RADISAV ŠĆEPANOVIĆ – Izmišljaju se stilovi, a onda se i vino mora u tom smjeru – praviti. A moje vino se ne pravi, ono samo nastane, razvija se i živi svoj život.

495

Doktora, kako nazivam Radisava Rašu Šćepanovića, uglednog beogradskog kirurga, bivšeg ravnatelja KBC Dragiša Mišović na Dedinju, aktualnog državnog tajnika u Ministarstvu zdravlja Republike Srbije i vinskog fanatika, morao sam čekati u njegovoj vinariji Tri oraha na Srebrnom jezeru dok se ne naspava i svojim minijaturnim Opelom Agila ne dovuče na dogovoreno mjesto. Ništa zato, jer mi se njegova kćer Ana Vraneš potrudila objasniti kako je iz kamina, iz kojeg je vatra zagrijavala cijelo susjedstvo, nestala peka koju je njezin suprug Miroslav radio prethodnu noć. Kad je u konačnici otkrila da je sve završilo u kanti za otpatke, smijala se i hrabrila supruga da se „prvi mačići u vodu bacaju“. Doktor je po dolasku, naravno, prvo uočio taj „kulinarski propust“, a onda su krenule primjedbe.

  • Krematorij je mala priča za ovo što su oni napravili. Meni se to nikada ne bi moglo dogoditi, jer, za razliku od njih, kroz život i posao sam naučio uvijek gledati barem jedan korak unaprijed.
  • Pustiš stvari da idu nekim svojim tokom, uključiš se u to kad nešto želiš napraviti i to tako mora biti. Tu nema kompromisa. Ako hoćeš sad popiti najbolju kuhanu rakiju, onda ti to ja skuham. To ti je šumadijski čaj. Kad djeci pravim pizzu, znaš kakva je to pizza, najbolja na svijetu. Ali, da bi postigao takve domete, moraš prethodno nešto o tome i razmišljati. A ja razmišljam uvijek korak naprijed. Meni, primjerice, ne bi moglo ovo izgorjeti kao što se njima dogodilo. Nema šansi, to se meni ne može dogoditi. Koljenica i kupus. Idi pogledaj kakav krematorij su od toga napravili! Bruka i sramota. Moraš unaprijed razmišljati o svojim postupcima. Da tako nisam razmišljao, znaš koliko ljudi bi poumiralo. A meni nijedan pacijent nije umro za operacijskim stolom. Nijedan. Nula, priča Doktor neprestano slušajući zetova podbadanja.

Možda bi mu Doktor i oprostio „kremiranje bunceka“ da zet Miroslav, žestoki navijač Crvene Zvezde, svom omiljenom puncu ne nabija na nos privrženost Partizanu.

  • Ma, pusti ga, on je neviđena ciganštura. Ali, i tako nešto ti se može uvući u život, uzvraća mu Doktor nastavljajući svoju priču koju, razvidno, nitko ne može presjeći i prekinuti.
  • Svoju prvu operaciju sam napravio 1975. godine kao student medicine. Znači, nisam bio ni završio fakultet, a već sam napravio svoje prvo slijepo crijevo! Naime, dvije godine prije toga sam već bio počeo volontirati na klinici i meni je ta prva operacija bila nešto sasvim normalno.
  • Pazi, bio sam treća godina medicine, tad mi se Petar rodio, i ja sam već počeo raditi na kirurgiji u bolnici Dragiša Mišević, dežurao sam i radio na eksperimentalnoj kirurgiji, na kučićima sam vježbao transplantaciju aorte. Ja sam se na tim kučićima naoperirao i savladao tehniku i zanat da su meni kasnije sve velike operacije bile lagane i čista rutina. Ali, taj zanatski dio te uči da moraš unaprijed promišljati i odlučivati kako ćeš nešto napraviti, jer o tome zavisi nečija glava. Doduše, kirurzi ponekad znaju tako ne razmišljati i umisliti se da su blizu, pa i veći od Boga, jer izravno odlučuju o nečijem životu. Ali, ne odlučuješ ti o nečijem životu, ti samo radiš ono što ti je Bog dao raditi.
  • Dakle, moraš razmišljati unaprijed i anticipirati sve što bi moglo krenuti na koji način, od posla za kirurškim stolom do izgorjele peke. A oni su preložili vatru i pokušali ispeći peku na nenormalnoj temperaturi!!!

Ruku na srce, može se i Doktoru dogoditi da se u nečemu preračuna, ali tada to može biti skoro pa fatalno. Kao što se, primjerice, njemu dogodilo s koronom…

  • Interesantne su to stvari. Korona je došla kao podcijenjena, ništa se nije znalo, a znanost pretpostavlja da iz prethodnog iskustva može predvidjeti što će se dogoditi. Tako smo mi predviđali da će se stvari razvijati ovako, pa onako, međutim sve smo pogriješili. Jer, izgleda, osnovna karakteristika korone je da je potpuno nepredvidljiva. Ali, potpuno! Tako sam se i ja svojom krivicom zarazio. Znaš ono, klasično, poslije četiri-pet dana od kontakta bio sam pozitivan, a dva-tri dana nakon toga završio sam na respiratoru. Došlo je do rapidnog pogoršanja i u roku od 10 minuta po dolasku u bolnicu završio sam na respiratoru na koji sam bio prikopčan čak tri tjedna, dok sam poslije toga u bolnici ostao još 45 dana. I ne znam što tada nije bilo pošlo u krivom smjeru, od srca, pluća, prestanka rada bubrega i dijalize do sepse…

 

Doktor se toga razdoblja nerado sjeća, jer, kaže, „kome to pričati kad to nitko ne može percipirati i razumjeti“. Naime, priznaje, dogodio mu se „potpuni preokret u glavi“ i otkrio je da se „može putovati kroz vrijeme“.

  • U tom razdoblju, dok sam bio u induciranoj komi, shvatio sam da vrijeme uopće nije nešto pravocrtno, što je uobičajeno tumačenje kod ljudi. Mi računamo da vrijeme ide nekim pravcem, nema vraćanja, ono samo ide i protječe. Međutim, to nije tako. Ako vrijeme ide pravocrtno, onda postoji početak, onda se pitaš što je bilo prije početka, kao i što dolazi poslije kraja, sasvim logično. Ali, vrijeme se kreće u nekoj sferi, razumiješ. Dobiješ smisao putovanja kroz vrijeme pa se pitaš što ne siđeš na toj stanici na kojoj si bio ranije. Potpuni preokret u glavi.
  • To je vama korona otkrila?
  • To sam otkrio na respiratoru, a da nije bilo korone ne bih bio na respiratoru. I ne možeš to objasniti na logičan način. Jer, i Veliki prasak je bio trenutak stvaranja svemira, ali nešto je moralo prethoditi i Velikom prasku. Zakrivljenost vremena i mogućnost putovanja kroz vrijeme su ideje koje su davno bile iznesene, ali na njih prije nikada nisam obraćao pažnju. Znaš kako je kad osjetiš da vrijeme ide, a u stvari ne ide, tu si, vidiš da neće proći i da traje kao vječnost. Eto, to ti je moje iskustvo iz korone.
  • Kako prijatelji reagiraju na ta vaša iskustva nakon što ste im sve ispričali?
  • Nisam o tome puno pričao, tek rijetkima za koje sam vjerovao da to mogu pojmiti i koje to eventualno može zanimati. A to mnogima nije zanimljivo. Živimo u vremenu u kojem se puno stvari mora munjevito, u sekundi, reagirati i koga u tom kontekstu briga za vječnost i protok vremena!? I ja se danas već manje bavim time, ali sve to je na mene ostavilo jedan dojam koji je za posljedicu donio moju smirenost i mirnoću u odnosu na to što nosi budućnost. Život je samo prolazna etapa jednog posebnog stanja svijesti.
  • Jeste li ikada prije o tome razmišljali?
  • Ali, i kada bih o tome razmišljao, ostajao sam bez zaključka, jer čovjeku ne može biti jasna ta priča, vjera u vječni život, carstvo nebesko… Ljudi u to vjeruju, ali ne objašnjavaju, jer se to i ne može objasniti.
  • Vi ste i prije iskustva u koroni bili posvećeni vjernik, samo što je to sada dobilo jednu novu dimenziju.
  • Prije bih rekao da sam dobio neku potvrdu.
  • Vi ste u odličnim odnosima s vladikom Ignjatijem. Što on kaže na ovo vaše iskustvo?
  • Pričao sam ja o tome i s njim i pokojnim patrijarhom Irinejom. Što bi rekao iguman Dimitrije iz manastira Tumane:
  • „Profesore, dok ste se vi odmarali na respiratoru, nama je bilo mnogo teško, brinuli smo se i molili po čitav dan!“

Doktor je, inače, strahovito povezan s vrhom Srpske pravoslavne crkve, a sve je započelo još za njegovih „pokloničkih“, odnosno hodočasničkih odlazaka u Hilandar, manastir na Svetoj gori kojeg je svojedobno podignuo Stefan Nemanja sa sinom Rastkom.

 

  • Nema tu neke priče. Hilandar je velika svetinja i, ono što mnogi ljudi ne znaju, Sveti Sava je tamo napravio prvu bolnicu. U manastirima postoji tipik, a to su propisi po kojima se tamo živi. Hilandarski tipik govori o organizaciji života u manastiru Hilandar, a njime je još prije 800 godina bilo riješeno i staranje o bolesnima i stvaranje pravih bolnica. I to ne bolnica u smislu lazareta u koje bi se sklanjalo leprozne i oboljele od kuge, nego upravo bolnica kakvim ih i danas doživljavamo – s krevetima, bolničarima, pećima od mjedi… Hilandarska bolnica je funkcionirala stoljećima i, nažalost, u jednom trenutku je zamro njezin rad.
  • Ja sam u Hilandar išao dosta ranije, i to kao poklonik na sveto mjesto u kojem vrijeme stoji. I kad god bih bio tamo, uvjerio bi se da vikendima na ručku bude do 200 ljudi, što monaha, a što gostiju i radnika na obnovi manastira. I svaki put se stvorila potreba za nekom mojom liječničkom intervencijom. Tako sam došao na ideju da organiziramo neku stalnu liječničku službu koja bi cijelu godinu bila na raspolaganju svima u Hilandaru. Bio sam uvjeren da će svi liječnici, kojima iznesem tu ideju, prihvatiti ju s oduševljenjem. Ali, trebalo je sve organizirati, a meni organizacije idu od ruke. Trebalo je zatražiti blagoslov od igumana koji su za taj moj prijedlog morali čekati suglasnost Sabora staraca manastira, a oni su taj moj prijedlog odmjeravali nekoliko godina – ne daje se hilandarsko ime tek tako. A mi smo se prozvali Hilandarsko liječničko društvo. Za to smo dobili njihov blagoslov, a onda i od pokojnog patrijarha, 2015. godine. Od tada mi tamo svaki dan imamo praktički dvojicu liječnika u službi. A u vrijeme korone tamo nas je bilo i po sedmorica. I nitko od tih liječnika nije morao niti kunu troška sam platiti, sve sam to ja osigurao, auto dođe po njih kući i vozi ih dolje. Znate kako to ide, dolje dođe i tih poklonika kojima zna pozliti i treba im pomoć. A za monahe sam riješio i sistematski pregled jednom godišnje…

 

Doktor izbjegava takvu posvećenost pomaganju Hilandru nazvati strašću. Jer, objašnjava, „strast je grijeh, za ovo što radim potrebna je ljubav, a to je nešto drugo“.

  • Ja znam što ti hoćeš reći, ali to je ljubav. I ona mora biti jača od strasti koja je potrošna i podilazi ljudskim slabostima. Ljudi koji podlegnu strasti, podlegnu i ljudskim iskušenjima, tad nisu pravi ljudi.
  • Znači, sve što radite, radite iz ljubavi?
  • Tako je. Strast brzo prođe. Da je sve ovo što uočavate strast, davno bi me to prošlo i odbacio bih to kao potrošene patike. Kad nešto voliš, ti si posvećen tome. Tako sam i ja uspio organizirati Hilandarsko liječničko društvo, jer sam posvećen tome. Ljubav je posveta nečemu! A strast je moda, prolazna stvar.

Kad sam prije desetak godina prvi put bio kod Doktora u njegovoj vikendici i starom vinskom podrumu na obali Srebrnog jezera nedaleko Velikog Gradišta, odmah uz Restoran Dinčić, a niti stotinu metara od nadaleko poznatog Brke, kažu – najboljeg ugostitelja istočno od Beograda, bio sam zaprepašten kvalitetom cabernet sauvignona koji je u njegovoj tadašnjoj vinariji u Crnomasnici na krajnjem istoku Srbije u potpuno novim baricima odležavo pet godina. Sjećam se da sam ga bio zamolio da iskoristi liječničku terminologiju i svojim riječima opiše vino koje je na rijetkim mjestima na kojima se moglo nabaviti koštalo za Srbiju tada rekordnih 40 eura. Zamislio se, brci su mu se nasmijali, i iz cuga izgovorio da su njegova vina „kombinacije neke ozbiljne neurokirurgije, zbog filigramske preciznosti, i teške abdominalne operacije, zbog napora potrebnih da se to vino proizvede“!

  • Moji prijatelji mi kažu da imaju naviku na ovo vino. Alo, bre, ovo je opasnije od kokaina, a bolje od bensedina. Meni navečer ne trebaju tablete za smirenje, rekao mi je tada Doktor. .

Pri našim kasnijim susretima uvijek je koristio tu frazu koja je, tako, postala dio rituala kad bi nekome opisivao svoja vina.

U zadnje vrijeme je otišao i korak dalje, jer je na etiketi svojeg cabernet sauvignona iz 2009. godine, kojeg je u drvenim bačvicama pustio da odležava nevjerojatnih sedam godina, napisao – „Veliko crveno vino“. I, što je najzanimljivije, nimalo nije pretjerao u tom opisu, jer njegov cabernet sauvignon iz 2009. godine, hrabro se usuđujem glasno to utvrditi, najbolji je izdanak te kasnorodne sorte u cijeloj regiji. A nije da u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili Srbiji nema odličnih cabernet sauvignona, ima ih, itekako ih ima!

Stavi li natpis „Veliko crveno vino“ i na preostala vina koja nastaju, „sama od sebe“, u njegovoj veličanstvenoj vinariji s najvećom barikanom (više od 850 barika se trenutno tamo nalazi!), neće se prevariti. Niti će prevariti one koji kupe njegova vina. Poput raritetnog „500, Limited Edition“, koje je nastalo miješanjem uzoraka iz 500 bačava u kojima su se u tom trenutku nalazili i cabernet sauvignon i cabernet franc i merlot iz godišta od 2007. do 2016. godine. Rezultat je čudesan, kao što je čudesan i Rašin komentar kad kod svojih prijatelja uoči zadovoljstvo kušanim vinima:

  • „Što bi tek bilo da se bar nešto razumijem u proizvodnju vina!“

 

  • Ideja o vinu „500“ se pojavila slučajno. Ne postoji na svijetu sličan primjer, a posrijedi je bila situacija da je ostalo vina nakon što sam iz svih 500 bačava uzeo uzorak i posebno napravio analizu za svaku bačvu. Htio sam vidjeti, bez obzira na cijenu, a nije to bilo jeftino, što se događa u svakoj od tih bačava i da mi, pritom, netko objasni zašto je razlika između bačava za isto vino iz iste berbe i do jedan postotni poen alkohola. Dakle, nakon uzimanja tih uzoraka ostalo je jako puno vina, a onda sam ja sinu Petru rekao da sve to smiješa i buteljira. Sad je već lakše, uskoro ću imati i tisuću bačava i mogu se igrati u miješanju uzoraka za buduća izdanja vina koja će se zvati „500“.
  • Što bi tek bilo da se razumijete u vino?
  • Da se nešto razumijem u vino, ja bih sve samo upropastio radeći neke eksperimente. Ovako, ništa. Izmuljaš grožđe, prokuvaš ga da provri i vino se samo napravi! Pretočiš ga u bačve i ostaviš da leži. Kad bih ja nešto znao, a nakon što slušam što drugi rade, leleeee. Te daj ovu kiselinu te daj ovu aromu te pravimo ovaj stil… Ma, ozbiljne su to prevare! Izmišljaju se trendovi i stilovi, a onda se i vino mora u tom smjeru – praviti. A moje vino se ne pravi, ono samo nastane, razvija se i živi svoj život. A ako ga praviš, onda možeš napraviti što god hoćeš. Ti možeš i od praška napraviti vino.

Doktor je poseban u odnosu na kolege vinare i po tome što je dolazak u njegovu vinariju, izgrađenu na izlazu iz Velikog Gradišta pored ceste prema Golupcu – nemoguća misija. No pasaran! Za Doktora je vinarija – hram, a prostor za kušanje – vinski dvor. Samo za njega, obitelj i prijatelje.

Nedavno je neka grupa nenajavljeno ušla u prostor vinarije, zatražili su kušanje njegovih vina, pritom najavili i kupnju veće količine, ali Raša je bio nepotkupljiv.

  • Je li vam ovaj prostor izgleda predviđen za turiste? Ovo je privatni posjed, ovdje dolaze samo moji prijatelji, žao mi je, popijte čašu vina pa da se rastanemo!

Dobro, golemi skladišni prostor vinarije dobro dođe i za garažiranje njegova Jaguara XY-S V12 iz 1975. godine, koji je i dalje u izvanrednom stanju, kao i za čuvanje nevjerojatne memorabilije, poput Höfnerove Violin Bass gitare Paula McCartneya ili teniskog reketa Bjorna Borga ili brojnih fotografija iz posjeta Hilandaru.

Da bi udovoljio svojim unucima, uskoro će za njihove potrebe uz vinariju sagraditi i bazen! Kad je beogradskom restoranu Toro Latin Gastro Bar u Beton hali slavio rođenje svojeg četvrtog unučeta, pila su se različita godišta Orena i Sasicaia. U jednom trenutku je Raša zatražio da se otvori njegov cabernet sauvignon iz 2009. godine. Gucnuo je svoje vino, ustao i slavodobitno zaključio:

  • „Ovo je za te Toskance – Trioraia!“

 

Doktorova vinska priča je započela, tvrdi, „vrlo slučajno“. Nakon brojnih preporuka vinskih prijatelja, s kojima redovito kuša najbolja svjetska vina, uputio se 2006. godine u Timočku krajinu u poznate Rajačke pimnice tragajući za dobrim vinom kojeg bi kupio u većoj količini i ponio kući. Bio je na Rajcu, obišao cijelu planinu, ali ništa od kušanog nije moglo zadovoljiti njegove kriterije. I onda je, sasvim slučajno, nabasao na Dragana Radulovića u selu Crnomasnica.

  • To je teška zabit. Odmah uz selo je bugarska granica. Na toj desnoj obali Timoka je sedam, osam sela koja su praktički potpuno odsječena od ostatka Srbije, teška vukojebina, slijepo crijevo, ima tek jedan put s polomljenim mostom i čovjek mora imati debeli razlog da bi tamo otišao. A gre’ota! Moj razlog za otići tamo bio je ‘debel’, nabavka vina! Jer, tko voli vino, traži vino. Meni pričaju svašta, ali ništa ne vjerujem dok se ne uvjerim. I tako smo došli do čovjeka, probali njegovo vino, dopalo nam se, ali – još više nam se dopao tamošnji krakobraz. Sjeli smo s Draganom i pričali, pričali i pričali. Odjednom sam ga prekinuo i zapitao:
  • „Kad već radiš tu, bi li mogao raditi još dvadeset, trideset ari? Pa da onda sa sigurnošću kupujemo vino od nekoga za koga znamo da to dobro radi.“
  • Odgovorio je potvrdno.

Zemlja na istoku Srbije bila je džaba, Doktoru se to ukazalo kao izvanredno rješenje za njegove „likvidne“ potrebe. Dragan mu se svidio, i kao radnik i kao čovjek, te je odlučio kupiti zemlju, posaditi vinograd. Kupio je komad zemlje, pa drugi, šest pa osam ari, seljake je nagovarao da mu prodaju svoju zemlju. Najviše je od jednog seljaka uspio otkupiti dvadeset ari. I uspio je sve te parcele spojiti u jedan vinograd koji je u komadu imao dvanaest do trinaest hektara!

  • Bio je velik posao sve to objediniti. Najsretniji bih bio da oni imaju tehnologiju i da rade sa svojih vinograda vina koja se meni sviđaju, tada ne bih ni ulazio u ovu priču. Negotinski kraj vinogradarski je živio dok je bila velika država, jer su Slovenci tamo kupovali sve, pakovali i vozili za Sloveniju. Slovenska vina bila su pravljena od ovoga našeg grožđa! Kako su oni otišli, sve je ovo propalo. Zaparloženi vinogradi, nijednog čokota više nije bilo! Ljudi su sadili kukuruz umjesto vinograda, ali tamo ništa ne može uspjeti osim vinove loze. Takva je zemlja, takav je teren, nije za kukuruz, nije za žito. Ne raste hrast u pustinji niti palma na Zlatiboru. Ali zato grožđe raste u Timočkoj krajini, najbolje je u – Crnomasnici!

Pripremajući teren za sadnju vinograda, sve je morao prethodno iskrčiti. Podloga je bila gotovo čisti kamen. Doktor je bio zapanjen. Kaže, nije imao nikakvo prethodno znanje i bio je fasciniran da na zemlji na kojoj ni trava ne raste uspijeva vinova loza. Od guste šume iznad vinograda sačuvao je tek tri oraha viša od dvadeset metara! A po njima je i nazvao vinariju.

  • A i simbolički, orasi su otac i djeca, dakle ja, sin Petar i kćer Ana. Može se i tako promatrati.

I na etiketama dominira natpis Tri oraha, uz kojeg stoji stilizirani prikaz krune koja se može čitati i kao ćirilično slovo „š“, te ime sela, Crnomasnica, gdje se nalaze vinogradi.

  • Crnomasnica nije bila po ničemu poznata, ali sad svi znaju za nju zbog Tri oraha.

Kao što je projektirao podrum, tako je osmislio i vikendicu, koja je prva na Srebrnom jezeru obložena kamenom iz Golupca!

Na katu ima četiri spavaće sobe, dnevni boravak i kupaonicu, a sve je to smjestio na površini od četrdeset i osam četvornih metara. Radisav voli reći da su sve te prostorije „savršeno uklopljene, jer ima taj jednostavni kirurški mozak da sve mora funkcionirati“!

  • Meni je, dakle, bitan rezultat, jer znam kakav mora biti rezultat, a to je – veliko vino! I ne pitam koliko košta, ne zanima me koliko košta, jer ima tko platiti takvo vino. Ako čovjek hoće nešto napraviti, onda mora biti slobodan to napraviti. Ne može se nešto veliko napraviti pod pritiskom. Da se ovo vino mora prodati, nikada ono ne bi bilo ovako! I ne bi ga ni bilo.
  • Sve što sam u životu volio je vrhunsko. Tako je i s vinom. A kad sam odlučio imati vlastito vino, znao sam da će biti vrhunsko. Ništa ispod toga. Ne trpim prosjek, što će mi nešto što nit smrdi nit miriše?!
  • Ja sam u vinarstvo iz kirurgije donio – hladnokrvnost i strpljenje. Zato sam i mogao čekati da moje prvo vino odleži minimalno pet godina dok ga nisam buteljirao. I pritom me ne zanima što će drugi na to reći i je li se nekome taj moj pristup dopada. Meni se to dopada, ja to tako volim i – kraj.

Za sebe voli reći da cijeli život živi opušteno i spontano. Rodio se u Novom Sadu, živio u Trebinju, Šibeniku, Beogradu, obišao je cijeli svijet. Naglašava da „nema svoje rodno selo“!

 

Sin Petar ide u Crnomasnicu odrađivati tehničke poslove u vinogradu i podrumu, a on samo uživa! I to ekstremno uživa! Tvrdi da je „garantirano najveći obožavatelj Riedela i njegovih čaša u Srbiji, ima ih na stotine, a ni sam ne zna koliko je novca zaradio od prijatelja na okladama koliko vina može stati u Riedelovu čašu od pinota crnog“!

Lijepom životu naučio se još u Šibeniku, gdje je, kao sin načelnika tehnike u vojnopomorskoj oblasti, živio do kraja gimnazije. Imao je band “To Get Up“, svirao bas gitaru, na repertoaru su imali pjesme Beatlesa. U spomen na to razdoblje od Paula McCartneya je nabavio Höfnerovu Violin Bass gitaru i čuva ju kao relikviju. Kao što je i u spomen na Johna Lennona kupio Epiphone gitaru, identičnu onoj koju je koristio slavni glazbenik. A tu je i akustična gitara, da sve zaokruži.

Pri kraju boravka u Šibeniku „klepio je jednu dobru žensku“ (suprugu Sinevu, op.a.) i „pobjegao u Beograd“.

  • Oženio sam se u dvadesetoj godini, Petar se rodio kad sam bio na trećoj godini fakulteta, a nikad nisam pao nijedan ispit, sve sam na vrijeme položio. I ništa mi nije bilo teško! Imao sam vremena i za igrati tenis kad se za tenis nije ni znalo. I tada nije bio toliko glamoura oko toga sporta. Upoznati najbolje igrače bilo je sasvim pristupačno. Borg mi je poklonio reket, premda je nakon toga ta tvornica reketa, Donnay, propala. Borg je s tim reketom osvojio četiri Wimbledona.