Graševine koje se odupiru starenju

607

 

 

Koji privilegij, ali i čast, kad vam se pruži prilika organizirati i moderirati radionicu o arhivskim graševinama na Festivalu graševine. A kad, pritom, shvatite da će u publici sjediti i vinari kojima se godinama divite, onda se alarm automatski uključuje i neprestano upozorava da nijedan detalj tog veličanstvenog događaja ne smije otići u krivom smjeru. Uostalom, potrudite li se i na istom mjestu omogućite uvid u čak 17 arhivskih vina, pitanje je što na takvom mjestu može smanjiti snagu ushita do kojeg vas dovede, doslovno, svaka kapljica svakog od prikupljenih vina. A 17 vina koja su 50-ak sretnika okupljenih u konferencijskoj dvorani kutjevačkog dvorca dovela do ekstaze bila su:

 

Graševina 1990., Erdutski vinogradi;

Graševina Vrhunska 2006., Vina Belje;

Graševina 1989., Vina Belje;

Velika berba 2011., Iločki podrumi;

Graševina 1985., Iločki podrumi;

Graševina 1983., Iločki podrumi;

Križevačka graševina 1990., Badel 1862;

Graševina 2008., Galić;

Graševina 2008., Mihalj;

Graševina Izborna berba bobica 1994., Krauthaker;

Graševina 1994., Enjingi;

Graševina 1997. – Enjingi;

Graševina 2002. – Enjingi;

Graševina 1998., Enjingi;

Graševina 1963., Vinarija Kutjevo;

Graševina 1969., Vinarija Kutjevo;

Graševina 1993., Vinarija Kutjevo

 

 

Ono što se nameće kao zaključak ove spektakularne radionice jest da su Slavonija i Hrvatsko Podunavlje, kao jedna od četiri hrvatske vinske regije, jedine u mogućnosti ponuditi putovanje vinskim vremeplovom u daleku prošlost – ako tako možemo nazvati 1963. godinu, iz koje nam je pristigla vitalna 59-godišnja graševina iz nekadašnjeg Kombinata Kutjevo.

Da su povijesne okolnosti bile drukčije te da veliki dio te regije – Baranja, Erdut i Ilok, nije bio okupiran, pa je tako, dakle, bio izvan dometa ljudi koji su istinski stvarali vina, a u rukama ratnih probisvijeta koji su arhivska vina prisvojili, pekli i pretvarali u rakiju te ilegalnim kanalima švercali i mijenjali improviziranim tunelima za naftu sa susjednim, dobro organiziranim mađarskim švercerima, priča o vinskoj baštini istoka Hrvatske mogla je biti predstavljena na još spektakularniji način.

Bilo kako bilo, i ovako, sa svim tim „vremenskim rupama“ u kontinuitetu ponajvećih slavonskih vinarija poput Belja, Erdutskih vinograda i Iločkih podruma, ova radionica se može smatrati najsveobuhvatnijim vertikalnim prikazom hrvatskog vinskog nacionalnog blaga ikada predočenim široj javnosti. A graševina, koja po zastupljenosti u hrvatskim vinogradima pokriva oko 25 posto ukupnih hrvatskih kapaciteta, kao što je po broju loza na čak 43 posto te u količini proizvedenog vina na 40 posto, zasigurno i jest nacionalno blago.

Radionica o arhivskim graševinama na Festivalu graševine pokazala je i da se organiziranje ovakvih svetkovina svodi isključivo na dobre veze s vinarima i slučajnost da je neka vinarija, iz samo njima znanih razloga, odlučila pohraniti određenu količinu svojih vina u dubinu svojih podruma. Branku Mihalju, kutjevačkom stomatologu i vrijednom kroničaru svega hercegovačkog u Zlatnoj dolini, koji je za potrebe radionice ustupio tri butelje svoje graševine iz 2008. godine od ukupno desetak koliko ih ima u arhivu, ta velika gesta bila je kao „vađenje zdravog zuba“!

Slična situacija je bila i s graševinom iz 2008. godine Vinarije Galić, kao i s Graševinom izbornom berbom bobica Vlade Krauthakera iz 1994. godine. No, te tri vinarije, koliko god se etablirale u posljednjih 30-ak godina postojanja, ogledni su primjer kako „mlađi“ vinski igrači, a takvi su danas većina na hrvatskoj vinskoj sceni, u počecima svog poslovanja prioritetno su sva svoja vina prodavali do posljednje kapi ne razmišljajući o čuvanju najvećih dragocjenosti. Danas je situacija bitno drukčija i svi oni u podrumima obavezno pohranjuju po nekoliko stotina boca koje povremeno izvuku na svjetlo dana želeći se uvjeriti u ono što smo mi na Festivalu graševine vidjeli na najbolji način – najbolje graševine kao da se opiru starenju.

Štoviše, fascinantno je naići na suhu graševinu Ivana Enjingija iz 1994. godine koja i 28 godina kasnije ništa nije izgubila na svježini. Bilo je to vrijeme zatvoreno u boci! Ili, pak, Enjingijevu suhu graševinu staru 25 godina. Ili, opet, Enjingijevu suhu graševinu staru 20 godina, onu legendarnu graševinu koja je na prvom Decanterovom natjecanju 2004. godine osvojila zlatnu medalju.

Zanimljivo je bilo čuti da čika Ivo, kako od milja mnogi nazivaju Ivana Enjingija, u stvari, nikada svoja najbolja vina nije ni davao u prodaju. Kad se jednom prilikom bio našao u situaciju da treba vratiti ogroman kredit kojeg mu je banka odobrila gotovo pod lihvarskim uvjetima, prodaja vina mu se sunovratila, zbog raznih glasina otkazali mu neki dotadašnji dobavljači, a on dobije ponudu za prodaju kompletne zalihe svojih raritetnih vina u malenim bocama od 0,375 litara. Bila je to skoro nemoralna ponuda koja mu je u tom trenutku bila životno važna i omogućavala mu novi investicijski zamašnjak. No, unatoč dogovorenom, po povratku iz Zagreba u svoj Hrnjevac, čika Ivo je nazvao tog trgovca i plačućim glasom rekao da, nažalost, neće biti ništa od dogovorenog posla!

  • Zašto, Ivane, zar se nismo našli na dobroj cijeni?
  • Nije u tome problem nego – što ću ja ponuditi mojim gostima i prijateljima koji mi dođu u podrum ako tebi prodam svo to vino?!

Meni je kasnije objasnio da je u svojoj prebogatoj vinskoj karijeri bilo dosta posebnih vina koja nije htio davati u bescjenje, a, s druge strane, „prijateljima koji mu dođu u goste ne bi imao ponuditi nešto od srca“!

  • Uostalom, što bih mogao bolje kupiti za novac za koji bih ta vina prodao?!

Priča o graševini iz 1990. godine Erdutskih vinograda priča je o sedmogodišnjoj okupaciji te vinarije i Slobodanu Čapinu, legendarnom enologu koji je kao čelni čovjek struke u Erdutu proveo 40 radnih godina. Slobodan je, priznaje, još 1980-ih godina prošloga stoljeća trudio se od najboljih naučiti kako vrijedna vina prirediti za arhiv. A najbolji u to doba bio je Anton Skaza iz Maribora, koji je je, pak, svoju vještinu izbrusio u Ptujskoj kleti, slovenskoj vinariji koja se, među rijetkima na širem području, može pohvaliti impresivnom kolekcijom arhivskih vina vlastite proizvodnje.

Graševina 1990., Erdutskih vinograda, jedna je od posljednjih uopće preostalih butelja. A sve ove godine je preživjela zahvaljujući Slobodanovoj dovitljivosti, jer je određenu količinu boca iz te berbe, prije dolaska Arkanovih paravojnih postrojbi u erdutski dvorac u kompleksu Erdutskih vinograda, uspio sakriti u duboki mrak iza neke velike bačve. Boce su preživjele, što se ne može reći za sve drugo vino koje je bilo ostalo u vinariji. Dio vinske povijesti ovih prostora tako postaje i priča o „Osveštanom krajinskom crom vinu“, kupaži crnih sorata iz Erduta, Dalja i Benkovca, a koja se tijekom okupacije 1990-ih godina proizvodila u Erdutu.

Priča o Velikoj berbi iz 2011. godine Iločkih podruma priča je o Veri Zimi, nedavno umirovljenoj glavnoj enologinji te velike vinarije na krajnjem istoku Hrvatske, ali i tadašnjem direktoru Mladenu Papku, jer, zahvaljujući njima, vino je nastalo u gotovo ilegalnim uvjetima, krišom, skriveno od očiju vlasnika. Pričajući o Velikoj berbi, Vera voli reći da je 2011. godina bila „godina za pamćenje, kad ste od vina mogli proizvesti što god ste htjeli“! Zato je i odlučila u Starom podrumu ostaviti „sa strane“ 5.000 litara vrhunske graševine, koja je pobrana malo kasnije od drugih vina.

  • Nekad davno je pokojni Ante Mušura, koji je cijeli radni vijek radio kao enolog u Iločkim podrumima, rekao da vino treba sakriti od svih ovdje – direktora, vlasnika, pa čak i od samih sebe. Tako sam ja tu količinu od 5.000 litara stavila u veliku drvenu bačvu u Stari podrum i htjela sam vidjeti što će to vino vremenom dati. Pratili smo, gledali razvoj i svjedočili kako doslovno svakim danom to vino dobiva na punoći i posebnosti. Kad sam nakon nekog vremena našem vlasniku rekla da imamo ostavljeno vino, on se iznenadio, kako on to ne zna!? I ovom prilikom se želim zahvaliti Stanki Herjavec s Agronomskog fakulteta, jer, znate, ponekad vam je potrebna i podrška struke. Vi možete misliti da je nešto dobro, ali morate imati i potvrdu sa strane da ste u pravu, ispričala je Vera Zima.

Priča o graševinama iz 1983. i 1985. godine, remek djelima koja vas ostavljaju bez daha i nakon skoro 40 godina, priča je, pak, o legendarnom Anti Mušuri, ali i o junačkom djelu dugogodišnjeg podrumara Franje Volfa koji je riskirao život tijekom okupacije Iloka i omogućio kasnijim naraštajima uživanje u arhivskim vinima Iločkih podruma.

Kad je 2013. godine, 133 godine nakon osnutka, Maison Joseph Drouhin otvorio javnosti vrata svojih podruma u Beauneu, burgundijskoj vinskoj prijestolnici, bio je to prvorazredni događaj cijele vinske Francuske. Naime, kad je bilo i više nego izgledno da je Drugi svjetski rat pred vratima Francuske, poznati vinar, ali i trgovac vinima, Josephov djed, Maurice Drouhin, razmišljao je kako zaštititi neka od najznačajnijih vina koja je u desecima tisuća držao u podrumu. Na kraju je odlučio kompletnu zalihu Romanée-Contija između 1928. i 1939. godine negdje sakriti i na njima temeljiti budućnost cijele obitelji u poslijeratnom razdoblju. Njegov podrum se nalazio u labirintu spilja ispod Beaunea od kojih su neke „izrezbarene“ još u 13. stoljeću. Jedan dio podruma je, tako, prezidao i iza njega ostavio najdragocjenija vina. Članovima obitelji je samo rekao da o svemu ne smiju nikome i nikada ništa reći, a dok je slagao cigle svi drugi su po spiljama tražili pauke i stavljali ih na novi zid na kojem se vrlo brzo stvorila paučina. Zid je zahvaljujući paukovoj mreži već za nekoliko dana izgledao puno stariji nego što je u stvarnosti bio… Drouhinov podrum je, tako, zahvaljujući hrabrosti Josephova djeda, desetljećima svima predstavljao neko mistično mjesto na kojem se spasilo francusko nacionalno blago.

Ništa manje dramatičnu priču, koja je, zahvaljujući francuskom štovanju vina, postala opće mjesto u francuskoj vinskoj povijesti, mogao je ispričati André Terrail, nekadašnji vlasnik pariškog restorana Tour d’Argent, koji u svom podrumu danas ima nevjerojatnih 350.000 boca vina i koji čak 40 posto zarade ostvaruje baš od prodaje vina. U predvečerje Drugog svjetskog rata u podrumu tog kultnog pariškog restorana bilo je oko 100.000 boca od kojih su mnoge bile iz 19. stoljeća.  André Terrail je bio ponosni Francuz za kojeg je „borba za domovinu“ značila i „borbu za njezina vina“. Tako je, u tom duhu, André Terrail bio odlučio spasiti svoja najvrjednija vina tako što će prezidati dio podruma i iza novog zida ostaviti svoje vinske ljubimce iz 1867. godine – čak 20.000 boca. U suradnji s osobljem restorana cijelu operaciju preslagivanja vinskog arhiva, zidanja zida, napravio je za nevjerojatnih pet sati. Kad su Nijemci, mjesec dana kasnije, ušli u Pariz, Hitlerov izaslanik, maršal Herman Göring se odmah zaputio u  Tour d’Argent želeći se uvjeriti u priče o bogatstvu restoranskog podruma. Naravno, poželio je vino iz 1867. godine i nemalo je bio iznenađen kad mu je domaćin odgovorio da toga vina više nema. Kad je Göring s pratnjom odlazio, zaplijenili su i odnijeli kompletnu zalihu iz podruma u kojem je bilo 80.000 boca.

Francuski vinari su zbog političke trusnosti područja na kojem žive kroz povijest naučili ne samo proizvoditi vino nego i što je rat. Oni su živjeli kroz ratove, neki i više njih, i bili su itekako svjesni svega što je potrebno za preživljavanje. Za Rothschilde iz Château Lafite-Rothschild iz Bordeauxa preživljavanje je značilo napustiti zemlju prije nego Nijemci preuzmu njihovo imanje. Za Henrija Jayera iz Vosne-Romanée u Burgundiji preživljavanje je značilo prodati vino za hranu kako bi njegova obitelj imala dovoljno za jesti. Za princa Philippea Poniatowskog iz Vouvraya preživljavanje je značilo zakopavanje najboljih vina u dvorištu kako bi imao nešto sa čim bi mogao ponovo započeti posao poslije rata… Svi ovi francuski vinski velikani u svojoj zemlji se slave kao heroji i pronositelji francuske vinske slave.

Franjo Volf, umirovljeni podrumar Iločkih podruma, nije znao za ove priče kad je 1991. godine, nekoliko dana prije srpske okupacije Iloka, uz pomoć nekolicine pomno odabranih djelatnika tog vinskog giganta na krajnjem istoku Hrvatske, odlučio zazidati jedan dio Starog podruma i u njega pospremiti čak 8.000 najvrjednijih arhivskih vina. Nažalost, u Iloku se dosad nitko na najveću gradsku svetkovinu nije sjetio Franje Volfa i njegovog herojskog čina kojim je riskirao život da bi spasio nešto čime se svaki Iločanin ponosi. Sve ove godine nakon rata nisu ga se sjetili ni u državnom vrhu, čak ni kada je, kao glavni poklon, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović princu Charlesu i vojvotkinji Camilli uručila vino staro 68 godina, arhivski traminac iz 1947. godine, koji je bio služen i na krunidbi engleske kraljice Elizabete II. Jer, da nije bilo Franje Volfa, ne bi bilo ni traminca za princa i vojvotkinju, a ni Iločki podrumi svojim gostima ne bi mogli pripovijedati priču o arhivskim vinima iz Starog podruma

  • U sedam godina, koliko je Ilok bio okupiran, iz Starog podruma, gdje sam radio, pokrali su pola arhivskih vina. Nije u pitanju samo vrijednost tih vina, oni su takvim odnosom prema vinu pokazali kako ne poštuju vino. U tih sedam godina nisam susreo nijednog koji je išta znao o vinu! Jer, da je barem netko nešto znao, ne bi dopustio da se od traminca radi rakija! Ovdje su bili i rezervisti i vojnici JNA i paravojske kojekakve i svašta sam doživljavao… Ja dođem na posao, a vrata širom otvorena. Oni su znali tijekom noći obiti vrata i pogostiti se sjedeći na podu podruma. Mogao sam samo provjeriti što nedostaje i to zapisati i prijaviti njihovoj miliciji. Međutim, ja dođem u miliciju, a oni se meni idu pohvaliti kako su mi dobra vina, ali da su ih protjerala!!! Ma, oni bi se tog vina prežderali, a ta vina su prefina, nisu za oblokavanje i gemištanje.

 Zazidavanje dijela Starog podruma, priča Franjo, bila je ideja pokojnog prijeratnog i prvog poslijeratnog direktora Iločkih podruma Ivana Juroša.

  • Bila su tu još četvorica iz Iločkih podruma, koje smo pomno odabrali i koji su se morali izjasniti da nikome ni riječ ne smiju zucnuti o tome što radimo tako da je sve uspjelo ostati doslovno tajna. Zazidali smo oko 8.000 boca, a ostavili smo vidljivo izloženo još njih nekoliko tisuća, pa da se ne može reći da smo sve maknuli, priča Franjo.

Prema njegovim riječima, nitko nijednog trenutka nije posumnjao da se nešto nalazi iza zida kojeg su zazidali. Čak ni kolege iz Iločkih podruma, koji su ostali u Iloku, a radili su u novom podrumu, po dolasku u Stari podrum ne bi ništa primjetili.

  • Ništa nisu znali, a razvidno smo odlično zamaskirali zid kojeg smo prekrili paučinom koju smo skupljali po drugim dijelovima podruma.

Zid kojim je od očiju javnosti bilo odvojeno čak 8.000 arhivskih vina srušen je tek kad su se Iločani masovno vratili u svoj rodni kraj 1998. godine.

  • Jedva sam čekao uklanjanje zida, zanimalo me što je ostalo od vina, kako izgledaju vina. Kad ono, paučina po cijeloj prostoriji, patina se uhvatila na butelje, ma divota! Tada smo umjesto zida postavili metalnu rešetku, koja je i danas na tom mjestu. A nakon rata smo stavili metalne pločice s natpisima o vinima koja se tamo nalaze, prije toga se sve vodilo u knjigama i u mojoj glavi.

Beljska graševina iz 1989. godine također je sve goste radionice ostavila bez daha, a i ona, osim svoje kvalitete, priča priču o okupiranoj Baranji i diskontinuitetu ove najveće baranjske vinarije koja nije imala sreću ni s prvom privatizacijom nakon koje se zvala Einhellig. A onda, kad je na čelo struke u toj vinariji došao tada mlađahni Marijan Knežević, cijela priča s Beljem je munjevito krenula u nekom drugom, puno kvalitetnijem smjeru. Tako je na prvom Festivalu graševine u Kutjevu 2007. godine pobijedila upravo Marijanova Graševina Vrhunska iz 2006. A ta graševina je i danas, 16 godina kasnije, još uvijek u fantastičnom stanju i među rijetkima uopće arhivskim graševinama je koja se može i kupiti. 600 kuna!

Križevačka graševina iz 1990. godine velemajstorski je rad legendarnog Franje Francema i, kako on tvrdi, to vino je ciljano bilo proizvedeno da bude arhivski biser. Hrvatski sommelier klub upravo ovu graševina na svojim tečajevima za buduće sommelijere predstavlja kao arhetip vina koje se na idealan način pripremilo da pobijedi vrijeme! Remek djelo! S druge strane, Križevačka graševina iz 1990. godine priča i priču o vinogradu koji, nažalost, više ne postoji.

A remek djela su bila i sve tri graševine Vinarije Kutjevo, iz 1963., 1969. i 1993. godine, što, kad se sve zbroji, ukazuje da su na radionici o arhivskom blagu u Slavoniji većina kušanih graševina uistinu bila – blago. Nacionalno blago!

U Vinariji Kutjevo su to davno shvatili pa ne čudi što se u njihovom podrumu nalazi više od 70.000 prašnjavih boca, od kojih najstarija datira još iz 1947. godine.

Radionica o arhivskom blagu Slavonije i Hrvatskog Podunavlja ukazala je na potrebu stvaranja jedinstvene hrvatske nacionalne vinske banke u koju bi se pohranjivala najdragocjenija vina i, po potrebi, s vremena na vrijeme otvarala u posebnim prigodama.

I za takvu inicijativu je krajnje vrijeme, jer hrvatski vinski arhiv, koliko god trenutno bio prorijeđen i teško dostupan, uistinu je prvorazredno nacionalno blago.