SAVA JOJIĆ – Iriški mačak čiji preci su naselili Frušku goru prije ameba

310

 

 

Sava Jojić Mačak prvo je htio biti visoki časnik u JNA. Nisu mu omogućili napredovanje u karijeri pa se vratio na zemlju. Nova vizija postala mu je imućno seosko gazdinstvo s vinogradom, kravama, puno zemlje, guskama, kokošima, velikim dvorištem i lijepom kućom. Htio je, dakle, biti veliki gazda. A onda, kad je uistinu postao veliki ratar koji je obrađivao 2000 hektara poljoprivrednih površina u okolini Iriga i Pećinaca, shvatio je da nema svoj vinograd. Doživio je, tvrdi, „prosvjetljenje“, proradilo mu grizodušje, počela ga peći savjest „zbog gušenja obiteljske tradicije“, nije se više mogao nositi sa situacijom u kojoj „ima tisuće hektara zemlje, ali ne i svoje vino“. I, preko noći, veliko Savino seosko gazdinstvo postalo je – Mačkov podrum. Hedonistički raj za ljubitelje merlota, portugisca i poezije.

Naravno, papir trpi sve, pa i ovakvo pojednostavljenje nečije životne priče.

Čak i obiteljski nadjev, Mačak, gledajući sa strane, zvuči idilično, premda, realno, teško je i pomisliti da je Irig nekada bio glavno trgovačko središte za prodaju ribe. A gdje je riba, tu su bili Jojići. A Jojići, poput mačaka, obožavali riblje glave. Eto, tako su Jojići postali – Mačkovi. Nekad bilo, i do danas se spominjalo.

  • Kao i većina srijemskih obitelji, tako i moja ima svoj nadimak. Obitelj Jojić iz Iriga ima nadimak Mačak. Ja u šali volim reći da smo mi ovdje došli prije ameba, poslije nas su došle amebe, a onda Srbi i svi ostali. Irig je nekada u Srijemu bio glavno središte za trgovinu ribom. Malo je to neobično, jer mi nigdje u blizini nemamo rijeku, Dunav je na 20, a Sava na 24 kilometra od Iriga. Ribari su i sa Save i Dunava donosili ribu ovdje na Ribarski trg, koji se tako i danas zove. U mojoj obitelji riba se jako puno jela, i baš zbog toga su nas i prozvali Mačkovima, jer mačke vole jesti riblje glave.

Osim ribe, Irig je, tvrdi Sava, oduvijek bio prepoznatljiv po vinogradima, jer – „vinograd je bio i ostao naš smisao postojanja“. Ali i po guskama!

  • Ovdje se puno proizvodilo guščjeg perja od ogromnih jata gusaka. Sve ove poljane, koje se sad mogu vidjeti s kukuruzom i pšenicom, to su sve bile livade i pašnjaci na kojima su bile guske. Aleksandar Petrović je komotno u Irigu mogao snimati Sakupljače perja! Toga više nema, tek na 7-8 kilometara odavde imamo jedno mjesto, uglavnom s mađarskim življem, Šatrince, koje je sačuvalo naviku uzgoja gusaka. Oni, doduše, guske ne šopaju, ili, kako mi kažemo – guske ne kljukaju, nego ih koriste samo za perje. I sada je dosta popularna ta guščja mast kao prirodni lijek za skidanje temperature. Šatrinci su ostali jedino mjesto u ovome kraju gdje su sačuvani pašnjaci. I tamo ima i potoka. Znači, idealno za tradicionalni način uzgoja.

Sava Jojić Mačak je izvanredan pripovjedač, a način na koji on prepričava prispodobe iz obiteljskog arhiva naprosto su božji dar.

  • Našeg pretka Branka, a o njemu imamo zapis u crkvenim knjigama, ubio je susjed dok je išao u Osijek. Nosio je vino. Mi smo nekada Osijek nazivali Osek. I tako, on se bio pohvalio da će ići u Osek, dolazi Uskrs, te da će kupiti cic za žensku djecu. I nadomak Iriga sačeka ga neki maskirani s kabanicom, presretne ga i zatraži novac. Branko je u njemu prepoznao svog susjeda i oslovio ga imenom. To je bilo kobno. Da nije pokazao da ga je prepoznao, možda bi ga samo bio opljačkao, ali ne i ubio.
  • Nikada se to ne bi ni saznalo da u jednom trenutku taj Brankov susjed, u napadu grizodušja, nije se ispovjedio svećeniku. Naime, u to doba je dosta ljudi umiralo od šarlaha, pa tako je i u susjedovoj kući puno članova njegove obitelji umrlo. Njega je šarlah zaobišao pa je umislio da se to dogodilo zato što Bog neće da mu primi dušu. Onda je on odlučio olakšati svoju dušu ispovijedajući se svećeniku. Naravno, tadašnja forenzika i policijske istražne metode su bile na niskoj razini, ali, izgleda, i tajnost ispovijedi.

 

Sava rijetko piše, volio bi on i više pisati, ali – nikako prigrliti pero i zasukati rukave. Rijetki, ali uistinu rijetki zapisi o prošlosti Mačkova, mogu se naći u njegovim uvodnicima za knjige poezije, u koje je ukoričio sve pjesme pristigle na njegove natječaje posljednjih desetak godina. Ili, na njegovoj internetskoj stranici…

  • Daleke `iljaduosamsto-i-neke, kada bi naš predak gospodar, Mitar Jojić, poslije napornog dana košenja sijena pio vino, proizvedeno od grožđa iz svojih fruškogorskih vinograda Seleuš i Grabovac, ni slutio nije da je dio tradicije u nastajanju… Vrijeme je teklo kao bistro vino iz olbe. Mnogo je gospar Mita grožđa obrao i bačava istočio. A njegovi sinovi su različitim putevima pošli. Sin Đoka, „optant“, bio je imućan zemljoposjednik u Moldaviji. Sin Joca, čuveni bećar i kockar po Italiji. Slao je familiji najljepše anziskarte iz Genove i Fiume. A sin Todor, mudar i dalekovidan čovjek, oženio je Persidu Čekić, koja mu je u miraz donijela vinograd Memijevo. U njemu danas raste loza portugizac. Pred kraj svog života, 1926. Todor je postao jedan od osnivača nadaleko poznatog Iriškog podruma. Za tadašnje vrijeme udruživanja i zadruga naoko uobičajena stvar. Za obiteljsku vinsku tradiciju nemjerljiv doprinos.
  • Mitin unuk, a Todorov sin, Sava, on je baš volio popiti! Dugo je svoje znanje utvrđivao, postao majstor svog zanata. Al taj kocko nije…

Ili, ukratko, po Savinim riječima, „svaka generacija Jojića je ostavila traga, neki su marljivo dodavali i radili, neki u miraz odnijeli ili na karti izgubili, ali vinski gen se prenosio do danas“.

  • Žao mi je što nikada nisam razvio osjećaj za čuvanje anziskarata, a njih nam je jako puno ostavio naš deda-stric Joca. On se nikada nije ženio, bio je malo na svoju ruku, za njega se pričalo da „Joca neće ni kako on hoće“! A posljednje godine svog života je proveo u našoj obitelji i kod mojih roditelja i tamo je gajio zečeve i razgovarao s njima, puno više nego što je trošio riječi na nas djecu.
  • Deda Đoka je bio vrlo snažan, visok, korpulentan, jak, natprosječan – doživio je 92 godine. Možda je mogao još koju godinu, ali kći mu je bila otišla na more, on je pomiješao i popio pogrešne lijekove i – umro. On je bio u Moldaviji i tamo je sebi uspio osigurati veliko imanje. No, kad je nakon Prvog svjetskog rata, svima koji su ranije bili napustili zemlju, bilo ponuđeno da se vrate u Kraljevinu SHS te da će pritom dobiti 30 hektara zemlje, on je to poslušao i vratio se. No, on je dobio zemlju, ali dolje na jugu zemlje, oko Prilepa, i nije htio tamo ići, nije htio napustiti očevinu od mog pradjeda Mite. Ali, na jug je poslao svoju kćer koja je bila udana i malo slobodnijeg karaktera, potpuno suprotno običajima i tradiciji Prilepa i turskog mentaliteta koji je tamo vladao. Muž je na kraju nju ubio u nastupu ljubomore. Oni su imali jednu djevojčicu koja je otišla u Zagreb, nikad joj nisam uspio ući u trag.
  • Moj djed Todor je bio jedan od osnivača Zadruge, treći po veličini udjela. Bilo je to 1926. godine, a šest godina kasnije, 1932. već je bio izgrađen podrum koji se ni do danas nije promijenio.

Sava priča da je njegov otac, koji se također zvao Sava, bio aktivan u vinskoj priči Iriškog podruma sve do 1954. godine, kad je podrum „postao državno vlasništvo i oduzet zadrugarima“.

  • Mi nikada u obitelji nismo pauzirali u proizvodnji vina! Jedino što je zadružni zamijenio obiteljski vinograd. A roditelji su svu svoju imovinu bili unijeli u zadrugu tako da su oni u zadruzi bili i vlasnici i zadrugari. Sve dok sustav nije bio malo smekšao i dok nisu shvatili da mogu i napustiti zadrugu te da će im se dio uložene imovine u zadrugu i vratiti.

Bilo je to 1959. godine, Sava je tada imao 12 godina i cijelu jesen je s ocem „regulirao, odnosno rigolovao zemljište“. Zbog toga tu jesen nije ni išao u školu!

  • Bile su to godine kad je vladalo uvjerenje da je sve bolje nego biti seljak. Kod nas je bilo vrlo tegobno. Još nismo bili robni proizvođači. Naravno, imali smo svoje svinje, kokoši, mogli smo imati juhu nedjeljom za ručak, a to je kod nas statusno pitanje. Imali smo i Uskrs i Božić, a i krsne slave su se, ipak, krišom slavile. No, s obzirom na vladajuće uvjerenje o potrebi bijega sa zemlje, bilo je dobro otići makar i na posao traktorista u zadruzi, portira, šofera, ma – bilo što samo da nisi na selu. U to doba ne mogu reći da sam racionalno razmišljao, ali uhvatilo i mene takvo raspoloženje. Moji roditelji su smatrali da trebam otići negdje i učiti neku školu, poput učiteljske, ali takve škole nigdje nije bilo ni blizu, tek u Somboru.
  • I netko mi do ušiju dobaci ideju o vojnoj školi, a nije bilo zanemarivo da je pohađanje takve škole bilo besplatno, ništa se ne plaća. Ajmo probati! Kost i kvartir su vam besplatni. Prvi pregled prođem, drugi pregled prođem, a onda mi nakon nekog vremena dođe poziv iz vojnog odsjeka da sam primljen u školu veze u tehničku službu u Ljubljani, što je za mene bilo jako veliko iznenađenje. Jedino što me rastužilo bila je obveza da se u školu javim 28. kolovoza, a to je za nas velika slava, Velika Gospa, dan za koji ovdje svi žive.

Savini roditelji su, unatoč svemu, nastavili baviti se vinogradarstvom, jer „vinograd je za nas bio svetinja – mogli ste imati sve, ali bez vinograda niste izrađen čovjek. Imate li zemlju, a nemate vinograd, to je sramota. Tad ste građanin drugog reda!“

  • Moji roditelji su još nešto malo posadili i imali smo tada oko hektar vinograda. Kod nas je u kući glavni stručnjak za proizvodnju vina bila majka. Otac je radio u vinogradu, ali vino je proizvodila mama. I vino se uglavnom proizvodilo za osobne potrebe, premda se težilo imati i birtaše. I sve bi otišlo do Uskrsa, poslije toga se vino više ne bi ni pilo, nije ga ni bilo ili bi se ukiselilo – nije se tada baš znalo sačuvati vino na duže vrijeme.

 

Sava Jojić Mačak je u JNA bio od 1962. do 1980. godine, kad napušta vojsku sa činom starijeg vodnika prve klase. Posljednje mjesto u kojem je službovao u JNA bio je Niš.

  • Mislim da sam u vojsci mnogo naučio o životu, ljudima, ljudskim vrijednostima. Dalje, naučio sam da se zadaća mora izvršiti bez traženja olakšavajućih okolnosti za neuspjeh. Za mene je vojska bila velika znanost! Možda sam koju godinu ostao duže u JNA nego što je trebalo.
  • S obzirom da sam bio podoficir, shvatio sam da su mogućnosti za neki profesionalni napredak bile male. A ja sam bio elektroničar, tu se tek mogućnosti napretka bile nikakve. Kad sam to shvatio, odlučio sam završiti informatički fakultet, uz rad. Naime, vojska je tada imala praksu koja je omogućavala, ali ne i obvezivala, davanje većih činova svima koji završe neki fakultet. No, kad sam ja završio fakultet i kad sam podnio zahtjev za veći čini, odgovorili su mi da ta struka nije zanimljiva za vojsku te su me odbili.
  • Vidjevši da sam iscrpio sve mogućnosti za napredovanje, podnio sam zahtjev za rezervni sastav te raniji izlazak iz JNA. Ali, taj zahtjev sam bio postavio nekako u „loše vrijeme“, taman kad su Titu odrezali nogu u bolnici u Ljubljani. I mene časnik sigurnosti pozove na razgovor i počne me ispitivati o mojim motivima za napuštanjem JNA u vrijeme kad je drug Tito bolestan. I zašto sam molbu podnio 22. prosinca, na Dan Armije. A to sam napravio namjerno, jer mi, osim zahtjeva za novim i većim činom, nisu odobrili ni prekomandu u Split, Osijek ili Novi Sad.

Sava Jojić Mačak je napustio JNA 5. svibnja 1980. godine. I vratio se u svoj Irig na svoju zemlju.

  • U vojsci sam imao vrlo udoban život, imao sam dobru plaću, supruga, kao ekonomistica, također je bila dobro plaćena za svoj posao, imali smo vrlo pristojan građanski život koji nam je omogućavao sve što se u to vrijeme smatralo komfornim životom, od stana, auta, odlazaka na more do kućne pomoćnice koja nas je ispraćivala na posao i dočekivala s posla s kuhanim ručkom i sređenim stanom.

Koliko je Sava bio fokusiran na obrazovanje svoje djece ilustrira i anegdota s njihovom kućnom pomoćnicom. Naime, Sava je odlučio djecu dati u vrtić nakon što je jednog dana shvatio da mu djeca sve više počinju pričati lokalnim dijalektom, unatoč tome što je dogovor s kućnom pomoćnicom bio takav da se u kući mora pričati književnim jezikom.

  • Kad smo supruga i ja shvatili da djeca počinju pričati „ape“ (jedi, op.a.) ili „potuli se“ (sagni se, op.a.), rekli smo da stvari izmiču kontroli. Nisam svojoj djeci dopuštao korištenje lokalnih izričaja. Kad su to djeca počela kupiti od pomoćnice, dali smo ih u vrtić, koji je tada taman počeo s radom i zahvalili smo se kućnoj pomoćnici.

Kad su se vratili u Irig, Sava je pristao živjeti na račun plaće svoje supruge koja se bez problema odmah zaposlila u Novom Sadu. On je, pak, odlučio obuti gumene čizme i baviti se s tri hektara zemlje.

  • S obzirom da se počinje s malo, bilo je vrlo mukotrpno. Bio sam sretan što je suprugina plaća mogla biti stup stabilnosti i opstojnosti obitelji. Bila je takva situacija da sam radio i sezonske poslove, ali imao sam svoju viziju i malo po malo…
  • Koja je bila vaša vizija?
  • Jeste li tada, prije 42 godine, mogli pretpostaviti da ćete imati ovo što danas imate?
  • Moja vizija se svodila na izgradnju imućnog seoskog gazdinstva.
  • Što vam je bio okidač za ozbiljniji ulazak u vinsku priču?
  • Uz rad na svojoj zemlji, sve više sam uzimao zemlje u zakup i polako počeo shvaćati da ja više nemam vremena za baviti se vinogradom te sam 1990-ih godina odlučio sve naše obiteljske vinograde povaditi. Moram reći da je i majka Đurđica, koja je vodila brigu o proizvodnji vina, bila umrla. Tako smo, dakle, doslovno ostali bez vinograda. I, sedam-osam godina kasnije, odjednom sam se prosvijetlio i shvatio da sam jednu tradiciju ugušio. Počela me peći savjest, proradilo mi je grizodušje. I taj osjećaj da imam hektare i hektare zemlje, ali ne i svoje vino.

Savi Jojiću Mačku se kopernikanski obrat u glavi dogodio kad i slavnom američkom vinaru, Robert Mondaviju, u 50-im godinama života. Počeo je intenzivno razmišljati o vinarstvu i krenuo obilaziti vinarije po Srbiji, Sloveniji i Italiji.

  • Ja sam u to vrijeme bio dosta uspješan poljoprivrednik, imao sam oko 1500 hektara zemlje koju sam obrađivao, a na svom ratarskom vrhuncu imao sam i 2000 hektara zemlje i 85 zaposlenika i preko 20 traktora. O priključcima da i ne govorim. Imao sam i svoju strojarsku radionicu u kojoj je inženjer vodio sve radove.

Prvi vinograd je posadio 2007. godine. I, kako mi je to u jednom razgovoru rekao Srđan Lukajić iz Vinarije Zvonko Bogdan, „Mačkov podrum je postao ponajveći rasadnik mladih enologa u Srbiji“.

  • Ha, ha, ne znam je li to na ponos ili sramotu, ali – tako je.
  • Nekoliko njih koji su otišli, a među njima je bio i Srđan, jednostavno nisam mogao financijski pratiti. Kad je Srđan odlazio, rekao sam mu da za pet godina očekujem da bude vodeći enolog u Srbiji. Tako je i bilo. Kad sam vidio njegovu fokusiranost i mentalnu sređenost, shvatio sam da smo mi za njega postali premali i da on ovdje ne može ostati.

Premda su Savi usta puno hvale na račun svojih merlota i caberneta sauvignona, objedinjenih u kupažu Camerlot, njegova najveća prepoznatljivost je, ipak, portugizac, sorta koja je na Fruškoj gori gotovo izumrla. Sava je portugiscu pristupio kao nekoj inačici beujolaisa pa svakog trećeg četvrtka u studenom slavi tu sortu.

A preko portugisca slavi i veliku ljubav koju je njegov istoimeni otac gajio prema supruzi Đurđici. Štoviše, u čast te ljubavi portugizac je nazvao – Frajla.

 

  • Kao mlada, Đurđica se zagledala u bećara po imenu Sava Mačak, dakle u mog oca. Nosio je moj otac šešir ukoso i peštanske brkove, volio rujno vino, a i bricu je nerijetko vadio iz džepa. Đurđicini roditelji su branili njihovu ljubav, a kako je svaka mladost, pa i njihova, po običaju ludost, ona je jedne ljetne večeri spakirala u zavežljaj ono najnužnije i pobjegla od kuće. Dugo je u roditeljskom srcu tinjala srdžba, sve dok se jednom sa kćeri nisu sreli baš u vinogradu. Majka ju je pozvala da pomogne u kopanju vinograda, što je bio znak pomirenja. Mi, danas, u slavu ljubavi, romantične i roditeljske, nudimo vino napravljeno od portugisca, i to baš iz ovog vinograda u kojem su se Đurđica i njeni roditelji sreli i pomirili, priča Sava priču o mami Đurđici, vinogradu i portugiscu.

Savina romantičarska duša dobija svoj dodatni izričaj u natječaju za poeziju o ljubavi i vinu na koji se svake godine javi više od 100 mladih pjesnika iz cijeloga svijeta. Rezultat su već dvije knjige u kojima je ukoričio nagrađene i najdojmljivije pjesme iz te već 12 godina stare manifestacije.