Za Erdevik, mjestašce na južnim obroncima Fruške gore, zna se po nekada gigantskoj vinariji, ali i po najvećoj fruškogorskoj kulenijadi te šunkijadi. Zbunjujuće, jer Srijem je ili vinski ili svinjski i naprosto je po postojećoj nomenklaturi tamo nemoguće neko mjesto doživljavati i vinskim i svinjskim.
- Nema mjesta zbunjenosti, jer Erdevik je gastronomska oaza Fruške gore u kojoj se vino i hrana najbolje stapaju, tvrdi Ramazi Inaišvili, bivši menadžer u Coca-Coli i predsjednik Saveza američkog nogometa Srbije, a sada kreativni direktor Vinarije Erdevik i suvlasnik Vinarije Chichateau, Gruzijac iz Gruzije koji je, premda do grla u vinu, u obližnjoj Sremskoj Mitrovici pokrenuo Manguliner, craft pivovaru sa sloganom „Njasvi mi se đasvi“.
Nije tu ni blizu kraj gomili nelogično posloženih cjelina koja, opet, nevjerojatno, u Erdeviku funkcioniraju savršeno skladno. Za „Ilijanum“, muzej naivne umjetnosti u Šidu, koji brojem posjetitelja premašuje susjednu Galeriju slika Sava Šumanović, zna se kao za mjesto u kojem je pokojni naivac Ilija Bašičević Bosilj svom gradu ostavio 338 umjetničkih djela godinu dana prije svoje smrti 1972. godine. Premda je Ilija Bašičević Bosilj, kao samouki slikar koji je za kistom posegnuo tek u svojim kasnim 50-ima, zavrijedio da ga za života u svoje privatne zbirke uvrste Carlo Ponti, Max Ernst i Jean Dubuffet te muzeji poput Collection de l’Art Brut iz Lausanne, Musee Anatole Jakowski iz Nice, Museum Charlotte Zander iz Bonnigheima ili, pak, Museum of Everything iz Londona, to nije bilo dostatno njegovim zavidnim kolegama, među kojima je prednjačio slikar i tadašnji član JAZU-a, Krsto Hegedušić, da povjeruju da je upravo on autor svojih slika. Stoga je nesretni Ilija 1965. godine u Zagrebu u stanu svoga sina Dimitrija Bašičevića Mangelosa, prvog voditelja Galerije primitivne umjetnosti, morao dokazati da je uistinu autor svojih slika, i to pred „inkvizicijskom“ komisijom koju su činili Vjenceslav Richter, Zdenka Munk, Radoslav Putar i Matko Meštrović. Danas, 50 godina poslije njegove smrti, Ilijinim fantazijama, letećim ljudima i pticama najviše svjedoče gosti restorana Vinska kuća, koji je u sastavu Vinarije Erdevik. U restoranu, koji je, tvrde domaćini, „gastronomska oaza Srijema u kojoj se vino i hrana najbolje stapaju“, zidove krase umjetnička djela velikog Ilije radi kojih brojni Beograđani i Novosađani od četvrtka do nedjelje ne prestaju hodočastiti taj srijemski eno-gastro-umjetnički hram.
A i nekoliko kuća dalje, nek’ se zna, rodna je kuća velike Mire Banjac, koja je kao djevojčica postala članica kulturne sekcije Prve proleterske brigade, s kojom je obilazila Srijemski front. Ovu fusnotu iz prebogatog životopisa Mire Banjac nisam naveo slučajno, jer ljudi koji danas vode Vinariju Erdevik vole reći da je Srijem danas jedini slobodni teritorij u regiji.
- Imamo neku ideju da smo, kako je to rekao Krleža, „jedan te isti komad kravlje balege koji je kotač zaprežnih kola povijesti slučajno prerezao na pola. Ali, kad bi prokopali kanal Bosut – Dunav, bili bismo kontinent oivičen Dunavom, Savom, Bosutom i realno je da to i postanemo i pustimo krokodile u rijeke, priča Đorđe Stojšić, još jedan direktor Vinarije Erdevik čiji vinski nukleus leži nekoliko kilometara dalje, u Šišatovcu u Vinariji Chichateau..
- Mi smo prvo krenuli u zemunicama i po pećinama, kao u NOB-u, a onda smo kasnije uspjeli formirati brigade i divizije. Mi smo slobodu stekli kroz borbu, nije sloboda sama došla, priča Đorđe objašnjavajući da je sloboda kreacije, koju su oni donijeli u posrnulu Vinariju Erdevik, condicio sine qua non njihovog angažmana.
I tu dolazimo do najnevjerojatnije simbioze u cijeloj vinskoj regiji. Milijarder Miodrag Kostić, odnosno njegov sin Aleksandar, koji si je svojim midinim dodirima priskrbio „titulu“ Kralja šećera (kompanija Sunoko u kojoj su tvornice šećera u Vrbasu, Pećincima i Kovačici – op.a.), a pritom uložio i 200 milijuna eura u prisvajanje vlasništva u čak 14 hotela u Srbiji, Sloveniji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, kao i golf terena u Savudriji i aerodroma Portorož, u momčad koja će pozlatiti i Vinariju Erdevik bira ekstremne anarholiberale iz zemunica i pećina Šišatovca, Ramazija Inašvilija, Đorđa Stojšića i Ivana Mihajlovića, i praktički im u ruke bianco predaje vođenje posrnulog vinskog diva.
- Važno je naglasiti da sve ovo ne bi nikada uspjelo da vlasnik vinarije, Aca Kostić, nije naglasio da ga ova vinska priča vrlo osobno zanima te da hoće vidjeti mogućnosti ove vinarije. Da Aca nije tako osobno zagrizao, odnosno da smo morali funkcionirati kao dio golemog sustava, u kojem se za svaku sitnicu moraš službeno očitovati sa „Sinceraly Yours“ i pisati elaborate, teško bi sve ovo podigli na razinu na koju smo u nekoliko godina došli, pričaju direktori.
- Čime ste zavrijedili da vam je vlasnik vinarije, de facto, sav posao, od vinograda, enologije do vizije, predao u ruke?
- Kad bismo nešto tako rekli, sve bi zvučalo malo preromansirano. Ipak je i gazda sudjelovao u inicijalnim promišljanjima. Ali, da su nam u vođenju vinarije dali odriješene ruke – jesu. Što se i vidi, ha, ha, ha.
- Kako je moguće da jedan svjetski priznati gospodarstvenik za svoju produženu ruku izabere skupinu ultra lijevih anarholiberala? Vaš pristup vinarstvu, poglavito marketinške gerilske ideje, sve je samo ne nešto što se očekuje doživjeti u poslovnoj filozofiji velikog gospodarstvenika…
- Znali su ljudi naša vina, osobno su ih konzumirali! Kad su nas pitali za mišljenje u vezi s Vinarijom Erdevik nismo puno dvojili. Znamo podneblje, a vinogradi u Krčedinu su ponajbolji u Srbiji.
- Iz kojeg života se znate s Aleksandrom Kostićem?
- Ja sam ranije radio u bankama, bio sam član uprava Vojvođanske banke i Belvillea, radio u Deloitte&Touche Centralna Europa, Deloitte&Touche Vojvodina te u Kinsley& Reed… tako da mogu reći da se znamo iz mog prethodnog života koji je vezan za financije, dok mi je ekonomija struka i prije nego sam okačio kopačke o klin i odlučio otići na slobodni teritorij u Srijemu.
Ulazak milijardera u Vinariju Erdevik dogodio se 2012. godine, a Aleksandar Kostić tada kupuje i mlade vinograde u Krčedinu koje je podigao i vizionarski nazvao „Sunčanom stranom Srbije“ Zoran Živković, bivši srbijanski premijer i ministar unutarnjih poslova za čijeg je mandata Srbija ukinula vize hrvatskim državljanima, a koji se, nakon napuštanja politike, privremeno bio posvetio vinima. Prvo je nekoliko godina bio ekskluzivni uvoznik u Srbiju argentinskih vina, a 2007. godine uložio je dva milijuna eura u kupovinu četrdeset i sedam hektara poljoprivrednog zemljišta i sadnju sto sedamdeset tisuća loznih cijepova u Krčedinu, na obroncima Fruške gore. Neposredno uoči berbe 2009. godine, u njegovom vinogradu, velikom kao devedeset i šest nogometnih igrališta i četiri hektara većem od Vatikana, prijatelj i filmski redatelj Darko Bajić snimio je spot za njihovog trećeg „vinskog sudruga“ Zdravka Čolića i to za Čolinu tadašnju uspješnicu „Kad pogledaš me preko ramena“.
Sjećam se da mi je tada Zoran Živković pričao kako nikada nije upoznao „nijednog propalog vinara u povijesti“, a prisjećajući se svojih poduzetničkih početaka, a to je bilo 1986. godine, pohvalio mi se da je samo godinu dana nakon početka posla sa sofisticiranom tehnologijom za bolnice, bio u mogućnosti – kupiti helikopter. Od helikoptera je odustao, jer nije mogao pronaći pilota za upravljanje letjelicom! Znao je Zoran Živković što radi, jer je najavio da za 5-6 godina možemo razgovarati s njim kao s bogatim čovjekom. Je li to najavljeno bogatstvo bio novac kojeg je zaradio prodajom vinograda Kralju šećera?!
Bilo kako bilo, bivši Živkovićevi vinogradi u Krčedinu u trenutku ulaska „srijemskih slobodnjaka“ u Vinariju Erdevik postali su, praktički, jedini vinogradi iz kojih se bralo grožđe za potrebe nadolazeće nove vinske priče iz Erdevika.
- Hvala Zoranu Živkoviću što voli vina, što je prave stručnjake angažirao u podizanju vinograda u Krčedinu i što je tamo posadio shiraz, koji do tada na Fruškoj gori uopće nije postojao, pričaju Đorđe, Ramazi i Ivan
Jer, sudeći po stanju čak 600 hektara pod lozama u Erdeviku, nikada Vinarija Erdevik ne bi mogla ni pomisliti na ostvarenje svojih snova. Ukratko, sve što se događalo posljednjih šest godina, koliko traje renesansa nekadašnjih podruma grofova Odescalchi, ne bi bilo moguće da nije – „Sunčane strane Srbije“ u Krčedinu.
- Mi smo u Vinariju Erdevik došli u srpnju 2015. godine i praktično smo od pola sezone u vinogradu krenuli raditi vino. Ovo nam je šesta berba.
- Što ste zatekli?
- Vinarija je bila radila od 2012. godine, ali nešto potpuno drukčije od onoga što smo mi htjeli. Zatekli smo određenu količinu vina na zalihama i tehnološki zapušten pogon. Dotadašnja orijentacija vinarije je bila više prema nekim masovnim vinima niže kvalitete. Mi smo našim dolaskom stubokom promijenili filozofiju vinarije, odbacili smo uopće i pomisao na jeftina i rinfuzna vina, u potpunosti smo se opredijelili samo na premium kvalitetu i – to je to.
- E da, ranije je bila praksa otkupa veće količine grožđa od kooperanata. Mi smo napustili tu praksu i opredijelili se samo na naše vinograde. Vinogradi u Erdeviku su bili u katastrofalnom stanju, u konačnici smo za naše potrebe uspjeli osposobiti samo 16 hektara, sve drugo je bilo neupotrebljivo.
- Što je, kao glavni zahtjev, Aleksandar Kostić zatražio od vas?
- Može li se i kako od Erdevika napraviti rentabilna vinarija s kredibilitetom. S obzirom da oni nisu ranije imali nikakvo iskustvo s proizvodnjom vina, logično je da ih je samo to i zanimalo.
- Što ste mu odgovorili?
- Da je Fruška gora idealna za proizvodnju vina. Imamo Dunav i Savu, krečnjačko zemljište, 45. paralelu na kojoj su i Burgundija, Bordeaux, Oregon…, sve što možemo imati je tu. Erdevik je, možda, i najstarija vinarija u Srbiji. Poput Iloka vezuje se s tim Odescachijima, koji su tu bili grofovi i praktično je s njima u ovoj regiji i počelo neko moderno vinarstvo. Postoji povijest, tradicija, selo u kojem je bila velika vinarija i u kojem mještani znaju raditi u vinogradu…
- No, odakle vam ta kurčevitost u nastupu s obzirom da ni vaše iskustvo sa Chichateuom nije velikog vijeka?
- Nije ni Vinarija Erdevik nekih gigantskih razmjera. Chichateau je mali, jer su to naše realne mogućnosti – tri hektara vinograda i garaža, i to je to.
- Igračka?
- Ništa nije igračka. Garažisti su u Bordeauxu napravili svojedobno najbolja vina na svijetu. Chichateau je možda igračka, promatra li se količina proizvedenog vina, ali nipošto nije igračka u kontekstu rada i pristupa. Uglavnom, nismo bili nimalo uplašeni veličinom Erdevika. Kostić junior je samo pitao možemo li napraviti neka vina kakva već postoje u svijetu i koja je on osobno volio piti. Rekli smo mu:
- Može, ali trebat će nam vremena.
- Jeste li, pak, vjerovali da ćete za samo nekoliko godina dobiti nevjerojatnih 97 bodova i platinastu medalju na Decanterovu ocjenjivanju za vaš chardonnay i to iz berbe u koju ste doslovno uletjeli?
- Naravno! Već na tom prvom našem ozbiljnom razgovoru glasno smo ustvrdili da nam treba 3-5 godina da od Erdevika napravimo svjetsku priču. To je bilo naše uvjerenje u koje smo interno uistinu vjerovali. I nikome to nismo izvan našeg kruga govorili.
- Je li u određivanju naziva vina imate potpunu slobodu?
- Tu nam je pustio da radimo što god nas volja.
A za pustiti Đorđa, Ramazija i Ivana u svijet mašte i marketinških igrarija, Aleksandar Kostić je pokazao da ima velike živce i lako probabljiv želudac. Jer, kako tumačiti drukčije njegovu mirnoću nakon što u jeku srpsko-mađarskih političkih zbližavanja Vinarija Erdevik u prodaju pusti kupažu shiraza, caberneta sauvignona i merlota nazvanu – Trianon. I to u vrijeme kad Mađarska obilježava sto godina od sporazuma u dvorcu Veliki Trianon u Versaillesu kraj Pariza, kojim je Mađarska bila primorana pomiriti se sa činjenicom da nekadašnja kraljevina Ugarska ostaje bez dvije trećine svog teritorija, a čak više od tri milijuna Mađara preko noći postaju državljani drugih zemalja.
- Jeste li vino Trianon izvezli u Mađarsku?
- U toj kupaži su ipak tri velike sorte, nismo se mi nipošto htjeli nešto politički izjasniti. Opet, kad nam kažu da je to politička provokacija, volimo naglasiti da se mi borimo protiv svih fašizama, ne samo domaćih…
- Ova vinarija ima skoro 200 godina staža. I zbog toga u nazivima vina treba biti oslikano svako bitno povijesno razdoblje. Tako smo na etiketi oslikali 19. stoljeće s papinskim ključevima koji se nalaze na grbu grofa Odescalchija.
- Znate, marketing je super stvar radi skretanja pozornosti na bocu za koju netko treba da se i uhvati. No, na kraju dana je bitno što je u boci, neće nitko dva puta kupiti isto vino samo zato što mu je lijepa etiketa.
Prvo vino koje je Vinarija Erdevik izbacila na tržište u svojoj suvremenoj fazi bilo je – Roza Nostra, a talijanština u nazivu sugerira, tvrde, „tko je u pozadini početaka vinske priče u Erdeviku“. Uslijedila je Bella Novela, sauvignon blanc, a onda – Tri Roze Koze, Tri Crvene Koze i Tri Bele Koze, „vina za šire narodne mase, da se zaobiđe snobizam i mlađi svijet uključi u vinsku priču“.
- Imaš milijun crvenih i bijelih vina, stoga je u počecima najlakše napraviti neko ime za rosé. Tu nema okusa mokrog kamena i telefonske govornice, ono je dobro za pijuckanje, može uz hranu i ne mora, bitno je da ga ima puno i da je hladno.
A onda je uslijedio chardonnay Omnibus Lector koji je na Decanterovom natjecanju 2020. godine zavrijedio platinastu medalju i valorizaciju od 97 bodova. Njihovo objašnjenje naziva vina:
- Omnibus je umjetnički format sastavljen od više različitih priča pa tako i ovaj naziv sugerira kako od vinograda do boce postoje različiti načini kako doći do vina. Na kraju krajeva, i svaka berba je različita, pa ima reference i na to. Mislim, jasna je ta metafora, a Lector je profesor. Ono, kao, ajmo napraviti najbolji mogući chardonnay koji će svima objasniti što treba biti chardonnay.
- A s obzirom da naziv vina mnogima priziva Hannibala Lectera iz filma Kad jaganjci utihnu, serijskog ubojicu koji jede svoje žrtve, mi volimo dodati da se taj chardonnay najbolje sljubljuje uz pohovani mozak i svježu jetricu.
Kupažu caberneta sauvignona i merlota su nazvali Marlon Delon, a etiketu im je napravio Branislav Babić Kebra iz novosadskog alternativnog rock benda Obojeni program.
- Mi smo veliki zaljubljenici u njegov lik i djelo. On je i slikar i knjigu je napisao pa smo ga zamolili da nam napravi nešto što smo vidjeli na njegovoj izloži i vrlo nam se dopalo. Marlon Delon je kupaža caberneta sauvignona i merlota pri čemu je Marlon Brando Kalifornija, cabernet sauvignon, a Alain Delon je Francuska, merlot.
Graševina im je – Geronimo!
- Geronimo je bio posljednji Apač kojeg su uspjeli zarobiti i koji je doživio čudnu sudbinu da ga vode po cirkusima kao atrakciju. Čak mislim da je jednom u doba Austro-Ugarske gostovao i u Vojvodini u nekom cirkusu. Dakle, graševina je autohtona sorta koju prave autohtoni ljudi u rezervatu u kojem su nam omogućili proizvoditi alkohol i otvarati kockarnice. Svaka paralela sa stvarnim Indijancima je poželjna.
- Tko je od vas zaljubljenik u Američku pitu?
- Pa, svi smo. Tko nije, taj nešto nije u redu. Film bi mogao biti i bolji, ali glumica je vrh. Jennifer Coolidge koja glumi Jeanine Stifler. Ultimativni MILF je krenuo s tim filmom.
- Znači, shiraz Stifler’s Mom je svojevrsna posveta mladalačkim sanjarenjima Jennifer Coolidge?
- Čuli smo da je gospođa probala naše vino, čak je i podijelila svoje iskustvo s vinom na svom storyju. Analogija je jednostavna – shiraz će, što bude stario, bivati sve bolji i postajati vino koje će mnogi željeti posjedovati u svojim kolekcijama.
- Je li vam trebalo autorsko pravo za taj naziv?
- Ne, zašto. Mi imamo drugara koji se zove Stifler i ovo vino je referenca na njega i njegovu mamu.
U Vinariji Erdevik, koja svoja vina već izvozi u deset zemalja svijeta, smatraju da za nastavak igre „u Ligi prvaka“ treba uložiti novac i u organsku certifikaciju svojih vinograda.
- Mislimo da to postaje jedan standard i tko nije u o organskoj proizvodnji grožđa za nekoliko godina svoje grožđe neće moći nikome prodati. Nismo neki fanatici pa da idemo u biodinamiku, jer to je odlazak u bizarnost – raditi kad je pun mjesec. Zato i postoji zajebancija da pun mjesec kod biodinamičara znači da moraš imati neko svjetlo noću kad voziš traktor i prskaš vinograd, a da te pritom nitko ne vidi!
