ANTE MILIČEVIĆ – Bilo bi ti najbolje da se objesiš u Mitrovcu!

272

(Iz knjige Ivan Enjingi – velika životna priča najvećeg hrvatskog vinara)

 

Ante Miličević, autor nekih od najljepših traminaca u ovim krajevima, za sebe voli reći da je rođen 2. ožujka 1951. godine, „dan poslije Vlade Krauthakera“. Dakle, on je „s početka druge polovice prošloga stoljeća“! A odrastao je s Brankom Mihaljem, obojica potječu iz istoga sela, Rakitna, između Posušja i Blidinja, i neki su daleki rod. Kuća do kuće, zajedno su igrali nogomet.

  • Poslije osnovne škole, Branko je otišao u gimnaziju u Požegu, a ja u Karlovac u šumarsku školu.
  • Zašto u šumarsku školu?
  • Otac je tu bio lugar, što ja znam. A tada ni vidici nisu bili nešto veliki. I tako sam ja u Karlovcu završio šumarsku školu, a poslije toga na fakultet u Zagreb. A Branku je sestra Anđa bila u Sarajevu pa je on tamo otišao studirati stomatologiju. Nakon toga sam 1975. godine, po povratku sa studija, odmah počeo raditi u Požegi u šumarstvu, a Branko je počeo raditi u ovdašnjoj ambulanti. Vlado je, pak, u Kutjevo došao 1976. godine. I mi smo, generacijski, bili društvo koje se družilo dok smo bili slobodni i neoženjeni.

Antino opisivanje „tko je tko“ u Kutjevu samo je egzemplar nevjerojatnih međusobnih obiteljskih i vinskih isprepletenosti u Kutjevu.

Primjerice, tamo gdje sad Branko Mihalj ima svoj vinograd pod šumom u Zaječevcu i Ante je imao mali vinograd i, sjeća se, uvijek je bilo međusobno nadmetanje u kvaliteti vina.

  • Mi smo tamo imali dobar portugizac i bili smo prvi u Hrvatskoj koji smo 1984, godine zaštitili tu sortu kao kvalitetno vino. I taj mirisavi traminac, kojeg smo kupili od doktora Nevenka Fazinića, on je te cijepove doslovno prošvercao iz Colmara u Alsaceu. Nevenko je radio na zaštiti geografskog porijekla, a graševina je proglašena vrhunskim vinom poslije plavca malog 1967. godine. On je za svoj elaborat honoriran vinogradom. Pokojni Ivan Jambrović, tadašnji direktor Kombinata, poticao je sve da podižu vinograde pa je i moj otac na tom valu zajahao i podigao 1,2 hektara. I jednom je tako u nekom nevezanom razgovoru Nevenko Fazinić ponudio mom ocu Šimunu prodati taj njegov dobiveni vinograd. Tata tada nije imao u džepu novaca ni za dvije butelje vina, ali oni su našli rješenje i tata je, ipak, kupio i taj vinograd. Nikad neću zaboraviti Nevenkove riječi da „mogu prodati sve grožđe, ali da taj mirisavi traminac moram čuvati k’o oči u glavi“! I tako, poslušao sam ga, ja još uvijek proizvodim traminac od grožđa s tih njegovih trsova koji su zasađeni 1973. godine. Doduše, ima nešto trsova koje sam i ja posadio 1999. i 2000. godine. Ja sam ovdje zadržao koncept da ne rekonstruiram stari vinograd te da ustrajem u biološkoj priči te da na jednom mjestu vidim i djeda i unuke da se za ruke vode.

Ante priča da je kao mladi inženjer dosta lijepo zarađivao, a s Ivanom Enjignijem se upoznao kroz rad udruge Stjepan Koydl, kojom je Ivan jedno vrijeme predsjedao. Bilo je to u vrijeme obnove požeškog Starog podruma. Njih dvojica su danas jako dobri prijatelji i gotovo je nemoguće da Ivanu netko dođe u goste, a da on istodobno ne zovne Antu da im se pridruži.

  • Što vas je zbližilo toliko s Ivanom?
  • Pitaj Boga! Nije tu bila nikakva konkretna situacija, mi smo jednostavno promišljali vino na isti način, a i ja sam dosta svojeglav. Prihvatili smo jedan drugoga bez nekakvih ograda od početka 1984. godine. On je tada taman krenuo sa svojim buteljama koje su izgledale dosta grdo. No, on je mogao uspjeti jedino sa svojim imenom, kao Ivan Enjingi. On je imao jedan mentalni sklop koji se svodio na postizanje uspjeha glavom kroz zid! To je jednostavno bilo takvo vrijeme. Jer, nitko tada nije bio spreman napuniti vino i preko Slatine, dok su granate padale, voziti ga za Zagreb i nazad, sve noću, s dva sendviča, i da pritom ništa ne jede. Ili, otići u Italiji i tri dana ležati u kombiju, zameten snijegom, da bi dovezao čepove ili neku drugu opremu. On meni i danas kaže:
  • „Ja nakon te kalvarije moram imati u kombiju uvijek kilogram suhoga kruha, starog makar i mjesec dana, i komad slanine, jer to više ne bih nikome poželio da prođe što sam ja tada prošao“!
  • Kad je Ivo ulazio u privatnu vinsku priču, vinska scena u Slavoniji je bila u potpunosti nerazvijena. Ispričat ću vam jednu anegdotu. Kao udruga smo bili kod pokojnog Gradimira Gradnika i svatko ponese po svoje vino, a to su sve bila vina koja su bila i na ocjenjivanju u Trnavi. Bilo je tada vina s puno mana, tek tu i tamo bi neko vino iskočilo svojom kvalitetom. Ja sam nosio svoj mirisavi traminac. Bio je i Ivan tamo. Niti sam imao svoje čepove niti sam bio siguran je li tata prije punjenja prethodno amperom svinje hranio… Ništa, baš ništa mi nismo imali ovdje na raspolaganju od opreme, dok je Ivo za sve što mu je trebalo potezao u Italiju. Prve cisterne u ovom kraju on je dovezao iz Italije, ja sam bio s njim u Milanu kad ih je nabavio. U to vrijeme nije postojala proizvodnja za kućnu upotrebu. Za koju god upotrebu ti je trebalo vino, mogao si otići u skladište kombinata i kupiti vina koliko ti je trebalo, stoga nikome nije padalo na pamet proizvoditi male količine. Suradnja s kombinatom je bila na obostrano zadovoljstvo, a vinogradarima nije padalo na pamet kupovati suđe i razmišljati o proizvodnji. U Požegi je tada bilo nekolicina manjih vinara koji su uglavnom rinfuzno rastakali pijancima to što su proizveli. No, Ivan je odmah shvatio da takva praksa nije dugoročno održiva. Ivan je tada puno putovao po Europi i shvatio je da ljudi koji proizvode vino dobro žive, ali – moraju ponuditi vino. Tako je on, primjerice, svoj rizvanac stavljao u litrenu bocu. I brzo je bio prepoznat kroz te svoje boce, ali i kroz obnovljeni Požeški festival, u čemu sam i ja dao svoj obol, kao tadašnji predsjednik vinarske udruge.
  • Kako bi nekome opisali Ivana Enjingija?
  • Prvo bih rekao: Ako je netko svoj, onda je to on! On uopće ne priznaje društvene norme. Bezbroj puta sam svjedočio kad bi posjeo za stol i bivšeg predsjednika Stjepana Mesića i bivšeg gradonačelnika Požega Zdravka Ronka i počeo pljuvati po njima!!!
  • On je svoj i u načinu življenja, a poglavito u proizvodnji vina. On ima svoju viziju i ja apsolutno poštujem takav stav. Uostalom, zašto bi bio povodljiv, zar nije poanta u životu da budeš svoj?!
  • U proizvodnji vina uvijek su bitna dva koncepta. Jedan je – ajmo se prilagoditi tržištu! Ljudi to traže, ajmo im mi to dati. To je, inače, trgovački koncept. Ivan na to ne pristaje. Njegov odgovor je:
  • „Ja promišljam vino na način na koji promišljam, tko voli neka izvoli, neka dođe i kupi.“

Ante Miličević je među rijetkima koje Ivan nikada nije uspio nagovoriti na ozbiljniju proizvodnju vina. A Ante se, ruku na srce, desetak godina čak i „bavio mišlju“ osoviti svoju vinsku karijeru na dublje temelje, čak je svojedobno na Bonaviti u Trnavi sa svojim tramincem bio šampion natjecanja ili osvojio veliku zlatnu medalju na prvoj izložbi Vino u Hrvata u Zagrebu, ali nikada nije htio ući u veću proizvodnju od 2.000-3.000 litara, „kako mu se dade“.

  • Meni nije više izazov proizvesti dobro vino nego tržište, a za to više nisam spreman, od toga bježim. Za mene je vinarstvo ostalo tek hedonizam, nešto u čemu i dalje kanim samo uživati!

Kad Ivan čuje takvo njegovo obrazloženje, poludi i poruči mu da bi mu najbolje bilo da se objesi u Mitrovcu!

  • Pa zašto, upitao bi ga Ante.
  • Imaš tako lijepo grožđe, a ideš ga prodati drugome!
  • ?
  • Evo, sad ćemo napraviti podrum i tamo ćeš imati svoju cisternu, predložio bi mu Ivan.

No, nije uspio, Ante nikada nije poslušao Ivana, ostao je tvrdokoran u odluci da vinarstvu pristupa hedonistički. Možda su baš zato njih dvojica dobri prijatelji?!