Kad je Vinarija Zvonko Bogdan krenula s radom 2008. godine, sve je to bila jednadžba s puno nepoznanica. Veliki Zvonko, po kojem je desetak godina kasnije njihovo ultrapremium vino, Campana (Zvono, op.a.), dobilo ime, tada je o vinu znao otprilike na razini razlikovanja crnog i bijelog, a njihov glavni komercijalist, Zlatko Živanić, koji je kasnije postao jedan od najvećih prodajnih vinskih stratega u Srbiji, nije znao razliku između caberneta sauvignona i sauvignona blanca. Ali, vinogradi su bili sađeni meteorskom brzinom, a ništa manje brzo se nije podizalo velebno zdanje u stilu panonske secesije na obali Palićkog jezera.
Kad je Vinarija Zvonko Bogdan krenula s radom, o tom golemom poduhvatu na sjeveru Bačke pričalo se i pisalo uglavnom kroz priče o Zvonku Bogdanu, zvijezdi tamburaške glazbe koja ne svira tamburicu i novopečenom vinaru koji ne pije vino!
Jednadžbu s puno nepoznanica posebno nerješivom činila je spoznaja da o sudbini te vinarije odlučuje čovjek koji se zavjetovao da u medijima nikada neće izgovoriti nijednu riječ. A riječ je o Lajošu Čakanju, „vlasniku pola Subotice“, koji je svojim kasnijim djelatnostima mnoge razuvjerio od bilo kakve sumnje u taj projekt. Štoviše, Lajoš se, onako, iz pozadine, potrudio postati kustos bačke umjetnosti, pokrovitelj Eugena Kočiša III., vizionar koji ostvaruje svoje vizije, jer – beskrajno vjeruje u ono što radi.
Kad je sve započelo, zgrada vinarije nije bila ni blizu završetka, vina su se punila u Sloveniji, a, dobro se toga sjećam, na službenoj internetskoj stranici Vinarije Zvonko Bogdan bila se sprovela anketa među obožavateljima velikog pjevača ne bi li ih se angažiralo u odabiru najbolje etikete koja će krasiti butelju merlota. U nekoliko dana javilo se više od sedam tisuća ljudi. A među njima su gotovo trećina bili Zvonkovi obožavatelji iz Hrvatske. Etiketa koja je osvojila srca svih, bila je reprodukcija slike Vinogradar i vinogradarka poznatog somborskog slikara Eugena Kočiša. Pinokijevski drveno-lutkasti likovi sa slike počeli su se tako pojavljivati svake godine u drugom izdanju na nekoj drugoj etiketi, a Eugen Kočiš je, na neki način, postao vizualna prepoznatljivost najboljih vina Vinarije Zvonko Bogdan.
Bogdanov merlot postao je apsolutni hit i za nekoliko dana po puštanju u prodaju planulo je svih tri tisuće osamsto šezdeset i četiri butelje. No, Eugen Kočiš III. ostao je tajnovit i odsutan iz javnosti. Do njega nisam dopro ni nakon desetak mailova koje smo izmijenili u desetak godina. Svaki put kad bi mi se javio, mogao sam se samo osmjehnuti i zaključiti da će priča o njegovim slikama ostati još jedna od nepoznanica iz jednadžbe kojoj se, ipak, iz godine u godinu naziralo pozitivno rješenje.
Veliki Zvonko Bogdan u svojim rijetkim intervjuima znao je navoditi očeve riječi:
- „Što naučiš do dvadesete, to ćeš znati, a što stvoriš do četrdesete, to ćeš imati!“
Ovome nizu bih pridodao:
- Što sagradiš u sedamdesetoj godini života, ostat će za sva vremena tvojim obožavateljima!
Sa Zvonkom Bogdanom sam se sreo nekoliko puta, jednom u Vinariji Zvonko Bogdan, drugi put na njegovom salašu, a treći put u njegovoj „ordinaciji“ u Čakanjevom restoranu Boss u središtu Subotice. Ili je redoslijed susreta bio drukčiji, nije ni bitno…
Sjećam se da smo moja Maja i ja kasnili na jedan od tih susreta, a to je nešto najgore što možete napraviti ovom velikom zaljubljeniku u glazbu, konje i golubove. Maja je izvukla as iz rukava i počela pričati o svojim izbjegličkim danima u Švedskoj, gdje je kratko boravila krajem 1991. godine kod Marka Anića, mesara podrijetlom iz Drenovaca. Marko je bio veliki prijatelj Majinih roditelja, a posebno intrigantan detalj iz njegova životopisa bila je priča o konju Legolasu, kojeg je Marko praktički bio spasio od klanja kupivši ga od prethodnog gazde i osposobivši da, unatoč šepavosti zbog jedne kraće noge, postane višestruki svjetski kasački prvak i zavrijedi – kraljevsku mirovinu. Da, da, konj Legolas se svojim rezultatima bio izborio za mirovinu.
Zvonko je strpljivo slušao Majinu priču, osmijeh mu se širio, a, kad je Maja završila, još je i zapjevao:
Ima jedna zvezda što po zemlji hoda
devojka ga čuva, neguje i gleda
tih je poput noći i mrkog je sjaja
lep je kao osmeh što se jutrom javlja.
Legolas, mrki Legolas,
ti si zvezda što osvaja srca sviju nas,
Legolas, mrki Legolas,
najlepši si kad te vozi Nirsun Tomas.
Brz je kao treptaj kad ga suza žari
topot mu je akord na španskoj gitari
korak mu je ptica što po nebu šara
i na njemu Marko svoj pogled odmara.
Da, da, Maja se sjetila Legolasa, konja kojeg je timarila, a kojeg je Zvonko svojedobno opjevao u još jednoj pjesmi, Markova čežnja, koju mnogi smatraju njegovom ponajboljom pjesmom:
Bijah mali kao dica mnoga
Jahah konje kroz selo i polja
U tom trku viko sam od sriće
Al si lipa Slavonijo moja
Nešto brzo prohujaše dani
Nestašluku prominiše viru
Podiže me vrtlog od sudbine
I spusti me ovdi na severu
Ljuljaše me talasi života
Procvjetale lomiše mi grane
Mrazevi mi prošaraše kosu
I obrve često namrskane
I što dalje čežnja beše veća
Kupih konja Legolasa vrana
Kupih konja da me na te sića
Da utihne u duši mi rana
Al u konju beše srce moje
Svud po svitu pominju mi ime
Stani Marko života ti tvoga
Ajde amo ti šokački sine
Širim ruke od tuge i milja
I poljupce šaljem svud bez broja
Konja gledam a potajno mislim
Di si sada Slavonijo moja
Konja gledam a potajno mislim
Šta mi radi Slavonija moja
Eto, stari prijatelj iz Švedske, Marko Anić, i njegov konj Legolas raznježili su Zvonka, a nama omogućili da dugo i naširoko raspredamo s ovom glazbenom ikonom koja je čak i na novosadskom Exitu uspjela privući nekoliko desetaka tisuća ljubitelja elektronske glazbe koji su u veselom ozračju pratili zvuke tamburice i iščekivali nastup – Jeffa Millsa.
Među nepoznanicama jednadžbe o budućnosti Vinarije Zvonko Bogdan bio je i podatak da Zvonko, koji u poslovnu priču sa svojim velikim prijateljem Lajošem Čakanjom, ulazi bez ikakvog vinskog iskustva, štoviše – čovjek uopće ne pije vino!!!
Za sebe voli reći da je među rijetkim interpretatorima „koji su posljednjih pedeset godina proveli u kavani s pijanim tamburašima, a da ne pije“.
- Ja ne moram piti, jer je moj otac popio i za mene. Zahvaljujući njemu, ja sam u veoma dobrom raspoloženju i bez vina, priča Zvonko.
Za sve one koji ga poznaju to i nije neko čudo, jer Zvonka se i u svijetu tamburice smatra ponajvećim zagovornikom toga glazbala, premda, priznaje, „ostao je samo na pjevanju, na tamburi ne umije udariti dva tona!“
Vinska priča Zvonka Bogdana započela je, praktički – usput. Kao sredstvo ispunjenja jedne stare ideje o Muzeju Zvonka Bogdana. U kojem će mjesto imati i „fijaker stari“ koji je „ulicama lutao i sobom nosio zaljubljeni par“…
- Taj fijaker napravio je moj otac i dugo sam ga čuvao kao uspomenu na neka vremena koja više ne postoje. Pored fijakera, u muzeju će se nalaziti sve moje ploče, fotografije, pjesme raznih autora i tekstopisaca koje sam sačuvao od zaborava, primica legendarnog tamburaša Janike Balaša, kao i klavir Ladislava Baloga, Franza Liszta mog stvaralačkog života, priča Zvonko Bogdan, koga i danas nazivaju balkanskim Frankom Sinatrom.
Plan je bio da se Muzej Zvonka Bogdana smjesti u Vinariji Zvonko Bogdan, možda i jedinom istinskom chateauu u cijeloj regiji, čiji toranj visok trideset i šest metara, dominira krajolikom. U konačnici se odustalo od te ideje, tako da se danas presjek Zvonkove prošlosti može voajerski škicnuti na njegovom salašu.
- Ideja o muzeju i vinariji, u stvari, stara je više od trideset godina. Nekolicina prijatelja i poštovatelja mog rada, tada je predložilo da u Subotici napravimo Klub Zvonko Bogdan u kojem bi izložili prigodnu memorabiliju iz moje glazbene karijere. No, tu ideju smo samo otaljavali, sve dok moja supruga nije predložila da stvar u svoje ruke uzme Lajoš Čakanj, čovjek zlatnih ruku, koji od ničega napravi čudo. Tako se i dogodilo. Samo mi je rekao da moje ime ne zavrjeđuje biti smješteno u kutu neke prostorije, nego da mora biti predstavljeno na velikoj razini. I tako je došao na ideju da se počnemo baviti vinskim poslom i da u vinariji, koja bi financijski održavala cijelu priču, otvorimo muzej, prisjeća se Zvonko.
Njegov jedini uvjet za bavljenje vinarstvom, odnosno „čašćenje“ vinarije svojim imenom, bio je da kvaliteta vina Vinarije Zvonko Bogdan ne smije biti ispod razine koju je on dosegnuo u glazbi. Stoga i ne čudi što su odmah na početku vinske priče njegovi prijatelji unajmili vrhunskog enologa i svjetski priznatog njemačkog vinara Thomasa Seegera. A nekoliko godina kasnije na Thomasovo mjesto došao je još znamenitiji Florent Dumeau iz Francuske.
Kad sam razgovarao sa Srđanom Lukajićem, aktualnim enologom Vinarije Zvonko Bogdan, ovaj rođeni Sarajlija kojega je put do Subotice vodio preko Ilijaša, Glamoča, Novog Sada, Iriga i Lozovika, nije mogao sakriti ponos što su upravo njega „snimili“ i odredili da bude prvi domaći čovjek struke i preuzme sve konce proizvodnje u svoje ruke.
- To je bilo 2016. godine, a tada je vinarija eksplodirala i o njoj su svi pričali! Ja sam tada imao 34 godine. Imponirala me kvaliteta ljudi koji su iz svijeta došli i prošli kroz ovu vinariju i vjerovao sam da se nešto od njihova znanja moglo sačuvati, ako ne u zapisima, onda barem u iskustvima ljudi s kojima su radili. I nije tu riječ samo o Seegeru i Dumeauu, dosta njih iz Engleske i Španjolske je tamo radilo, to je apsolutno bio fenomen za zemlju koja je tek pokrenula neki svoj vinski put, prisjeća se Srđan svojih početaka na Paliću.
Koliko je vinska scena u Srbiji postala vibrantna i strelovito napredna neka ilustrira podatak da u trenutku kad je Srđan počeo svoju enološku karijeru kod Save Jojića u Mačkovom podrumu u Irigu 2008. godine nijedna od vinarija za koje je kasnije radio – Temet, Zvonko Bogdan, Komuna, Stari hrast, Galot, Bjelica…, još nije krenula s radom!
Srđan je u Vinariju Zvonko Bogdan došao kao enolog koji je iza sebe imao nekoliko kreacija koje su postale nezaobilazni dio svake ozbiljnije restoranske vinske karte poput pjenušca Babaroga „koji je nastao kao posljedica moje i Miodragove (Miodrag Bjelica, vlasnik i osnivač vinarije Bjelica, op.a.) fascinacije pjenušcima, ali bez ikakvog predznanja“, ili, pak, bijele kupaže Tri Morave belo, prvog velikog brenda kojeg je Srđan proizveo od tamjanike, morave i smederevke za Vinariju Temet u kojoj ga je i zatekao poziv da ode na Palić.
- Tada sam, uz redovni posao u Temetu, radio i kao konzultant za još 5-6 vinarija, i trebalo mi je neko smirivanje, nije me više privlačio takav život. Trebao mi je novi izazov, a i blizina kuće u Novom Sadu je odigrala ključnu ulogu. A Vinarija Zvonko Bogdan, koja je radila s enolozima iz inozemstva, odlučila je imati enologa koji će biti iz Srbije i dio obitelji. Bio je to izazov kojeg nisam mogao odbiti.
Naravno, i pred Srđanom se našlo mnoštvo nepoznanica, ili barem neutemeljeno krivih stereotipa o sjeveru Bačke.
- Javna percepcija Palića bila je u to doba uvjetovana nekim stvarima iz nevinskog svijeta, a svodila se, otprilike, na tvrdnju da je Subotica na sjeveru, tamo je hladno i „neću imati problema s kiselinama“. No, nije baš tako. Pogledamo li Mađarsku, mi smo njima jako južno, a promatrajući klimu globalno, a ne lokalno, ovo je dosta topla regija koja ima sunčanih sati na godišnjoj razini kao i otok Hvar. Ovdje se radi sve što je potpuno suprotno ustaljenim stereotipima. Primjerice, svi misle da je ovo podneblje idealno za bijela vina, a mi radimo najbolja crvena vina.
- A pijesak, kako loza uspijeva na pijesku, ha, ha, ha?
- Da, i to je jedan od stereotipa koji ne piju vodu, jer loza je na zemlji koju 70 posto čini glina.
Promovirajući vinariju u svojim počecima, Zvonko Bogdan je, uz nekoliko fraza koje je konstantno ponavljao, poput – „Ja vina ne pijem, samo ih kušam“, ili – „Jedna pjesma mi je najdraža, jedna najlipša, a jedna najbolja! A koja… to nije važno! Sve moje pisme, pesme i pjesme vezane su za određene ljude, vrijeme i događaje“,
tvrdio da ima pričuvno rješenje i za slučaj da projekt s vinima ne uspije. Naime, uz samu vinariju, ispod zemlje crnice, nalazi se sloj gline dubok šezdeset i osam metara. Zvonko Bogdan se u tom kontekstu uvijek šalio da se može „okrenuti otkopavanju i vađenju gline te jako lijepo živjeti do kraja života od prodaje crijepova i cigala“.
No, vinska priča Vinarije Zvonko Bogdan toliko se brzo zakotrljala i počela žnjeti dobre rezultate, kako na međunarodno relevantnim natjecanjima, tako i u prodaji po Srbiji i diljem svijeta, da Zvonko, izgleda, glinu neće morati otkopavati. Sve je krenulo zlatnom medaljom za njihov pinot bijeli na prvom uopće pojavljivanju na nekom natjecanju, prestižnom San Francisco Wine Comptetitionu. Ulaganje u Vinariju Zvonko Bogdan bilo je u Srbiji proglašeno investicijom godine, a čak je i krov velebne vinarije u secesijskom stilu ocijenjen – najljepšim europskim krovom!
Sve je podsjetilo na početak karijere velikog glazbenika koji nikada nije zaboravio silni ponos koji se pušio iz njega nakon što je osjetio reakcije publike na njegovu prvu izvedbu „Kolo ide, tamburica svira“‘ 1964. godine „i kad me publika nakon te pjesme doslovno natjerala da se nastavim baviti tom, za njih egzotičnom glazbom“. Zvonko Bogdan je kasnije napravio podvig koji, vjerojatno, nitko nikad više neće ponoviti, a riječ je o osam godina pjevanja svaku večer zaredom na istom mjestu, u hotelu Union u Beogradu.
Iako, neke međunarodne valorizacije kakvoće, poput Decanterovog dodjeljivanja zlatne medalje za Cuvée No.1 (iz berbi 2016., 2017. i 2019.) na tri uzastopna pojavljivanja na natjecanju, ukazuju na prepoznatu visoku razinu njihovih vina.
Krajem siječnja 2022. godine, Master of Wine Rod Smith je u Vinariji Zvonko Bogdan održao masterclass o berbi 2019. godine, koja će, smatra Srđan Lukajić, u nekim sortnim izvedbama biti zapravo povijesna godina. No, ono što je izmaklo radaru prisutnih medija jest optimistička drskost koju su pokazali domaćini iz Vinarije Zvonko Bogdan predstavljajući premijernim merlot, za kojeg se samo još čeka etiketa, a koji je, de facto, na Decanterovom natjecanju 2021. godine zavrijedio 93 boda!!!
- Merlot je oduvijek bio kičma Cuvéea No.1, dolazi iz vinograda na obali jezera Ludaš. Bili smo ga poslali 2021. godine na Decanter, i to taman nakon što smo ga izvadili iz barika i stavili u tank te ga istočili kroz slavinu u bocu i tako ga poslali. Mi smo izuzetno ponosni na merlot, a dokaz tome je i da od 27 hektara svih crvenih vina koje smo posadili, merlot je posađen na čak 23 hektara! Ta igra s merlotom pokazuje našu samouvjerenost, ali i uvjerenost da terroir Subotice može dati neka od najboljih crvenih vina u regiji.
Dolaskom u Vinariju Zvonko Bogdan, Srđan Lukajić je sa sobom, kao neku vrstu intelektualne popudbine, donio „južnoafričku posvećenost znanju“, kako je on već, nekoliko puta odlazeći u Stellenbosch, ocijenio tamošnji odnos prema vinu i, uopće, cjelokupni proces proizvodnje vina.
- Ta posvećenost znanju je, definitivno, univerzalna kategorija za dobiti dobro vino. Život enologa u Južnoj Africi je prije svega život vinara, a tek onda obitelji. Kod njih enolozi žive u vinarijama. To je možda i mene opredijelilo u mom nomadskom životu koji je i u Jagodini i sad u Subotici bio prilično uvjetovan radom u vinarijama.
A nakon Srđanove prve godine rada u Vinariji Zvonko Bogdan, koja je prošla u međusobnom upoznavanju sa Florentom, promjene su nezaustavljivo nahrupile u valovima. Panonski tsunami je, tako, u proizvodnji pinota bijelog izbacio odležavanje vina u novim drvenim bačvama s velikim utjecajem drveta i uveo prešanje cijelih grozdova i sazrijevanje vina u velikim inoksima i starim drvenim bačvama. Chardonnay se počeo raditi u starim 300-litarskim drvenim bačvama, a 2018. godine, kad se premium vina gotovo nisu ni proizvodila, kompletnu baznu liniju vina su „provukli“ kroz nove barike ne bi li još više potrošili začinske note novoga hrasta.
- Među prvim i vidljivijim promjenama bilo je naše okretanje Cuvéeu No.1 kao premium etiketi, dok je u konačnom blendu te kupaže izašla frankovka, a ušao cabernet sauvignon.
- E daaaaa… Naš najprodavaniji rosé, Četiri konja debela, tada je bio posluslatko vino, 18 grama šećera, bio je prilično težak za uparivanje s hranom i tada se zvao Classic Rosé. Postupno smo uveli te intervencije, a na etiketi smo jednog konjića zamijenili veselim četveropregom.
Time je i na pojavnoj razini kompletna classic linija Vinarije Zvonko Bogdan – rosé 4 konja debela, crni cuvée Život teče te bijela kupaža 8 tamburaša, urbi et orbi vrištala nazivima svojih vina da je Zvonko Bogdan temelj vinarije.
- Ako se za Zvonka Bogdana može reći da i dalje jako i neumorno radi na afirmaciji ovoga kraja, onda se za Lajoša Čakanja može reći da je svojevrsni arhitekt suvremene Subotice i da je to čovjek koji je spasio središte grada. A njih dvojica, kao prijatelji i poslovni partneri i suradnici, zajedno su s pričom o Vinariji Zvonko Bogdan napravili svojevrsnu razglednicu Subotice, tvrdi Srđan Lukajić.
Srđan za sebe voli reći da je u slobodno vrijeme „besciljni šetač“ te da je, primjerice, radeći u Vinariji Temet, znao svaki dan „besciljno šetati od Jagodine do Lozovika i natrag“. Kao „dio obitelji Vinarije Zvonko Bogdan“, Srđan je posljednjih nekoliko godina počeo živjeti u Subotici, odakle svakodnevno besciljno šeta do Palićkog jezera. Izgleda da njegove besciljne šetnje itekako izrode ideje o velikim ciljevima pretočenim u – čaše.
