za tri godine imat ću najbolju graševinu u Hrvatskoj

918

Pričekaj, odmah se vraćam, dječački razigrano ustao je sa stola Tomislav Tolušić, sjurio se u neku od odaja svoje super opremljene vinarije u Rezovačkim Krčevinama pored Virovitice i još brže dojurio natrag. U ruci je držao meni jednu od najdražih vinskih knjiga, The Road to Burgundy, stavio je na stol i rekao:

  • To sam ja! Samo s jednom razlikom, junak knjige, Ray Walker, otišao je iz Amerike u Burgundiju da bi ostvario svoj san, a ja sam se radi sna vratio u Slavoniju.

Priznajem da me bivši ministar poljoprivrede iznenadio literaturom kojoj se divi, jer priča o Rayu Walkeru je „iznenađujeća bajkovita“, kako se 2011. godine o njemu izrazio Eric Asimov, veliki vinski novinar The New York Times. Nevjerojatnom uspjehu mladog tamnoputog Amerikanca nije bio odolio ni Anthony Bourdain posjetivši ga u Maison Ilanu u Francuskoj za potrebe pilot emisije kasnije megapopularnog serijala No Reservations. Anthony Bourdain je bio toliko fasciniran Rayovom vinskom pričom da je na tu temu već vidio da će netko u skoroj budućnosti napraviti film u kojem će Raya Walkera glumiti Russel Crowe.

Ukratko, knjiga The Road To Burgundy priča je o čovjeku koji do 20 i neke godine života nije popio ni kap vina da bi, nakon što je u nekoj vinoteci završio na kušanju najboljih burgundskih vina, kako bi udovoljio svojoj tadašnjoj djevojci, doživio trenutno preobraćenje poput svetog Pavla na putu za Damask i odlučio napustiti svoj dobro plaćeni posao financijaša te potpisati ugovor za podrumara u Vinariji Freeman u Sonomi. Nije niti okončao svoju prvu berbu u životu, a već je odlučio, bez znanja riječi francuskog jezika, zaputiti se u Burgundiju, tamo kupiti neki podrum i proizvoditi vino. Puno stvari mu se poklopilo i Ray Walker je postao, praktički, prvi Amerikanac koji je s minimalnim intervencionizmom, pod egidom My hands, My Wines, počeo proizvoditi Grand Cru Chambertine. Inače, kad je otišao na tu famoznu degustaciju vina iz Burgundije, Ray je bio uvjeren da ide kušati vina iz Bordeauxa. No, promašio je datum za cijeli tjedan. U knjizi je to opisao:

  • „Osjećao sam se kao da sam kupio ulaznice za Led Zeppelin, a na bini mi se pojavili Backstreet Boys!“

Bilo kako bilo, Ray se „preobratio“ i u nekoliko godina postao globalna zvijezda. Njegova knjiga, The Road to Burgundy, u kojoj je opisao svoju vinsku priča, dospjela je u sam vrh najprodavanijih knjiga u Americi, a osam godina kasnije došla je i u ruke Tomislava Tolušića.

 

  • Što si, Tomice, našao u toj knjizi da ju smatraš gotovo amblematskom za svoju vinsku priču?
  • Strast!
  • Je li znaš da su Rayu Walkeru nekoliko godina poslije knjige kola krenula nizbrdo te da je njegova vinska priča postala prošlo svršeno vrijeme?
  • Vidi, što god se kasnije njemu dogodilo, meni nije bitno, jer sam u njegovoj knjizi osjetio strast koju nikakav naknadni neuspjeh ne može poništiti!

A strast je riječ koju Tomislav najčešće rabi, pa i kad opisuje razloge koji su ga naveli da u potpunosti izbriše svoj politički angažman.

  • Politika je jako lijep i jako ružan posao, premda bih prije rekao da to treba biti – zvanje. S druge strane, politika je i strast, definitivno, kao i vino, žene…
  • Zato se voliš pohvaliti da svaku noć spavaš s – drugom ženom?!
  • Da, istina, ja svaku noć spavam s drugom ženom. I to samo zato što mi je – druga.
  • Zaželiš li se ikada moći koju ti je donosilo ministarsko mjesto?
  • Ta moć je opijum, čista droga, i teško joj se oduprijeti. Ali, ne priželjkujem to više. Da je bilo lako sve to presjeći, nije. Maknuo sam se iz svega, nitko me nije tjerao. Mogao sam ostati u vrhu, ali u svemu više nisam našao smisao.
  • Vratimo se strastima…
  • Ništa u životu nisam radio bez strasti, pa tako, kad ju je nestalo u mom političkom angažmanu, odlučio sam otići. Jer, da nije tako, ja kao diplomirani pravnik mogao sam naći dobro plaćen posao bilo gdje. Ali, jednostavno, nisam htio tako nešto. Mislim da sa 42 godine mogu napraviti neki iskorak u privatnom sektoru i nije mi žao zbog toga. Poljoprivredu sam užasno zavolio kroz Ministarstvo poljoprivrede i odgovorno tvrdim da su najbolji ljudi u Hrvatskoj naši poljoprivrednici.
  • Kakvo je bilo tvoje iskustvo s poljoprivredom bilo prije nego si postao ministar poljoprivrede?
  • Osim malog vinograda – nikakvo.

 

I tako je Tomislav Tolušić preko noći iz najužeg državnog političkog establišmenta prešao u gumene čizme, aplicirao i iskoristio mogućnost financiranja svoje vinske priče kroz sustav Vinske omotnice – koja omogućuje povrat 70 posto uloženih sredstava, prodaje stan u Zagrebu i, praktički, ulaže ga, uz posuđena sredstva od pokojnog oca i punca, u svoju ponajveću životnu pustolovinu.

Nije Tomo, kako inzistira da ga se zove – uostalom, tako je i nazvao vinariju – Tomo Boutique Winery, jedini iz politike koji je ušao u vinograd. Prije njega su to u Hrvatskoj već bili napravili Anton Katunar, koji je osamostaljenjem Republike Hrvatske postao prvi vinar koji je zaplovio u političke vode te, kao član Hrvatske demokratske stranke Marka Veselice, bio izabran u prvi saziv Hrvatskog sabora. Tek kasnije u saborske klupe, kao liberal, došao je Ante Grabovac iz Imotskog i hadezeovac Petar Čobanković iz Iloka, koji je u izvršnoj vlasti bio i ministar poljoprivrede.

U susjedstvu, najveću halabuku zbog uzimanja poticaja uloženih u podizanje nasada i vinarije izazvao je Zoran Živković, bivši premijer i ministar unutarnjih poslova Republike Srbije za čijeg je mandata Srbija ukinula vize hrvatskim državljanima. Zoran Živković se, napustivši politiku, posvetio vinima. Prvo je nekoliko godina bio ekskluzivni uvoznik u Srbiju argentinskih vina, a 2007. godine uložio je dva milijuna eura u kupovinu četrdeset i sedam hektara poljoprivrednog zemljišta i sadnju sto sedamdeset tisuća loznih cijepova u Krčedinu, na obroncima Fruške gore. Neposredno uoči berbe 2009. godine, u njegovom vinogradu, velikom kao devedeset i šest nogometnih igrališta i četiri hektara većem od Vatikana, prijatelj i filmski redatelj Darko Bajić snimio je spot za njihovog trećeg „vinskog sudruga“ Zdravka Čolića i to za Čolinu uspješnicu „Kad pogledaš me preko ramena“. No, umjesto uživanja u svojim prvim vinima nazvanim Strast, Orden i Đerdan, Živković je mjesecima trpio sve moguće inspekcijske nadzore isprovocirane medijskim napisima o ukradenom novcu.

  • Sve su me isprovjeravali, samo mi još nisu poslali arheologe da prekontroliraju vinograd. Poticaj mi je dodijelila Vlada mog najljućeg političkog protivnika, Vojislava Koštunice. A novac za opremu dobio sam kao kreditna sredstva od Fonda za razvoj. I vraćat ću ih godinama, ispričao mi je tada Zoran Živković.

Kad je Zoran Živković prije nekoliko godina prodao vinariju i vinograde „kralju šećera“ Miodragu Kostiću, novi vlasnik Erdevika je za proizvodnju svojih premium vina ostavio samo Živkovićeve vinograde u Krčedinu, sve drugo je dao iskrčiti. Toliko o Živkovićevoj viziji i kvalitetnom pristupu vinskoj priči. On se ponovo vratio u politiku, ovaj put kao bogat čovjek!

 

  • Moj izlazak iz politike bio je stvaran i vrata koja sam zatvorio za sobom ne želim ponovno otvarati. Svijet koji se nalazi iza njih i u kojemu je ljudski faktor ključna okolnost, neka ostane prošlost – a prostor u kojemu mogu rasterećeno djelovati u okruženju obitelji i prijatelja, radeći sa strašću, u prirodi i proizvodeći iz prirode, neka budu moja sigurnost i moja budućnost. Moja nova politika je – APOLITICO, priča Tomislav Tolušić.
  • Zašto Apolitico? Je li to uopće tvoja ideja?
  • Ne, tu priču si mi posložili moji prijatelji Kruno Šimunović i Miran Tomičić iz Octopus Inka, a njih sam angažirao za brendiranje i dizajn vinske priče. Mislim da su napravili izvrstan posao. Sva vina će ići kroz brend Apolitico.
  • Dakle, Apolitico je vinski brend, a vinarija se zove Tomo Boutique Winery?
  • Ja sam za svoje prijatelje Tomo, za svoju djecu sam tata Tomo, mislim da je to nešto intimno i prijateljski, a za vinariju želim da diše prijateljski. S druge strane, izbjegavanjem prezimena u nazivu vinarije htio sam pokazati neku modernu Slavoniju.

Nije Tomislav samo u nazivu vinarije htio ostaviti dojam „neke moderne Slavonije“. Prvi je koji je u tehnološki proces proizvodnje instalirao čak četiri velike amfore kapaciteta po 1100 litara, a koje su u Rezovačke Krčevine pristigle iz Gruzije. Prvi je u Slavoniji, a mislim i u cijeloj Hrvatskoj, koji je u tehnološki proces proizvodnje vina uveo Auricove bačve od kestena. Prvi je u Slavoniji, a znam da u svojoj vinariji to ima još samo Ivica Dobrinčić na Krku, koji je u tehnološki proces proizvodnje vina uveo i Auricove bačve od divlje trešnje.

Tomislav Tolušić priznaje da je sve te „novotarije“ doveo u vinariju napamet te da se, kad je u pitanju iskustvo proizvodnje vina u amforama, kestenima i divljim trešnjama nije imao gdje informirati. Inzistirao je „na nekoj drukčijoj Slavoniji“ i – pogodio!

  • Nas tradicija nije sputavala. Upravo suprotno. Odmak od tradicije, uz sve njezino poštovanje, dao nam je slobodu da poletimo. Sve što smo uzeli od tradicije je blagoslov i ohrabrenje pokojnog oca da krenemo u ovu ludu priču u koju nije nitko vjerovao, osim nas i naše obitelji. Ponekad je i nekoliko ljudi koji vjeruju u tebe dovoljno da ostvariš svoj san.
  • I baš zato vas uvjeravam da ću u sljedećih pet godina imati najbolju graševinu u Hrvatskoj! A već s prvim izdanjem naše graševine ušli smo u top 3 najbolje hrvatske graševine. Znam da to zvuči bahato i bezobrazno, ali ako netko misli da ima bolju, neka se usporedi s našom, hrabro priča Tomislav Tolušić i nastavlja:
  • Graševina mora biti premium proizvod, nipošto vino za gemišt. I tako se prema njoj moramo odnositi i ponašati. Ako je nekome takva graševina skupa, neka pije nešto drugo. Nikome tko ima više od 2 kilograma po trsu ne bih dopustio da koristi naziv graševina na svojoj etiketi!

 

Virovitički kraj, ruku na srce, široj javnosti nije poznat po vinima. Najpoznatiji proizvođači su PP Orahovica, „kao jedini veliki industrijski proizvođač, koji u svom sastavu ima 100-ak hektara pod vinogradima“, Vineda iz Vukosavljevice i Iskrena vina Matković iz Orahovice. Tomislav voli reći da se tamo „izgubila kultura proizvodnje grožđa, premda uvjeti nisu ništa lošiji nego u drugim slavonskim vinogorjima“. Stoga i ne čudi što su Tomislavu brojni prijatelji sugerirali, nakon što su vidjeli strmu padinu na kojoj uskoro treba niknuti veliki vinograd, da bi mu bilo isplativije tamo izgraditi žičaru i zimi održavati skijalište. Jer, takva preinaka prostora se u tom kraju već dogodila. Nedaleko od Tomislavove vinarije, a uskoro i vinograda, nalazi se skijalište Rezovačke Krčevine s dvije uređene staze, koje su tamo zaljubljenici u skijanje iz ski kluba Skviki osposobili 1985. godine, vučnicom i rasvjetom za noćno skijanje.

Ideja o vinskoj priči objelodanjena je i raščlanjena 2019. godine, i to u najužem krugu ljudi do kojih je Tomislavu najviše i stalo – oca i supruge.

  • Rekao sam im da bih se time bavio i da će to značiti potpuni zaokret u mom životu te da će to značiti potpuno micanje iz politike i veliku neizvjesnost. Imao sam ja i lagodniju alternativu koja bi se svodila na sjedenje u Saboru i zarađivanje laganih 20.000 kuna mjesečno. Ali, smatrao sam, želim biti sretniji s onim što radim, neovisno o novcu kojeg ću time zarađivati.
  • Mom ocu su u veljači prošle godine otkrili rak, umro je krajem travnja. A radovi na izgradnji vinarije započeli su 18. svibnja, na mjestu gdje ne da je bila ledina nego potpuni kaos. U podrumu opremljenom bačvama, amforama, vinifikatorima, lobaratorijem…, bili smo nepuna četiri mjeseca kasnije, 4. rujna.
  • Kako si uspio sve napraviti u tako kratkom razdoblju?
  • Radilo se doslovno 24 sata dnevno, pod onim orahom sam stalno bio s radnicima, ali, moram priznati, pojelo se i desetak janjaca, nekoliko desetaka kilograma roštilja i brdo piva, jer radnici su preferirali pivo. No, ja sam ocu obećao da će berba 2020. godine biti u novom podrumu i to sam htio ispuniti. Žao mi je što sve ovo nije vidio. On je bio vrlo čangrizav čovjek i vjerojatno bi stalno nešto prigovarao tijekom izvedbe radova. Kad se sjetim berbi u tom našem starom vinogradu, koji je to kaos bio! Pozvao bi 20 prijatelja, mene, sestru i cijelo vrijeme bi na nas samo vikao. Možda sam baš zato osobno preko svojih ruku prebacio svaku kašetu s grožđem, a u pitanju bilo 88 tona pristiglih s najboljih položaja u Kutjevu i Baranji.

  • Nego, strahuješ li da nećeš uspjeti prodati svoja vina?
  • Sigurno je da je moj krug poznanstava nešto širi pa ću samim time privući veći krug ljudi i cijelu priču će biti lakše predstaviti.